1. Uvod
Autentično tumačenje zakona, za čiju se primjenu u našoj praksi pokušava naći uporište u normi nižega reda i proceduralnoga značaja, u saborskom se Poslovniku, pa i u praksi Hrvatskoga sabora naziva »vjerodostojnim tumačenjem«.¹
U literaturi nailazimo i na mišljenje koje je, čini nam se, vrlo blizu biti stvari, tj. da autentično tumačenje i nije tumačenje u pravom smislu, već da je to stvaranje nove pravne norme koja predstavlja razradu i preciziranje norme koja se tobože tumači. Dakle, u postupku autentične interpretacije rezultat tumačenja pretvara se u novu pravnu normu.² Zbog toga se, u pravnim sustavima koji poznaju institut izvornog tumačenja zakona, to u pravilu i obavlja donošenjem novoga zakona, dakako po postupku prema kojemu se i inače zakoni donose. 
Hrvatski Ustav nema odredbe o autentičnom tumačenju propisa. Ustav je određeno utvrdio nadležnost Hrvatskoga sabora, ne dajući mu pravo na »davanje vjerodostojnih tumačenja zakona«.³ To je, međutim, učinio provedbeni propis koji je po logici stvari tehničke prirode.⁴
Hrvatski sabor, prema temeljnoj ustavnoj funkciji kao kreator, donositelj zakona (koji stupaju na snagu nakon objave u službenom listu Republike Hrvatske⁵), slijedeći poslovničke odredbe, uveo je praksu interveniranja u judikaturnu primjenu (dakle, u aktivnost sudova i ne samo njih) naknadnim⁶ tumačenjem već donesenih zakona. Tumačenja se primjenjuju retroaktivno. 
Uz temeljno pitanje, ono o ovlasti ili nepodjeljivanju ovlasti zakonodavcu na tumačenje (vlastitih) zakona (i drugih propisa), otvaraju se i druga pitanja među kojima su najvažnija: pitanje granica podijeljene državne vlasti i zadiranja u tuđu kompetenciju, retroaktivnosti propisa, ustavnog i konvencijskog jamstva na pošteno suđenje, te konačno - pitanje pravne sugurnosti.
Upitna praksa hrvatskoga zakonodavca da interpretativno intervenira u primjenu zakona, počesto i znatno nakon što je zakon stupio na snagu i nakon što se zakon, na ovaj ili onaj način, primjenjuje već dugi niz godina, sve više izbacuje na površinu i dodatan problem vezan uz takvu zakonodavčevu aktivnost. Radi se o načinu i kvaliteti, pa i pravoj motiviranosti tih interpretativnih intervencija. Stoga nije neobično da su, uz pobornike opstojnosti autentičnoga tumačenja zakona u hrvatskome pravnom sustavu (među kojima je i Ustavni sud), pitanje načelne utemeljenosti toga instituta, kao i praksa tzv. vjerodostojnih tumačenja, bili predmetom brojnih stručnih rasprava.⁷ 
Posljednje »vjerodostojno tumačenje«, ono koje interpretira članak 13. stavak 1. Zakona o izborima zastupnika u Hrvatski sabor (Nar. nov., br. 116/99, 109/00, 53/03, 69/03 - proč. tekst, 167/03, 44/06 i 19/07), čini nam se da je nov snažan argument u prilog protiv instituta autentičnoga tumačenja zakona u sustavu vladavine prava. Vjerodostojno tumačenja dao je Hrvatski sabor na sjednici 6. veljače 2009., pod brojem KLASA: 021-12/08-05/14.⁸

2. Tumačenje Zakona o izborima zastupnika

2.1. Izborni zakoni, plodno tlo za naknadne (re)interpretacije
Ne može proći nezapaženo, kao političko-pravna zanimljivost, da je tumačenje iz veljače 2009. već treće vjerodostojno tumačenje istoga zakona. Prvo se dogodilo 2000., a drugo 2003. godine.⁹ 
