Europski sud za ljudska prava (u nastavku teksta: ESLJP) oblikuje doktrinu margin of appreciation - područje slobodne procjene - posebno kad se države potpisnice Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u nastavku teksta: Konvencija) pozivaju na očuvanje morala i drugih sličnih vijednosti kako bi opravdale donošenje mjera kojima se ograničavaju zahtjevi Konvencije te kad se sam ESLJP poziva na mišljenja pojedinih država o zahtjevima koji podrazumijevaju načine zaštite konvencijskih prava i sloboda, a da o tome ne postoji zajednički konsenzus među državama koje su prihvatile Konvenciju kao dio svoga unutarnjeg pravnog poretka.¹ Iako ova doktrina omogućuje fleksibilnost u primjeni Konvencije i uvažavanje nacionalnih posebnosti, istodobno otvara pitanje granica diskrecije država članica te opsega nadzorne uloge ESLJP-a u zaštiti tih prava. Stoga, cilj je ovog članka prikazati razvoj i sadržaj doktrine margin of appreciation te analizirati ključne kriterije kojima se ESLJP služi pri određivanju granica slobodne procjene država članica.

Doktrina područja slobodne procjene izraz je, među ostalim, načela supsidijarnosti, kao sredstva interpretacije Konvencije primarno određene u člancima 1. i 35., odnosno kroz proceduralni prioritet nacionalne provedbe odredbi Konvencije, ali mu je značaj proširen praksom ESLJP-a u smislu razvitka doktrine margin of appreciaton zbog nužnosti zaštite kulturne raznolikosti pojedinih država te kako bi ESLJP mogao slobodnije zauzeti određeni stav pri odlučivanju o ravnoteži između individualnih prava i zajedničkih interesa.² Na takav se način postiže određena razina fleksibilnosti pri odlučivanju, koja omogućuje zaobilaženje kolizije između suvereniteta država članica i obveza Konvencije, zbog čega je bilo potrebno kroz praksu utvrditi načelne kriterije za primjenu navedene doktrine.³

Detaljnije, u vrijeme stupanja na snagu Konvencije, države članice Vijeća Europe prihvatile su je kao minimalni standard prava i sloboda pojedinca, što je podrazumijevalo individualnu mogućnost osiguranja više razine zaštite tih prava unutar svake države članice, kao i obvezu održavanja konvencijskog standarda unutar vlastitog pravnog sustava. Kako bi to postigle, države potpisnice odrekle su se znatnog dijela svog suvereniteta, a ESLJP je postao nadzorna spona između država i njihovih građana u smislu provedbe Konvencije. Zbog navedenog, konačna odluka o razini slobode nacionalnih vlasti u takvim pitanjima ovisi o ispitivanju legitimnosti ograničenja prava i sloboda zajamčenih Konvencijom kroz tri parametra, odnosno da su predviđena ili propisana zakonom pojedine države, da se svrha takvih ograničenja nalazi unutar okvira legitimnog cilja te da je mjera nužna u demokratskom društvu, s tim da sama procjena nužnosti ostaje na dispoziciji državama članicama.⁴ Prema tome, konačna odluka ESLJP-a racionalizira se kroz vlastitu analizu proporcionalnosti mjera država članica, ali čime se podredno djelomično zaobilazi temeljni aspekt upravljačke funkcije ESLJP-a pa bi se margin of appreciation mogao interpretirati kao svojevrsni „izlaz“ od zauzimanja konkretnog stava o bitnim političkim pitanjima pojedinih država članica Konvencije.⁵

