Uvodno polazište proizlazi iz članka 25. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske (u nastavku teksta: Ustav RH), a Europski sud za ljudska prava (u nastavku teksta: ESLJP) u predmetu Muršić protiv Hrvatske [VV], zahtjev br. 7334/13, presuda od 20. listopada 2016., §§ 97. – 99. (u nastavku teksta: Muršić protiv Hrvatske), naglašava da država mora osigurati uvjete spojive s poštovanjem ljudskog dostojanstva te da način izvršenja mjere ne smije osobu izložiti patnji ili teškoćama koje prelaze neizbježnu razinu svojstvenu lišenju slobode.

U ovom članku najveći naglasak stavljen je na pitanja osobnog prostora, higijene i sanitarnih uvjeta, privatnosti, zdravstvene i psihijatrijske skrbi, kao i drugih uvjeta relevantnih za zaštitu pojedinačnih prava pri lišenju slobode. Ustav RH u članku 23. stavku 1. zabranjuje svaki oblik zlostavljanja, u članku 25. stavku 1. nalaže čovječno postupanje i poštovanje dostojanstva svake uhićene i osuđene osobe, u članku 35. štiti osobni i obiteljski život, dostojanstvo, ugled i čast, dok člankom 58. jamči pravo na zdravstvenu zaštitu u skladu sa zakonom. Presumpcija nedužnosti iz članka 28. osobito je važna pri tumačenju položaja osobe u istražnom zatvoru, što je vidljivo i iz odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-4182/2008 i U-III-678/2009 od 17. ožujka 2009., točke 6.–7., u kojoj se izričito ističe da istražni zatvor nije kazna niti se smije pretvoriti u kaznu te da za vrijeme njegova trajanja u cijelosti vrijedi ustavna predmnjeva nedužnosti.

Na konvencijskoj razini potrebno je navesti članak 3. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, kojim je zabranjeno mučenje te nečovječno ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje, a kad konkretne činjenice ne dosegnu potreban prag ozbiljnosti iz članka 3., određena pitanja, osobito privatnost sanitarnog čvora i osobna autonomija, mogu se razmatrati u okviru članka 8. Konvencije, što pokazuje presuda ESLJP-a Szafrański protiv Poljske, zahtjev br. 17249/12, od 15. prosinca 2015., §§ 25.–29. i 37.–41 (u nastavku teksta: Szafrański protiv Poljske).

U kontekstu lišenja slobode, pri izvršavanju istražnog zatvora Zakon o kaznenom postupku  (u nastavku teksta: ZKP/08), u članku 136. stavku 1. određuje se da se istražni zatvor mora izvršavati tako da se ne vrijeđaju osoba i dostojanstvo zatvorenika, dok članak 136. stavak 2. dopušta ograničenja slobode i prava samo u mjeri potrebnoj radi ostvarenja svrhe istražnog zatvora, sprječavanja bijega ili počinjenja kaznenog djela te otklanjanja opasnosti za život i zdravlje ljudi. Pravilnik o kućnom redu u zatvorima za izvršavanje istražnog zatvora, u članku 13. stavcima 4. i 6. podrobnije uređuje zdravstvene, higijenske i prostorne uvjete smještaja te propisuje najmanje 4 m² i 10 m³ prostora po osobi, uz prirodnu i umjetnu rasvjetu, člankom 14. stavkom 2. uređuje sredstva za osobnu higijenu i mogućnost svakodnevnog pranja tijela, člankom 15. prehranu, a člankom 16. zdravstvenu zaštitu i propisanu terapiju.

Zakonski okvir smještaja istražnih zatvorenika dodatno konkretiziraju članci 137. i 138. ZKP/08. Prema članku 137., zatvorenici se smještaju u prostorije odgovarajuće veličine koje udovoljavaju potrebnim zdravstvenim uvjetima te se u pravilu ne smještaju u istu prostoriju s osobama koje izdržavaju kaznu zatvora, dok im se prema članku 138. stavku 1. mora osigurati osmosatni neprekidni odmor u razdoblju od dvadeset četiri sata i kretanje na slobodnom zraku najmanje dva sata dnevno.

