Granice današnje Eritreje utvrđene su tijekom devetnaestog stoljeća, u doba tzv. grabeži za Afrikom, razdobljem u kojem su se europske sile utrkivale pokoriti što više afričkog teritorija. Sudbinu tog područja odredilo je nekoliko čimbenika u povijesti. Sve je započelo 1869. prodajom zemlje oko zaljeva Assab lokalnog poglavara talijanskom misionaru, u ime brodarske tvrtke Rubattino, koja ju je koristila kao stanicu za ugljen za brodske rute. Talijanska vlada je to područje formalno preuzela 1882. te je proširila svoju kontrolu na područje Massawe, koje se sedam godina kasnije, proglašenjem Talijanske Eritreje talijanskom kolonijom 1889. razvilo u važnu luku na Crvenom moru i postalo njezin glavni grad. Iste godine etiopski kralj Menelik II. potpisao je s Italijom Sporazum iz Wuchalea. Menelik je priznao talijansku okupaciju zemalja svojih suparnika iako u tom trenutku nije vladao tim područjem, a sporazum je potpisao u zamjenu za osiguranje etiopske neovisnosti te financijske pomoći i pristupa prodaji oružja. Njegova kasnija pobjeda nad tim suparnicima učinila je sam Sporazum formalno obvezujućim za cijeli teritorij, što je dodatno zapečatilo sudbinu Eritreje. Za vrijeme vladavine Benita Mussolinija, Eritreja je zajedno s talijanskom Somalijom i osvojenom Etiopijom pretvorena u industrijsko središte talijanske istočne Afrike. Drugi svjetski rat doveo je u ovu zemlju Britance, koji su je stavili pod svoju vojnu upravu dok savezničke snage ne odluče o njezinoj sudbini.

Odluka o položaju Eritreje postala je „vruć krumpir“ u radu Ujedinjenih naroda: etiopski car Haile Selassie htio ju je zajedno s talijanskom Somalijom anektirati u Etiopiju, Britanci i Amerikanci bili su spremni na predaju Eritreje, ali ne i talijanske Somalije, dok je blok za neovisnost Eritreje tražio da Opća skupština održi referendum o pitanju eritrejskog suvereniteta. Nakon što je istražno povjerenstvo UN-a podnijelo izvješće koje je odražavalo dva pristupa, jedan za eritrejsku neovisnost, a drugi za njezino uključivanje u Etiopiju, Rezolucijom UN-a 390A(V) iz 1950., Eritreja je na poticaj SAD-a postala federalna jedinica Etiopije, istina s labavom federalnom strukturom i određenim stupnjem autonomije, ali ipak pod njezinim suverenitetom. Sustavno potkopavanje navedene autonomije, raspuštanje parlamenta i proglašenje Eritreje etiopskom provincijom 1962., označilo je početak rata za neovisnost, koji je trajao trideset godina. Nakon godina krvoprolića, patnji i kolapsa etiopske vlasti u svibnju 1991., Eritrejski Narodnooslobodilački front donio je slobodu Eritreji. Privremena eritrejska vlada zatražila je pomoć Ujedinjenih naroda za referendum o samoopredjeljenju, koji je bio predviđen 1993. Nova etiopska vlada formalno je prihvatila pravo Eritrejaca na samoopredjeljenje i referendum je održan od 23. do 25. travnja 1993. Na referendumsko pitanje: „Želiš li da Eritreja bude slobodna, neovisna država?“, 99,8 % glasača odnosno 1.098.015 glasača odgovorilo je s „da“, dok se samo 0,17 % glasača odnosno 1.825. izjasnilo s „ne“. Rezultati referenduma proglašeni su 27. travnja 1993.

Na temelju preporuke Vijeća Sigurnosti UN-a, Opća skupština je 28. svibnja 1993. priznala Eritreju kao 182. zemlju članicu Ujedinjenih naroda.

Međutim, današnje prilike u Eritreji govore o sustavnom kršenju ljudskih prava i neučinkovitoj državi odnosno diktaturi. Naime, Eritrejski ustav iz 1997. još uvijek se ne primjenjuje i do danas nisu održani parlamentarni i predsjednički izbori. Propise u državi donosi izvršna vlast, sudstvo nije neovisno te sve više ljudi traži sreću u trećim zemljama.