1. UVOD
Jedna je od pretpostavki dopuštenosti ustavnih tužbi iz članka 62. Ustavnoga zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (Nar. nov., br. 99/99, 29/02 i 49/02 - pročišćeni tekst, u nastavku teksta: Ustavni zakon) i iscrpljenost pravnog puta glede prigovora koji se ističu u ustavnoj tužbi. To za parnične postupke znači da se u prijedlogu za dopuštenje revizije moraju istaknuti svi prigovori glede povrede ustavnih prava koji se ističu i u ustavnoj tužbi.

Člankom 385.a st. 2. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov., br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 - članak 50. Zakona o arbitraži, 117/03, 88/05 - članak 129. Zakona o izmjenama i dopunama Ovršnog zakona, 2/07 - odluka USRH broj: U-I-1569/2004 i dr., 84/08, 96/08 - odluka USRH broj: U-I-1569/2004 i dr., 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 - članak 145. Zakona o sudovima, 89/14 - odluka USRH broj: U-I-885/2013 i 70/19, u nastavku teksta: ZPP) uvedena je nova pravna osnova zbog koje je Vrhovnom sudu moguće podnijeti prijedlog za dopuštenje revizije - zbog povrede temeljnih ljudskih prava zajamčenih Ustavom i Konvencijom. Tek kada se ti prigovori istaknu u prijedlogu za dopuštenje revizije (i u tom dijelu prijedlog bude odbačen), Ustavni će ih sud razmotriti povodom ustavne tužbe iz članka 62. Ustavnoga zakona.

U ovom ćemo članku prikazati jedan predmet iz prakse koji je potvrdio navedeno pravilo i naglasio važnost revizijskog postupka u zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda.

2. ODLUKA BROJ U-III-4802/2024
U naslovljenom predmetu, u kojem je odluka donesena 5. ožujka 2026., ustavna tužba bila je podnesena u povodu rješenja Vrhovnog suda broj: Revd-3660/2024-2 od 10. rujna 2024., kojim je odbačen prijedlog za dopuštenje revizije na temelju članka 385.a st. 2. ZPP-a u odnosu na presudu Županijskog suda u Zagrebu broj: Gž-4108/2022-3 od 19. travnja 2024., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu broj: Pn-454/2019 od 24. kolovoza 2022. (u nastavku teksta: prvostupanjska presuda). Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev podnositelja (tužitelja, oštećenog novinskim člankom) kojim je od tuženika (novinara) tražio isplatu iznosa od 10.000,00 kuna sa zateznim kamatama.

Podnositelj je u ustavnoj tužbi istaknuo povrede ustavnih prava zajamčenih člancima 14. st. 2. i 29. st. 1. te člankom 35. Ustava Republike Hrvatske (Nar. nov., br. 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14) te prava iz članaka 6. i 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Nar. nov. – MU, br. 18/97, 6/99, 8/99, 14/02, 1/06, 2/10, 13/17 i 6/24 - u nastavku teksta: Konvencija).

3. ČINJENICE UTVRĐENE U POSTUPKU
U provedenom postupku utvrđeno je da je podnositelj od 2010. do 2012. obnašao dužnost intendanta Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu, a tuženik je profesionalni novinar s višegodišnjim novinarskim iskustvom. Također, utvrđeno je da su stranke vodile parnični postupak po tužbi podnositelja protiv tuženika radi naknade neimovinske štete u kojem je donesena nepravomoćna presuda Općinskog suda u Splitu, broj: Pn-401/2018 od 12. veljače 2019. kojom je naloženo da je tuženik dužan podnositelju isplatiti 50.000,00 kn s kamatama i troškovima postupka. Nakon donošenja presude tuženik je davao izjave kolegi novinaru, koje su objavljene 17. veljače 2019. u člancima na portalima dalmatinskiportal.hr i index.hr. U tim izjavama tuženik je naveo izjave kojima je navodno vrijeđao tužitelja (izrazom «šupački»).