No, u međuvremenu je Hrvatski sabor u još jednom slučaju tumačio propis u svezi s izbornom problematikom. Tako je 14. prosinca 2000. protumačio članak 2. stavak 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sustavu državne uprave (Nar. nov., br. 48/99).¹⁰ Tada protumačena odredba činila se potpuno jasna i samodostatna: »Dužnosnici iz stavka 1. ovoga članka (a to su »dužnosnici Republike Hrvatske«, tj. ministri, njihovi zamjenici i pomoćnici i drugi) ne smiju istodobno obnašati dužnost u tijelima zakonodavne vlasti, sudbene vlasti, niti biti članovi predstavničkog tijela jedinice lokalne samouprave odnosno jedinice lokalne uprave i samouprave.«. To je Hrvatski sabor interpretirao »vjerodostojnim tumačenjem«, konstatirajući da je u primjeni te odredbe »došlo do dvojbe glede nespojivosti dužnosti pomoćnika ministra s članstvom u predstavničkom tijelu jedinice lokalne samouprave« te objasnivši da »dužnost pomoćnika ministra nije propisana nespojivom s istovremenim članstvom u predstavničkom tijelu jedinica lokalne samouprave i uprave odnosno jedinica lokalne samouprave«. Iako je zakonska odredba vrlo precizno propisala nespojivost točno navedenih dviju funkcija, ne zahtijevajući nikakvu interpretaciju, (tadašnji) Zastupnički dom Sabora ipak je smatrao potrebnim otvoriti prostor i za takvu konkurenciju funkcija u državnoj upravi i u predstavničkom tijelu lokalne samouprave.¹¹ Zanimljiva je formulacija tumačenja, prema kojoj dužnosnici »ne smiju istodobno obnašati dužnost ...«, »nije propisana nespojivost« odnosnih funkcija. Takvim tumačenjem Zastupnički je dom de facto ukinuo, izmijenio odredbu Zakona o sustavu državne uprave, doduše po postupku koji nije predviđen za donošenje zakona i s retroaktivnim djelovanjem. 
Izborna legislativa očigledno je vrlo plodno tlo za prikladne interpretacije u vremenskoj dinamici.

2.2. Mirovanje i nastavak zastupničkog mandata
Vratimo se najnovijem tumačenju članka 13. stavak 1. Zakona o izborima zastupnika u Hrvatski sabor. Ta zakonska odredba propisuje:
»Po prestanku obnašanja nespojive dužnosti, zastupnik nastavlja obnašanje zastupničke dužnosti na temelju prestanka mirovanja mandata u Hrvatskom saboru, ako podnese pisani zahtjev predsjedniku doma u roku od 8 dana od prestanka obnašanja nespojive dužnosti. Mirovanje zastupničkog mandata prestat će osmog dana od dana podnošenja pisanog zahtjeva.« ¹²
Vjerodostojno tumačenje, zajedno s obrazloženjem, vrlo je kratko, pa ga prenosimo u cijelosti:
»1. U dvojbi je li rok iz članka 13. stavka 1. Zakona o izborima zastupnika u Hrvatski sabor (»Narodne novine«, br. 116/99., 109/00., 53/03., 69/03. - pročišćeni tekst, 167/03., 44/06. i 19/07.) prekluzivan ili instruktivan utvrđuje se da je taj rok prekluzivan (peremptoran) i propuštanjem podnošenja pisanog zahtjeva za nastavljanje obnašanja zastupničke dužnosti u tom roku znači gubitak prava za podnošenje toga zahtjeva.
Obrazloženje
Rok iz članka 13. stavka 1. Zakona o izborima zastupnika u Hrvatski sabor (»Narodne novine«, br. 116/99., 109/00., 53/03., 69/03. - pročišćeni tekst, 167/03., 44/06. i 19/07.) jest zakonski, objektivni, neproduljivi i prekluzivni rok, što znači da istekom toga roka prestaje pravo podnošenja zahtjeva za nastavljanje obnašanja zastupničke dužnosti osobi (zastupniku) koja je zbog obnašanja nespojive dužnosti prestala obnašati zastupničku dužnost na temelju stavljanja mandata u mirovanje.