Za osobe koje izvršavaju kaznu zatvora Zakon o izvršavanju kazne zatvora (u nastavku teksta: ZIKZ), u članku 16. stavku 1. među pravima zatvorenika navodi smještaj primjeren ljudskom dostojanstvu i zdravstvenim standardima, zaštitu osobnosti i osiguravanje tajnosti osobnih podataka, redovite obroke i pitku vodu, zdravstvenu zaštitu, pravna sredstva te boravak na otvorenom najmanje dva sata dnevno. Članak 81. stavci 1., 3., 4. i 5. istog Zakona uređuju čistoću, suhoću i prostranost prostorija, prirodnu i umjetnu rasvjetu, sanitarne uređaje i dostupnost pitke vode, članak 83. stavak 3. mogućnost svakodnevnog pranja tijela i tuširanja najmanje dva puta tjedno, dok članak 110. stavak 1. određuje da se zatvoreniku osigurava liječenje te mjere i aktivnosti zdravstvene zaštite kvalitetom i opsegom određenim u sustavu javnog zdravstva za osigurane osobe iz obveznog zdravstvenog osiguranja. Ujedno, temeljno načelo izvršavanja kazne zatvora sadržano je u članku 11. ZIKZ-a, prema kojem se kazna zatvora izvršava na način koji zatvoreniku jamči poštovanje ljudskog dostojanstva, uz zabranu postupaka kojima se zatvorenika podvrgava mučenju, zlostavljanju ili ponižavanju te drugih nerazmjernih ili nezakonitih postupaka koji mogu dovesti do trpljenja ili neprimjerenog ograničenja njegovih temeljnih prava.

Opća deklaracija o ljudskim pravima, u članku 5. i Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima¹ (u nastavku teksta: Pakt), u članku 7. zabranjuju mučenje i okrutno, nečovječno ili ponižavajuće postupanje, dok članak 10. stavak 1. Pakta izričito nalaže čovječno postupanje prema svim osobama lišenima slobode uz poštovanje urođenog dostojanstva ljudske osobe. Revidirana Standardna minimalna pravila Ujedinjenih naroda za postupanje sa zatvorenicima – Nelson Mandela pravila², osobito pravila 1., 5., 12. – 17., 22. i 24. – 35. te Europska zatvorska pravila³ donesena u obliku preporuke, osobito pravila 1. – 6., 18., 19., 22., 39. – 48. i 70., podrobnije razrađuju dostojanstvo, smještaj, higijenu, prehranu, zdravstvenu skrb i pritužbe. Potrebno je napomenuti kako ta pravila nisu zamjena za domaći zakon niti sama određuju ishod konvencijskog spora, ali predstavljaju relevantan interpretativni i preventivni okvir.

Uvjeti lišenja slobode

Prvotno, naglašava se kako osjećaj neugode svojstven zakonitom lišenju slobode sam po sebi nije dovoljan za povredu članka 3. Konvencije, već postupanje mora dosegnuti minimalni prag ozbiljnosti. Procjena toga praga ovisi o svim okolnostima slučaja, među ostalim o trajanju postupanja, njegovim fizičkim i psihičkim učincima te, ovisno o slučaju, spolu, dobi i zdravstvenom stanju osobe, a država ima obvezu osigurati uvjete spojive s ljudskim dostojanstvom, zaštititi zdravlje i dobrobit te spriječiti da način izvršenja mjere izazove patnju koja prelazi neizbježnu razinu (ESLJP, Muršić protiv Hrvatske, §§ 97. – 99.; ESLJP, Idalov protiv Rusije [VV], zahtjev br. 5826/03, presuda od 22. svibnja 2012., §§ 92. – 93.).