Prvostupanjski sud pošao je od utvrđenja da je riječ «šupački”, koju je tuženik koristio u razgovoru s kolegom novinarom, prema svom općepoznatom značenju uvredljiva te da joj nije mjesto u javnoj komunikaciji u kojoj kritika mora biti iznesena na način primjeren osnovnim načelima kulturnog ponašanja. Međutim, promatrajući kontekst u kojem je taj izraz upotrijebljen, sud je utvrdio da je tuženik kao obveznik plaćanja naknade neimovinske štete prema prvostupanjskoj presudi, u razgovoru s kolegom iznosio povijesni prikaz spora u kojem je donesena presuda, kao i svoje nezadovoljstvo zauzetim stajalištem te svoju kritiku, pa je izraz iz rečenice: “Iznos je dosta velik, a ideja da se u građanskim parnicama ide na novinara, a ne na nakladnika je šupačka”, ocijenjen kao izraz koji nije vezan uz osobu podnositelja, u smislu njegova proglašavanja “šupčinom”, već na stajalište prema kojem se za izgovoreno i objavljeno tuži i osobno obvezuje autor, a ne nakladnik, kako je to u članku jasno i navedeno.

Stoga je prvostupanjski sud utvrdio da tom izjavom nije došlo niti je moglo doći do povrede podnositeljeva prava osobnosti na ugled, čast i dostojanstvo u smislu članka 19. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov., br. 35/05, 41/08, 125/11 - članak 9. Zakona o rokovima ispunjenja novčanih obveza, 78/15, 29/18 i 156/22), kao pravne osnove za dosudu neimovinske štete.

Drugostupanjski je sud odbio žalbu podnositelja. Vrhovni sud odbacio je prijedlog za podnošenje revizije podnositelja, u kojoj je naveo povrede članka 29. Ustava i članka 6. Konvencije, i neprimjenu prakse Ustavnog suda i Europskog suda za ljudska prava (u nastavku teksta: ESLJP) vezanu uz članak 35. Ustava odnosno članak 8. Konvencije, iz sljedećih razloga: “4. U vezi navoda da je do povrede prava na pravično suđenje došlo uslijed pogrešne primjene materijalnog prava, treba istaknuti da čl. 6. st. 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (dalje: Konvencija) i čl. 29. st. 1. Ustava RH sadrže samo određena procesna jamstva. Stoga do povrede tog prava u pravilu niti ne može doći zbog pogrešne primjene materijalnog prava, osim u slučaju ako je pobijana presuda arbitrarna ili očito nerazumna, što ovdje nije slučaj. (...) U pobijanoj presudi sud je odgovorio na sve odlučujuće navode. Pobijana presuda detaljno je obrazložena i ne može se smatrati arbitrarnom ili očito nerazumnom. Stoga, ništa ne upućuje na zaključak da tužitelj nije imao pravično suđenje odnosno da je počinjena osobito teška povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.”.

4. OCJENA USTAVNOG SUDA
S obzirom na činjenice i okolnosti konkretnog slučaja te razloge i navode ustavne tužbe, Ustavni sud utvrdio je da istaknuti prigovori podnositelja tijekom postupka i u ustavnoj tužbi otvaraju pitanje povrede jamstva zaštite osobnog i privatnog života odnosno članka 35. Ustava. Pravo na zaštitu osobnog života iz članka 35. Ustava ima i svoj postupovni aspekt koji zahtijeva da se sudski postupak u kojem se odlučuje o eventualnoj povredi toga prava provede uz poštovanje svih aspekata prava na pravično suđenje, uključujući posebice pravo na pristup sudu, kontradiktorni postupak i obrazloženu sudsku odluku.