2. Ovo Vjerodostojno tumačenje objavit će se u »Narodnim novinama« zajedno s obrazloženjem.«
Na prvi pogled primjećuje se neobična struktura toga saborskog akta: 1. obrazloženje je umetnuto između dviju točaka izreke; 2. obrazloženje je skoro doslovni prijepis prve (glavne) točke izreke, tenora.
Predmet našeg razmatranja je svrhovitost takvoga (naknadnog) interpretiranja propisa, u konkretnom slučaju, i s načelnog gledišta, pitanja u kojima nalazimo neobičnost ovoga tumačenja.

3. Različita gledišta tumačenja
Neobičnost razmatranog vjerodostojnog tumačenja vidimo u dvama gledištima o njegovom donošenju odnosno davanju. Jedno je pitanje adresata tumačenja, a drugo, vezano uz prvo, pitanje potrebe tumačenja i načina mijenjanja prakse u takvom slučaju.
Do potrebe tumačenja propisa dolazi u slučajevima kada različiti donositelji konkretnih akata na temelju apstraktnoga akta, propisa, u nekom razdoblju zauzimaju različita stajališta. Dakle, potrebno je da u konkretnim sluačjevima u praksi dođe do dvojbe, tj. do različitog rješavanja jednake pravne situacije kod dvaju ili više donositelja konkretnih odluka. To je potpuno usporedivo, primjerice, sa zauzimanjem stajališta sjednica sudskih odjela ili sjednica sudaca oko spornog pitanja, jer se i tada radi o interpretaciji apstraktne norme.¹³
Logika autentičnog tumačenja (ako ono postoji u pravnom sustavu) podrazumijeva da donositelj apstraktne norme, nakon što je konstatirano nesnalaženje, tj. raznolika primjena u praksi kod pojedinjih primjenjivača norme, njima adresira svoju, obvezujuću interpretaciju. Nužna su stoga dva uvjeta za »pothvat« autentične interpretacije norme: a) raznolikost prakse (u sustavu u kojemu nema nadtijela koje će tu praksu uniformirati) i b) postojanje subjekta - primjenjivača norme koji je različit od interpretatora. Besmisleno je da interpretator sam sebi posebnim aktom interpretira propis, jer on to tumačenje ionako obavlja kad sam primjenjuje taj propis.
U primjeni odredbe članka 13. stavak 1. Zakona o izborima zastupnika, prema našem tumačenju, Hrvatski je sabor svega dva puta bio u prilici odlučivati o značaju roka propisanoga tom odredbom (roka za nastavak zastupničkoga mandata), donošenjem tzv. pojedinačnog akta, tj. odluke u konkretnom slučaju i o konkretnoj osobi. Jedanput je to bilo u ljeto 2008., kad je Sabor rok protumačio kao instruktivan i dopustio nastavak mandata zastupniku A. B., a drugi put kada je početkom 2009. trebalo odlučivati o nastavku zamrznutoga mandata zastupnika R. Č. Pred to drugo odlučivanje, Hrvatski je sabor (nije odlučno je li to učinio sam ili neko njegovo tijelo za njega) zatražio autentično tumačenje od samoga sebe, i to o pitanju koje je taj Sabor (čak i u više-manje istom sastavu) već razriješio, tj. protumačio odnosnu normu prilikom prve primjene.
Dakle, nisu bili ispunjeni nužni uvjeti za autentično interpretiranje. Prvo, nije postojao sukob prakse, u prethodnim slučajevima nije došla do izražaja dvojba različitih donositelja odluka, nužna za iniciranje tumačenja, drugo, nije se radilo o dvama tijelima - davatelju tumačenja i primjenjivaču tumačenja.