Imajući navedeno na umu, izostanak namjere izazivanja prekomjerne patnje može biti okolnost u ukupnoj procjeni, ali nije presudan ako su objektivni učinci postupanja dovoljno ozbiljni (ESLJP, Peers protiv Grčke, zahtjev br. 28524/95, presuda od 19. travnja 2001., § 74.; ESLJP, Neshkov i drugi protiv Bugarske, zahtjevi br. 36925/10, 21487/12, 72893/12, 73196/12, 77718/12 i 9717/13, presuda od 27. siječnja 2015., §§ 229. – 230., u nastavku teksta Neshkov i drugi protiv Bugarske). Jednako tako, nedostatak materijalnih sredstava ili strukturni problemi sami po sebi ne oslobađaju državu od konvencijske odgovornosti (Neshkov i drugi protiv Bugarske, § 229.). Sud također ne promatra svaki prigovor o pojedinom uvjetu potpuno izdvojeno: ograničen prostor, nedostatak prirodnog svjetla i zraka, neodgovarajuća temperatura ili ventilacija, vlaga, nametnici, nedostatna privatnost sanitarnog čvora, slaba higijena, ograničeno kretanje i zdravstvene potrebe mogu se kumulativno procjenjivati, pa okolnost koja sama možda ne bi dosegla prag članka 3. može pridonijeti povredi kada djeluje zajedno s drugim nedostacima (Neshkov i drugi protiv Bugarske§§ 229. i 233.; ESLJP, Muršić protiv Hrvatske §§ 136.–141.). U predmetu Muršić protiv Hrvatske Veliko vijeće razjasnilo je način izračuna osobnog prostora: površina sanitarnog čvora unutar sobe ne uračunava se u ukupnu raspoloživu površinu, dok se površina koju zauzima namještaj uračunava, ali se zasebno mora procijeniti može li se osoba u sobi normalno kretati između namještaja (ESLJP, Muršić protiv Hrvatske §§ 114. – 115.). Sažetak mjerila osobnog prostora iz navedene presude potrebno je razdvojiti na sljedeći način. Naime, kad je raspoloživi osobni prostor manji od 3 m², konvencijski je pristup takav da je riječ o snažnoj predmnjevi povrede članka 3., a država je može osporiti dokazom da su smanjenja osobnog prostora bila kratka, povremena i neznatna, uz dovoljnu slobodu kretanja i odgovarajuće aktivnosti izvan sobe te bez drugih otegotnih uvjeta. Kad je raspoloživi osobni prostor od 3 do 4 m², tad je prostor važan čimbenik sveukupne procjene povrede koja može proizaći iz povezanosti s drugim neodgovarajućim uvjetima, uključujući pristup svježem zraku i prirodnom svjetlu, ventilaciju, temperaturu, privatnost sanitarnog čvora i osnovne sanitarne i higijenske zahtjeve, a ako je raspoloživi osobni prostor veći od 4 m², samostalno pitanje prostora u pravilu nije odlučno, ali se i dalje zasebno ocjenjuju drugi materijalni uvjeti lišenja slobode i individualne okolnosti.

Ovdje je potrebno napomenuti da konvencijski prag od 3 m² nije preporučeni smještajni standard. Pravilnik o kućnom redu u zatvorima za izvršavanje istražnog zatvora u članku 13. stavku 6. propisuje najmanje 4 m² i 10 m³ po osobi. Europski odbor za sprječavanje mučenja i neljudskog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja (CPT) u dokumentu Living space per prisoner in prison establishments: CPT standards, CPT/Inf (2015) 44, §§ 9. – 11. i 19. – 25., kao preventivni minimum navodi 6 m² stambenog prostora za jednokrevetnu sobu i 4 m² po osobi u višekrevetnoj sobi, uz isključenje površine sanitarnog čvora. Povreda domaćeg ili preventivnog standarda ne poistovjećuje se automatski s povredom članka 3. Konvencije, ali je pravno relevantna u ukupnoj procjeni. ESLJP je pritom izričito pojasnio da glede primjene konvencijskog minimuma od 3 m² osobnog prostora nema razlike između osoba u istražnom zatvoru i osoba koje izdržavaju kaznu zatvora (Muršić protiv Hrvatske,§ 115.).

