Do donošenja posljednjih izmjena i dopuna Zakona o kaznenom postupku¹, sukladno čl. 10. st. 2. t. 4. nezakonitim dokazima smatrali su se dokazi za koje se saznalo iz nezakonitih dokaza, a koje nazivamo „plodovi otrovne voćke“. Navedena pravna regulacija sprječavala je uporabu dokaza iz nedopuštenih izvora, čime se jačalo povjerenje u pravičnost kaznenog postupka, ne samo u odnosu na postupanje suda, već svih osoba koje sudjeluju u postupku od samog početka kaznenog postupka, ali i u prethodnom postupku koji se odnosi na izvide i istraživanja. Takva je pravna regulacija služila kao korektiv, koji je umanjivao opasnost od povrede temeljnih ljudskih prava okrivljenika te je svojom formulacijom vezao sva tijela, koja su ovlaštena prikupljati dokaze u određenim fazama kaznenog postupka, na poštovanje načela zakonitosti, ali i na očuvanje predmnjeve okrivljenikove nedužnosti.

Prije donošenja navedenog Zakona o izmjenama i dopunama ZKP-a (Nar. nov, br. 13/26), mogućnost korištenja nezakonitih dokaza u postupku (uključujući i „plodove otrovne voćke“) bila je predviđena člankom 10. st. 3. ZKP/25, za postupke koji su se vodili za teške oblike kaznenih djela iz nadležnosti županijskog suda kod kojih interes kaznenog progona i kažnjavanja počinitelja preteže nad povredom obrane, prava na ugled i čast te prava na nepovredivost osobnog i obiteljskog života. No, ZKP/26 više ne predviđa da povreda časti i ugleda², kao jedna od zaštićenih vrijednosti, može biti ostvarena uporabom nezakonitih dokaza u kaznenom postupku te se ne podrazumijeva da povreda prava obrane te prava na nepovredivost osobnog i obiteljskog života, koje se i dalje štite Ustavom, zakonom ili međunarodnim pravom zajamčenih prava, dovode a priori do utvrđenja nezakonitosti dokaza, već to mora sud, prema novoj izmjeni ZKP/26, utvrditi posebnom ocjenom razmjera između javnog probitka kaznenog progona i zaštite prava pojedinca, težine kaznenog djela, težine povrede temeljnog ljudskog prava i mogućnosti njezina otklanjanja, prirode mjere kojom je to pravo povrijeđeno, privole osobe čije je pravo povrijeđeno te drugih okolnosti³. Na takav način proširena je diskrecijska ovlast Suda, posebno zbog uvođenja sintagme „drugih okolnosti“, umanjenja broja taksativno navedenih temeljnih vrijednosti koje su se člankom 10. st. 3. ZKP/25 štitile, kao i zbog samog načina njihove zaštite, jer takva „iznimka“ nije više rezervirana samo za počinitelje teških oblika kaznenih djela iz nadležnosti županijskog suda, već težina kaznenog djela postaje jedna od okolnosti koju Sud vrednuje po slobodnoj ocjeni. Jedini je regulatorni element načelo razmjernosti, kao korektiv kojega se sudovi moraju pridržavati pri ocjeni (ne)zakonitosti, a za čije preispitivanje odluke više ne postoje urgentni redoviti pravni lijekovi. Naime, protiv takvih rješenja suda o zakonitosti dokaza više se ne može uložiti posebna žalba, kako je bilo predviđeno u ZKP/25 u čl. 351. st. 3. pa se takvim izmjenama navedenog članka, kao i djelomičnim izmjenama čl. 10. ZKP/26, povećava mogućnost od arbitrarnog postupanja suda. Prema tome, okrivljenici više nemaju pravo ulagati posebne pravne lijekove protiv rješenja suda kojim se odlučuje o nezakonitosti dokaza, osim u sklopu pobijanja odluke o glavnoj stvari, odnosno nakon zaključenja prvostupanjskog postupka. Na takav su način okrivljenici izloženi sudjelovanju u kaznenom postupku koji se može zasnivati na nezakonitim dokazima bez mogućnosti pravovremene zaštite, što bi budućom primjenom ZKP/26, moglo dovesti do većeg broja postupaka vraćenih na ponovno postupanje upravo iz navedenih razloga, a što podredno može utjecati na primjenu načela učinkovitosti i ekonomičnosti kaznenog postupka.

