Utvrđivanje nekog općeg pravila, nekog načela, rezultat je želje i potrebe da se neki procesi, odnosi, događaji, odvijaju na željeni način, da primjena tih načela i pravila dovede do unaprijed jasno postavljenih ciljeva. Zato se tih pravila i načela treba pridržavati. No, u opravdanim slučajevima od tih je pravila i načela moguće, a ponekad i nužno odstupiti, ako to iziskuju neki opravdani, dobrim i prihvatljivim argumentima potkrijepljeni razlozi i ako se odstupanjem od načela želi postići neki posebno važan ili poželjan učinak. Tako je to, dakako, i u području oporezivanja pa bi, stoga, svako odstupanje od općeg pravila trebalo imati obrazložen i prihvaćen povod. Odstupanje od općeg pravila da se fizičke osobe oporezuju porezom na dohodak, a ne porezom na dobit, moralo bi biti uvjetovano nekim ciljem koji bi takvim reguliranjem trebalo ostvariti, odnosno njime bi se trebala regulirati neka točno utvrđena svrha. Međutim, pitanje zašto je našim poreznim propisima uvedena mogućnost takvog odstupanja od općeg pravila - pa je tako utvrđeno da neke fizičke osobe - obveznici poreza na dohodak mogu umjesto jednog poreza plaćati neki drugi - ostaje bez odgovora. Jednostavno, nemoguće je ponuditi neki smisleni, uvjerljivi odgovor na pitanje zašto je propisana takva mogućnost, odnosno utvrđena takva obveza. Postojeće odredbe koje reguliraju tu materiju nije moguće objasniti, a još manje opravdati. Radi se o rješenju koje je nemoguće zagovarati i braniti. Ono je lišeno svake logike. Radi se o rješenju koje je, najblaže rečeno, s one strane zdrave pameti. Izrečena tvrdnja iziskuje objašnjenje, i to tako da kod nikoga ne izazove sumnju u njezinu osnovanost, u njezinu opravdanost, odnosno utemeljenost.

Postojeća zakonska rješenja
Važećim (već trećim) Zakonom o porezu na dohodak i važećim (trećim) Zakonom o porezu na dobit iz 2004. godine (u primjeni od 1. siječnja 2005. g.) u poreznom sustavu Republike Hrvatske dana je mogućnost, odnosno utvrđena je obveza za određene porezne obveznike, fizičke osobe, da umjesto poreza na dohodak mogu, odnosno moraju plaćati porez na dobit. Naime, člankom 26. Zakona o porezu na dohodak propisano je: »(1) Porezni obveznik iz članka 18. ovog Zakona može na vlastiti zahtjev plaćati porez na dobit umjesto poreza na dohodak ili je obvezan plaćati porez na dobit umjesto poreza na dohodak ako ispunjava zakonske uvjete za oporezivanje dobiti, na način i pod uvjetima propisanim Zakonom o porezu na dobit. U slučaju supoduzetništva ili drugog oblika zajedničkog dohotka pisani zahtjev podnose i potpisuju svi supoduzetnici. (2) Pisani zahtjev iz stavka 1. ovog članka kojim se na vlastiti zahtjev traži primjena načina oporezivanja dostavlja se nadležnoj ispostavi Porezne uprave do kraja tekuće godine za iduću kalendarsku godinu. (3) Rješenje kojim se usvaja zahtjev iz stavka 2. ovog članka obvezuje poreznog obveznika sljedećih pet godina. U opravdanim slučajevima Porezna uprava može odobriti i kraći rok prelaska s plaćanja poreza na dohodak na porez na dobit i obratno.« Člankom 18. Zakona o porezu na dohodak regulirano je da se samostalnom djelatnošću smatra (1) obrt i s obrtom izjednačena djelatnost, (2) djelatnost slobodnih zanimanja i (3) djelatnost poljoprivrede i šumarstva. Prije prelaska na izlaganje o primarnom problemu na koji želimo upozoriti u ovom članku, ukazat ćemo na neke navedene odredbe koje bi i s obzirom na njihov sadržaj i s obzirom na njihov smisao valjalo pojasniti. Naime, u stavku 3. članka 26. Zakona o porezu na dohodak utvrđeno je da rješenje kojim se usvaja zahtjev o promjeni načina oporezivanja obvezuje poreznog obveznika sljedećih pet godina, ali u opravdanim slučajevima Porezna uprava može odobriti i kraći rok prijelaza s plaćanja poreza na dohodak na porez na dobit i obratno. Koji su to »opravdani slučajevi«? O njima nema riječi ni u Zakonu o porezu na dohodak, ni u Pravilniku o porezu na dohodak. Ostaje nejasan i smisao odredbe o tome da Porezna uprava može odobriti i kraći rok prijelaza s plaćanja poreza na dohodak na plaćanje poreza