Ustavnosudska praksa je, također, razvijala navedena pitanja i prije presude Muršić protiv Hrvatske. Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-III-1437/2007 od 23. travnja 2008., točka 6., utvrdio je da je podnositelj tijekom duljeg razdoblja boravio u prostoru kojem je nedostajala četvrtina površine u odnosu na tada propisani minimum, uz nedostatak svjetla i nemogućnost obavljanja fizioloških funkcija u noćnim satima te je zaključio da su ti uvjeti predstavljali ponižavajuće postupanje i povredu prava iz članka 25. stavka 1. Ustava RH. Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-III-4182/2008 i U-III-678/2009 od 17. ožujka 2009., osobito točke 6. – 7., 15., 17. i 22., uvjete u Zatvoru u Zagrebu razmatrao je u njihovoj ukupnosti, naglasio da istražni zatvor nije kazna te utvrdio da su uvjeti smještaja i života, promatrani zajedno, predstavljali ponižavajuće postupanje. U Izvješću Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-X-5464/2012 od 12. lipnja 2014., točka 12.1., Sud je potom utvrdio da je broj zatvorenika i dalje veći od zatvorskih kapaciteta te da problem prenapučenosti generira druge probleme i pokazuje da Republika Hrvatska do tada nije učinila dovoljno u ispunjavanju domaćih i međunarodnih standarda smještaja osoba lišenih slobode.

Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-5725/2016 od 19. prosinca 2017. osobito je važna za način utvrđivanja činjenica i dokazivanja jer prema točki 6.3. te odluke, redovni sud mora jasno i detaljno utvrditi u kojem je razdoblju osoba bila u kojem zatvoru, u kojoj sobi odnosno ćeliji i u kojim konkretnim uvjetima te je li i u kojem razdoblju raspolagala s manje ili više od 3 m², a ako je raspolagala s manje od 3 m², teret dokaza da je manjak prostora bio nadoknađen većom mogućnošću boravka izvan sobe ili drugim aktivnostima, na državi je, a konačna procjena mora obuhvatiti sve okolnosti konkretnog slučaja, uključujući objektivne i subjektivne kriterije te osobne značajke osobe.

Prostorija za smještaj mora biti čista, suha, dovoljno prostrana, prozračna i osvijetljena, uz odgovarajuće sanitarne uređaje i dostupnost pitke vode, što za zatvorenike proizlazi iz članka 81. stavaka 1., 3., 4. i 5. ZIKZ-a, dok za istražni zatvor članak 13. stavci 4. i 6. Pravilnika o kućnom redu u zatvorima za izvršavanje istražnog zatvora uređuju zdravstvene, higijenske i prostorne uvjete te krevet i posteljinu. Članak 14. stavak 2. navedenog Pravilnika uređuje sredstva osobne higijene i svakodnevno pranje tijela, a članak 83. stavak 3. ZIKZ-a za zatvorenike propisuje svakodnevno pranje tijela i tuširanje najmanje dva puta tjedno. Za zatvorenike koji izvršavaju kaznu zatvora navedene standarde dodatno konkretizira Pravilnik o standardima smještaja i prehrane zatvorenika jer članak 4. stavak 1. propisuje mogućnost stalnog korištenja sanitarnog čvora i umivaonika te korištenja tuša najmanje dva puta tjedno, članak 5. stavak 1. zasebnu postelju s posteljinom i ormar za osobne stvari, a članak 5. stavak 2. razmak između postelja od najmanje 80 cm ako ne postoji fizička pregrada. Prema članku 6. stavku 1. prostorije u kojima borave zatvorenici moraju se svakodnevno čistiti i uredno održavati, dok prema članku 6. stavku 3. temperatura zraka tijekom sezone grijanja ne smije biti niža od 22 °C danju i 15 °C noću. U konvencijskoj procjeni funkcionalnost sanitarnog čvora, dostupnost vode, higijena, ventilacija, prirodno svjetlo i vrijeme provedeno izvan sobe također su relevantne okolnosti (Neshkov i drugi protiv Bugarske, §§ 229. i 233.).

