Caru su predočena tri nacrta ustava, a tijekom njihove izrade konzultirani su ustavi Austro-Ugarske, Japana i Pruske, kao i nacrt ustava Oslobodilačke unije koji je izrađen u inozemstvu. Nakon što je izabrana verzija Glavnog tajništva vlade, nacrt su razmatrali članovi Vijeća ministara vršeći izmjene kojima su se jačale careve ovlasti na račun novog parlamenta.

Ustav¹ je predviđao dvodomni parlament, koji se sastojao od gornjeg doma, Državnog vijeća i donjeg doma, Državne dume. Pola članova gornjeg doma imenovao je car, a drugu polovicu činili su zastupnici različitih vladinih, klerikalnih ili gospodarskih interesnih skupina. Članove donjeg doma birale su različite klase naroda putem vrlo kompleksnog sustava posrednih izbora, čiji je cilj bio osigurati dominaciju vladajuće klase. Iako je donji dom parlamenta, Duma bio zakonodavno tijelo i moglo je ispitivati careve ministre, zastupnici nisu imali kontrolu nad njihovim imenovanjem ili razrješenjem, što je bilo u isključivoj carevoj ovlasti. Nadalje, car je zadržao pravo veta na zakonodavstvo, kao i pravo da raspusti Dumu u bilo koje doba. Dok Duma nije zasjedala, car je mogao izdavati uredbe koje su gubile valjanost ako ih novi parlament nije odobrio unutar dva mjeseca.

Ustav se sastoji od dva dijela: Prvog koji nosi naslov Osnovni državni zakoni i Drugog s naslovom Ustav carske obitelji. Prvi dio ima jedanaest poglavlja, a Drugi dio šest poglavlja.

Prije prvog poglavlja u prvom dijelu, Ustav započinje odredbama da je Ruska država jedna i nedjeljiva; Veliko Vojvodstvo Finske, koje čini nedjeljivi dio Ruske države, glede unutarnjih poslova uređuje se propisima na temelju posebnog zakonodavstva te odredba da je ruski nacionalni jezik koji je obvezan u vojsci, mornarici i svim državnim i javnim ustanovama, dok se uporaba lokalnih jezika i dijalekata u državnim i javnim ustanovama određuje posebnim zakonima.

Prvo poglavlje uređuje vrhovnu autokratsku vlast. Tako točka 4. propisuje da je car cijele Rusije nositelj vrhovne autokratske vlasti, osoba suverenog cara je sveta i nepovrediva, a ista vrhovna autokratska vlast pripada i carici kada nasljeđuje prijestolje na način kada u tu svrhu ono dođe do ženske osobe. Caričin suprug uživa sve počasti i privilegije jednake suverenu, ali se ne smatra suverenom. Nadalje, car vrši zakonodavnu vlast zajedno s Državnim vijećem i Državnom dumom i on ima zakonodavnu inicijativu po svom pitanjima. Samo na njegovu inicijativu Osnovni državni zakoni mogu biti predmet revizije u Državnom vijeću i u Državnoj dumi. Car odobrava zakone i bez Njegova odobrenja nijedan zakon ne može biti proveden.

Drugo poglavlje uređuje red nasljeđivanja. Prema točki 25., Carsko sverusko prijestolje je nasljedno u trenutno uspješno vladajućoj carskoj kući, a od njega su neodvojiva prijestolja Kraljevine Poljske i Velikog Vojvodstva Finske. Oba spola imaju pravo naslijediti Prijestolje; ali to pravo pripada prvenstveno muškom spolu po redu prvorođenja; nakon izumiranja posljednje muške generacije, nasljeđivanje Prijestolja prelazi na žensku generaciju pravom posredovanja.

Ustav je po prvi put uveo kategoriju građanskih sloboda. Tako se ruskim podanicima jamči pravo na osobni imunitet, svetost doma i imovine, pravo održavanja skupova, osnivanja društava i sindikata (s ciljevima koji nisu u suprotnosti sa zakonima); sloboda vjeroispovijesti i pravo na „izražavanje svojih ideja usmeno i pismeno, kao i njihovo širenje putem tiska“, ali „u granicama utvrđenim zakonom“. Između 1906. i 1909. došlo je do pada štrajkova i prosvjeda, ali je poraslo političko nasilje.

Nakon abdikacije cara Nikole 1917., uspostavljena je Privremena vlada, koja je jednostavno ukinula monarhiju, a time je ukinut i sam Ustav iz 1906. U studenom iste godine vlast su preuzeli boljševici, nakon čega je došlo do osnivanja Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika.

1 Vidi Informator, br. 6807 od 30. listopada 2023. – Vremeplov: Listopadski manifest.