Iako u teoriji ne postoje ograničenja primjene doktrine područja slobodne procjene, ESLJP se suzdržava u njezinu korištenju pri procjeni primjene apsolutnih prava sadržanih u člancima 2. – 4. Konvencije, a koji se odnose na pravo na život, zabranu mučenja i nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja te zabranu ropstva i prisilnog rada.⁶ Riječ je o pravima koja zahtijevaju iznimno visok stupanj kontrole pa se ne mogu postavljati ograničenja na njihovo ostvarivanje. Kao što će biti razvidno kasnije u ovom članku, margin of appreciation najčešće se u praksi koristi u odnosu na primjenu članaka 8. - 11. i članka 14. Konvencije, koji štite pravo na poštovanje privatnog i obiteljskog života, slobodu mišljenja, savjesti i vjeroispovijesti, slobodu izražavanja, slobodu okupljanja i udruživanja te zabranu diskriminacije. Naime, navedeni članci predviđaju mogućnosti pojedinačnih nacionalnih ograničenja tih zaštićenih prava (za razliku od članaka 2. - 4. Konvencije), a zbog kojih se formulacija tih odredbi određuje relativan stupanj supsidijarnosti, odnosno zahtjeva za uvažavanjem nacionalnih standarda.

ESLJP prvi put opširno arikulira margin of appreciation u odluci broj 5493/72, od 7. prosinca 1976. Handyside protiv Ujedinjenog Kraljevstva⁷, u kojem se ispitivala nužnost zaštite morala u demokratskom društvu zbog osude podnositelja koji je distribuirao publikaciju liberalne knjige vezane uz pitanja adolescencije i odrastanja. Ujedinjeno Kraljevstvo smatralo je predmetnu publikaciju neprikladnom pa ju je zaplijenilo kako bi zaštitilo moral demokratskog društva.⁸ Prilikom preispitivanja nužnosti tih ograničenja, ESLJP je utvrdio u parafu 48. da su države načelno u prikladnijem položaju pružiti mišljenje o točnom sadržaju zahtjeva morala koji podrazumijeva, u konkretnom, ograničenje konvencijskog prava iz članka 10. koji štiti pravo na slobodu izražavanja. No, u parafu 49. ESLJP objašnjava da nametanje takvih ograničenja pojedine države nije apsolutno, zbog čega zadržava pravo nadzora i donošenja konačne odluke o tome je li ograničenje koje je nametnula pojedina država, u skladu sa slobodom izražavanja zaštićenom čl. 10. Konvencije. ESLJP se u konačnici priklonio prosudbi zahtjeva morala Ujedinjenog Kraljevstva, u smislu legitimnosti poduzetih mjera, jer je utvrdio da ne postoji jedinstvena koncepcija morala u svim državama članicama Konvencije. Takav pristup postao je opće primjenjiv i na druge predmete u kojima prosudi da bi „margina“ trebala biti široka pa se u njima ne utvrđuje da bi takve mjere kršile zahtjeve iz Konvencije.

Da se u određenim područjima državama dopušta široka primjena područja slobodne procjene u odnosu na zahtjeve iz Konvencije razvidno je i iz odluke ESLJP-a broj 16140/15 i 13322/16 od 16. svibnja 2022. godine, Bežanić i Baškarad protiv Hrvatske. Podnositelji zahtjeva smatrali su da im je povrijeđeno pravo na mirno uživanje vlasništva zajamčeno člankom 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju jer im je bilo naloženo plaćanje poreza na promet nekretnina kojeg su prvotno bili oslobođeni. ESLJP utvrdio je da rješenje domaćih tijela kojim je podnositeljima zahtjeva naloženo platiti porez na promet nekretnina predstavlja miješanje u njihovo pravo na mirno uživanje vlasništva. No, u odnosu na pitanje je li to miješanje bilo zakonito, ESLJP je zauzeo stajalište u parafu 75. da se državama mora priznati široka sloboda procjene u poreznim pitanjima (tako i u odluci ESLJP-a broj 14902/04 od 31. srpnja 2014. OAO Neftyanaya Kompaniya Yukos protiv Rusije⁹, paraf. 559.) te je tome pridodao da je miješanje u pravo podnositelja zahtjeva na mirno uživanje vlasništva bilo zakonito jer je postojala dovoljno jasna pravna osnova za poništavanje prvotnih rješenja o poreznom oslobođenju i donošenje novih rješenja o plaćanju poreza na promet nekretnina koja nisu bila proizvoljna te su za podnositelje bila predvidljiva. Nadalje, ESLJP je utvrdio da je miješanje u pravo podnositelja zahtjeva na mirno uživanje vlasništva težilo legitimnom cilju osiguranja plaćanja poreza te je bilo razmjerno uzimajući u obzir činjenicu da porezna stopa nije bila osobito visoka i da plaćanje poreza nije ozbiljno utjecalo na financijsku situaciju podnositelja zahtjeva. Stoga podnositeljima tom mjerom nije nametnut prekomjeran individualni teret. Zato je Europski sud jednoglasno presudio da u ovom predmetu nije došlo do povrede članka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju.¹⁰