Posebno pitanje predstavlja sanitarni čvor koji nije dovoljno odvojen od ostatka višekrevetne sobe. U predmetu Szafrański protiv Poljske ESLJP nije utvrdio povredu članka 3. samo na temelju nedostatne privatnosti pri korištenju sanitarnog čvora jer ukupne okolnosti nisu dosegnule potreban prag ozbiljnosti, ali je utvrdio povredu članka 8. zbog toga što je podnositelj tijekom znatnog razdoblja bio prisiljen koristiti zahod pred drugim zatvorenicima bez dostatne privatnosti (Szafrański protiv Poljske, §§ 25.–29. i 37.–41.). Taj predmet pokazuje zašto neuspjeh prigovora prema članku 3. ne znači nužno da je svako pitanje privatnosti pravno iscrpljeno. Primjena tih mjerila na hrvatske zatvorske uvjete vidljiva je u predmetu Longin protiv Hrvatske, u kojem su nedovoljna odvojenost sanitarnog čvora od životnog prostora i njegova neposredna blizina prostoru za jelo uzete u obzir u ukupnoj ocjeni higijenskih i zdravstvenih uvjeta (ESLJP, Longin protiv Hrvatske, zahtjev br. 49268/10, presuda od 6. studenoga 2012., § 60.). Zdravstveno stanje osobe može dodatno pojačati ponižavajući učinak otežanog korištenja zahoda, kao u predmetu Lonić protiv Hrvatske, gdje je Sud posebno uzeo u obzir da je podnositelj, zbog svojega zdravstvenog stanja, broja zatvorenika i namještaja u ćeliji, morao koristiti bocu umjesto zahoda, što je bilo ponižavajuće te ga je izlagalo ismijavanju drugih zatvorenika (ESLJP, Lonić protiv Hrvatske, zahtjev br. 8067/12, presuda od 4. prosinca 2014., § 76.).

Potrebno je naglasiti da je pri pozivanju na učestalost tuširanja potrebno paziti na mjerodavni pravni režim. Naime, Pravilnik o kućnom redu u zatvorima za izvršavanje istražnog zatvora, u članku 14. stavku 2. izričito govori o osiguravanju sredstava za higijenu i mogućnosti svakodnevnog pranja tijela, dok ZIKZ, u članku 83. stavku 3. za zatvorenike izričito navodi i tuširanje najmanje dva puta tjedno pa, stoga, sam podatak o dva tuširanja tjedno ne može se jednako kvalificirati u oba pravna režima bez podataka o mogućnosti svakodnevnog pranja, dostupnosti vode, higijenskim sredstvima i drugim uvjetima. U predmetu Ananyev i drugi protiv Rusije ESLJP je naveo da je vrijeme dopušteno za tuširanje, ograničeno na petnaest do dvadeset minuta jednom tjedno, očito nedostatno za održavanje primjerene osobne higijene. Sud je uzeo u obzir i način organizacije tuširanja, koji pritvorenicima nije osiguravao ni elementarnu privatnost (ESLJP, Ananyev i drugi protiv Rusije, zahtjevi br. 42525/07 i 60800/08, presuda od 10. siječnja 2012., § 158.).

Nadalje, članak 3. Konvencije u vezi sa zdravstvenim uvjetima državi nameće obvezu zaštite zdravlja i dobrobiti osobe lišene slobode pružanjem potrebne medicinske pomoći. Primjerenost skrbi ne ocjenjuje se samo prema tome je li osoba jednom pregledana ili je terapija formalno propisana, nego se mora promatrati stvarna dostatnost zdravstvene skrbi u okolnostima konkretnog slučaja (ESLJP, Kudła protiv Poljske [VV], zahtjev br. 30210/96, presuda od 26. listopada 2000., §§ 92. – 94.). Odgovarajuća zdravstvena skrb u zatvoru mora biti na razini usporedivoj s razinom zdravstvene skrbi koju su se državna tijela obvezala pružiti stanovništvu u cjelini, ali članak 3. ne jamči svakom zatvoreniku razinu skrbi dostupnu u najboljim zdravstvenim ustanovama izvan zatvora (ESLJP, Blokhin protiv Rusije [VV], zahtjev br. 47152/06, presuda od 23. ožujka 2016., § 137.). Pritom prigovor o neodgovarajućoj medicinskoj skrbi mora biti dovoljno konkretiziran podacima o zdravstvenom stanju, traženoj, pruženoj ili uskraćenoj terapiji i, gdje je moguće, dokazima koji mogu pokazati ozbiljne nedostatke skrbi (ESLJP, Krivolapov protiv Ukrajine, zahtjev br. 5406/07, presuda od 2. listopada 2018., § 76.).

