1. UVOD
U obiteljskopravnim sporovima koji se tiču uzdržavanja djece jedno od praktički najvažnijih, a u sudskoj praksi ponekad zanemarenih pitanja jest vremenski doseg tražbine naknade za uskraćeno uzdržavanje.

Roditelji skrbnici koji su godinama sami snosili troškove uzdržavanja djeteta legitimno očekuju da im sud, dosuđujući naknadu za uskraćeno uzdržavanje, obuhvati čitavo to razdoblje.

Međutim, upravo u tim predmetima sud nerijetko primijeni petogodišnji zastarni rok iz članka 289. st. 3. Obiteljskog zakona¹ i odbije zahtjev za dio tražbine nastale „izvan“ tog roka, ne ispitavši prethodno je li tijek zastare bio zaustavljen po sili zakona.

Vrhovni sud Republike Hrvatske (u nastavku teksta: VSRH) još je u odluci Rev-5192/2019-2 od 15. srpnja 2020. zauzeo stav da odredba članka 235. toč. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja propisuje zastoj zastarijevanja između roditelja i djece dok traje roditeljsko pravo i odredba članka 289. st. 3. Obiteljskog zakona, koja za tražbinu naknade za uskraćeno uzdržavanje djeteta prema roditelju koji ga nije uzdržavao propisuje petogodišnji zastarni rok, nisu u normativnoj koliziji te da se primjenjuju kumulativno: petogodišnji rok teče, ali dok traje roditeljska skrb dužničkog roditelja, taj rok ne može niti početi teći.

Cilj ovoga članka jest analitički prikazati zakonodavni okvir, razloge zbog kojih su prvostupanjski sudovi skloni pogrešci te argumentacijsku osnovu koja opravdava ispravno rješenje.

U jednom takvom predmetu prvostupanjski sud odlučivao je o stanovanju djeteta, ostvarivanju osobnih odnosa, roditeljskoj skrbi, naplati naknade za uskraćeno uzdržavanje djeteta i odbio zahtjev tužiteljice za naknadu uzdržavanja za ranije razdoblje primjenom petogodišnjeg zastarnog roka iz članka 289. st. 3. ObZ-a.

Međutim, Županijski sud u Osijeku je u presudi Gž Ob-145/2025-2 od 18. rujna 2025. preinačio prvostupanjsku presudu i dosudio mlt. djetetu naknadu za uskraćeno uzdržavanje za čitavo sporno razdoblje, zauzevši stajalište da odredba članka 235. toč. 2. Zakona o obveznim odnosima², koja propisuje zastoj zastarijevanja između roditelja i djece dok traje roditeljsko pravo - nije u koliziji s petogodišnjim zastarnim rokom iz članka 289. st. 3. ObZ-a, nego se te dvije odredbe primjenjuju kumulativno.

Članak ne ostaje na pukom prikazu konkretne presude, nego nastoji pružiti koherentnu dogmatsku osnovu upotrebljivu u budućim predmetima.

2. ZAKONODAVNI OKVIR
2.1. NAKNADA ZA USKRAĆENO UZDRŽAVANJE PREMA OBITELJSKOM ZAKONU
Institut naknade za uskraćeno uzdržavanje maloljetnog djeteta uređen je članka 289. ObZ-a. Prvim stavkom te odredbe propisana je materijalnopravna osnova zahtjeva: roditelj koji ne stanuje s maloljetnim djetetom i nije plaćao uzdržavanje dužan je isplatiti naknadu za uskraćeno uzdržavanje od nastanka tog prava pa do podnošenja tužbe. Riječ je, dakle, o tražbini koja obuhvaća dospjele i neisplaćene iznose uzdržavanja.

Drugi stavak članka 289. ObZ-a utvrđuje način izračuna naknade i trenutak nastanka obveze. Iznos naknade za svaki pojedini mjesec jednak je iznosu koji je roditelj bio dužan plaćati prema ObZ-u, a obveza uzdržavanja za pojedini mjesec smatra se nastalom krajem tog mjeseca. Ova zakonska presumpcija praktički je važna jer određuje trenutak od kojeg teku zatezne kamate.