4. Tumačenje koje definitivno potvrđuje kritiku prakse autentičnog tumačenja zakona
Teško se oteti dojmu da je pribjegavanje »vjerodostojnom tumačenju« bio izraz političkoga voluntarizma, a u funkciji »elegantne« promjene prakse. To sve, dakako, ne samo zato da bi se pokušao izbjeći nezgodan odjek, već i da bi se nekom formom opravdao zaokret prakse koji bi mogao provocirati povredu ustavnoga načela jednakosti pred zakonm i sudovima (i drugim tijelima koja donose pojedinačne akte).
Indikativan je i tekst tumačenja. Prepričavajući rečenicu iz tenora (pod točkom 1.), u aktu se pleonastički navodi kako je taj rok iz Zakona - »zakonski«, pa još k tome i »objektivni, neproduljivi i prekluzivan«. Gomilanje riječi koje znače isto, redovito je znak nedostatka racionalnijega obrazloženja ili želje za stvaranjem dojma.

5. Zaključno
Ustavni je sud u svojoj praksi priznao zakonodavnom tijelu pravo na autentično tumačenje propisa koje donosi (zakona), ali je odrekao to pravo donositeljima podzakonskih propisa glede retroaktivnog učinka autentičnog tumačenja.¹⁴ Primjena instituta vjerodostojnog tumačenja u praksi, kako zakona, tako i podzakonskih propisa, pokazala se vrlo dvojbenom. Praksa je dala za pravo onima koji su ukazivali i ukazuju na zloporabu toga instituta. Ustavni je sud nekoliko puta srušio vjerodostojna tumačenja podzakonskih propisa, ali nije dirnuo ni u jedno autentično tumačenje zakona.
Problem autentičnog tumačenja propisa načelan je i istodobno pragmatičan. Načelno, uz nedostatak ustavne odredbe o ovlasti Sabora na davanje autentičnog tumačenja zakona, taj institut, izvan konteksta razmatranoga slučaja, djeluje nefunkcionalno uz konkurenciju sudske i ustavnosudske interpretacije zakona (propisa).
Specifičnosti razmatranoga vjerodostojnog tumačenja Zakona o izboru zastupnika dovode do apsurda. Naime, time što je Sabor dao tumačenje samome sebi, došlo je do konfuzije, sjedinjenja, aktivne i pasivne strane, interpretatora i korisnika interpretacije.
Kad zakonodavno tijelo tumači zakon sudovima (kao primjenjivačima zakona) dolazi do sukoba zakonodavne i sudbene vlasti. Kad zakonodavno tijelo tumači zakon zakonodavnom tijelu, sukoba nema, ali ima spomenute konfuzije.
Hrvatski je sabor, i bez posezanja za institutom »vjerodostojnog tumačenja«, prilikom donošenja nove odluke mogao izmijeniti svoje prije zauzeto stajalište. Pribjegavajući ipak drugom putu, napravljen je, čini se, neprihvatljiv presedan. Ipak, ni to tumačenje norme o obnovi zastupničkoga mandata nije okamenjena. Ako se promijeni »način razmišljanja«, može se promijeniti i tumačenje. Kao što Ustavni sud pri sljedećim odlučivanjima može odustati od prijašnjeg stajališta (čl. 54. Ustavnog zakona), a ono također u svojoj biti znači tumačenje norme, tako i zakonodavno tijelo može, pod drugim okolnostima, promijeniti jednom zauzeto interpretativno stajalište.
Tek je drugom konkretnom odlukom Hrvatskoga sabora, onom u kojoj je rok obnove mandata protumačen kao prekluzivan, stvoren jedan od načelnih uvjeta za moguću potrebu autentičnog tumačenja, tj. došlo je do različitog tumačenja propisa u jednakim situacijama. No, nisu bili ispunjeni ostali uvjeti: a) nije se radilo o dvama tijelima (nego o jednome, Saboru, koji je jednostavno promijenio stajalište) i b) nije postojao treći, vanjski subjekt, različit od primjenjivača norme, koji bi tu normu tumačio za potrebe Sabora.