Kod duševnih smetnji osobita je važnost ranjivosti osobe i njezine sposobnosti da razumljivo opiše tegobe. Veliko vijeće ESLJP-a u predmetu Rooman protiv Belgije naglasilo je važnost potpune medicinske evidencije, brzog i točnog dijagnosticiranja i skrbi, redovitog i sustavnog nadzora, cjelovite terapijske strategije usmjerene na odgovarajuće liječenje zdravstvenih problema osobe ili sprječavanje njihova pogoršanja te stvarne provedbe propisanog liječenja (ESLJP, Rooman protiv Belgije [VV], zahtjev br. 18052/11, presuda od 31. siječnja 2019., §§ 143. i 145. – 148.). Domaći normativni okvir u tom pogledu dodatno konkretizira članak 111. ZIKZ-a. Osim obveznog liječničkog pregleda pri prijamu i otpustu, liječnik je prema stavku 2. dužan pregledati zatvorenika koji je bolestan ili ozlijeđen, kao i zatvorenika za kojeg se na temelju njegova izgleda ili ponašanja može pretpostaviti da je tjelesno ili duševno bolestan te poduzeti potrebne mjere sukladno pravilima medicinske struke.

Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-III-64744/2009 od 3. studenoga 2010., osobito u točkama 13. – 16. obrazloženja te točkama II. i III. izreke, razmatrao je položaj osobe s tetraplegijom i neprilagođenost zatvorskih uvjeta njezinim posebnim potrebama te je, uz utvrđenje povrede članka 25. stavka 1. Ustava RH, naložio poduzimanje mjera koje će osobama s posebnim potrebama omogućiti nesmetano kretanje i uspostavu djelotvornog nadzora nad kvalitetom zdravstvene zaštite. Konvencijska zaštita zahtijeva konkretnu procjenu može li osoba s invaliditetom doći do kreveta, koristiti se sanitarnim čvorom i održavati osobnu higijenu pa je tako ESLJP držanje osobe s teškim invaliditetom u uvjetima u kojima joj je bilo izrazito hladno, u kojima je postojao rizik od nastanka rana zbog neprikladnog ili nedostupnog kreveta te u kojima se bez iznimnih teškoća nije mogla koristiti zahodom ni održavati osobnu higijenu ocijenio ponižavajućim postupanjem (ESLJP, Price protiv Ujedinjenog Kraljevstva, zahtjev br. 33394/96, presuda od 10. srpnja 2001., §§ 25. – 30.).

Važeći normativni okvir tu obvezu dodatno konkretizira kroz članak 82. ZIKZ-a, koji propisuje da se zatvoreniku osobi s invaliditetom osigurava smještaj primjeren vrsti i stupnju njegove invalidnosti, dok prema članku 3. stavku 3. Pravilnika o standardima smještaja i prehrane zatvorenika o smještaju zatvorenika osobe s invaliditetom odlučuje upravitelj kaznenog tijela na prijedlog liječnika. U odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2233/2018 od 15. rujna 2022., točke 5.15. – 5.18., Sud je utvrdio povredu ustavnih i konvencijskih jamstava u predmetu u kojem podnositelju tijekom višegodišnjeg boravka u zatvorskom sustavu nije bilo pruženo potrebno liječenje hepatitisa C, a činjenica da je program liječenja bio privremeno obustavljen zbog nemogućnosti financiranja nije prihvaćena kao dostatno opravdanje za nepružanje potrebne zdravstvene skrbi.

