Većina otoka Europske unije (u nastavku teksta: EU) suočava se s jednakim izazovima, kao što su geografska izolacija, ograničena povezanost s kopnom i drugim otocima, viši trošak transporta, smanjeno tržište i demografski pad.¹ Također, obalne zajednice osjetljivije su na klimatske promjene, pad bioraznolikosti i ekološka zagađenja, a dodatne pritiske stvaraju nerazmjeran i neravnomjeran priljev turista, manjak priuštivih jedinica za stanovanje, sezonska ekonomska aktivnost i sužen broj mogućih poslova. Radi ublažavanja tih problema, Europska komisija (u nastavku teksta: EK) predlaže integrirani pristup razvoju gospodarstva, povezanosti, energetike, okoliša, demografije i sigurnosti, s ciljem da se strukturni izazovi otoka i obalnih zajednica pretvore u dugoročne razvojne prednosti.² U programskom razdoblju 2021. – 2027. države članice već su dodijelile više od 12,5 milijardi EUR za ulaganja usmjerena na otoke kroz takvu kohezijsku politiku. Također, Europska investicijska banka bila je osigurala potporu od najmanje 7,3 milijarde EUR u razdoblju 2023. – 2025. za modernizaciju infrastrukture i obnovljive izvore energije.

Potpora otocima i obalnim zajednicama provodi se pomoću dviju strategija koje je izradila Europska komisija, a to su Strategija za otoke i Strategija za otporne, prosperitetne i pogodne obalne zajednice. Navedene komplementarne strategije djeluju međusobno podržavajuće tako da grade već navedeni kohezivni okvir unutar postojećih politika i financiranja, s ciljem jačanja gospodarskih prilika, kvalitete života i otpornosti. Obje su strategije usklađene s Europskim paktom o oceanima³ (pokrenutim 2025.) za zaštitu života u moru i jačanje plavog gospodarstva pa na takav način dopunjuju šire politike EU-a u području klimatske politike i održivog razvoja. Međutim, najudaljenije regije EU-a nisu obuhvaćene tim prijedlozima jer se njima pristupa posebnom strategijom kojom se prepoznaje njihov jedinstveni status u skladu s odredbom članka 349. Ugovora o funkcioniranju Europske unije.

Pri izradi Strategije za otoke posebno su se istaknuli mediteranski otoci, gdje je nakon krize ekonomska struktura koncentrirana u sektorima niske produktivnosti i izrazito slabog inovacijskog kapaciteta – s intenzitetom istraživanja i razvoja na otprilike jednoj trećini prosjeka EU-a.⁴ Ograničenja koja nameće ovisnost otoka o kopnu povećavaju „cijenu izoliranosti“ smanjujući učinkovitost kako privatnog sektora, tako i javnih ulaganja, te se, u usporedbi s kopnom, mnogi otoci, kao što je već istaknuto, suočavaju i s ubrzanim smanjenjem broja stanovnika, starenjem, krhkim tržištima rada, pritiscima na pristupačnost stanovanja, što je uvelike potaknuto intenzitetom turizma i izrazito nejednakim pristupom osnovnim uslugama na najmanjim od otoka. U energetskom i klimatskom kontekstu, otoci su ovisni o uvozu fosilnih goriva, nerazvijenoj mreži, slabom ili nikakvom energetskom povezanosti s kopnom i povećanoj izloženosti klimatskim promjenama, što ukazuje na hitne potrebe prilagodbe. Također, ovom se Strategijom ističe geostrateška važnost obalnih teritorija, kao područja prve crte za upravljanje migracijama i vojnu mobilnost EU-a, zalažući se za integrirane političke odgovore koji prepoznaju specifičnost otoka prema članku 174. UFEU-a.

