Presuda i Rješenje Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj: Usoz-164/2012-6 (Odluka o organizaciji i načinu naplate parkiranja)

Presuda i Rješenje Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj: Usoz-164/2012-6 (Odluka o organizaciji i načinu naplate parkiranja) (»Službeni glasnik Grada Zagreba«, br. 20/14)

PRESUDA

I

RJEŠENJE

presudio je

riješio je

Obrazloženje

Članak 12.

Rezervirana parkirališna mjesta odobrava rješenjem gradsko upravno tijelo nadležno za promet po zahtjevu korisnika na rok od godinu dana.

Na zahtjev korisnika rok iz stavka 1. ovoga članka može se produžiti.

Iznimno, gradsko upravno tijelo nadležno za promet donijet će novo rješenje kojim će se korisniku osigurati drugo rezervirano parkirališno mjesto u neposrednoj blizini, ako se prije isteka roka na koje je rješenje doneseno izmijene prometne okolnosti.

Članak 14.

Visinu naknade i način plaćanja za rezervirana parkirališna mjesta određuje gradonačelnik Grada Zagreba.

Naknada za rezervirana parkirališna mjesta plaća se u korist proračuna Grada Zagreba.

Članak 15.

Zabranjeno je neovlašteno zaustavljanje i parkiranje na rezerviranim parkirališnim mjestima.

Ocjenjujući zakonitost osporenih odredbi Sud nalazi da je dijelom članka 12. i dijelom članka 13. stavka 1. predstavničko tijelo Grada Zagreba prekoračilo ovlasti dane Zakonom o sigurnosti prometa na cestama (Narodne novine, broj 67/08., 48/10., 74/11., 80/13., 158/13., 92/14. - dalje: ZSPNC) za uređivanje prometa na svom području.

Članak 5. stavak 1. točka 6. ZSPNC, na temelju kojeg je Odluka donesena, propisuje kako jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave, u skladu s odredbama ovoga Zakona, uz prethodnu suglasnost ministarstva nadležnog za unutarnje poslove, uređuju promet na svom području tako da određuju: parkirališne površine i način parkiranja, zabrane parkiranja i mjesta ograničenog parkiranja.

Sukladno stajalištu Ustavnog suda izraženom u Odluci, broj: U-II-3357/2008 od 29. rujna 2010. citirana odredba ZSPNC-a znači da jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave mogu:

... "- odrediti parkirališta kao posebne površine za parkiranje te odrediti hoće li se na tim površinama parkiranje naplaćivati ili neće,

- iz određenih razloga zabraniti parkiranje na određenim konkretnim površinama na kojima bi inače prema odredbama ZSPNC-a zaustavljanje i parkiranje bilo dopušteno, u kojem slučaju te površine treba označiti odgovarajućim prometnim znakovima zabrane zaustavljanja, parkiranja ili i jednog i drugog, i

- urediti druga pitanja u vezi sa zaustavljanjem i parkiranjem vozila, koja nisu uređena ZSPNC-om.

Prema stajalištu Ustavnog suda, jedinicama lokalne samouprave nije dopušteno općim aktom generalno (paušalno) zabraniti zaustavljanje i parkiranje na površinama na kojima je to inače zakonom dopušteno. Stoga propisivanje takve zabrane istodobno predstavlja prekoračenje ovlasti odnosno odlučivanje izvan njihovog djelokruga i nesuglasnost s odredbama ZSPNC-a."...

Dijelom članka 13. stavka 1. Odluke koji Sud nalazi zakonitim omogućeno je rezerviranje parkirališnih mjesta točno određenim kategorijama tijela koja obnašaju javnu vlast odnosno javne funkcije, pa Sud ne nalazi nezakonitom mogućnost rezervacije parkirališnih mjesta tim tijelima, budući da je to u javnom interesu i prikladno njegovom ostvarenju jer omogućuje neometano obavljanje javnih funkcija.