Nadalje, djelomična izmjena čl. 10. st. 2. toč. 4. ZKP-a/26, koja se odnosi na „plod otrovne voćke“, odnosno na dokaze koji proizlaze iz nezakonitih dokaza, povećava opasnost od mogućeg nezakonitog postupanja pravosudnih i drugih državnih tijela koja sudjeluju u kaznenom postupku, zbog čega se obrnuto proporcionalno smanjuje primjena vladavine prava. Naime, navedenom je izmjenom predmetni članak dopunjen tako da se prethodnoj normi - da se nezakonitim dokazima smatraju dokazi za koje se saznalo iz nezakonitih dokaza - dodala sintagma „osim ako su se mogli pribaviti na drugi zakonit način“. Takva formulacija dopušta djelomično „ubiranje ploda otrovne voćke“. Doktrina „ploda otrovne voćke“ prije navedenih djelomičnih izmjena povezivala je ustavnopravnu zaštitu temeljnih prava okrivljenika u kaznenom postupka s načelima stroge procesne zakonitosti te je osiguravala punu usklađenost s europskim standardima zaštite ljudskih prava, koji se, među ostalim, odnose na minimalna prava obrane i jasno je utvrđivala da dokazi pribavljeni suprotno temeljima pravne države ne mogu biti prihvaćeni u kaznenom postupku, kao i što je sprječavala da iznimka preraste u opće pravilo ili dovede do relativizacije stroge zabrane nezakonitih dokaza, kako bi se osiguralo da se fleksibilnost u kaznenom postupku primjenjuje isključivo u iznimnim situacijama, uz očuvanje integriteta i pravičnosti kaznenog postupka.⁴ Dakle, uvođenjem mogućnosti naknadnog opravdanja uporabe dokaza koji su proizašli iz nezakonitih dokaza umanjuje se stupanj ostvarenja navedenih legitimnih ciljeva koji su se navedenom odredbom ostvarivali i štitili, sve do donošenja Zakona o izmjenama i dopunama ZKP/26.

Prema tome, potrebno je postaviti pitanje na koji će se način, primjenom ZKP-a /26, ocjenjivati u kaznenom postupku realna mogućnost pribavljanja nezakonitih dokaza na zakonit način? Treba uzeti u obzir da je olakotnije prikupiti dokaze sa saznanjima koja su unaprijed stečena prethodnim nezakonito prikupljenim dokazima, jer navedena se izmjena čl. 10. st. 2. t. 4. ZKP/26 ne regulira tako da se ocjenjuje bi li bilo izvjesno da bi se nezakoniti dokazi pribavili na zakonit način da nije bilo nezakonitog postupanja, nego se regulira sudskom ocjenom okolnosti jesu li se takvi dokazi mogli pribaviti na zakonit način. Time se ovlaštenom tužitelju ex ante stvara preduvjet za konstruiranje argumentacije koja bi potvrdila prividnu legitimnost njegova nezakonitog postupanja, kao i drugih državnih tijela, uz pomoć kojih ovlašteni tužitelj prikuplja određene dokaze. No, konkretan odgovor na navedeno pitanje trebao bi se oblikovati kroz buduću sudsku praksu.

Ujedno, navedena djelomična izmjena članka 10. ZKP/26 utjecala je i na članak 208.a st. 8. ZKP/26, prema kojem se iskaz osumnjičenika ne može upotrijebiti kao dokaz u kaznenom postupku ako, prilikom ispitivanja, policija nije poučila osumnjičenika o pouci o pravima i ako nije, među ostalim, ispitivanje snimano audio-vizualnim uređajem, no ZKP/25 je predviđao da se ni dokazi za koje se iz takvog iskaza saznalo, nisu mogli upotrijebiti kao dokazi u kaznenom postupku, a koji je dio navedene norme ukinut donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama ZKP/26, što utječe na minimalna prava obrane zajamčena čl. 29. Ustava Republike Hrvatske i čl. 6. st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u nastavku teksta: Konvencija). Navedena regulacija ujedno može dovesti do povrede načela jednakosti oružja, razvijenog kroz praksu ESLJP-a, a prema kojem je načelu nužno da se okrivljenika ne prikraćuje u njegovim temeljnim procesnim pravima prema ovlaštenom tužitelju, koji ima na raspolaganju sredstva državnog aparata, zbog čega je u početnoj prednosti nad okrivljenikom.⁵