Strategija za otoke utemeljena je na četirima stupovima upravljanja:

Ti stupovi obuhvaćaju tematska područja kroz koja se nastoje povezati institucionalno upravljanje, gospodarski razvoj, dostupnost osnovnih usluga, klimatska i energetska otpornost te sigurnosna dimenzija otočnih područja. Provedba uspostavljenih temelja predviđena je oblikovanjem i provedbom politika koje okupljaju tijela EU-a, nacionalne, regionalne i lokalne vlasti u koordiniranom okviru, a što obuhvaća ključna područja politike, kao što su promet, turizam, ribarstvo, poljoprivredu i plavo gospodarstvo. Opći je cilj cjelokupnog mehanizma navedene strategije osigurati povezanost, otpornost i razvoj otoka, kao mjesta gdje lokalne zajednice mogu napredovati. Kao primjer izvrsnosti u upravljanju, Strategija ističe Hrvatsku, gdje je otočna politika koordinirana na nacionalnoj razini putem Ministarstva regionalnoga razvoja i fondova EU-a te je zakonski uokvirena Zakonom o otocima, koji uključuje županije i lokalne vlasti u višerazinski okvir odlučivanja. Hrvatska je dodatno unaprijedila ovaj model uvođenjem specifičnog teritorijalnog instrumenta za razvoj otoka, koji se temelji na bottom-up modelu (odozdo prema gore) i omogućuje lokalnim zajednicama izravan utjecaj na razvojne prioritete. Hrvatski model upravljanja dodatno je ojačan integracijom namjenskih planova za razvoj otoka u razvojne planove svake županije koja ima otoke, čime se osigurava usklađenost lokalnih specifičnosti s regionalnim strategijama. Na razini EU-a uvodi se načelo island-proofing  koje nalaže obveznu analizu teritorijalnog učinka novih politika kako bi se na vrijeme prepoznali i ublažili negativni učinci na otočne regije.⁵

Strategija za otoke navodi, u okviru provedenih istraživanja, da Grčka, Finska, Švedska i Hrvatska imaju svaka više od 100 naseljenih otoka, s tim da većina tih otoka broji manje od 1.000 stanovnika.⁶ Ispitivanja provedena u sklopu navedene Strategije pokazala su da je kod mediteranskih otoka izražen pozitivan pomak prema nekretninama, što je dominantna strukturna promjena koju odražava rast imovine potaknut turizmom i rastom kratkoročnog najma, a ne produktivnom diverzifikacijom. Također, naglašeno je da je sektor profesionalnih usluga zabilježio skroman rast, a da se sektor informatičkih i komunikacijskih djelatnosti smanjio, krećući se suprotno EU trendu, što je u skladu s već spomenutim slabim inovacijskim profilom, kao i da se javna uprava neznatno smanjila, unatoč suprotnom trendu u EU-u, što sugerira fiskalni pritisak, a ne namjerno restrukturiranje.

Turizam ostaje ključan sektor u svim otočnim regijama pa je njegova ekonomska težina dvostruko veća od one na kopnu, što čini otoke izloženijima fluktuacijama potražnje, pritiscima na stanovanje i na javne usluge poput prometa i energije, a posebno opterećenju okoliša, što se najviše odražava na Mediteran. Istovremeno, održivi turizam može donijeti ekonomske i društvene koristi razvoju otoka, kao što je poboljšanje infrastrukture i usluga, ulaganje u zaštitu bioraznolikosti, razvoj novih ruta i atrakcija, kako za lokalno stanovništvo, tako i za posjetitelje. EK aktivno podržava države članice u jačanju otpornosti njihova turističkog ekosustava pružajući specifičnu tehničku pomoć, dok će nova Strategija EU-a za održivi turizam pružiti dodatne alate za rješavanje socijalnih i okolišnih izazova otočnih regija. Hrvatska je, uz Grčku, posebno istaknuta kao korisnica tehničke pomoći EK-a usmjerene na jačanje otpornosti turističkog sektora i prilagodbu ekosustava suvremenim izazovima.⁷