Kao daljnji primjer, koji ukazuje na širinu područja primjene doktrine margin of appreciation, ističe se odluka ESLJP-a broj 32349/16 od 11. lipnja 2020., Vujnović protiv Hrvatske. U navedenom predmetu ESLJP je utvrdio da nema povrede prava na pošteno suđenje te prava na pristup sudu zbog odluka domaćih sudova u parničnom postupku za naknadu štete zbog stradavanja roditelja u vojno-redarstvenoj operaciji „Medački džep“. Vrhovni sud RH bio je utvrdio nastup zastare potraživanja, računajući rok za zastaru od dana kada je podnositelj mogao saznati odnosno od kada mu nije moglo biti nepoznato da su njegovi roditelji stradali. Podnositelj je naveo da je takav pristup nedosljedan prijašnjoj praksi tog suda u sličnim predmetima, što je dovelo do povrede njegovih konvencijskih prava te je u prilog toj tvrdnji citirao suprotnu praksu Vrhovnog suda. U parafu 88. navedene odluke ESLJP je istaknuo da pravo na pristup sudu nije apsolutno pravo koje jamči Konvencija pa je time i podložno određenim ograničenjima te da prilikom propisivanja regulacije u takvim područjima države članice uživaju slobodu procjene, unatoč tome što konačna odluka o poštovanju konvencijskih zahtjeva ostaje na sudu, jer nije u ovlasti ESLJP-a zamijeniti procjenu nacionalnih vlasti o najprikladnijem provođenju politike pojedine države u ovakvim područjima (tako i u odluci ESLJP-a broj 40160/12 od 5. travnja 2018., Zubac protiv Hrvatske).

Jedna od najčešće citiranih odluka ESLJP-a koje su donesene u predmetima protiv Republike Hrvatske, a u kojima ESLJP spominje margin od appreciation zasigurno je odluka ESLJP-a broj 15766/03 od 16. ožujka 2010., Oršuš i drugi protiv Republike Hrvatske¹¹, a u kojoj je, unatoč postojanju mogućnosti slobode procjene države, utvrđena povreda Konvencije kroz neizravnu diskriminaciju romskih učenika. Upravo su tom odlukom formulirane granice slobodne procjene primjene Konvencije država članica, odnosno prikazano je na koji način ESLJP zadržava ulogu kontrole takvoga pojedinačnog pristupa. U parafu 149. navedeno je da članak 14. Konvencije ne zabranjuje državi članici da prema određenim skupinama postupa različito kako bi ispravila "činjenične nejednakosti" među njima. Navedeno osobito zato što se u nekim okolnostima može dogoditi da, ako se kroz različito postupanje ne pokuša ispraviti nejednakost, to samo po sebi može predstavljati povredu članka 14. (kao u odluci ESLJP-a broj 34369/97 od 6. travnja 2000. Thlimmenos protiv Grčke¹²). Štoviše, države ugovornice uživaju određenu slobodu procjene, posebno kad ocjenjuju opravdavaju li razlike u inače sličnim situacijama drukčije postupanje, a ako opravdavaju, do koje mjere. U parafu 181. navedeno je da kad god domaće vlasti imaju slobodu izbora koja bi mogla ometati uživanje nekog prava iz Konvencije, u odlučivanju je li tužena država, prilikom utvrđivanja regulatornog okvira, ostala u granicama svoje slobode procjene poseban će značaj imati jamstva koja su dostupna pojedincu. Nadalje, u parafu 182. navedeno je da činjenice ovoga predmeta ukazuju na to da način školovanja romske djece nisu u dovoljnoj mjeri pratila jamstva koja bi osigurala da će, u ostvarivanju svoje slobode procjene na području obrazovanja, država u dovoljnoj mjeri uzeti u obzir njihove posebne potrebe koje su imali kao pripadnici skupine u nepovoljnom položaju. Zbog netransparentnosti i pomanjkanja jasnih kriterija glede premještaja u mješovite razredne odjele, podnositelji zahtjeva ostajali su u isključivo romskim razrednim odjelima dugo vremena, neki čak i tijekom cijeloga svog osnovnog školovanja pa je, među ostalim, iz navedenih razloga utvrđena povreda čl. 14. Konvencije, unatoč priznatoj ovlasti država da slobodno procijene mjere kojima se predmetno pravo ograničava. Stoga, iz ove odluke razvidno je kako ESLJP ipak ima ovlasti regulirati područja koja uključuju širu primjenu slobodne procjene te sankcionirati države koje nisu osigurale potrebna jamstva za provedbu takvih ograničavajućih mjera.

