1. UVOD
Ustavni sud Republike Hrvatske (u nastavku teksta: Ustavni sud) donio je, jednoglasno, odluku i rješenje U-IIIB-907/2025 od 16. prosinca 2025. godine. Tom je odlukom utvrdio da je maloljetnom djetetu i njegovu ocu pri donošenju rješenja Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije Republike Hrvatske (u nastavku teksta: Ministarstvo) u postupovnom aspektu povrijeđeno pravo na poštovanje i pravnu zaštitu obiteljskog života zajamčeno člankom 35. Ustava Republike Hrvatske¹. Nadalje, nadležnom upravnom sudu naloženo je da u roku od trideset (30) dana, računajući od prvog sljedećeg dana nakon primitka te odluke i rješenja donese odluku u predmetu koji se (već) vodi pred tim sudom. Naposljetku, riješeno je da se ustavna tužba trećepodnositeljice odbacuje jer nije ovlaštena za njezino podnošenje.

U odnosu na citiranu odluku i rješenje u javnom se prostoru stvara narativ prema kojemu je Ustavni sud donošenjem citirane odluke “legalizirao surogatstvo zaobilaženjem zakona”, odnosno da je Ustavni sud svojom odlukom o djetetu rođenom surogatstvom “otvorio vrata zaobilaženju pravnog sustava”. Dodatno se stvara dojam da se Ustavni sud postavlja iznad hrvatskih zakona i da u osnovi krši vladavinu prava. Stoga smatram potrebnim, sine ira et studio, obrazložiti navedenu odluku te pojasniti njezin doseg i značaj. Pritom, moram naglasiti da zaključci o ocjeni citirane odluke i rješenja, njezina dosega i značaja predstavljaju moje mišljenje i moju stručnu analizu kao profesora prava te ne predstavljaju stav institucije koju predstavljam niti ostalih sudaca Ustavnog suda.

2. ČINJENIČNO STANJE
Drugopodnositelj (otac maloljetnog djeteta), u kolovozu 2024., podnio je zahtjev za naknadni upis činjenice rođenja prvopodnositelja (maloljetnog djeteta) u nadležnom matičnom uredu. Drugopodnositelj je dostavio rodni list prvopodnositelja u kojem je kao otac upisan drugopodnositelj, a kao majka trećepodnositeljica ustavne tužbe, supruga drugopodnositelja. Rješenjem prvostupanjskog upravnog tijela odbijen je zahtjev za upis rođenja maloljetnog prvopodnositelja u maticu rođenih u Republici Hrvatskoj, s obrazloženjem da matičar na temelju dostavljenih isprava (rodnih listova) nije bio u mogućnosti utvrditi sve podatke potrebne za upis činjenice rođenja maloljetnog prvopodnositelja propisane člankom 9. Zakona o državnim maticama². Također, u prvostupanjskom je rješenju navedeno da je surogat majčinstvo u Republici Hrvatskoj izričito zabranjeno na temelju članka 31. Zakona o medicinski pomognutoj oplodnji³. Na to rješenje drugopodnositelj je izjavio žalbu, koja je odbijena drugostupanjskim rješenjem Ministarstva. U tom je rješenju navedeno da nije moguće zanemariti obavijest veleposlanice Republike Hrvatske u jednoj europskoj državi iz kolovoza 2024. (koja je dostavljena elektroničkom poštom), u kojoj se Ministarstvo i nadležna jedinica područne samouprave obavještavaju o rođenju maloljetnog prvopodnositelja u navedenoj europskoj državi uz pomoć surogat majke. Ministarstvo je utvrdilo da se navedena obavijest ne može zanemariti pri ocjeni zahtjeva jer je riječ o obavijesti nadležnog tijela Republike Hrvatske.

Protiv toga rješenja podnositelji su podnijeli tužbu nadležnom upravnom sudu, koji je započeo upravni spor.