na dobit i - obratno. Na što se odnosi pojam »obratno«, odnosno što se njime zapravo želi reći, koje pravo (i kome) dati? U stavku 4. članka 2. Zakona o porezu na dobit propisano je: »Porezni obveznik je i poduzetnik fizička osoba koja ostvaruje dohodak od obrta i s obrtom izjednačenih djelatnosti: 1. ako je u prethodnom poreznom razdoblju ostvario ukupni primitak veći od 2.000.000,00 kuna, ili 2. ako je u prethodnom poreznom razdoblju ostvario dohodak veći od 400.000,00 kuna, ili 3. ako ima dugotrajnu imovinu u vrijednosti većoj od 2.000.000,00 kuna, ili 4. ako u prethodnom poreznom razdoblju prosječno zapošljava više od 15 radnika«. Iz netom navedenih odredaba jasno proizlazi da prema članku 2. Zakona o porezu na dobit, porez na dobit umjesto poreza na dohodak moraju plaćati (samo) osobe koje obavljaju obrt i s obrtom izjednačenim djelatnostima, dok se prema članku 26. Zakona o porezu na dohodak za plaćanje poreza na dobit, umjesto poreza na dohodak, može opredijeliti širi krug obveznika poreza na dohodak, pa tu mogućnost mogu, uz osobe koje obavljaju obrt i s obrtom izjednačenim djelatnostima, koristiti i osobe koje obavljaju djelatnost slobodnih zanimanja te djelatnost poljoprivrede i šumarstva. »Djelatnostima slobodnih zanimanja osobito se smatraju: 1. samostalna djelatnost zdravstvenih djelatnika, veterinara, odvjetnika, javnih bilježnika, revizora, inženjera, arhitekata, poreznih savjetnika, stečajnih upravitelja, tumača, prevoditelja, turističkih djelatnika i druge slične djelatnosti, 2. samostalna djelatnost znanstvenih književnika, izumitelja i druge slične djelatnosti, 3. samostalna predavačka djelatnost, odgojna djelatnost i druge slične djelatnosti, 4. samostalna djelatnost novinara, umjetnika i športaša.« (st. 2. čl. 18. Zakona o porezu na dohodak). U samostalnu djelatnost ubraja se i djelatnost poljoprivrede i šumarstva. Ta djelatnost »obuhvaća i korištenje prirodnih bogatstava zemlje i prodaju, odnosno zamjenu od tih djelatnosti dobivenih proizvoda u neprerađenom stanju. Fizičke su osobe po osnovi djelatnosti poljoprivrede i šumarstva, obveznici poreza na dohodak ako su po toj osnovi obveznici poreza na dodanu vrijednost prema posebnom zakonu te ako ostvaruju poticaje na način i pod uvjetima propisanim posebnim zakonom« (st. 3. čl. 18. Zakona o porezu na dohodak). Nepodudaranje (sužavanje) kruga fizičkih osoba koje su po sili zakona (pod određenim uvjetima) obveznici poreza na dobit prema Zakonu o porezu na dobit u odnosu na Zakon o porezu na dohodak »ispravljeno« je (!!??) proširenjem (!?) kruga fizičkih osoba koje moraju plaćati porez na dobit umjesto poreza na dohodak, i to Pravilnikom o porezu na dohodak. Naime, tim je Pravilnikom »dopunjen« (!!!) Zakon o porezu na dobit tako da uz obrtnike porez na dobit (pod zakonom utvrđenim uvjetima) moraju plaćati i fizičke osobe koje ostvaruju dohodak od samostalne djelatnosti, dakle i osobe koje obavljaju djelatnost slobodnih zanimanja i djelatnost poljoprivrede i šumarstva, osim ako se radi o ostvarenju dohotka djelatnošću otuđenja (prodaje, zamjene i drugi prijenos) više od tri nekretnine i više od tri imovinska prava iste vrste u razdoblju od pet godina, osim ako se nekretnine izvlašćuju na temelju posebnog zakona (st. 3. čl. 3. Pravilnika o porezu na dohodak). U članku se ne ćemo posebno osvrtati na »nadopunu« Zakona o porezu na dobit Pravilnikom o porezu na dobit.¹ Ovim radom pokušavamo odgovoriti na neka druga pitanja koja se nameću sama po sebi, i to: (1) mogu li se naći argumenti kojima se može zagovarati i braniti opredjeljenje da neke fizičke osobe umjesto poreza na dohodak moraju plaćati porez na dobit, odnosno je li takva mogućnost, odnosno obveza u skladu s načelom plaćanja poreza prema ekonomskoj snazi, odnosno sa zahtjevom za ravnomjernom raspodjelom poreznog tereta i, time povezano, s ostvarivanjem pravednosti u oporezivanju kao univerzalnim poreznim načelom i (2) može li mogućnost, odnosno obveza zamjene jednog poreza drugim (osjetno) pogoršati materijalni položaj jedinica lokalne samouprave.