Pravna zaštita osoba lišenih slobode

Preventivni pravni lijek služi tome da se nepravilnost ukloni dok lišenje slobode traje. U istražnom zatvoru osoba može podnijeti usmenu ili pisanu pritužbu ili određeni zahtjev upravitelju prema članku 6. stavku 1. Pravilnika o kućnom redu u zatvorima za izvršavanje istražnog zatvora, pri čemu je upravitelj o poduzetom dužan obavijestiti zatvorenika u roku od tri dana. Protiv odluke, mjere ili postupka upravitelja ili drugog zatvorskog službenika kojima smatra da joj se nezakonito prikraćuje ili ograničava pravo može, prema članku 6. stavku 2. istog Pravilnika, podnijeti pritužbu predsjedniku suda koji je odredio istražni zatvor. ZKP/08, u članku 141. stavku 3. propisuje da sudac istrage, predsjednik vijeća odnosno sudac pojedinac pred kojim se vodi postupak, ako zaprimi pritužbu zatvorenika, mora ispitati njezine navode te podnositelja u roku od 30 dana pisano obavijestiti o utvrđenom i poduzetim mjerama, dok članak 141. stavak 5. zatvoreniku daje pravo na pritužbu predsjedniku suda te na zahtjev za sudsku zaštitu protiv postupka ili odluke kojom mu se nezakonito prikraćuje ili ograničava pravo, uz odgovarajuću primjenu odredaba ZIKZ-a. Za osobe koje izvršavaju kaznu zatvora ZIKZ, u članku 17. stavku 2. uređuje pritužbe upravitelju, Središnjem uredu i sucu izvršenja, dok članak 19. uređuje sudsku zaštitu protiv nezakonitog uskraćivanja ili ograničavanja prava.

Položaj istražnog zatvorenika i odnos tih pravnih sredstava dodatno je razjasnio Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-IIIBi-1071/2026 od 14. srpnja 2026., točke 10. – 15. Ustavni sud razlikovao je pritužbu upravitelju zatvora iz članka 6. stavka 1. Pravilnika, pritužbu predsjedniku suda iz članka 6. stavka 2. Pravilnika, pritužbu iz članka 141. stavka 3. ZKP/08 te pritužbu i zahtjev za sudsku zaštitu iz članka 141. stavka 5. toga Zakona. Pritom je utvrdio da pravna sredstva iz članka 6. stavka 2. Pravilnika i članka 141. stavka 5. ZKP/08 zbog obveze donošenja odluke uz odgovarajuću primjenu ZIKZ-a, predstavljaju učinkovita pravna sredstva za prigovore istražnih zatvorenika na uvjete u zatvoru. Protiv odluke predsjednika suda istražni zatvorenik može, prema odgovarajućoj primjeni članka 19. stavka 4. ZIKZ-a, podnijeti žalbu tročlanom vijeću nadležnog županijskog suda, a djelotvornost preventivnog pravnog sredstva pritom uključuje i pravodobnost odlučivanja. Naime, prema istoj odluci sud mora o prigovorima na neprikladne uvjete boravka odlučiti u roku primjerenom za zaustavljanje povrede, a višemjesečno neodlučivanje može djelotvorno pravno sredstvo učiniti nedjelotvornim

U predmetu Ulemek protiv Hrvatske ESLJP je prihvatio da hrvatski sustav raspolaže preventivnim i kompenzacijskim pravnim sredstvima za prigovore na neodgovarajuće zatvorske uvjete, ali je naglasio da građanska tužba za naknadu štete nije alternativa pravilnoj uporabi preventivnog pravnog sredstva te da preventivno i kompenzacijsko sredstvo djeluju kao komplementaran sustav (ESLJP, Ulemek protiv Hrvatske, zahtjev br. 21613/16, presuda od 31. listopada 2019., osobito §§ 84. – 85., 93. – 99. i 111.). Zato je, dok sporna situacija traje i preventivno sredstvo može proizvesti učinak, važno pravodobno koristiti sredstvo koje može dovesti do uklanjanja nepravilnosti.

Pritom zahtjev prethodnog korištenja preventivnog pravnog sredstva nije dopušteno primjenjivati retroaktivno na način koji zatvorenik u vrijeme svojega boravka u zatvoru nije mogao predvidjeti. Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-III-3047/2019 od 29. ožujka 2022., točka 19., ocijenio je da nekorištenje preventivnih pravnih sredstava ne može ići na teret podnositelju koji ih je mogao koristiti samo tijekom ranijeg boravka u zatvoru, kada nije mogao predvidjeti da će njihovo korištenje postati pretpostavka dopuštenosti kasnije ustavne tužbe. Takav razvoj domaće prakse ESLJP je razmotrio i u predmetu Hanževački protiv Hrvatske, zahtjev br. 49439/21, presuda od 5. rujna 2023., §§ 31.–34.