Prije okončanja upravnog spora podnositelji su podnijeli ustavnu tužbu, prije iscrpljenog pravnog puta, na temelju ovlaštenja sadržanog u članku 63. st. 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske.⁴ U ustavnoj tužbi podnositelji su naveli da im je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo zajamčeno člankom 35. st. 1. Ustava, kao i pravo zajamčeno člankom 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.⁵

3. ŠTO JE USTAVNI SUD ZAKLJUČIO?
Ponajprije treba naglasiti da je Ustavni sud ocijenio ustavnu tužbu s aspekta članka 35. Ustava⁶ i članka 8. Konvencije⁷. Ustavni sud pošao je od dvaju bitnih aspekata: prvog, prema mojem mišljenju i najvažnijeg, obveze države da u konkretnoj situaciji osigura ostvarivanje najboljih interesa djeteta (zaštita najboljih interesa djece) i drugog, s aspekta prava na poštovanje obiteljskog života drugopodnositelja, koji je biološki otac maloljetnog prvopodnositelja. Naime, treba na ovom mjestu naglasiti da je Ustavni sud utvrdio da je drugopodnositelj njegov biološki otac temeljem činjenice što je spis predmeta sadržavao DNK analizu koja potvrđuje navedenu činjenicu.

Ustavni sud istaknuo je da je upis u maticu rođenih pravni postupak kojim se evidentiraju podaci o rođenju djeteta, uključujući informacije o roditeljima, a provodi se na temelju važećih dokumenata i propisa, pri čemu se u slučaju rođenja djeteta u inozemstvu upis provodi na temelju izvatka iz matice rođenih inozemnog tijela (članak 40. st. 1. ZDM-a). Stoga je Ustavni sud ocijenio da je navedena obavijest veleposlanice o tome da je dijete rođeno uz pomoć surogat majke, s obzirom na činjenicu da je dostavljen rodni list djeteta, irelevantna za činjenicu upisa maloljetnog prvopodnositelja u maticu rođenih.

Dodatno je Ustavni sud istaknuo da se pri donošenju odluka vezano uz prava djeteta uvijek potrebno voditi najboljim interesima djeteta. Istaknuo je i činjenicu da je nesporno da je drugopodnositelj biološki otac djeteta te zbog te činjenice ne može biti u najboljem interesu djeteta da ga se liši pravne veze takve prirode kada je biološka stvarnost takve veze uspostavljena i kada roditelj i dijete traže njegovo puno priznavanje.

Ustavni sud je, također, uputio nadležni upravni sud na već postojeću praksu Visokog upravnog suda Republike Hrvatske koji je u usporedivoj pravnoj situaciji naložio upis djeteta rođenog uz pomoć surogat majke u drugoj državi u maticu rođenih.

Na kraju je zaključio da upravna tijela u konkretnom slučaju nisu postupala na način za koji bi se moglo reći da je u skladu s jamstvima koja štite pravo iz članka 35. Ustava i članka 8. Konvencije, i to u mjeri koja je dovela do toga da se osporenim pojedinačnim aktima vrijeđa ustavno pravo na poštovanje i pravnu zaštitu obiteljskog života u postupovnom aspektu.

4. ČIME SE USTAVNI SUD BAVIO U ODLUCI I RJEŠENJU, A ČIME SE NIJE BAVIO?
Počet ću s onim čime se Ustavni sud nije bavio. Ustavni sud se u citiranoj odluci i rješenju nije, ni na koji način, bavio fenomenom surogat majčinstva. Odluka i rješenje ne sadržavaju nikakve pravne, vrijednosne niti svjetonazorske stavove o institutu surogat majčinstva. Ustavni sud navedenom odlukom nije sporio zakonsku zabranu surogat majčinstva koja proizlazi iz članka 31. Zakona o medicinski pomognutoj oplodnji⁸. Nesporno je da hrvatski zakonodavni okvir zabranjuje surogat majčinstvo i da je zakonodavac jasno iskazao svoj stav prema tom fenomenu. Na ovom mjestu želim se i osobno jasno odrediti - nipošto ne podržavam surogat majčinstvo i slažem se da ono, zbog svojih pravnih, etičkih i moralnih implikacija treba biti zakonom zabranjeno.

