Pisati o velikom istraživaču duha i dosega pravne misli u hrvatskoj jurističkoj znanosti i praksi teško je, a možda još uvijek i prerano. Dr. sc. Jadranko Crnić je zadužio hrvatsko zakonodavstvo, pravnu znanost i pravnu praksu izuzetnom iskrom svjetla, žarom, marom i neobičnim darom istraživača koji se kontinuirano trudio povezati propise sa svakodnevnom životnom praksom.

Bio je klasičar obdaren mnogim znanjima, a njemu svojstveni ars scribendi i ars dicendi, protkani njegovim dubokim humanizmom i pogledom prema svakom čovjeku, učinili su ga posebnom osobom čije provođenje načela vladavine prava u djelo treba tek postati predmetom istraživanja. To načelo, kojim je protkao i prožeo obilje sudskih odluka i članaka, bit će putokaz, kako pokazuje i ova knjiga, kojim pravna misao treba kretati. I jedno od njegovih posljednjih djela, prilog Ustavni vidici, potvrđuje da ga njegov trajan žar, da se načelo vladavine prava proširi i prelije u sve pore misli i djela hrvatskog prava i prakse, nije napuštao do kraja njegovog zemaljskog života.

U elitnom društvu velikih pravnika mali dio je rezerviran za one najveće, a još manji za one koji su gotovo idealan spoj znanosti i prakse, te još pritom i idealni (ili, ako je ideal nedostižan, barem blizu ideala) kao ljudi. Baš u taj najuži krug, potpuno sigurno, prema mišljenju mnogih, pripada i dr. sc. Jadranko Crnić.

Relativno mnogo je onih pravnika koji su obilježili pravnu struku (vrhunski suci najviših sudova, odvjetnici), isto tako i onih pravnika koji su obilježili pravnu znanost. Malo je onih koji su uspjeli učiniti korak više i postati znanstvenici među praktičarima i (u istoj osobi) istaknuti praktičari među znanstvenicima. Dr. Jadranko Crnić je u navedenome uspio, i ne samo da je u tome uspio, nego je formalnu potvrdu (doktorat znanosti) svojeg znanstveničkog habitusa postigao 1999. na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.