S druge strane, prilog navedenoj odluci je Zajedničko djelomično izdvojeno mišljenje suca Jungwierta, sutkinje Vajić, suca Kovlera, sutkinja Gyulumyan i Jaeger, suca Myjera, sutkinje Berrolefèvre i suca Vučinića, koji su u točki 5. mišljenja naveli da prihvaćaju stav izražen u konačnoj odluci - da odluke o metodama koje se primjenjuju radi rješavanja posebnih potreba određenih učenika ulaze u područje socijalne politike, a u kojima države imaju prilično široku slobodu procjene. Stoga, raspoređivanje podnositelja zahtjeva u posebne razredne odjele, kao način rješavanja njihovih posebnih potreba, samo po sebi nije u suprotnosti s Konvencijom, ni s gledišta članka 2. Protokola br. 1 ni s gledišta članka 14. Konvencije. No, u točki 8. potvrđuju kako je o ocjeni razmjernosti poduzetih mjera, važno istaknuti da se reguliranje rada obrazovnih ustanova može mijenjati ovisno o potrebama i resursima zajednice te posebnim osobitostima različitih razina obrazovanja pa da države ugovornice imaju određenu slobodu procjene na tom području (kao i u odluci ESLJP-a Leyla Şahin protiv Turske¹³). Zbog navedenog, u točki 16. istaknute su određene dvojbe u konkretnom slučaju, odnosno iako se prihvaća kako je obrazovanje putem integracije nedvojbeno vrlo važan pojam, ipak je potrebno primijetiti izostanak općih preporuka o najboljoj praksi u takvim situacijama te da države moraju iskoristiti svoju slobodu procjene u rješavanju tako važnih i konkretnih problema na licu mjesta, jer tu zadaću najbolje mogu obaviti upravo one. Nadalje, navode u točki 18. kako u konkretnom nije dokazano da se navodno različito postupanje prema podnositeljima zahtjeva temeljilo na njihovu etničkom podrijetlu ili bilo kojoj drugoj "sumnjivoj" osnovi, već isključivo na njihovu nedovoljnom poznavanju jezika, to jest na pedagoškoj osnovi, a u takvim se okolnostima državnim vlastima daje šira sloboda procjene u primjeni metoda rješavanja poteškoća u učenju kod podnositelja zahtjeva. Stoga, imajući na umu slobodu procjene koja se domaćim vlastima daje na području obrazovanja (kao i u odluci ESLJP-a broj 59608/09 od 11. prosinca 2012. Sampani i drugi protiv Grčke¹⁴) navedeni suci smatraju da je raspoređivanje podnositelja zahtjeva u isključivo romske razrede u određenim razdobljima tijekom njihova osnovnog obrazovanja u okolnostima ovoga predmeta imalo legitiman cilj, koji se ostvarivao na prihvatljive načine u ograničenom razdoblju i u uvjetima u kojima na raspolaganju nije bilo drugih mogućnosti. Drugim riječima, postojalo je objektivno i razumno opravdanje. Zaključno, u točki 19. navedeno je da kad je riječ o predmetima u kojima se utvrđuje da se državama treba ostaviti određena sloboda procjene, Sud treba biti posebno oprezan da ne prijeđe granice svoje nadležnosti, posebno ako je velik broj sudaca izrazio potporu pristupu Ustavnoga suda.