Treći stavak članka 289. ObZ-a propisuje zastarni rok: pravo na naknadu za uskraćeno uzdržavanje zastarijeva za pet godina od nastanka te obveze. Visina uzdržavanja za svako konkretno razdoblje utvrđuje se prema članku 314. st. 1. ObZ-a, koji propisuje minimalne novčane iznose ovisno o dobi djeteta. Ministar nadležan za poslove socijalne skrbi odlukom jednom godišnje, a najkasnije do 1. travnja tekuće godine određuje minimalne novčane iznose koji predstavljaju minimum iznosa ukupnih materijalnih potreba za mjesečno uzdržavanje maloljetnog djeteta u Republici Hrvatskoj, koje je dužan platiti roditelj koji ne stanuje s djetetom.

Ukupne materijalne potrebe djeteta koje sud utvrđuje u parničnom postupku odnose se na troškove stanovanja, prehrane, odijevanja, higijene, odgoja, obrazovanja, skrbi o djetetovu zdravlju i druge slične troškove djeteta. Te potrebe određuju se prema životnom standardu roditelja koji ima obvezu plaćanja uzdržavanja (članak 311. st. 1. i 2. ObZ-a). Dijete može imati povećane materijalne potrebe ako mu je potrebna stalna pojačana skrb povezana sa zdravstvenim stanjem, što se mora uzeti u obzir prigodom određivanja uzdržavanja u parničnom postupku (članak 312. ObZ-a).

2.2. ZASTOJ ZASTARIJEVANJA PREMA ZAKONU O OBVEZNIM ODNOSIMA
Opće uređenje zastare u hrvatskom pravu sadržano je u ZOO-u, koji u članku 235. normira institut zastoja zastarijevanja. Zastoj je situacija u kojoj tijek zastarnog roka privremeno prestaje zbog posebnih okolnosti koje onemogućuju ili otežavaju nositelju prava ostvarivanje tražbine sudskim putem. Relevantna je ovdje odredba članka 235. toč. 2. ZOO-a, prema kojoj zastarijevanje ne teče između roditelja i djece dok traje roditeljsko pravo.³ Tekst odredbe kategoričan je: jedini uvjet zastoja jest postojanje roditeljskog prava - zakon ne postavlja nikakve dodatne uvjete niti uvodi iznimke za određene vrste tražbina.

Ratio legis ove odredbe leži u naravi obiteljskog odnosa između roditelja i djeteta. Dijete je u posebnom položaju ovisnosti spram roditelja, pa bi tjeranje djeteta (odnosno roditelja koji ga zastupa) na pokretanje sudskog postupka protiv drugog roditelja radi prekida zastare bilo u suprotnosti s interesima djeteta i svrhom obiteljskog prava. Zastoj zastarijevanja ovdje nije puka tehnička pogodnost - on je izraz temeljnog zakonodavnog izbora kojim se dijete štiti od nužnosti sudskog sukobljavanja s roditeljem.

Zastoj je po naravi privremen: čim roditeljsko pravo prestane - kad dijete stekne potpunu poslovnu sposobnost, posvojenjem djeteta i smrću roditelja⁴ - zastarni rok nastavlja teći, a u taj rok ne uračunava se vrijeme proteklo za trajanja zastoja. Potpunu poslovnu sposobnost dijete stječe punoljetnošću ili sklapanjem braka prije punoljetnosti (članak 117. st. 2. ObZ-a). Punoljetna je osoba koja je navršila osamnaest godina života (članak 117. st. 3. ObZ-a).

Prema članku 238. st. 1. ZOO-a, ako zastara nije mogla početi teći zbog nekoga zakonskog uzroka, ona počinje teći kad taj uzrok prestane. Zastoj, dakle, ne eliminira zastarni rok, nego privremeno obustavlja njegovo računanje.