Rezervacija parkiranja je ograničena i razmjerna naprijed navedenom cilju, jer je u članku 13. stavku 2. i 3. Odluke apsolutnim brojem koji Sud nalazi prihvatljivim, propisan maksimum rezerviranih parkirališnih mjesta pri čemu se, imajući na umu da su ograničenja uvedena radi obavljanja javnih funkcija, ovaj broj može prilagoditi svakom pojedinom slučaju, a iznimno se može i povećati. Pri tome i propisano pravilo i njegovu iznimku valja tumačiti striktno sukladno javnom interesu koji se ostvaruje.

Međutim, Sud nalazi nedostatak takvog legitimnog cilja u dijelu odredbe članka 13. stavka 1. Odluke kojom se propisuje odobravanje rezerviranih parkirališnih mjesta pravnim i fizičkim osobama generalno, bez određivanja ikakvog cilja u javnom interesu koji se time želi postići, jer pravne i fizičke osobe nisu ni na koji način konkretizirane pa ni s obzirom na djelatnost koju obavljaju, kao što su to ostala tijela navedena u toj odredbi. Stoga je Sud našao nezakonitim dio odredbe članka 13. stavka 1. Odluke koji se odnosi na mogućnost rezervacije parkirališnih mjesta nedefiniranom krugu pravnih i fizičkih osoba.

Naime, odobravanje rezerviranog parkirališnog mjesta ima za posljedicu zabranu parkiranja drugih građana na tom mjestu zbog čega moraju biti propisani uvjeti pod kojima je gradsko upravno tijelo ovlašteno odobriti rezervirano parkirališno mjesto. Propisivanjem odobravanja rezerviranih parkirališnih mjesta pravnim i fizičkim osobama kako je to učinjeno u konkretnom slučaju, predstavničko tijelo protivno naprijed navedenom stajalištu Ustavnog suda, generalno zabranjuje parkiranje na površinama na kojima je to inače dopušteno, jer ne određuje razloge zbog kojih se može odobriti rezervacija parkirališnog mjesta. Tako se omogućuje arbitrarno postupanje gradskog upravnog tijela nadležnog za promet, odnosno omogućuje da se nekim korisnicima odobre rezervirana parkirališna mjesta, a drugima ne, bez da su propisani ikakvi kriteriji kojima bi se javnopravno tijelo trebalo rukovoditi kod donošenja rješenja.

Isto tako Sud nalazi osnovanim navod podnositelja zahtjeva da je propisivanje maksimalnog postotka odobrenih rezerviranih parkirališnih mjesta u jednoj parkirališnoj zoni, odnosno parkirališnom bloku, kako je to učinjeno člankom 12. stavkom 4. i 5. Odluke, proizvoljno, jer ni u tom dijelu nisu određeni kriteriji za određivanje ukupnog postotka broja rezerviranih parkirališnih mjesta koji dovodi do ograničavanja mogućnosti parkiranja drugih građana, ponovno bez određivanja cilja takvom ograničenju i jasnih kriterija kojima se ograničavaju prava drugih građana. Osim toga, maksimalan broj rezerviranih parkirališnih mjesta ovlaštenim korisnicima propisan je člankom 13. stavkom 2. i 3. koje je Sud iz ranije navedenih razloga ocijenio zakonitim.

Budući da je Sud ocijenio zakonitim članak 13. stavak 1. Odluke osim u dijelu kojim se propisuje odobravanje rezerviranih parkirališnih mjesta pravnim i fizičkim osobama generalno, pod pojmom "korisnika" iz članka 12. Odluke (u dijelu koji Sud nije ukinuo) treba smatrati samo tijela koja obnašaju javne funkcije i koja su navedena u članku 13. stavku 1. koji je Sud ocijenio zakonitim.