Naglasak je dodatno stavljen na tzv. „plavu ekonomiju“, a taj pojam uključuje gospodarske aktivnosti koje se provode na moru, kao što su ribolov i akvakultura, proizvodnja nafte i plina na moru, proizvodnja energije vjetrom, oceanom, desalinizacija, brodarstvo i pomorski promet te morski i obalni turizam, ali uključuje i gospodarske aktivnosti povezane s morem kroz korištenje određenih proizvoda i usluga za aktivnosti vezane uz more, što uključuje preradu morskih plodova, morsku biotehnologiju, brodogradnju i popravak, lučke aktivnosti, pomorsku komunikaciju, korištenje pomorske opreme, pomorsko osiguranje i pomorski nadzor, a u navedene aktivnosti pripadaju i djelatnosti vezane uz obrazovanje i istraživanje mora, kao i one segmente javnog sektora koji su izravno povezani s upravljanjem obalom i oceanima u obliku nacionalne obrane, obalne straže i zaštite morskog okoliša.⁸

Strategija za otoke naglašava kako je upravo „plavo gospodarstvo“ generiralo više od 37,9 milijardi eura bruto dodane vrijednosti u 2022., pri čemu ribarstvo ima važnu ulogu u gospodarstvu obalnih zajednica, uz istovremeno čuvanje pomorske kulturne baštine. Prepoznavanje ribarskih zajednica, kao ključnog preduvjeta očuvanja i razvoja otoka prepoznala su područja gdje su egzistencija, kultura i društvene veze usko povezane s ribarstvom, a što se prvenstveno odnosi na Hrvatsku, Dansku, Italiju, Švedsku, Nizozemsku, Grčku, Cipar, Maltu i Irsku. Akvakultura posebno pruža priliku za daljnju diverzifikaciju gospodarske aktivnosti, stvaranje radnih mjesta i dopunjavanje opskrbe hranom iz mora, a uzgoj niskotrofičnih vrsta (npr. morske alge i školjke) mogu dodatno ublažiti posljedice narušavanja ekosustava i klime kroz stvaranje staništa i podržavanje bioraznolikosti te zaštite obale od ekstremnih vremenskih nepogoda i ekoloških katastrofa. Važna je činjenica da bi plava biotehnologija mogla ojačati otočna gospodarstva pretvaranjem obnovljivih i nedovoljno iskorištenih vodenih resursa u visokovrijedne i održive proizvode poput lijekova, nutraceutika i bioplastike, istovremeno stvarajući radna mjesta i potičući rast malih i srednjih poduzeća, usporedno podržavajući regionalne inovacije. Dodatna potpora identitetu ribarskih zajednica pruža se kroz program „Kreativna Europa“, koji financira digitalizaciju nematerijalne kulturne baštine i obnovu povijesnih ribarskih sela.⁹

Istom Strategijom za otoke dovedena je u fokus činjenica da su gospodarski potencijal i konkurentnost otočnih regija uvelike pogođeni njihovim vezama s kopnom zbog viših troškova prijevoza, ograničene učestalosti prijevoza, dugog vremena čekanja, kao i mogućih poremećaja uzrokovanih različitim vremenskim uvjetima, što posebno zimi stvara „trošak izoliranosti“. Taj trošak utječe, ne samo na održivost privatnih poduzeća (posebno industrije), već i na javna ulaganja. Dok svi otoci koji broje više od 100.000 stanovnika imaju zračne luke, ima ih samo 1 % sa stanovništvom manjim od 1.000 stanovnika, zbog čega je trajektni prijevoz primarno sredstvo povezivanja za većinu otoka, iako 20 % najmanjih otoka nema niti trajektne veze. Troškovi prijevoza u nekim slučajevima mogu premašiti referentne vrijednosti na kopnu za više od 300 %, potrošnja lokalne samouprave po glavi stanovnika je između 30 % - 50 % veća, a cijena stanovanja je u nekim otočnim općinama između 75 % i 130 % veća. Rezultati OECD-a pokazuju da u Hrvatskoj otočne općine troše oko 29 % više po glavi stanovnika na usluge od onih na kopnu. Takva (ne)povezanost stavlja nerazmjerna opterećenja na otoke, čime se povećava rizik pogoršanja postojećih ekonomskih i teritorijalnih razlika pa EK poziva na ciljane prilagodbe, koje uključuju kompenzacijske mehanizme, namjensko financiranje i regulatornu fleksibilnost. Zbog ovih strukturnih opterećenja u Hrvatskoj i drugim otočnim državama, EK poziva na primjenu regulatorne fleksibilnosti i namjenskih financijskih mehanizama kako bi se kompenzirali troškovi izoliranosti koji smanjuju konkurentnost.