2.3. POJAM I TRAJANJE RODITELJSKE SKRBI
Kada ZOO govori o roditeljskom pravu, zapravo misli na roditeljsku skrb. ObZ definira roditeljsku skrb kao skup prava i dužnosti roditelja koji im omogućuju brigu o osobnim i imovinskim pravima te interesima djeteta. Prema članku 91. st. 1. ObZ-a, roditeljsku skrb čine odgovornosti, dužnosti i prava roditelja, u svrhu zaštite i promicanja djetetovih osobnih i imovinskih prava te dobrobiti. Konkretnije, u sadržaj roditeljske skrbi ulazi pravo i dužnost zaštite osobnih prava djeteta na zdravlje, razvoj, njegu i zaštitu; odgoj i obrazovanje; ostvarivanje osobnih odnosa i određivanje mjesta stanovanja; zatim pravo i dužnost upravljanja djetetovom imovinom te pravo i dužnost zastupanja djetetovih osobnih i imovinskih prava i interesa⁵.

Roditeljsku skrb roditelji su dužni ostvarivati u skladu s djetetovim razvojnim potrebama i mogućnostima. O pojedinačnim sadržajima roditeljske skrbi roditelji su dužni razgovarati i sporazumijevati se s djetetom u skladu s njegovom dobi i zrelošću.⁶ Zakonodavac propisuje da se roditelj ne može odreći prava na roditeljsku skrb (članak 91. st. 3. ObZ-a).

Roditeljska skrb načelno pripada obama roditeljima zajednički, bez obzira na to s kojim roditeljem dijete živi. Samim time, i roditelju koji ne stanuje s djetetom, u pravilu, traje roditeljska skrb, osim ako je ona oduzeta sudskom odlukom.

Ako roditelju nije oduzeta roditeljska skrb za primjenu članka 235. toč. 2. ZOO-a, nema pravne dvojbe: ako roditeljska skrb (roditeljsko pravo) postoji i traje, zastara tražbine iz članka 289. st. 3. ObZ-a nije mogla početi teći.⁷

3. ODNOS IZMEĐU ČLANKA 235. TOČ. 2. ZOO-a I ČLANKA 289. ST. 3. ObZ-a
3.1. NEPOSTOJANJE NORMATIVNE KOLIZIJE
Načelo lex specialis derogat legi generali primjenjivo je samo onda kada su dvije norme u pravoj normativnoj koliziji, tj. kada je nemoguće istovremeno primijeniti obje. Članak 289. st. 3. ObZ-a uređuje jedno pitanje - koji je zastarni rok za tražbinu naknade za uskraćeno uzdržavanje (pet godina). Članak 235. toč. 2. ZOO-a uređuje potpuno drukčije pitanje - u kojim okolnostima zastarijevanje uopće ne teče (dok traje roditeljsko pravo, odnosno roditeljska skrb). Te dvije norme ne reguliraju isti pravni problem na međusobno isključiv način; one reguliraju različite aspekte instituta zastare te u potpunosti mogu biti kumulativno primijenjene.

Razlika je ključna i logički jasna: članak 289. st. 3. ObZ-a odgovara na pitanje koliko dugo traje zastarni rok, dok članak 235. toč. 2. ZOO-a odgovara na pitanje teče li taj rok uopće u konkretnoj situaciji. Pravilna sinteza dviju odredaba glasi: tražbina naknade za uskraćeno uzdržavanje zastarijeva za pet godina, ali taj rok počinje (odnosno nastavlja) teći tek kada prestane roditeljska skrb dužničkog roditelja.

3.2. GRAMATIČKO I TELEOLOŠKO TUMAČENJE ČLANKA 235. TOČ. 2. ZOO-a
Tekst članka 235. toč. 2. ZOO-a ne sadržava nikakve iznimke: „zastarijevanje ne teče između roditelja i djece dok traje roditeljsko pravo.“ Norma je formulirana bezuvjetno - zastoj nastupa automatski ispunjenjem jednog uvjeta koji zakon postavlja, a to je postojanje roditeljskog prava, odnosno roditeljske skrbi. Zakonodavac nije ograničio zastoj na određene vrste tražbina, nije predvidio mogućnost da lex specialis isključi zastoj niti je uveo ikakve iznimke. Nema osnove za restriktivno tumačenje koje bi isključilo primjenu članka 235. toč. 2. ZOO-a na tražbine iz ObZ-a.