Kad je povreda prestala ili je preventivni put više ne može otkloniti, može se postaviti pitanje pravične novčane naknade zbog povrede prava osobnosti. Zakon o obveznim odnosima, u članku 19. stavcima 1. i 2. uređuje zaštitu prava osobnosti i među njima izričito navodi dostojanstvo, tjelesno i duševno zdravlje te privatnost osobnog i obiteljskog života; članak 1046. povredu prava osobnosti definira kao neimovinsku štetu, a članak 1100. stavci 1. i 2. uređuju pravičnu novčanu naknadu i kriterije za određivanje njezine visine. Prije podnošenja tužbe protiv Republike Hrvatske potrebno je nadležnom državnom odvjetništvu podnijeti zahtjev za mirno rješenje spora prema članku 186.a stavku 1. Zakona o parničnom postupku, a podnošenjem zahtjeva zastarijevanje zastaje prema stavku 3. istog članka pa ako zahtjev ne bude prihvaćen ili o njemu ne bude odlučeno u roku od tri mjeseca, tužba se može podnijeti nadležnom sudu prema članku 186.a stavku 5. Zakona o parničnom postupku. Nadalje, u parnici sud mora obrazloženo povezati utvrđene činjenice s mjerodavnim ustavnim i konvencijskim standardima. Naime, Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-III-5725/2016 od 19. prosinca 2017., točka 6.3., zahtijeva precizno utvrđivanje zatvora, sobe odnosno ćelije, razdoblja, raspoloživog prostora i drugih konkretnih uvjeta te procjenu objektivnih i subjektivnih okolnosti. Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2233/2018 od 15. rujna 2022., u točkama 5.19. – 5.28., dodatno pokazuje da se pri ocjeni djelotvornosti domaće naknade mora voditi računa o tome je li dosuđena naknada razumna u odnosu na narav i trajanje utvrđene povrede i standarde razvijene u praksi ESLJP-a.

Prema svemu navedenom, razvidno je da zaštita prava osoba lišenih slobode počiva na preciznoj i individualiziranoj procjeni kod koje se uvjeti razmatraju kumulativno, u njihovu trajanju i u odnosu na zdravstveno stanje i ranjivost osobe, pri čemu se domaći smještajni i preventivni standardi ne smiju poistovjetiti s pragom povrede članka 3. Konvencije, kao što se ni pitanje privatnosti ne iscrpljuje uvijek ocjenom prema toj odredbi (ESLJP, Muršić protiv Hrvatske §§ 136. – 141.; Szafrański protiv Poljske, §§ 37. – 41.). Zbog toga, pregled sudske prakse vodi prema jednostavnoj, ali zahtjevnoj radnoj metodi koja smatra nužnim razdvojiti pravne režime, utvrditi činjenice po razdobljima, primijeniti pravilno mjerilo prostora, ocijeniti ukupnost uvjeta i zdravstvenu skrb te provjeriti jesu li korišteni djelotvorni preventivni i kompenzacijski pravni lijekovi. Takav pristup izravno odgovara zahtjevima koje je Ustavni sud Republike Hrvatske postavio u odluci broj U-III-5725/2016 od 19. prosinca 2017., točka 6.3., te načinu na koji ESLJP u presudi Ulemek protiv Hrvatske (§§ 84. – 99. i 111.), razmatra odnos preventivnih i kompenzacijskih pravnih sredstava.

Zaključno, uvjeti lišenja slobode moraju se ocjenjivati individualno i u svojoj ukupnosti, uzimajući u obzir trajanje nedostataka, raspoloživi prostor, higijenu, privatnost, zdravstveno stanje i ranjivost osobe, a učinkovita zaštita pritom zahtijeva pravodobnu uporabu preventivnih pravnih sredstava te nakon prestanka povrede, kada su za to ispunjene pretpostavke, i odgovarajuću kompenzacijsku zaštitu.

Lucija Kljenak, mag. iur.

Fotografija: Magnific

1 Dostupno na: link (posjećeno 15. 9. 2026.).
2 Dostupno na: https://www.un.org/en/events/mandeladay/mandela_rules.shtml (posjećeno 15. 9. 2026.).
3 Dostupno na: https://www.coe.int/en/web/prison/conventions-recommendations (posjećeno 15. 9. 2026.).