Koliko su postojeća rješenja pravedna
Kojim se argumentima može opravdati odstupanje od opredjeljenja da se fizičke osobe oporezuju porezom na dohodak i da se visina njihovog poreznog opterećenja utvrđuje u skladu s njihovom ekonomskom snagom? S mogućnošću da određene fizičke osobe mogu, a u propisanim uvjetima i moraju, umjesto poreza na dohodak plaćati porez na dobit, susrećemo se u našem prvom Zakonu o porezu na dohodak i prvom Zakonu o porezu na dobit, donesenim 1993. godine. Za vrijeme primjene drugog Zakona o porezu na dohodak i drugog Zakona o porezu na dobit, iz 2000. godine, nije bila propisana i obveza fizičkih osoba da umjesto jednog poreza plaćaju drugi, što je, kao što je u uvodnom dijelu ovog članka rečeno, »ispravljeno« donošenjem važećeg Zakona o porezu na dohodak i Zakona o porezu na dobit.² I, iako je ta »novotarija« prisutna u našem poreznom sustavu dulje od deset godina, njezini predlagatelji (njemački konzultanti), a poslije i nositelji porezne politike, nisu smatrali potrebnim objasniti razloge kojima su se rukovodili ugrađujući i zadržavajući takvo rješenje u našem sustavu oporezivanja. Koliko nam je poznato, ne postoji rad u kojem su temeljito analizirani i kritički ocijenjeni rezultati (i to ne samo financijski), mogućnosti, odnosno obveze zamjene jednog poreza drugim. Budući da nije poznat cilj koji se želi ostvariti zamjenom poreza na dohodak porezom na dobit, analizom raspoloživih podataka nemoguće je odgovoriti na pitanje je li taj cilj u praksi i ostvaren - djelomično ili u cijelosti. Pri traženju odgovora na pitanje zašto je predviđena mogućnost, odnosno zašto je utvrđena obveza da neke fizičke osobe plaćaju porez na dobit umjesto poreza na dohodak, logično se nameće pitanje zašto se takvo rješenje odnosi, primjerice, na vlasnike kafi ća, barova, restorana ili, pak, na revizore, odvjetnike, javne bilježnike, liječnike privatne prakse, privatne zubare, prevoditelje, ali ne i na zaposlene osobe koje ostvaruju dohodak od nesamostalnog rada, kao, primjerice, menadžere, sveučilišne profesore, direktore banaka, državne dužnosnike, bolničke liječnike i mnoge druge. Naime, dok fizičke osobe koje ostvaruju dohodak od samostalne djelatnosti mogu, odnosno moraju, plaćati porez na dobit umjesto poreza na dohodak, takvu mogućnost nemaju, odnosno takva obveza nije propisana i za osobe koje svoj dohodak ostvaruju od nesamostalnog rada. Zašto je tako nema ni objašnjenja ni opravdanja. Koliko nam je poznato, nitko nije ponudio (uvjerljiv) odgovor na to pitanje koje se tako logično nameće. Kako, primjerice, objasniti i opravdati da predsjednici i članovi uprave banaka, osiguravajućih društava, suci Ustavnog i Vrhovnog suda plaćaju na dio svog dohotka porez u visini i od 35% i 45% plus prirez porezu na dohodak, a odvjetnici i javni bilježnici na svoj dohodak mogu, odnosno moraju plaćati porez po stopi od 20%?