Teleološkim tumačenjem dolazi se do istog zaključka. Svrha članka 235. toč. 2. ZOO-a jest zaštita djeteta od nužnosti pokretanja sudskog postupka protiv roditelja. Ta svrha posebno dolazi do izražaja upravo kada je roditelj koji ne plaća uzdržavanje osoba koja još obavlja roditeljsku skrb. Dijete (odnosno drugi roditelj koji ga zastupa) ne bi smjelo biti prisiljeno tužiti drugog roditelja samo zato da bi prekinulo tijek zastare - takav zahtjev bio bi u izravnoj suprotnosti s dobrobiti djeteta, temeljnim načelom suvremenog obiteljskog prava.

3.3. PRAKTIČNE IMPLIKACIJE PRAVILNOG TUMAČENJA
Prihvaćanje ispravnog tumačenja ima važne praktične implikacije za obiteljskopravne sporove.

Kao prvo, roditelju koji zastupa dijete nije nužno pokretati sudski postupak „preventivno“ samo radi prekida zastare. Tražbina naknade za uskraćeno uzdržavanje ostaje naplativa za čitavo razdoblje neplaćanja dok traje roditeljska skrb roditelja koji nije plaćao uzdržavanje. To je posebno važno u slučajevima dugotrajnog mirenja roditelja ili pokušaja izvansudskog dogovora koji ne bi smjeli oštetiti dijete u eventualnom naknadnom sudskom postupku.

Kao drugo, naknada za uskraćeno uzdržavanje može obuhvatiti i dulja prošla razdoblja koja prema strogoj primjeni petogodišnjeg roka ne bi bila obuhvaćena. Jedini relevantan trenutak za ocjenu je li tražbina zastarjela jest prestanak roditeljske skrbi, a ne datum podnošenja tužbe. Petogodišnji rok iz članka 289. st. 3. ObZ-a počinje teći od nastanka obveze, tj. - sukladno članku 289. st. 2. ObZ-a - od kraja svakog pojedinog mjeseca za koji uzdržavanje nije isplaćeno. Međutim, taj je tijek blokiran za trajanja roditeljske skrbi. U predmetima u kojima je dijete još uvijek maloljetno u trenutku pokretanja postupka, tražbina načelno nije zastarjela jer zastarni rok nije ni počeo teći.

Kao treće, dužnički roditelj - onaj koji nije plaćao uzdržavanje - ne može se braniti zastarom za trajanja vlastite roditeljske skrbi. To je pravno opravdano rješenje: tko neopravdano ne ispunjava obvezu uzdržavanja, ne može se koristiti rokom koji za njega u tom razdoblju nije ni tekao.

4. ZAKLJUČAK
Odredbe članka 235. toč. 2. ZOO-a i članka 289. st. 3. ObZ-a nisu u normativnoj koliziji niti jedna od njih derogira drugu. Članak 289. st. 3. ObZ-a utvrđuje duljinu zastarnog roka za tražbinu naknade za uskraćeno uzdržavanje - taj rok iznosi pet godina. Članak 235. toč. 2. ZOO-a utvrđuje okolnosti pod kojima taj rok uopće ne teče, a to su sve okolnosti u kojima između stranaka postoji roditeljska skrb. Budući da te dvije odredbe uređuju različite aspekte instituta zastare, a ne isti pravni problem na međusobno isključiv način, nije moguće ni logički ni normativno opravdati zaključak da bi jedna od njih isključivala primjenu druge. Kumulativna primjena obiju odredaba ne samo da je moguća, nego je i jedino rješenje sukladno zakonu.

Kada bi poseban zastarni rok iz ObZ-a - kao lex specialis - prvostupanjski sudovi primjenjivali sa svrhom da isključe primjenu općeg zastoja zastarijevanja iz ZOO-a kao lex generalis, bila bi riječ o temeljnoj zabludi koja bi dovela do pogrešne primjene materijalnog prava. Načelo lex specialis derogat legi generali primjenjivo je samo onda kada su dvije norme u pravoj normativnoj koliziji.