¹ Izraz »vjerodostojno« ne čini nam se korektnim prijevodom izraza »autentično«, u kontekstu tumačenja. Bolje je u hrvatskom prijevodu autentičnu interpretaciju nazivati izvornim, a ne vjerodostojnim tumačenjem. Naime, tumačenje je doista izvorno ako dolazi od svoga izvora, dakle od onoga tko je donio akt koji se tumači, u slučaju tumačenja zakona - od zakonodavca. Međutim, u kojoj je mjeri takvo tumačenje vjerodostojno, to je questio facti, odnosno pitanje individualne ocjene. Izrazi »izvoran« i »vjerodostojan« u hrvatskom jeziku nisu sinonimi, iako su vrlo bliski i u određenom kontekstu mogu djelovati kao istoznačnice. Primjerice, jedna oporuka bit će autentična, tj. istodobno izvorna i vjerodostojna, ako ju je potpisao ili na valjan način načinio oporučitelj. U tom slučaju izrazi izvoran i vjerodostojan praktički znače isto. No, kad se radi o tumačenju, tada ono može biti izvorno ili neizvorno, dakle zakonodavčevo ili sudsko (npr.), a u jednom i drugom slučaju može, ali i ne mora, biti i vjerodostojno. Za izraz »autentičan« leksikografija upućuje: koji je izvoran, koji potječe zaista od onoga kome se pripisuje; vjerodostojan; grč. authentikos - Anić - Goldstein, Rječnik stranih riječi, Novi Liber, Zagreb, 1999.
² Tako, Pravni leksikon, op. cit., natuknica »autentično tumačenje«.
Rodin govori o »retroaktivnom zakonodavstvu«: »Ako je potrebno primijeniti i interpretirati neki propis, onda to mora učiniti sud i ne smije tražiti od
parlamenta da to učini retroaktivno. Od časa donošenja propis ima svoj vlastiti život, vlastito značenje. To se značenje formira kroz javni stručni, znanstveni, pravnički diskurs.« - Rodin, S.: »Europeizacija pravnog sustava nakon kadidature Hrvatske za članstvo u Europskoj uniji«, - izlaganje na Tribini Pravnog fakulteta u Zagrebu i Kluba pravnika grada Zagreba, Godišnjak Tribine, Zagreb, 2004., str. 122., te »To je nespojivo s ustavnim načelom diobe vlasti prema kojemu parlament donosi zakone, a sudovi ih interpretiraju i primjenjuju. ... Uloga (sudaca) ne može se i ne smije se sastojati u mehaničkoj prmjeni zakona. To bi značilo degradaciju sudačke i pravničke profesije i pobjedu tzv. mehaničke jurisprudencije.« - iz razgovora s istim autorom objavljenog pod naslovom »Ulazak u Europsku uniju i uspostavljanje našega novog pravnog sustava izuzetno obvezuju i pravnu profesiju«, Informator, br. 5265-5266 od 21. i 25. kolovoza 2004.
³ Čl. 80. Ustava Republike Hrvatske (Nar. nov., br. 41/01 - proč. tekst, 55/01 - ispr.).
⁴ Čl. 116. i 171.-173. Poslovnika Hrvatskoga sabora (Nar. nov., br. 6/02 - proč. tekst, 41/02, 91/03, 58/04). Prije toga, čl. 119. i 173.-175. Poslovnika Zastupničkog doma Hrvatskoga sabora (Nar. nov., br. 71/00).
⁵ Zakon, u pravilu, stupa na snagu najranije osmog dana po objavi, a prije stupanje na snagu može biti određeno iz osobito opravdanih razloga. Zakoni, kao ni drugi propisi državnih tijela i tijela koja imaju javne ovlasti, ne mogu imati povratno djelovanje. Jedino iz posebno opravdanih razloga samo pojedine odredbe, i to samo zakona, mogu imati povratno djelovanje (iz čl. 89. Ustava).