Budući da se Ustavni sud nije bavio zabranom surogat majčinstva, predmet njegove ocjene bile su posljedice kršenja te zabrane. Naime, potpuno je iluzorno očekivati da neće postojati prekršitelji zakonske norme (jer inače ni za jednu zakonsku zabranu, u slučaju njezina kršenja, ne bi bila propisana sankcija), pa tako ni zakonske zabrane surogat majčinstva. Pravni sustav kojemu se moramo uteći propisao je, nota bene, prilično blagu sankciju za kršenje zabrana iz članka 31. Zakona o medicinski pomognutoj oplodnji - takvo se kršenje smatra prekršajem za koji je propisana novčana kazna.⁹ Kad pogledamo koga pravna norma sankcionira, situacija je prilično jasna: prekršajno je odgovorna pravna osoba, odgovorna osoba u pravnoj osobi te neposredni počinitelj.

Potrebno je sagledati tko je u konkretnom slučaju sankcioniran te koja je pravna posljedica kršenja navedene zabrane koja proizlazi iz osporenog rješenja. Prvenstveno treba reći da je razvidno da kod slučaja surogat majčinstva imamo, u okvirima konkretnog slučaja, sankciju koja je usmjerena prema djetetu rođenom uz pomoć surogat majke - a sankcija je zabrana upisa u maticu rođenih!

Istaknuo bih dvije stvari: prvo, takva sankcija nije propisana Zakonom o medicinski pomognutoj oplodnji te drugo, smatram da se zabrana surogat majčinstva (koju, ponavljam, podržavam) ni na koji način ne može tumačiti tako da ujedno i zabranjuje upis tako rođenog djeteta u maticu rođenih. Naime, na taj se način doseg sankcija za povredu konkretne zakonske zabrane proširuje i na osobu koja zakonsku zabranu nije povrijedila niti je ni na koji način mogla utjecati na to da do povrede zakona dođe ili ne dođe.

Dodatno treba istaknuti da je posljedica zabrane upisa djeteta koje se rodi uz pomoć surogat majke, a čiji je jedan roditelj hrvatski državljanin, ta da ono ne može steći hrvatsko državljanstvo jer je preduvjet da se dijete upiše u knjigu hrvatskih državljana prethodni upis u maticu rođenih. Podsjetio bih da Zakon o hrvatskom državljanstvu¹⁰ izričito propisuje da podrijetlom stječe hrvatsko državljanstvo osoba rođena u inozemstvu, čiji je jedan roditelj u trenutku njezina rođenja hrvatski državljanin, ako do navršene 21. godine života bude prijavljena u diplomatskoj misiji ili konzularnom uredu Republike Hrvatske u inozemstvu ili u matičnom uredu u Republici Hrvatskoj radi upisa u evidenciju kao hrvatski državljanin (članak 5. st. 1.). Treba naglasiti da se podrijetlom državljanstvo stječe rođenjem, ex lege, pri čemu je kod stjecanja državljanstva podrijetlom temeljem članka 5. st. 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu nužna prijava do 21. godine života osobe koja stječe hrvatsko državljanstvo. Zakon o hrvatskom državljanstvu jasno propisuje da se osobe koje su stekle hrvatsko državljanstvo podrijetlom u evidenciju o državljanstvu upisuju prilikom upisa u maticu rođenih (članak 24. st. 1.). Prema tome, bez upisa u maticu rođenih nema ni upisa u evidenciju o državljanstvu, odnosno nema statusa hrvatskog državljanina.

Ustavni sud se, u okolnostima konkretnog slučaja, vodio najboljim interesom djeteta kojemu je biološki otac nesporno drugopodnositelj te je, ponavljam, smatrao da nije u najboljem interesu djeteta da ga se liši pravne veze takve prirode kada je biološka stvarnost takve veze uspostavljena i kada roditelj i dijete traže njegovo puno priznavanje.