Osim financijskih utjecaja, obalna izoliranost stvara i netržišne troškove poput duljeg vremena putovanja i smanjenog pristupa osnovnim uslugama, što može sniziti životni standard građana tih područja. U pojedinim slučajevima te izazove dodatno pogoršava „dvostruka izoliranost“, gdje stanovnici moraju prijeći na drugi, veći otok prije nego što stignu do kopna, što povećava ograničenja povezanosti te šire ekonomske i društvene nedostatke povezane s izoliranošću, zbog čega je iznimno važno kretati se u predloženom strateškom smjeru koje nalaže EK.

Nadalje, utvrđeno je da unatoč napretku u obrazovnim postignućima, otočne regije i dalje zaostaju za kopnom, što otežava postizanje konkurentnosti vođene inovacijama. Udio odraslih s visokim obrazovanjem povećao se s 15 % u 2010. na 22 % u 2024. godini, ali neovisno o navedenom, taj udio ostaje znatno ispod razine utvrđene na kopnu (36 %), dok je udio niskokvalificiranih odraslih (40 %) dvostruko veći od onih na kopnu. U okviru programa Erasmus+ EU pruža povećanu potporu mobilnosti mladih s otoka i učenje o kulturnoj baštini, uz dodatne mjere potpore za rješavanje specifičnih transportnih izazova.¹⁰

Iako su vidljiva poboljšanja u posljednjem desetljeću, tržišta rada su na otocima i dalje krhkija, što je razvidno iz podataka koji pokazuju da su stope sudjelovanja i zaposlenosti osoba u dobi od 20 do 60 godina i dalje znatno ispod prosječne EU razine, a što se osobito vidi među ženama i mladima čija je razlika u zaposlenosti naspram muškaraca viša od 20 % negoli na kopnu. Govoreći o socijalnoj ranjivosti u obliku rizika od siromaštva ili socijalne isključenosti, obalne regije imaju čak 13 % veću pojavnost navedenog od onih na kopnu, što se osobito odnosi na južne obalne regije, gdje se rizik od siromaštva i kućanstava s niskim intenzitetom rada međusobno pojačava.

S druge strane, otočne regije imaju daleko viši intenzitet turizma od prosjeka EU-a, što je pokazatelj ekonomske ovisnosti o turizmu, koji se često pokazao kao prekomjeran i ranjiv na šokove potražnje. Utvrđeno je da su u 2024. godini cijene noćenja u turističkom smještaju bile čak pet puta veće od onih na kopnu. Takav pritisak turizma ima implikacije na cijene kuća tako da rezultat intenziteta turizma negativno korelira s najamninama i cijenama kuća. U takvim je slučajevima upravo priroda ključni pokretač jer turistički sektor u otočnim regijama EU-a ima veće koristi od visokog potencijala temeljenog na prirodi, nego što je EU prosjek. Navedeno je ključna prednost koja podupire atraktivnost obalnih regija kao turističkih odredišta, što turistima pomaže razlikovati svekoliku ponudu, zbog čega je potrebno prepoznati i očuvati zaštićena područja koja obiluju vrijednim prirodnim dobrima kako bi se ograničila korištenja tih područja za druge gospodarske djelatnosti.