Slijedom iznesenih činjenica u konkretnom predmetu, razvidno je da područja u kojima države uživaju slobodu procjene (margin of appreciation) posljedično otvaraju prostor različitim pravnim tumačenjima sudaca Europskog suda za ljudska prava. U konkretnom je ESLJP, unatoč priznatoj slobodi procjene, utvrdio povredu članka 14. Konvencije zbog nedostatnih jamstava i netransparentnih kriterija, dok izdvojeno mišljenje naglašava potrebu široke diskrecije država u području socijalne i obrazovne politike te postojanja objektivnog i razumnog opravdanja za poduzete mjere. Ovakva divergentna stajališta potvrđuju da u područjima slobodne procjene ne postoji jedinstven i unaprijed određen standard primjene, već je konačna ocjena ESLJP-a uvelike ovisna o procjeni razmjernosti, dostupnim jamstvima i konkretnim okolnostima slučaja. Stoga, osobito je važno graditi dosljednu i predvidivu praksu jer dosljednost u primjeni kriterija i jasnoća standarda predstavljaju ključne preduvjete pravne sigurnosti, vladavine prava te ograničavanja arbitrarnosti u područjima u kojima državama pripada širi prostor slobodne procjene.

Da je takav zadatak iznimno složen, potvrđuje se i odlukom ESLJP-a broj 42150/09 od 29. svibnja 2012. Bjedov protiv Republike Hrvatske¹⁵, u kojoj je podnositeljica smatrala da joj je povrijeđen čl. 8. Konvencije, odnosno pravo na poštovanje osobnog i obiteljskog života time što joj je bilo  naloženo da isprazni stan, koji je bio njezin jedini dom i u kojem je imala stanarsko pravo. Ova odluka relevantna je zbog razgraničenja dopuštenosti slobodne procjene u odnosu na prirodu prava Konvencije čija se primjena ograničava.