Podsjetio bih da Ustav izričito propisuje, u članku 9., da se hrvatsko državljanstvo ne može oduzeti. Činjenica koja je u konkretnom slučaju nesporna jest da je jedan roditelj maloljetnog prvopodnositelja (otac) hrvatski državljanin. Nesporno jest i da je otac, tj. drugopodnositelj podnio zahtjev za upis u maticu rođenih kako bi se dijete upisalo i u knjigu hrvatskih državljana. Samim time ispunjeni su (ex lege!) uvjeti da maloljetni prvopodnositelj stekne hrvatsko državljanstvo podrijetlom. Međutim, zabranom njegova upisa u maticu rođenih, posljedično je došlo do nemogućnosti njegova upisa u evidenciju hrvatskih državljana, što faktički znači da mu je država oduzela državljanstvo jer niti na koji način ne može dokazati da je hrvatski državljanin niti ima pravo na sva statusna prava građana koja proizlaze iz činjenice da su hrvatski državljani (pravo na osobnu iskaznicu, pravo na putnu ispravu, pravo na obrazovanje o trošku države, zdravstvenu zaštitu, socijalna prava itd.), nego takva prava mora ostvarivati, u opsegu u kojem ih uopće može ostvarivati, kao stranac, državljanin treće zemlje (pod uvjetom da je prema pravnom okviru te europske države stekao njezino državljanstvo) ili kao, u gorem slučaju, apatrid (osoba bez državljanstva). Nedvojbeno je riječ o hrvatskom državljaninu! Stoga je nužan gore izrečeni zaključak da je riječ o faktičnom oduzimanju državljanstva. Prema tome, takva upravna praksa rezultira ustavnopravno neprihvatljivim posljedicama, pa i stoga nije dopustiva.

Iz svega navedenoga jasno slijedi da je neodrživo gledište da bi zabrana surogat majčinstva morala rezultirati i zabranom upisa djeteta rođenog uz pomoć surogat majke u maticu rođenih. Upravo suprotno, u slučajevima kada je jedan od roditelja djeteta hrvatski državljanin, takvo dijete mora biti upisano u maticu rođenih na zahtjev roditelja kako bi moglo steći i dokazati status hrvatskog državljanina.

Treba istaknuti i da je Europski sud za ljudska prava u svojoj praksi¹¹ nedvojbeno utvrdio da su zabranom upisa u matične knjige djeteta rođenog uz pomoć surogat majke povrijeđena prava djeteta na privatnost zaštićena Konvencijom o pravima djeteta (članak 16.) i Poveljom EU-a o temeljnim pravima (članak 7.) te da je država prekoračila svoju slobodu procjene odbivši priznati roditeljsku vezu (nedvojbeno uspostavljenu i utvrđenu u inozemstvu), između djece i njihovi namjeravanih roditelja, napose njihovim biološkim ocem. Ovo je odbijanje potkopalo identitet djece, što je nespojivo s najboljim interesom djeteta, a što mora biti nit vodilja svake odluke koja se njih tiče.

5. NA KOJI NAČIN UPISATI DIJETE ROĐENO UZ POMOĆ SUROGAT MAJKE U MATICU ROĐENIH?
Iako se Ustavni sud time nije bavio, na ovom bih mjestu ponudio svoja razmišljanja o mogućim načinima upisa djeteta koje je rođeno uz pomoć surogat majke u maticu rođenih. Naime, moguće su različite situacije, od kojih su neke već riješene u upravnosudskoj praksi (vidi naprijed istaknutu presudu Visokog upravnog suda).

Bitna stvar koju bih htio ovdje posebno naglasiti jest da je temeljna svrha upisa u maticu rođenih upis činjenice rođenja djeteta.

Tim upisom dijete pravno “postoji” i može stjecati sva prava kao osoba. Iz te činjenice mora se izvesti činjenica da upis drugih podataka koje zakon propisuje nije nužan da bi se dijete uspješno upisalo u maticu rođenih (sam zakon, primjerice, dopušta upis djeteta koje je nađeno ili su mu roditelji nepoznati bez ikakvih podataka o roditeljima - vidi članak 14. ZDM-a), što je bitno za sljedeću analizu.

Prva situacija: otac djeteta je biološki otac
U slučajevima kada je otac djeteta biološki otac djeteta rođenog uz pomoć surogat majke, iz prakse Europskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda slijedilo bi da je upis takvog djeteta nužan zbog pravnih posljedica koje proizlaze iz zabrane upisa djeteta u matične knjige (faktično oduzimanje državljanstva, povreda prava djeteta, nije u najboljem interesu djeteta).