Strategijom za otoke velika se pozornost posvećuje opasnosti od klimatskih promjena, koje uzrokuju sve učestalije oluje, zakiseljavanje oceana, sušu, porast razine mora, poplave obale i eroziju tla. Takve klimatske opasnosti uvelike utječu na otoke EU-a koji su puno osjetljiviji na te promjene od kopna, što stvara ujedno visoke ekonomske troškove, koji bi prema procjenama mogli postati dvostruko veći od prosjeka EU-a, čime se stvara visoka potreba za ciljanim mjerama prilagodbe i otpornosti. Nova inicijativa predstavljena unutar same Strategije za otoke pod nazivom „OceanEye“ poboljšat će praćenje oceana i prikupljanje podataka, što je od presudne važnosti za otoke s obzirom na njihovu izrazitu ranjivost na klimatske i oceanske promjene.¹¹ Klimatske promjene i ljudska aktivnost ujedno ugrožavaju bogatu i jedinstvenu bioraznolikost otoka – pritisci poput zagađenja, neodrživog ribolova, poljoprivrede i turizma utječu na bioraznolikost šteteći njezinu potencijalu za ekonomske, ekološke i društvene koristi. Neke otočne zajednice također se suočavaju s akutnim izazovima u gospodarenju vodom i otpadom. Nestašica vode, uzrokovana prekomjernim iskorištavanjem i pojačana povećanim rizicima dugotrajnih suša zbog klimatskih promjena, postaje sistemska i značajno ograničava gospodarski razvoj. U okviru Europske strategije za otpornost vodoopskrbe poticat će se ulaganja u „vodno pametno“ gospodarstvo prilagođeno razmjerima otoka, što uključuje inovacije u održivoj desalinizaciji i pametnom upravljanju vodnim resursima.¹² U tom kontekstu, cirkularnost i gospodarenje otpadom posebno su važni za otočne zajednice s obzirom na njihove krhke ekosustave i ograničene kapacitete za skladištenje i obradu otpada. Daljnji vezani izazovi su ograničen kapacitet za proizvodnju energije i ovisnost o kopnu za uvoz energije i fosilnih goriva, što ugrožava energetsku sigurnost i ometa dekarbonizaciju, no obnovljivi izvori poput energije sunca, vjetra, plime i dr. mogu povećati njihovu samodostatnost. Tome pridonosi i činjenica da su elektroenergetske mreže često nerazvijene te stoga nesposobne uključiti dodatnu proizvodnju obnovljive energije, zbog čega se takva područja često bore s opskrbom i pouzdanošću postojećih energetskih sustava, koji bi trebali integrirati povećanu količinu varijabilne proizvodnje obnovljive energije. Navedeni problem je sve veći i sezonski zbog povećanja turizma, a ovisnost o uvozu goriva, mali opseg energetskih sustava, nedostatak kvalificirane radne snage, udaljenost i logistički izazovi te viši troškovi ulaganja i infrastrukture rezultiraju skupljom proizvodnjom energije u usporedbi s kopnom. Inicijativa „Čista energija za otoke EU-a“ nastavit će pružati tehničku pomoć za dekarbonizaciju energetskih sustava, uz produljenje programa za razdoblje 2027. – 2030. kroz trenutni višegodišnji financijski okvir.¹³

U istoj Strategiji problematizirana je i depopulacija, koja je viša za 1.5 % od prosjeka, a što se najviše vidi u mediteranskom području, kao i činjenica da takve regije puno brže „stare“ od ostatka EU-a, čime se posebno ističu manji otoci. S tim su problemima povezani i ograničeni pristupi osnovnim uslugama, kao što su zdravstvo i obrazovanje, što se najviše osjeti na otocima u kojima živi manje od 1.000 stanovnika, gdje manje od 1 % stanovništva ima pristup zdravstvenoj zaštiti, a manje od 38 % ima osnovnu školu.