Imajući na umu prigovor podnositelja da Vrhovni sud nije uopće uzeo u obzir njegov prigovor povrede prava na zaštitu osobnog života, ugleda i časti, iako je to bio glavni prigovor u prijedlogu za dopuštenje revizije, Ustavni je sud ispitao postupanje Vrhovnog suda u konkretnom slučaju. U svjetlu takvih zakonodavnih izmjena (novele ZPP-a i unošenja članka 385.a st. 2. u taj Zakon), kao i pravila i stajališta Ustavnoga suda glede pretpostavki dopuštenosti ustavnih tužbi u odnosu na pravna sredstva koja treba iscrpiti prije podnošenja ustavne tužbe, Ustavni je sud ocijenio da su nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Nar. nov., br. 80/22), 19. srpnja 2022., zbog povreda temeljnih ljudskih prava zajamčenih Ustavom, odnosno Konvencijom, podnositelji ustavnih tužbi dužni koristiti raspoloživa pravna sredstva pred redovitim sudovima. Dakle, prije podnošenja ustavne tužbe dužni su prigovore o povredi temeljnih ustavnih i konvencijskih prava iznijeti pred Vrhovni sud u smislu članaka 385.a i 387. ZPP-a (v. rješenja Ustavnog suda brojeva U-III-207/2023 od 7. ožujka 2023. - Nar. nov., br. 30/23, te U-III-7150/2022 od 7. ožujka 2023 – Nar. nov., br. 32/23).

U konkretnom slučaju, podnositelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije i istaknuo povrede članaka 29. st. 1. i 35. Ustava. U prijedlogu za dopuštenje revizije naveo je, između ostaloga: “Kako je tužitelj već ukazao u svojoj žalbi, sud je prilikom ocjenjivanja kojem pravu dati veću zaštitu - pravu tužitelja na poštivanje osobnog života, dostojanstva, ugleda i časti ili pravu tuženika na slobodu mišljenja i izražavanja misli, bio dužan primijeniti kriterije ESLJP-a (koje primjenjuje i USRH u svojoj praksi) iz predmeta Axel Springer AG protiv Njemačke (...)”.

Vrhovni je sud u osporenom rješenju naveo da je podnositelj istaknuo samo povredu prava na pravično suđenje iz članka 29. st. 1. Ustava, a povredu prava iz članka 35. Ustava nije spomenuo niti odgovarajuće obrazložio. Osim što ne udovoljava općem zahtjevu prava na pravično suđenje u segmentu prava na obrazloženu odluku, takvo obrazloženje nije prikladno za ustavnosudsku ocjenu o tome je li ili nije u postupku u povodu ustavne tužbe na temelju članka 62. Ustavnog zakona podnositelju pojedinačnim aktom tijela državne vlasti (sudskom odlukom) povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda zajamčena Ustavom i Konvencijom. Usto, u tom je slučaju došlo i do povrede postupovnog aspekta članka 35. Ustava jer je podnositelju uskraćena pravna zaštita revizijskog suda, koja je pretpostavka obraćanju Ustavnom sudu radi zaštite povrijeđenih ustavnih prava. Osporeno rješenje Vrhovnog suda u odnosu na ustavna prava iz članka 35. Ustava potpuno je obezvrijedilo ulogu i važnost prijedloga za dopuštenje revizije zbog povrede temeljnih ljudskih prava iz članka 385.a st. 2. ZPP-a. Također, takva odluka Vrhovnog suda od posebne je važnosti pri ocjeni učinkovitosti pravnog sredstva iz članka 385.a st. 2. ZPP-a, korištenje kojega je pretpostavka za podnošenje ustavne tužbe i kasniji (učinkoviti) ustavnosudski postupak. Stoga je usvojena ustavna tužba protiv osporenog rješenja Vrhovnog suda u odnosu na reviziju zbog povrede temeljnih prava iz članka 385.a st. 2. ZPP-a.

5. ZAKLJUČNO
Opisani primjer jasno pokazuje kakvu važnost ima prijedlog za podnošenje revizije iz članka 385.a stavka 2. ZPP-a za zaštitu temeljnih prava i osobnih sloboda, te kao pretpostavka za daljnje postupanje Vrhovnog suda odnosno Ustavnog suda u ustavnosudskim postupcima iz članka 62. Ustavnoga zakona.