Upitna je i ustavnost važećeg poreznog rješenja
Plaćanjem poreza na dobit po stopi od 20% umjesto poreza na dohodak po stopama i od 35% i 45%, što nekim obveznicima poreza na dohodak omogućuje, odnosno na što ih obvezuje Zakon, napušteno je ustavno načelo plaćanja poreza prema ekonomskoj snazi (čl. 51. Ustava RH). Naime, zamjenom jednog poreza (poreza na dohodak) drugim (porezom na dobit) umjesto progresivne tarife primjenjuje se proporcionalna stopa koja više nego značajno umanjuje porezno opterećenje poreznog obveznika. To stoga, jer bi porezni obveznik u slučaju primjene poreza na dohodak plaćao porez i po stopi od 45% (plus prirez porezu na dohodak), što bi značilo da bi taj dio njegovog dohotka bio oporezovan preko 150% više nego li kad se na njega primijeni stopa od 20%. Može li se i kako shvatiti i prihvatiti da fizička osoba koja ostvari dohodak od 400.000,00 kuna može, umjesto da plati porez na dohodak u visini od 122.400,00 kuna (primjer obveznika koji uzdržava suprugu i jedno dijete), odlučiti platiti porez na dobit koji će u ovom slučaju iznositi 80.000,00 kuna? Kako se uz porez na dohodak u mnogim gradovima plaća i prirez porezu na dohodak, ta će osoba koja, primjerice, plaća porez na dohodak u Zagrebu, na ime podmirenja porezne obveze morati platiti gotovo 55.000,00 kuna više ako ne koristi mogućnost da umjesto poreza na dohodak plaća porez na dobit. Fizička osoba koja u prethodnom poreznom razdoblju ostvari dohodak više od 400.000,00 kuna (po sili zakona) plaćat će porez na dobit umjesto poreza na dohodak. Tako bi fizička osoba koja je ostvarila dohodak od 600.000,00 ili 800.000,00 kuna, a uzdržava suprugu i jedno dijete, platila 120.000,00, odnosno 160.000,00 kuna, a ne 251.000,00 kuna kad bi taj iznos (u Zagrebu) bio oporezovan porezom na dohodak, odnosno po sili zakona platila bi 131.000,00 kuna poreza manje, i to zato jer je država (zakon) na to obvezuje!!! Na povlašteni položaj koji su imali, a i danas imaju, neki porezni obveznici koji umjesto poreza na dohodak plaćaju porez na dobit, ukazano je i prije. Tako smo prije deset i više godina ukazali na svu nelogičnost takvog rješenja - rješenja kojim su nositelji porezne politike u nas »obogatili« našu financijsku praksu u odnosu na prije, kad to »genijalno« rješenje nije bilo poznato u našem poreznom zakonodavstvu.³

Što se htjelo postići takvim poreznim opredjeljenjem
Mogu li se odgovarajuće odredbe Zakona o porezu na dohodak i Zakona o porezu na dobit, kojima je dana mogućnost, odnosno utvrđena obveza da neki porezni obveznici umjesto poreza na dohodak plaćaju porez na dobit, objasniti i opravdati nastojanjem nositelja porezne politike da osiguraju povoljniji porezni tretman jednoj (velikoj) skupini fizičkih osoba u odnosu na drugu ili je to učinjeno zato da bi se ostvarili neki bolji financijski učinci? Ako se prijelaz iz sustava poreza na dohodak u sustav poreza na dobit može pozitivno ocijeniti, onda je nužno istaknuti s kojeg se to stajališta čini - fiskalnog, ekonomskog, socijalnog, porezno-tehničkog. Je li mogućnost promjene načina oporezivanja, odnosno obveza da se tako postupi, propisana zato da bi se pogodovalo osobama koje obavljaju samostalnu djelatnost te tako poboljšao njihov ekonomski položaj i time povećala atraktivnost za obavljanje te djelatnosti ili zato da bi se zaštitili interesi državne blagajne tako da se smanji porezna utaja i osigura veći priljev sredstava kojima se financira javna potrošnja? Ako je plaćanje poreza na dobit u interesu fizičkih osoba, zašto je onda potrebno siliti ih da to čine? Može li se i kako, takvo opredjeljenje shvatiti i opravdati? Stajalište zakonodavca (točnije predlagatelja čiji je prijedlog u Hrvatskom saboru prihvaćen) da je u uvjetima kada se porezni obveznik može dobrovoljno opredijeliti, odnosno odlučiti da plaća porez na dobit, a to ne učini, potrebno prisiliti ga na to, uvredljivo je za poreznog obveznika jer se zakonodavac odnosi prema njemu kao prema ograničenoj, nerazumnoj, nedorasloj osobi koja ne zna što je, a što nije za nju probitačno - dobro i korisno. Međutim, pođe li se od pretpostavke da je obveza plaćanja poreza na dobit umjesto poreza na dohodak in favorem države, onda u najvećem broju slučajeva nema nikakvog opravdanja rješenje da porezni obveznik na vlastiti zahtjev može odlučiti da će plaćati porez na dobit. Drukčije rečeno, ako je prijelaz iz sustava poreza na dohodak u sustav poreza na dobit u interesu poreznog obveznika, čemu onda odredba o obvezatnom prijelazu, a ako je takva odredba u interesu države nije logično propisati mogućnost (a to se odnosi na najveći broj poreznih obveznika) da se opredjeljuju hoće li umjesto jednog, plaćati drugi porez. Postojeće odredbe su, neovisno o tome što se njima htjelo postići, nelogične, neutemeljene, kontradiktorne - jedna isključuje drugu.