Geografska izolacija mnogih otoka EU-a, ograničena pristupačnost i ovisnost o kopnenim lancima opskrbe povećavaju njihovu izloženost poremećajima, a činjenica da se nalaze na vanjskim granicama EU-a dovodi otoke u središte prekogranične dinamike i vanjskih pritisaka. No, upravo različiti geografski položaji otoka, kao što su litice, prirodne luke i ograničen pristup već dugo oblikuju njihovu otpornost, obranu i sigurnost, zbog čega bi otoci mogli poslužiti kao prednja operativna središta, olakšavajući kretanje trupa, opreme i imovine diljem EU-a prema vanjskim granicama. Strateški smješteni otoci na pomorskim i zračnim raskrižjima nude pristup brodskim putovima djelujući kao logističke odskočne daske za transatlantsko pojačanje i angažman sa susjednim regijama te smanjuju vrijeme tranzita za civilne i vojne resurse. Ipak, otoci na granicama EU-a suočavaju se s pojačanim hibridnim prijetnjama jer su mnogi od njih domaćini kritične infrastrukture poput podmorskih kabela, satelitskih postaja, vojnih baza i sl., što zahtijeva viši stupanj otpornosti i zaštite. Za zaštitu od hibridnih prijetnji, EK je uspostavio „Cable Security Toolbox“ za zaštitu kritične infrastrukture podmorskih podataka, dok će se kroz vojne koridore mobilnosti prioritetno financirati nadogradnja lučke i zračne infrastrukture na strateški važnim otocima.¹⁴ Obalne regije samostalno rijetko posjeduju ekonomije razmjera za održavanje specijalizirane opreme za civilnu zaštitu, kao što su teške kemijske, biološke, radiološke ili nuklearne jedinice za odgovor, pa se te regije moraju oslanjati na mobilizaciju s kopna, što uvodi strukturno kašnjenje. Primjerice, ako su uvjeti na moru loši ili je lučka infrastruktura ugrožena katastrofom (npr. nakon potresa u Sredozemnom moru), otoci mogu biti fizički odsječeni od fizičkog pojačanja tijekom kritičnih prvih od 48 do 72 sata krize. Turizam u tom kontekstu dodatno opterećuje ograničene resurse za civilnu zaštitu jer je lokalna infrastruktura civilne zaštite (bolnički kreveti, prijevoz za evakuaciju, rezerve pitke vode) dimenzionirana u odnosu na lokalno stanovništvo, što stvara povećanu ranjivost za slučaj izvanredne situacije usred sezone. Uzevši sve navedeno u obzir, ovi elementi ukazuju na stratešku važnost otoka EU-a, kao područja izloženih višestrukim pritiscima te naglašavaju potrebu za integriranim pristupima otpornosti, infrastrukturi i sigurnosti.

S druge strane, Europska komisija razvila je i posebnu Strategiju za prosperitetne obalne zajednice.¹⁵ Navedena Strategija usmjerena je na tri cilja, odnosno na povećanje prosperiteta, stvaranje otpornosti i poboljšanje kvalitete života obalnih zajednica. U Strategiji se naglašava važnost prilagodljivosti lokalnih rješenja kojima se prepoznaju različite potrebe obalnih zajednica, sve od udaljenih ribarskih sela pa do velikih lučkih gradova. Ključne mjere uključuju osnaživanje obalnih zajednica u prostornom planiranju morskog područja, promicanje održivog korištenja prirodnog kapitala oceana, poticanje prilagodbe klimatskim promjenama i otvaranje mogućnosti za održivi rast. Potpora plavom biogospodarstvu i lancima opskrbe u obalnim područjima provodit će se putem lokalnih projekata pod vodstvom zajednice u okviru budućih inicijativa EU-a za inovacije u plavom biogospodarstvu. Nadalje se naglašava važnost razvoja sustava certificiranja za kredite za plavi ugljik kako bi se stvorile nove mogućnosti za usluge plavog gospodarstva i prihodi za obalne zajednice. Ujedno, unaprjeđenje otpornosti na klimatske promjene poduprijet će se povećanim procjenama rizika, ulaganja i potpora za izgradnju potrebnih kapaciteta i prilagodbu obale. Važnost ovih napora potvrđuje podatak da u obalnim područjima EU-a, duž 70.000 km obale, živi čak 95 milijuna ljudi, čiji je svakodnevni život neraskidivo vezan uz more. Obalne zajednice nisu samo uključene u zaštitu morskog okoliša, već mogu služiti i kao testni poligoni za plave inovacije i nove održive poslovne modele. U okviru jačanja prosperiteta ističe se potreba maksimalnog iskorištavanja plavog gospodarstva EU-a, što EK želi postići poglavito kroz poticanje regionalnih inovacijskih ekosustava. Kako bi se postiglo navedeno, poseban fokus stavljen je na modernizaciju i osiguranje generacijske obnove posebno kroz privlačenje mladih, pa će EK do 2030. godine obučiti 124.000 ljudi u sektoru obnovljivih izvora energije na moru.