Međutim, mogu se pojaviti različite situacije, ovisno o pravnim sustavima država koje dopuštaju surogat majčinstvo. Naime, moguće je da država u pitanju izda rodni list u kojem će navesti: a) samo oca kao roditelja, ili b) oca i namjeravanu majku kao roditelje djeteta.

U prvoj situaciji, kad je u rodnom listu naveden samo otac kao roditelj, moguće je upisati, u hrvatsku matičnu knjigu, dijete samo s podacima o ocu, a bez upisivanja podataka o majci (upravo ovakva situacija riješena je upravnosudskom praksom).

U drugoj situaciji pravni se sustav može naći u dvojbi. Naime, ZDM propisuje da se upis u maticu rođenih djeteta rođenog u inozemstvu provodi na temelju izvatka iz matice rođenih inozemnog tijela.

U takvoj situaciji nadležno tijelo uobičajeno upisuje podatke iz strane javne isprave - dakle upisalo bi podatke o ocu i majci. Međutim, ako tijelo zna da je dijete rođeno uz pomoć surogat majke, upis namjeravane majke bio bi suprotan Obiteljskom zakonu¹²), koji propisuje da je djetetova majka žena koja ga je rodila (članak 58.a), a dijete je nedvojbeno rodila druga žena. Očito je da su onda odredbe ZDM-a (članak 41.) u koliziji s odredbama Obiteljskog zakona (članak 58.a). Međutim, takva kolizija ne smije rezultirati zabranom upisa djeteta u maticu rođenih pozivajući se na činjenicu da podatak iz strane javne isprave očito nije točan. Naime, tada se, uzimajući u obzir navedenu osnovnu svrhu matice rođenih, dijete mora upisati samo uz navođenje podataka o ocu (koji je nesporan). Namjeravana majka u takvoj situaciji ne bi smjela biti upisana u maticu rođenih (do eventualnog trenutka kada bi se provelo posvojenje, kada bi se taj podatak upisao kao naknadna dopuna upisa). Takvo bi postupanje bilo i u skladu s praksom Ustavnog suda, ali i Europskog suda za ljudska prava.¹³

Druga situacija: ni otac djeteta nije biološki otac
Mogu se, kako je praksa Europskog suda za ljudska prava pokazala¹⁴, pojaviti i slučajevi u kojima ni otac ni majka koji se navode u inozemnoj javnoj ispravi nisu biološki roditelji djeteta rođenog putem surogat majke. U osnovi, koristi se sjemena tekućina drugog muškarca i surogat majka. U takvim slučajevima ne postoji element državljanskih prava takvog djeteta jer ono nije hrvatski državljanin, pa se potrebno osvrnuti isključivo na pitanja povrede prava na obiteljski život i na najbolji interes djeteta. U praksi Europskog suda pojavila se i takva situacija te je sud smatrao da su talijanska tijela, oduzimajući dijete namjeravanim roditeljima, postupila u skladu s odredbama Konvencije. Naime, domaći (talijanski, op. a.) sudovi utemeljili su svoje odluke na nepostojanju nikakvih genetskih veza između podnositelja zahtjeva i djeteta te na povredama domaćeg zakonodavstva koje se odnosi na međunarodno posvojenje i medicinski potpomognutu oplodnju. Navedene mjere imale su učinak neposrednog i trajnog prekida svakog kontakta između podnositelja zahtjeva i djeteta koje je smješteno u dom i pod skrbništvo. Međutim, talijanski je sud tada naložio da se dijete upiše u maticu rođenih uz navođenje da su roditelji nepoznati te uz određivanje novog osobnog imena. Stoga bi i u takvim slučajevima, kako bi dijete (nastavilo) ostvariti svoja statusna prava, moralo ostati upisano u maticu rođenih, ali onda uz brisanje podataka o roditeljima.

6. ZAKLJUČNO
U ovom radu pokušao sam pojasniti odluku i rješenje U-IIIB-907/2025 od 16. prosinca 2025. godine, koja je, nažalost, podignula mnogo prašine u našem javnom prostoru. Nepotrebno i štetno po pravni sustav.