Regresivni učinak posrednih poreza
Plaćanje poreza na dobit umjesto poreza na dohodak ne može se dovesti, u sklad s plaćanjem poreza prema ekonomskoj snazi, sa zahtjevom za ravnomjernom raspodjelom poreznog tereta i s time povezano s aksiomom na kojem se temelji porezni sustav svake suvremene države - pravednošću u oporezivanju. Općeprihvaćeno je stajalište da onaj tko ima više, treba i postotno više platiti. To sigurno nije slučaj onda kada i osoba s dohotkom od 200.000,00 ili s 400.000,00 ili s 800.000,00 i više kuna plaća porez po stopi od 20%, kad je propisana mogućnost, odnosno utvrđena obveza, da se umjesto podmirenja porezne obveze primjenom progresivne tarife (primjenom stope od 15%, 25%, 35% i 45%) koristi samo jedna (proporcionalna) stopa u visini od 20%. O ravnomjernoj, a time i pravednoj raspodjeli poreznog tereta ne može se govoriti ni onda kad jedna od dvije fizičke osobe koje raspolažu istom ekonomskom snagom od, primjerice, 500.000,00 kuna jedna podmiruje svoju poreznu obvezu plaćanje poreza na dobit po stopi od 20% (100.000,00 kuna), a druga (samac koji živi u Zagrebu) plaća na dio svog dohotka porez na dohodak i po stopi od 45% plus prirez porezu na dohodak po stopi od 18%, što znači da plaća 76.000,00 kuna poreza više nego prvi porezni obveznik. Postavlja se ne samo pitanje (1) kako se takve (drastične) razlike u poreznom opterećenju dviju osoba s istom ekonomskom snagom mogu objasniti, nego i (2) može li se postojanje takve razlike na bilo koji način opravdati. Pri analizi i ocjeni socijalne komponente plaćanja poreza na dobit, umjesto poreza na dohodak, treba voditi računa ne samo o neravnomjernoj raspodjeli poreznog tereta (o horizontalnoj i vertikalnoj komponenti načela plaćanja poreza prema ekonomskoj snazi), nego i o ulozi poreza na dohodak kao instrumenta anuliranja, odnosno smanjenja regresivnog učinka primjene posrednih poreza, ponajprije PDV-a, u našem poreznom sustavu. Naime, poznato je da posredni porezi djeluju regresivno, da postotno jače opterećuju niže dohodovne skupine od onih viših. A kako je jedna od karakteristika našeg poreznog sustava činjenica da su prihodi od PDV-a, u usporedbi s prihodima od izravnih poreza, izuzetno visoki (iznose 35% ukupnih poreznih prihoda u koje su uključeni i socijalni doprinosi) te da je jedna od značajki naše svakodnevnice da pretežni broj osoba ostvaruje niske dohotke (17,5% ili 787.500 građana živi na rubu siromaštva, 400.000 radnika prima plaću do 2.500,00 kuna, gotovo 300.000 umirovljenika prima mirovinu nižu od 1.687,00 kuna), zaključak snažnom regresivnom učinku posrednih poreza - a prije svega PDV-a u nas i nedovoljnoj kompenzatornoj ulozi izravnih poreza⁴ - pogotovo u uvjetima mogućnosti, odnosno obveze plaćanja poreza na dobit umjesto poreza na dohodak, nameće se sâm od sebe. Drugim riječima, plaćanjem poreza na dohodak regresivni bi se učinak PDV-a smanjio, ali prijelazom iz sustava poreza na dohodak u sustav poreza na dobit smanjuje se kompenzatorni učinak poreza na dohodak, odnosno omogućava da bogati postaju još bogatiji. Opredjeljenje za plaćanje poreza na dobit umjesto poreza na dohodak može se osporavati sa stajališta ustavnog načela o plaćanju poreza