Uvod
U hrvatskoj sudskoj praksi sve češće pojavljuju se postupci u kojima jedan roditelj, najčešće majka, pokreće postupak radi ostvarivanja prava maloljetnog djeteta kada je drugi roditelj nedostupan, ne sudjeluje u životu djeteta ili ne izvršava svoje zakonske obveze. Takvi postupci najčešće se odnose na samostalno ostvarivanje roditeljske skrbi, donošenje odluka važnih za dijete ili određivanje uzdržavanja.

Međutim, kada sudu nije dostupan drugi roditelj (nalazi se u inozemstvu ili mu je nepoznato boravište) te sud od roditelja koji je pokrenuo postupak zatraži predujam za imenovanje privremenog zastupnika drugoj strani, zaštita prava djeteta ovisi o financijskoj mogućnosti roditelja koji o djetetu svakodnevno skrbi. U tom se slučaju procesna prava roditelja koji ne izvršava svoje roditeljske obveze prema djetetu štite na račun roditelja koji skrbi o djetetu bez obzira na njegovo imovinsko stanje.

Institut imenovanja privremenog zastupnika
Člankom 84. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov., br. 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/23, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25) propisana je mogućnost imenovanja privremenog zastupnika ako je boravište tuženika nepoznato, a tuženik nema punomoćnika (stavak 4.), ako se tuženik ili njegov zakonski zastupnik, koji nemaju punomoćnika u Republici Hrvatskoj, nalaze u inozemstvu, a dostava se nije mogla obaviti (stavak 5.).

Člankom 85. st. 3. Zakona o parničnom postupku propisano je da je sredstva za pokriće troškova postavljanja i rada privremenog zastupnika dužan predujmiti tužitelj.

Takvo rješenje ima svoju logiku u klasičnim građanskim sporovima između dviju ravnopravnih stranaka. Međutim, opravdano se postavlja pitanje je li ista logika primjenjiva u postupcima koji se neposredno odnose na zaštitu prava djeteta. Naime, ako je svrha postupka omogućiti ostvarivanje roditeljske skrbi ili osigurati uzdržavanje djeteta, tada predmet postupka nije samo privatni interes jednog roditelja, nego i zaštita prava djeteta koja uživaju posebnu ustavnu i međunarodnopravnu zaštitu.

Najbolji interes djeteta kao temeljno načelo
Članak 3. Konvencije Ujedinjenih naroda o pravima djeteta (Službeni list SFRJ, br. 15/90) propisuje da se u svim akcijama koje u svezi s djecom poduzimaju javne ili privatne ustanove socijalne skrbi, sudovi, državna uprava ili zakonodavna tijela, mora se prvenstveno voditi računa o interesima djeteta.

Također je i člankom 5. Obiteljskog zakona (Nar. nov., br. 103/15, 98/19, 47/20, 49/12, 256/23) propisano da sudovi i javnopravna tijela koja vode postupke u kojima se izravno ili neizravno odlučuje o pravima djeteta moraju ponajprije štititi prava djeteta i njegovu dobrobit, dok s druge strane Ustav Republike Hrvatske (Nar. nov., br. 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 05/14) propisuje ustavnu obvezu države da posebno štiti materinstvo, djecu i mladež (članak 62.).

Stoga se postavlja opravdano pitanje poštuje li se spomenuto načelo poštovanja najboljeg interesa djeteta ako zbog zakonom propisane procedure postoji mogućnost da se parnični postupak pokrenut radi ostvarivanja prava maloljetnog djeteta obustavi jer roditelj koji skrbi o djetetu nema sredstva za plaćanje privremenog zastupnika drugom roditelju. Financijska situacija roditelja u tom slučaju postaje prepreka ostvarivanju prava djeteta, a zaštita procesnih prava roditelja koji, primjerice, godinama ne sudjeluje u životu djeteta ima prednost.

Pravo na pristup sudu
Pravo na pristup sudu jedno je od temeljnih ustavnih i konvencijskih prava.

Europski sud za ljudska prava više je puta isticao da troškovi postupka ne smiju biti postavljeni na način koji građanima praktično onemogućuje pristup sudu (Stankov protiv Bugarske (zahtjev br. 68490/01 i  Klauz protiv Hrvatske (zahtjev br. 28963/10).

Ako roditelj koji sam skrbi o djetetu mora platiti znatan iznos da bi uopće mogao voditi postupak radi zaštite djetetovih prava, takav zahtjev može predstavljati razmjerno ograničenje ili stvarnu zapreku pristupu pravosuđu, posebno kada je riječ o postupcima u kojima dijete pokušava ostvariti zakonom zajamčena prava na uzdržavanje i odgovarajuću roditeljsku skrb.

Budući da su dostupna i druga procesna rješenja, prije imenovanja privremenog zastupnika sud bi trebao iscrpiti sve druge zakonske mogućnosti:

• podatke iz službenih evidencija
• međunarodnu pravnu pomoć ako se roditelj nalazi u inozemstvu
• dostavu putem oglasne ploče suda kada su za to ispunjeni zakonski uvjeti
• podatke kojima raspolažu druga državna tijela (primjerice, Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Hrvatskog zavoda za zdrvstveno osiguranje, Uprave za zatvorski sustav, Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije, Porezne uprave).

Iako svako rješenje mora osigurati pravo druge strane na pravično suđenje, legitimno je postaviti pitanje treba li trošak procesnih mehanizama zaštite nedostupnog roditelja u cijelosti pasti na teret roditelja koji zastupa interese djeteta.

Sukob procesne forme i zaštite djeteta
Problem nije u samom institutu privremenog zastupnika. On ima važnu funkciju zaštite prava osobe koja nije dostupna sudu.

Pitanje je treba li isti model bez iznimke primjenjivati u obiteljskim postupcima koji se odnose na maloljetnu djecu.

Kada roditelj traži mogućnost samostalnog odlučivanja o pitanjima važnima za dijete ili određivanje uzdržavanja koje drugi roditelj ne plaća, tada se javlja sukob između stroge procesne forme i potrebe učinkovite zaštite prava djeteta.

U takvim situacijama legitimno je raspravljati o tome bi li zakonodavac trebao predvidjeti posebna pravila za obiteljske postupke, uključujući mogućnost da troškove privremenog zastupnika predujmi država ili da sud po službenoj dužnosti pronađe druga procesna rješenja.

Zaključak
Zaštita prava djeteta ne bi smjela ovisiti o financijskoj sposobnosti roditelja koji o tom djetetu skrbi, niti biti uvjetovana financijskim iscrpljivanjem roditelja koji skrbi o djetetu. Kada postupak radi ostvarivanja roditeljske skrbi ili uzdržavanja postane uvjetovan uplatom visokog predujma za zastupanje roditelja koji je nedostupan, tada pravni sustav ne ostvaruje svoju temeljnu zadaću – zaštitu najboljeg interesa djeteta.

Ivana Bogojević, dipl. iur.

Fotografija: Pixabay