U tom kontekstu, ističe se odluka Europskog suda za ljudska prava (u nastavku teksta: ESLJP) Tonkov protiv Belgije, broj 41115/14, od 8. ožujka 2022., u kojem je podnositelj zahtjeva tvrdio, između ostalog, da je došlo do nepopravljive povrede prava na obranu i prava na pravično suđenje u smislu članka 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u nastavku teksta: Konvencija), s obrazloženjem da nije imao pomoć odvjetnika u ispitivanjima tijekom istrage te da su pribavljeni inkriminirajući iskazi od suoptuženih i raznih svjedoka, koji također nisu imali pristup pravnoj pomoći. Utvrđeno je da podnositelj nije imao odgovarajućih informacija o pravu na šutnju te njegov odvjetnik nije bio prisutan tijekom saslušanja, razgovora i drugih istražnih radnji, zato što je podnositelj prvotno bio ispitan kao „izvor“ odnosno u svojstvu svjedoka, dok je u kasnijim fazama postupka tretiran kao okrivljenik. ESLJP je istaknuo da belgijsko zakonodavstvo, koje je bilo na snazi u to vrijeme, nije bilo u skladu sa zahtjevima iz članka 6. st. 3. Konvencije. Posljedično, druga procesna jamstva koja je podnositelj zahtjeva uživao prema zakonskim odredbama primjenjivima u to vrijeme nisu bila dostatna da osiguraju pravičnost postupka. Nadalje, iako izjave podnositelja zahtjeva tijekom ispitivanja bez pravne pomoći nisu, strogo govoreći, sadržavale nikakvo priznanje krivnje, one su bile detaljne i presudno su utjecale na daljnje vođenje postupka. Također, iako su izjave suoptuženika koje inkriminiraju podnositelja zahtjeva bile presudne za donošenje presude, ESLJP je smatrao da to nije dovoljno da se zamagli činjenica da su izjave samog podnositelja zahtjeva, dane u uvjetima bez pravne pomoći, imale velik utjecaj na konačnu odluku. Zaključno, ESLJP je zaključio zbog tih razloga da je kazneni postupak protiv podnositelja zahtjeva bio nepravedan u cjelini. Stoga je došlo do povrede članka 6. st. 1. i 3. (c) Konvencije.

Uspoređujući predmetnu odluku ESLJP-a s već navedenom djelomičnom izmjenom čl. 208.a st. 8. ZKP/26, razvidno je da se takvom regulacijom, kao i drugim već navedenim izmjenama, povećava opasnost od povrede prava obrane okrivljenika. Kao što je navedeno u dijelu izmijenjenog čl. 10. ZKP/26, jedini je korektiv takvog nezakonitog postupanja odgovor na pitanje jesu li se dokazi koji su proizašli iz nezakonitih dokaza mogli pribaviti na zakonit način, dok je u prednjoj odluci ESLJP-a upravo navedeno da nepravednost postupka, među ostalim, proizlazi iz uskrate informacija o pravu na šutnju unatoč tome što izjave podnositelja zahtjeva tijekom ispitivanja bez pravne pomoći nisu sadržavale nikakvo priznanje krivnje. Naime, izjave podnositelja bile su detaljne i presudno su utjecale na daljnje vođenje postupka, a do te opasnosti dolazi i donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama ZKP/26, u odnosu na dokaze koji proizlaze iz nezakonito prikupljenih dokaza, posebno što se, ukidanjem mogućnosti isticanja posebne žalbe protiv rješenja o izdvajanju dokaza, povećava opasnost od kompromitiranja cjelokupnog prvostupanjskog kaznenog postupka.