U parafu 62. navedene presude ESLJP je utvrdio da obveza napuštanja stana predstavlja miješanje u čl. 8. Konvencije pa je dalje bilo potrebno utvrditi je li takvo postupanje bilo propisano zakonom i je li se njime nastojalo ostvariti zakoniti cilj te podredno je li miješanje bilo "nužno u demokratskom društvu", a u kojem je dijelu ESLJP morao posvetiti pozornost upravo granicama primjene doktrine margin of appreciation. U parafima 63. - 64. ESLJP je utvrdio zakonski temelj osporavanih mjera države kroz čl. 99. st. 1. Zakona o stambenim odnosima, čija je svrha bila zadovoljiti stambene potrebe građana i na taj način ostvariti legitimne ciljeve promicanja dobrobiti zemlje i zaštite prava drugih pa je središnje pitanje u ovome predmetu bilo je li miješanje, u konkretnom, razmjerno cilju koji se nastoji ostvariti i stoga "nužno u demokratskom društvu". ESLJP je uputio da su mjerodavna načela za procjenu nužnosti miješanja u pravo na "dom" utvrđena u odluci ESLJP-a broj 66746/01 od 27. svibnja 2004. Connors protiv Ujedinjenog Kraljevstva¹⁶ (parafi 81. – 84.), u kojoj je navedeno da će se miješanje smatrati nužnim u demokratskom društvu za postizanje legitimnog cilja, ako zadovoljava neodgodivu društvenu potrebu i, posebice, ako je razmjerno legitimnom cilju koji želi postići. Dok države inicijalno moraju ocijeniti nužnost, konačna je procjena toga jesu li razlozi navedeni za miješanje relevantni i dostatni, na ESLJP-u, koji utvrđuje je li miješanje sukladno zahtjevima Konvencije. U tom pogledu, margin of appreciation dopušta se nacionalnim tijelima zbog direktnog i neprekidnog kontakta s ključnim čimbenicima u svojim zemljama, jer su zbog toga u načelno boljem položaju od ESLJP-a, da procijene lokalne potrebe i uvjete. Ta sloboda procjene razlikuje se u odnosu na prirodu predmetnog prava, njegove važnosti za pojedinca te prirodu aktivnosti koja se ograničava, kao i prirodu cilja koji se želi postići tim ograničenjem. Sloboda procjene bit će uža kada je predmetno pravo presudno za pojedinca da učinkovito uživa osobna apsolutna prava. S druge strane, u područjima koja se tiču primjene društvene ili gospodarske politike, postoje ovlasti za široku slobodu procjene, kao što je urbanistički kontekst za koji je ESLJP utvrdio da ako je primjena slobodne procjene koja uključuje mnoštvo lokalnih faktora inherentna izboru i provedbi urbanističkih politika, nacionalna tijela u načelu uživaju široku slobodu procjene. ESLJP je, također, naveo da će u područjima poput stanovanja, koja imaju ključnu ulogu u socijalnoj sigurnosti i gospodarskoj politici suvremenih društava, poštovati prosudbu nacionalnog zakonodavstva o tome što je u općem interesu, osim ako je takva prosudba očevidno bez razumnog temelja. U slučajevima u kojima su se opći društveni i gospodarski politički čimbenici pojavili u kontekstu samog članka 8., opseg slobode procjene ovisi o kontekstu predmeta, s posebnim naglaskom na stupanj miješanja u osobnu sferu podnositelja zahtjeva. Također, postupovne zaštite dostupne pojedincu posebno su bitne pri utvrđivanju je li tužena država, kada je određivala regulatorni okvir, ostala unutar svoje slobode procjene. ESLJP posebice mora razmotriti je li postupak donošenja odluka, koji je doveo do mjera miješanja, bio pošten i omogućuje li dužno poštovanje interesa koji su pojedincu zajamčeni člankom 8.

Uzimajući u obzir sve navedeno, ESLJP je u konkretnom slučaju utvrdio da je došlo do povrede čl. 8. Konvencije jer nacionalni sudovi nisu ispitivali razmjernost mjere koju bi trebalo primijeniti protiv podnositeljice, dakle u odnosu na njezino prisilno iseljenje iz stana u državnom vlasništvu te je u vezi s tim ESLJP imao na umu poodmaklu dob podnositeljice i njezino loše zdravlje, kao i činjenicu da je u stanu o kojemu je riječ živjela mnogo godina te da nacionalne vlasti do dana presuđenja nisu pokrenule odgovarajući upravni postupak za odobravanje podnositeljici obećanog smještaja i da nisu dale nikakvo objašnjenje niti iznijele nikakve tvrdnje kojima bi dokazale da je iseljenje podnositeljice potrebno, odnosno da bi postojao legitiman interes države za kontrolu svog vlasništva nasuprot prava podnositeljice na poštovanje njezina doma pa je zbog svega navedenog utvrđena povreda čl. 8. Konvencije.