⁶ Dodavanjem izraza »naknadno« želimo naglasiti da zakonodavac već prilikom donošenja odnosno izglasavanja zakona (ili drugog propisa) daje specifičnu interpretaciju propisa. Naime, obrazloženje konačnog prijedloga zakona koje Saboru podnosi predlagatelj u sklopu svoga konačnog prijedloga, nakon što Sabor zakon prihvati, ima svojevrsnu interpretativnu funkciju.
⁷ Uz spomenute Rodinove radove (supra), vidjeti i sljedeće: Giunio, M.: »Ustavnost i vjerodostojnost autentičnog tumačenja zakona u hrvatskoj praksi«, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Splitu, god. 42., broj 3 (79), Split, 2005., str. 221-250 (prenesen i u PUG-u, br. 5/05, str. 3-34). Antić, T.: »Vjerodostojno tumačenje zakona kroz praksu Hrvatskog sabora«, Informator, br. 5309 od 22. siječnja 2005., str. 17 i 18. Miličić, V.: u sklopu istraživačkoga znanstvenog projekta objavio je u Hrvatskoj pravnoj reviji članak pod naslovom »Osobitosti tvorbe pravnih pravila, propisnika prilikom tzv. izmjena i dopuna, obvezujućih objašnjenja, pročišćenoga teksta, ispravaka pravnih pravila« (HPR, br. 12/05, str. 1-17). Giunio, M.: »Osvrt na rasprave o autentičnom tumačenju zakona«, Pravo i porezi, br. 4/06, str. 72-77, te isti autor: »Autentično tumačenje propisa - novi rakursi iz ustavnosudske prakse«.
⁸ Vjerodostojno tumačenje objavljeno je u Nar. nov., br. 20 od 13. veljače 2009.
⁹ Tumačenje čl. 12. st. 3. toga Zakona, br. 021-12/0005/23 od 27. listopada 2000. (Nar. nov., br. 109/00) te odluka o nedavanju tumačenja čl. 4. u svezi s čl. 114. i 115. Zakona, br. 021-012/03-05/43 od 16. listopada 2003. (Nar. nov., br. 167/03) (i obrazloženim nedavanjem tumačenja faktički se tumači propis).
¹⁰ Vjerodostojno tumačenje Zastupničkog doma Hrvatskoga sabora - KLASA: 021-12/00-05/42 od 14. prosinca 2000.
¹¹ Podrobnije o tom tumačenju u cit. radu Giunio: »Ustavnost i vjerodostojnost autentičnog tumačenja zakona u hrvatskoj praksi«, uz poglavlje 5.3. Zakon o sustavu državne uprave - veza inkompatibilnost izbora.
¹² U st. 2. dodaje se: »Nastavljanje obnašanja zastupničke dužnosti na temelju prestanka mirovanja mandata u Hrvatskom saboru zastupnik može tražiti jedanput u tijeku trajanja zastupničkog mandata.«
¹³ Prema Zakonu o sudovima (Nar. nov., br. 150/05, 16/07 i 113/08), zadatak je sjednica sudskih odjela odnosno sjednice sudaca, uz ostalo, i raspravljanje o spornim pravnim pitanjima te ujednačavanje sudske prakse (čl. 33. st. 1.). Sjednica odjela ili sjednica sudaca saziva se (i) kad se utvrdi da o pitanjima primjene zakona postoje razlike u shvaćanjima između pojedinih vijeća ili sudaca ili kad jedno vijeće ili sudac odstupi od prije prihvaćenoga pravnog shvaćanja (čl. 34.). Ako sjednica odjela ili suda zauzme shvaćanje protivno donesenoj odluci vijeća ili suca, vijeće ili sudac koji je donio odluku dužan je o predmetu ponovno odlučivati. Pravno shvaćanje prihvaćeno na sjednici sudskog odjela obvezatno je za sva vijeća i suce toga odjela (čl. 35. st. 1.-3.).
¹⁴ Vidjeti o tome Giunio: »Autentično tumačenje propisa - novi rakursi iz ustavnosudske prakse«, op. cit. supra.