Za trajanja roditeljske skrbi dužničkog roditelja tražbina naknade za uskraćeno uzdržavanje ne može zastarjeti. Jedini uvjet zastoja jest činjenično postojanje roditeljske skrbi, koja, ako nije oduzeta sudskom odlukom, traje do punoljetnosti djeteta, odnosno stjecanja poslovne sposobnosti. To praktično znači da u svim predmetima u kojima tužbom na naknadu za uskraćeno uzdržavanje nije obuhvaćen roditelj kojemu je roditeljska skrb oduzeta, prigovor zastare valja odbiti kao neosnovan, bez obzira na to koliko dugo traje razdoblje uskraćenog uzdržavanja obuhvaćeno tužbenim zahtjevom.

Dužnički roditelj - onaj koji nije plaćao uzdržavanje - ne može se pozivati na zastaru za trajanja vlastite roditeljske skrbi. To rješenje nije samo pravno ispravno, nego je i aksiološki opravdano: tko neopravdano ne ispunjava zakonsku obvezu uzdržavanja djeteta, ne može se koristiti zaštitnim mehanizmom zastarnog roka koji za njega u tom razdoblju, po sili zakona, nije ni tekao. Drukčiji zaključak bio bi ne samo protivan tekstu zakona, nego i suprotan temeljnom načelu zabrane zloporabe prava.

Unatoč tome što VSRH taj stav zauzima već nekoliko godina, prvostupanjski sudovi nerijetko ga ne primjenjuju dosljedno, što znači da problem nije teorijski, nego živo prisutan u sudskoj praksi.

Za odvjetnike koji u obiteljskopravnim sporovima zastupaju skrbnike djeteta praktična je poruka nedvosmislena: prigovor zastare valja odmah i izrijekom pobijati pozivanjem na članak 235. toč. 2. ZOO-a i na navedenu praksu VSRH-a, ne dopuštajući da se petogodišnji rok iz članka 289. st. 3. ObZ-a primijeni izolirano, bez ispitivanja je li tijek tog roka bio zaustavljen po sili zakona.

Konačno, ovaj predmet ilustrira metodološki problem koji nadilazi konkretnu materiju zastare u obiteljskopravnim sporovima: mehanički primijenjeno načelo lex specialis može voditi do rezultata koji su u suprotnosti i s tekstom zakona i s njegovim smislom. Sudac koji tumači odnos dviju normi nije oslobođen dužnosti prethodno ispitati reguliraju li te norme isti ili različite aspekte istog pravnog problema. Tek ako reguliraju isti aspekt na međusobno isključiv način, može biti govora o koliziji i o primjeni načela derogacije. U suprotnome, obje norme ostaju na snazi i primjenjuju se zajedno, a upravo je to bio slučaj u ovom predmetu.

* Sudac Županijskog suda u Osijeku.
1 Obiteljski zakon (Nar. nov., br. 103/15, 98/19, 47/20, 49/23 i 15623 – u nastavku teksta: ObZ).
2 Zakon o obveznim odnosima (Nar. nov., br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 – u nastavku teksta: ZOO).
3 Članak 235. ZOO-a glasi: „Zastara ne teče: 1. između bračnih drugova, 2. između roditelja i djece dok traje roditeljsko pravo, 3. između štićenika i njegova skrbnika te upravnog tijela socijalne skrbi za trajanja skrbništva i dok ne budu položeni računi, 4. između osoba koje žive u izvanbračnoj zajednici, dok ta zajednica postoji.“.
4 Članak 117. st. 1. ObZ-a.
5 Članak 92. ObZ-a.
6 Članak 91. st. 3. ObZ-a.
7 U ovom predmetu dijete je rođeno 2014., pa u trenutku donošenja drugostupanjske odluke (18. rujna 2025.) nije navršilo 18 godina. Roditeljska skrb tuženika stoga je i dalje na snazi.