Prema svemu navedenom, zaključuje se da je doktrina područja slobodne procjene (margin of appreciation) jedan od ključnih instrumenata kojim ESLJP uspostavlja ravnotežu između univerzalne zaštite konvencijskih prava i poštovanja raznolikosti država članica ostavljanjem određenog prostora procjene, osobito u pitanjima u kojima ne postoji konsenzus ili su snažno povezana s društvenim i kulturnim okolnostima. Ipak, sloboda procjene nije neograničena jer ESLJP zadržava nadzornu ulogu kroz ispitivanje zakonitosti, legitimnosti cilja i razmjernosti mjera te intervenira kada države ne osiguraju dovoljna jamstva ili kada ograničenja prelaze granice razumnog opravdanja. Opseg slobode procjene ovisi o prirodi prava, njegovoj važnosti za pojedinca, postojanju europskog konsenzusa i konkretnom kontekstu. Stoga, doktrina margin of appreciation ne predstavlja odstupanje od sustava zaštite Konvencije, već mehanizam koji omogućuje njezinu učinkovitu primjenu u višeslojnom europskom pravnom prostoru.

Lucija Kljenak, mag. iur.
Fotografija: Pixabay

1 I. Radačić: The margin of appreciation, consensus, morality and the rights of the vulnerable groups, Zbornik Pravnog fakulteta u Rijeci (1991) v. 31, br. 1, 2010., str. 599.
2 Ibid. str. 600.
3 Dostupno na: https://www.coe.int/t/dghl/cooperation/lisbonnetwork/themis/echr/paper2_en.asp#P65_401 (posjećeno 3. 3. 2026.).
4 J. A. Sweeney: 'A 'Margin of Appreciation' in the internal market: lessons from the European Court of Human Rights', Legal issues of European integration, 34(1), 2007., str. 30.
5 S. Paul: Governing from the Margins: The European Court of Human Rights’ Margin of Appreciation Doctrine as a Tool of Global Governance, Croatian Yearbook of European Law & Policy, Vol. 12 No. 1, 2016., str. 112.
6 E. Frantziou: The margin of appreciation doctrine in European human rights law, UCL Policy briefing, October 2014., str. 2.
7 Dostupno na: https://eur-lex.europa.eu/legal-content/HR/TXT/PDF/?uri=CELEX:62023CJ0718 (posjećeno 4. 3. 2026.).
8 I. Radačić: The margin of appreciation, consensus, morality and the rights of the vulnerable groups, Zbornik Pravnog fakulteta u Rijeci (1991) v. 31, br. 1, 2010., str. 603.
9 Dostupno na: https://hudoc.echr.coe.int/eng#{%22itemid%22:[%22001-145730%22]} (posjećeno 4. 3. 2026.).
10 Vlada Republike Hrvatske, Ured zastupnika Republike hrvatske pred Europskim sudom za ljudska prava: Analiza presude Bežanić i Baškarad protiv Hrvatske br. zahtjeva 16140/18 i 13322/16, 8. studenog 2022. godine., str. 2 i 3.
11 Dostupno na: https://sljeme.usud.hr/usud/prakES.nsf/Praksa/E70CFA8E1C1FE8BEC12576F700390779?OpenDocument (posjećeno 4. 3. 2026.).
12 Dostupno na: https://hudoc.echr.coe.int/eng#{%22itemid%22:[%22001-58561%22]} (posjećeno 4. 3. 2026.).
13 Dostupno na: https://hudoc.echr.coe.int/eng#{%22languageisocode%22:[%22HRV%22],%22appno%22:[%2244774/98%22],%22documentcollectionid2%22:[%22GRANDCHAMBER%22],%22itemid%22:[%22001-141973%22]} (posjećeno 4. 3. 2026.).
14 Dostupno na: https://hudoc.echr.coe.int/eng#{%22itemid%22:[%22001-115493%22]} (posjećeno 4. 3. 2026.).
15 Dostupno na: https://uredzastupnika.gov.hr/UserDocsImages/arhiva/463Bjedov%20Stana%20-%20Presuda%20-%2029.05.2012..pdf (posjećeno 5. 3. 2026.).
16 Dostupno na: https://hudoc.echr.coe.int/eng#{%22itemid%22:[%22001-61795%22]} (posjećeno 5. 3. 2026.).