U odnosu na ostale navode podnositelja zahtjeva Sud ne nalazi nezakonitom odredbu prema kojoj se za horizontalnu signalizaciju rezerviranog parkirališnog mjesta koristi žuta boja, jer se upravo na taj način ostali građani upozoravaju na drugačiji režim označenog parkirališnog mjesta, odnosno posljedice do kojih parkiranje na takvom mjestu može dovesti. Označavanje takvih površina odgovarajućom signalizacijom je prema naprijed citiranom stajalištu Ustavnog suda sukladno ZSPNC.

Neosnovani su navodi podnositelja kojima upućuje na nezakonitost osporenih odredbi zbog nesuglasnosti s pojedinim institutima stvarnog prava, jer se osporenim odredbama ne zasnivaju stvarna prava na tuđoj stvari.

Također Sud ne nalazi osporene odredbe u nesuglasju sa Zakonom o općem upravnom postupku (Narodne novine, broj 47/09.), u dijelu kojim se propisuje mogućnost sklapanja upravnog ugovora, jer te odredbe ni na koji način nisu relevantne za ovaj upravni spor budući da se njima općenito dopušta mogućnost sklapanja upravnog ugovora radi izvršenja prava i obveza utvrđenih u rješenju kojim je riješena konkretna upravna stvar.

S obzirom na naprijed navedene razloge zbog kojih je Sud ukinuo određene odredbe Odluke nije našao potrebnim ispitati i njihovu eventualnu suglasnost sa Zakonom o zaštiti osobnih podataka.

U preostalom dijelu Sud zahtjev nalazi neosnovanim, a podnositelj posebno niti ne prigovara određivanju visine naknade i načinu plaćanja za rezervirana parkirališna mjesta. Rezervacija parkirališnog mjesta ovlaštenom subjektu sama po sebi ima za posljedicu zabranu zaustavljanja i parkiranja drugih osoba na takvom parkirališnom mjestu.

Slijedom izloženog Sud je na temelju odredbe članka 86. stavka 3. ZUS-a ukinuo osporene odredbe Odluke kao u izreci, dok je u preostalom dijelu odgovarajućom primjenom članka 57. stavka 1. ZUS-a zahtjev odbio.

Ukinute odredbe općeg akta prestaju važiti danom objave ove presude u Narodnim novinama (članak 86. stavak 4. ZUS-a).

Branimir Vlah podnio je zahtjev za ocjenu zakonitosti osporene odluke nakon 1. siječnja 2012., odnosno nakon što je ZUS stupio na snagu. Zbog toga je rješenjem Suda, broj: Usoz-186/2012 od 19. svibnja 2014., pozvan dostaviti Sudu u roku od osam dana od primitka tog rješenja pojedinačnu odluku javnopravnog tijela koja se temelji na osporavanom Općem aktu, a kojom je došlo do povrede njegovog prava ili pravnog interesa (članak 83. stavak 1. i članak 84. stavak 2. ZUS-a). Ujedno je tim rješenjem podnositelj upozoren da će ako u ostavljenom roku ne otkloni nedostatak zahtjeva, Sud zahtjev odbaciti kao neuredan. Navedeno rješenje podnositelju je uredno dostavljeno 22. svibnja 2014. sukladno odredbi članka 85. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine, broj 47/09.), koja se u upravnom sporu primjenjuje na temelju odredbe članka 50. stavka 1. ZUS-a. S obzirom na to da podnositelj u ostavljenom roku nije otklonio nedostatke zahtjeva koji su takvi da sprečavaju rad Suda, Sud je na temelju odredbe članka 29. stavka 2. ZUS-a zahtjev Branimira Vlaha odbacio kao neuredan.

Podneskom zaprimljenim kod ovoga Suda 10. lipnja 2014. Krunoslav Hrnjak je zatražio od Suda da postupak obustavi, pa je u odnosu na taj zahtjev riješeno kao u izreci, sukladno odredbi članka 88. stavka 1. ZUS-a.

Poslovni broj: Usoz-164/2012-6

U Zagrebu 29. kolovoza 2014.

Predsjednica vijeća

Mr. sc. Inga Vezmar Barlek, v.r.