Prema tome, ukidanjem navedenog dijela odredbe 208.a st. 8. ZKP-a/26 (te već navedenim djelomičnim izmjenama čl. 10. ZKP/26) ograničava se doktrina „ploda otrovne voćke“, tako da se umanjuju posljedice koje kasnije mogu proizaći iz nepoučavanja o pravu osumnjičenika i odgovornosti državnih tijela koje provode radnje u kaznenom postupku. Navedene djelomične izmjene ZKP/26 ujedno ugrožavaju dosljednu primjenu Direktive 2012/13/EU Europskog parlamenta i Vijeća o pravu na informiranje u kaznenom postupku (u nastavku teksta: Direktiva), koja ima za cilj održati i razviti područje slobode, sigurnosti i pravde⁶, kao i primjenu članka 48. Povelje o temeljnim pravima Europske unije kojim se jamči poštovanje prava na obranu. U točki 20. preambule Direktive navodi se da bi nadležna tijela trebala žurno informirati osumnjičenike ili okrivljenike o tim pravima, kako se ona primjenjuju prema nacionalnom pravu, a koja su od ključne važnosti za osiguravanje pravičnosti postupka i omogućavanje praktičnog i djelotvornog ostvarivanja tih prava te bi informacije tijekom postupka trebalo pružati žurno, a najkasnije prije prvoga službenog saslušanja osumnjičenika ili okrivljenika od policije ili od drugoga nadležnog tijela. Prema tome, djelomičnom izmjenom čl. 208.a st. 8. ZKP/26 kojom se ukida nemogućnost upotrebe dokaza koji su proizašli iz iskaza osumnjičenika nepoučenog o svojim pravima relativizira se primjena Direktive, kao i ostalih navedenih međunarodnih propisa te se zanemaruje načelo jednakosti oružja, jer se ovakvom pravnom regulacijom osumnjičenika stavlja u znatno nepovoljniji položaj naspram policije koja ga u predmetnoj fazi ispituje te, iako se takav iskaz ne može upotrijebiti (osim ako sud odluči drukčije jer mu je takva ovlast dana novim izmjenama u čl. 10. st. 2. toč. 2. ZKP/26), sva saznanja proizašla iz takvog iskaza uvelike olakšavaju ovlaštenom tužitelju u prikupljanju dokaza potrebnim za podizanje optužnice, čime se minoriziraju pravne posljedice nepoučavanja o osumnjičenikovim minimalnim pravima.

Zaključno, Zakon o izmjenama i dopunama ZKP/26, koji se odnosi na uređenje pitanja nezakonitih dokaza i njihovih „plodova“ dovodi u opasnost primjenu navedenih načela i međunarodnih propisa, otežava načine obrane okrivljenika od nezakonitog postupanja pravosudnih tijela te ugrožava samu zakonitost kaznenog postupka i vladavine prava, uz umanjene postupovne korektive. No, s druge strane, sudovi Republike Hrvatske dužni su, u okviru svojih ovlasti, štititi pravni poredak te osiguravati pravilno tumačenje i primjenu zakona, Ustava i međunarodnih ugovora, zbog čega je, donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama ZKP-a (Nar. nov., br. 13/26), upravo na njihovu funkciju stavljena veća odgovornost nego do sada, da pravilno ocijeni i prepozna povrede koje mogu utjecati na temeljna ljudska prava okrivljenika, kao i na očuvanje pravnog poretka Republike Hrvatske.

Lucija Kljenak, mag. iur.

Fotografija: Pixabay

1 Zakon o kaznenom postupku (Nar. nov., br. 152/08, 76/09, 80/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 126/19, 130/20, 80/22, 36/24, 72/25, 13/26, u nastavku teksta: ZKP)
2 Čl. 10. st. 2. t. 2. ZKP-a (Nar. nov., br. 72/25).
3 Čl. 10. st. 2. t. 2. ZKP-a (Nar. nov., br. 13/26).
4 T. Tomljanović: Regulacija nezakonitih dokaza i pravna narav iznimke, Informator, br. 6926 od 9. veljače 2026.
5 Dostupno na: https://sudovi.hr/sites/default/files/dokumenti/2019-10/Pravo%20obrane%20prema%20PZ-u%20i%20Konvenciji%20za%20za%C5%A1titu%20ljudskih%20prava%20i%20temeljnih%20sloboda_0.pdf (posjećeno 13. 2. 2026.).
6 Direktiva 2012/13/EU Europskog parlamenta i Vijeća o pravu na informiranje u kaznenom postupku, preambula t. 1.