Pravni sustav po svojoj prirodi teži određenoj stalnosti pravnih normi i ostalih pravnih fenomena. Na toj se stalnosti zasniva pravni kontinuitet kao temelj jedne od stožernih vrednota pravnog sustava: pravne sigurnosti. Dugotrajni pravni kontinuitet stvara pravnu tradiciju. Pojedine velike svjetske pravne tradicije stare su tisućljećima te s nesmanjenom vitalnošću traju i danas, razvijajući svoju vlastitost u skladu s potrebama vremena. Štoviše, pojedini suvremeni pravni sustavi uzdižu pravnu tradiciju na razinu formalnog izvora prava. U europskim razmjerima, najvažnija takva tradicija jest nedvojbeno rimska pravna tradicija, koja posebice u području privatnog prava traje u svojim različitim oblicima već više od dva i pol tisućljeća.

Najvažniji izdanak rimske pravne tradicije, u kontekstu stvaranja jedinstvenog europskog pravnog prostora, nedvojbeno je ius commune – opće pravo. Kako je poznato, pojam ius commune označava pravni sustav koji je vrijedio u gotovo čitavoj Europi u srednjovjekovnom i ranom novovjekovnom razdoblju. Taj je sustav oblikovan recepcijom rimskog prava, tj. procesom postupnog preuzimanja pravila rimskog prava sadržanog u Justinijanovoj kodifikaciji (Corpus iuris civilis) kao pozitivnog prava, uz prilagodbu tih pravila potrebama života i pravne prakse navedenih razdoblja te njihovog povezivanja s pojedinim elementima kanonskog prava i običajnih prava.

Premda je ius commune, nakon stoljeća kontinuirana važenja, prestalo biti formalnim izvorom prava u većini europskih država donošenjem modernih građanskih zakonika u 19. i 20. stoljeću, navedeni zakonici su, u svojoj biti, zapravo predstavljali različite kodifikacije recipiranog rimskog prava, tj. nacionalne varijacije jedne te iste europske teme. Time je rimska pravna tradicija s njome pripadnim načelima, institutima i rješenjima nastavila u tim kodificiranim oblicima presudno djelovati na svekoliki europski pravni razvoj do današnjih dana, uspješno se odupirući različitim revolucionarnim pokušajima raskida s postojećim pravnim kontinuitetom.

Mnogobrojna pravila pripadna rimskoj pravnoj tradiciji, tijekom stoljeća posebice u srednjovjekovlju i ranom novovjekovlju sažeto su reformulirana u obliku latinskih pravnih izreka (regulae iuris). Te su pravne izreke posebice značajne iz razloga što je u njima na krajnje sažet i jezgrovit način sabrano tisućljetno rimsko i europsko pravničko iskustvo, u rasponu od temeljnih pravnih načela do sasvim konkretnih rješenja, a njihov je sadržaj i danas u vrlo velikoj mjeri ugrađen u europske privatnopravne sustave. Stoga one predstavljaju tradicionalan sažeti izraz same biti europske pravne tradicije i kulture.