prema ekonomskoj snazi te jednakosti i pravednosti u oporezivanju. Takvo opredjeljenje dovodi do neravnomjerne raspodjele poreznog tereta i osigurava privilegirani položaj velikom broju fizičkih osoba, a da se za takav povoljan porezni tretman ne mogu ponuditi neki opravdani, općeprihvatljivi argumenti. Radi se o poreznim povlasticama koje su neprimjerene, nemotivirane, a time i nepotrebne, kojima ne bi trebalo biti mjesta u našem poreznom sustavu jer, prema našem mišljenju, odudaraju od mjesta i uloge koje bi porezi trebali imati u našem socio-ekonomskom i političkom sustavu.

Utjecaj porezne politike na prihode jedinica lokalne samouprave
U ovoj je godini problem prijelaza određene skupine poreznih obveznika s oporezivanja dohotka na oporezivanje dobiti, dodatno dobio na aktualnosti zbog promjena koje su krajem prošle godine učinjene u raspodjeli poreznih prihoda između centralne i lokalnih razina vlasti. Naime, od ove su godine prihodi od poreza na dobit prihodi državnog proračuna, a ne zajednički prihod državnog, županijskog, gradskog, odnosno općinskog proračuna, a u prihodima od poreza na dohodak ne participira državni proračun, kao što je to bilo prijašnjih godina. Tim novim reguliranjem raspodjele prihoda od poreza na dohodak i poreza na dobit, svaki prijelaz poreznih obveznika iz sustava poreza na dohodak u sustav poreza na dobit znači slabljenje materijalne osnove jedinica lokalne samouprave. Kad se zna da je u prošloj godini bilo više od četiri tisuće osoba koje su umjesto poreza na dohodak mogle/morale plaćati porez na dobit te da nema zapreka da se taj broj poreznih obveznika višestruko i poveća, realno je očekivati da može doći do značajnog smanjenja prihoda jedinica lokalne samouprave, odnosno do pogoršanja i onako nezavidnog materijalnog položaja u kojem se nalaze jedinice područne (regionalne), a posebno lokalne samouprave. Koliko nam je poznato, o tom aspektu problema plaćanja poreza na dobit umjesto poreza na dohodak, do sada nije bilo govora. Sigurno je da i o njemu treba voditi računa pri analizi funkcioniranja našeg sustava oporezivanja, pri ocjeni ne samo svrhovitosti nego i pravne utemeljenosti zamjene jednog poreza drugim. Izostavljanje zakonske obveze da se umjesto poreza na dohodak plaća porez na dobit, bit će lakše i bezbolnije učiniti danas kad je broj onih fizičkih osoba koje plaćaju porez na dobit relativno malen, nego sutra, kad se tisuće onih koji obavljaju samostalnu djelatnost mogu opredijeliti za iskorištavanje zakonske mogućnosti za koju se može reći da je nepromišljena i nedomišljena, koja nepotrebno komplicira porezni sustav i umanjuje njegovu transparentnost.

1 Vidjeti članak Božidar Jelčić: Oporezivanje fizičkih osoba porezom na dobit, Hrvatska pravna revija br. 2, Zagreb, 2007. g., str. 69 i 70.
2 Opširnije vidjeti članak Božidar Jelčić: Oporezivanje fizičkih osoba porezom na dobit, op. cit., str. 70 i 71.
3 Vidjeti o tome članak Božidar Jelčić: Je li u nas porezni teret ravnomjerno raspoređen, Ekonomija br. 3, Zagreb, 1998. g., str. 325.-345.
4 O kompenzatornoj progresiji vidjeti Barbara Jelčić i Božidar Jelčić: Porezni sustav I porezna politika, Informator, Zagreb, 1998. g., str. 210-214.