Kad je riječ o klimatskoj otpornosti, procjene su alarmantne: bez mjera prilagodbe, godišnje štete od obalnih poplava mogle bi do kraja stoljeća narasti na nevjerojatnih više stotina milijardi EUR, dok svaka milijarda uložena u prilagodbu može smanjiti potencijalne štete za 14 milijardi EUR, pa se Europska komisija obvezala kroz 2026. godinu predložiti Europski okvir za klimatsku otpornost te proširiti sustave ranog upozoravanja, a dodatnu podršku pružit će tehnološki alati poput „Digitalnog blizanca oceana“ (Destination Earth), koji će omogućiti predviđanje rizika u stvarnom vremenu.¹⁶ Europski digitalni blizanac oceana virtualna je replika oceana koja integrira podatke iz različitih izvora, uključujući satelite, senzore, računalne modele, pa čak i osobne uređaje, kao što su aplikacije za pametne telefone. Ti različiti izvori podataka stalno „hrane” Digital Twin kako bi pružali kontinuirane i ažurirane informacije o oceanima: od ponašanja morskih vrsta do vremenskih obrazaca, kemijskih procesa, gospodarskih aktivnosti i dr.  Europski digitalni blizanci oceana upotrebljavaju povijesne podatke u stvarnom vremenu kako bi prikazali prošle i sadašnje modele te numeričke modele za simulaciju budućih scenarija, čime se potiče znanje, donošenje odluka i djelovanje za održiv ocean.

Kako bi se poboljšala kvaliteta života obalnih zajednica, već su za 2026. godinu u najavi nova Uredba o kratkoročnom najmu, koja donosi veću transparentnost tržišta, kao i najavljeni „Affordable Housing Act“ (Zakon o priuštivom stanovanju), koji bi trebao pomoći lokalnim vlastima u identificiranju područja pod stambenim pritiskom u turističkim središtima te im omogućiti uvođenje mjera za zaštitu priuštivog stanovanja.¹⁷ Cilj je spriječiti istiskivanje lokalnog stanovništva s tržišta nekretnina kroz nove oblike financiranja i potporu lokalnim vlastima u zaštiti stambenih zona.¹⁸ Osim već navedenog, povećanje gospodarskog prosperiteta temelji se na razvoju lokalnih projekata koji bi resurse poput algi ili nusproizvoda ribarstva pretvarali u nove i održive proizvode, čime se potiče kružno gospodarstvo i stvaraju nova radna mjesta, a nasuprot tome, očuvanje pomorske baštine i identiteta poticat će se kroz aktivno uključivanje lokalnih zajednica u dizajniranje projekata koji spajaju tradiciju, održivost i klimatsku otpornost. Nadalje, Strategija potiče rješenja temeljena na prirodi, poput obnove morskih livada i močvara, što ne samo da štiti obalu od poplava, već može stvoriti i nove izvore prihoda kroz certifikate za očuvanje prirode.

Slijedom svega navedenog, razvidno je da Strategija za otoke i Strategija za otporne, prosperitetne i pogodne obalne zajednice predstavljaju važan okvir za daljnje oblikovanje politika EU-a prema područjima koja se suočavaju sa specifičnim teritorijalnim, gospodarskim, demografskim, klimatskim i sigurnosnim izazovima. Otoci i obalne zajednice pritom se ne promatraju isključivo kroz prizmu njihove geografske izoliranosti ili sezonske turističke opterećenosti, već kao prostori značajnog razvojnog potencijala, osobito u području plavog gospodarstva, održivog turizma, obnovljivih izvora energije, zaštite bioraznolikosti i jačanja lokalne otpornosti. Za Hrvatsku, kao državu s velikim brojem naseljenih otoka i izrazito važnim obalnim prostorom, navedene strategije imaju posebnu važnost jer dodatno potvrđuju potrebu za teritorijalno prilagođenim mjerama, boljom povezanošću, dostupnošću osnovnih usluga, očuvanjem lokalnih zajednica i usklađivanjem razvojnih prioriteta s posebnim potrebama otočnih i obalnih područja.

Lucija Kljenak, mag. iur.

Fotografija: Magnific

1 Dostupno na: https://commission.europa.eu/news-and-media/news/first-ever-plans-unlock-potential-eu-islands-and-coastal-communities-2026-06-10_en (posjećeno 18. 6. 2026.).
2 Dostupno na: https://ec.europa.eu/commission/presscorner/detail/en/ip_26_1318 (posjećeno 18. 6. 2026.).
3 Komunikacija Europske komisije Europskom parlamentu, Vijeću, Europskom ekonomskom i socijalnom odboru i odboru regija „Europski pakt o oceanima“, Brussels, 5. 6. 2025., COM(2025)281 final.
4 Komunikacija Europske komisije Europskom parlamentu, Vijeću, Europskom ekonomskom i socijalnom odboru i odboru regija „Strategija Europske unije za otoke“, Brussels, 10. 6. 2026., COM(2026) 520 final.
5 Dostupno na: https://cpmr-islands.org/cohesion/beyond-recognition-what-the-first-ever-eu-islands-strategy-means-for-europes-island-regions/11876/ (posjećeno 19. 6. 2026.).
6 Ibid.
7 European Parliament resolution of 25 March 2021 on establishing an EU strategy for sustainable tourism (2020/2038(INI)), Official Journal of the European Union, C-494/106, 8. 12. 2021.
8 Dostupno na: https://op.europa.eu/webpub/mare/eu-blue-economy-report-2025/general-overview/the-eu-blue-economy.html (posjećeno 18. 6. 2026.).
9 Dostupno na: https://eufondovi.gov.hr/programi-unije-2021-2027/kreativna-europa/ (posjećeno 19. 6. 2026.).
10 Provedbena odluka Komisije оd 22. 10. 2021. o okviru za mjere uključivanja u programima Erasmus+ i Europske snage solidarnosti 2021. – 2027. Bruxelles, 22. 10. 2021. C(2021) 7493 final.
11 Komunikacija Komisije Europskom parlamentu i Vijeću „OceanEye – inicijativa EU-a za promatranje oceana“ Bruxelles, 3. 6. 2026. COM(2026) 268 final.
12 Dostupno na: https://commission.europa.eu/topics/environment/water-resilience-strategy_hr (posjećeno 19. 6. 2026.).
13 Komunikacija Komisije Europskom parlamentu i Vijeću „Energetski paket za građane“, Strasbourg, 10. 3.2026. COM(2026) 115 final.
14 Dostupno na: https://digital-strategy.ec.europa.eu/en/library/submarine-cable-security-toolbox-and-cable-projects-european-interest (posjećeno 19. 6. 2026.).
15 Dostupno na: https://ec.europa.eu/commission/presscorner/detail/en/ip_26_1318 (posjećeno 24. 6. 2026.).
16 Dostupno na: https://research-and-innovation.ec.europa.eu/funding/funding-opportunities/funding-programmes-and-open-calls/horizon-europe/eu-missions-horizon-europe/restore-our-ocean-and-waters/european-digital-twin-ocean_en (posjećeno 24. 6. 2026.).
17 Dostupno na: https://housing.ec.europa.eu/european-affordable-housing-plan/affordable-housing-act_en (posjećeno 24. 6. 2026.).
18 Communication from the Commission to the European parliament, the Council, the European economic and social committee and the Committee of the regions „EU Strategy on resilient, prosperous and liveable coastal communities“ Brussels, 10. 6. 2026. COM(2026) 530 final.