Smatram da Ustavni sud nije donio samo jedinu pravno moguću odluku, nego i da je donio u cijelosti ustavno opravdanu, pravičnu i ispravnu odluku. U analizi sam naglasio, a to ponavljam i sada, da se Ustavni sud niti na koji način nije bavio surogat majčinstvom niti je ikako doveo u pitanje zakonsku zabranu surogat majčinstva. Dapače, ukazujem na komparativne primjere zakonodavstava Francuske i Italije koje za povredu zakonske zabrane surogat majčinstva predviđaju zatvorske kazne. Pokazao sam i praksu Europskog suda za ljudska prava iz koje je razvidan stav toga suda, koji je u usporedivim slučajevima konstatirao povrede Konvencije, a naglasio bih da su presude toga suda obvezujuće za sve države članice Vijeća Europe. Pokazao sam i zašto bi zabrana upisa djeteta, pogotovo u konkretnom slučaju, rezultirala povredama i Ustava i Konvencije, ali sam jednako tako pokazao i da je nužno upisati dijete u maticu rođenih, ali da nije nužno uvijek i “prepisati” inozemni rodni list.

Treba istaknuti i recentniju presudu ESLJP-a C protiv Italije¹⁵. U navedenoj presudi Sud nije konstatirao povredu roditeljskih prava namjeravanih roditelja, ali jest konstatirao povredu djetetovih prava jer talijanske vlasti nisu u razumnom roku ispunile svoju pozitivnu obvezu u odnosu na članak 8. Konvencije, jer nisu odlučile o utvrđenju roditeljske veze djeteta i namjeravanog roditelja iz kojeg se razloga dijete od rođenja našlo u stanju apatridne pravne nesigurnosti. Međutim, Sud je u ovoj presudi istaknuo da je na državi članici da odabere način kojim će se omogućiti prepoznavanje roditeljske veze između djeteta (rođenog u inozemstvu uz pomoć surogat majke) i namjeravanog roditelja - putem prijepisa rodnog lista, posvojenja ili na neki drugi način. Modaliteti utvrđivanja roditeljstva moraju biti predviđeni domaćim pravom te moraju biti učinkoviti i brzi te u skladu s najboljim interesima djeteta. Ni u kojem slučaju dijete ne smije biti u stanju pravne nesigurnosti (od rođenja se u Italiji smatralo apatridom).

Budući da bi se u slučaju zabrane upisa dijete moguće i kod nas smatralo apatridom, smatram da naš pravni sustav, kako je trenutačno ustrojen, ne daje nikakve druge mogućnosti osim upisa u maticu rođenih. Zaključno bi se moralo smatrati da je dopušteni upis u maticu rođenih pravilo za svu djecu koja se rode uz pomoć surogat majke, a otac je biološki otac (posebno ako njihov državljanski status nije jasan). Međutim, to ne znači i obvezu države da upiše i podatke o roditeljima navedene u stranim javnim ispravama, što posebno vrijedi za upis majke, koja očito nije žena koja je dijete rodila. U ekstremnim slučajevima (ali koji se mogu dogoditi) kada bi se utvrdilo da dijete nema genetske veze s nijednim od namjeravanih roditelja, smatram da bi bilo potrebno upisati dijete (smatrati ga, moguće, nađenim na području Republike Hrvatske prema Zakonu o hrvatskom državljanstvu) bez podataka o roditeljima (kao u talijanskom slučaju Paradiso i Campanelli). Kao zaključnu misao ponudio bih sljedeće: u ovakvim slučajevima jedino o čemu se mora voditi računa i što je bitno jest ostvarivanje najboljeg interesa djeteta.

* Ustavni sud Republike Hrvatske/Sveučilište u Zagrebu Pravni fakultet.
1 Nar. nov., br. 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14 - u nastavku teksta: Ustav.
2 Nar. nov., br. 96/93, 76/13, 98/19 i 133/22 - u nastavku teksta: ZDM.
3 Nar. nov., br. 86/12.
4 Nar. nov., br. 99/99, 29/02 i 49/02 - pročišćeni tekst, u nastavku teksta: Ustavni zakon.
5 Nar. nov. - MU br. 18/97, 6/99 - pročišćeni tekst, 8/99 - ispravak, 14/02, 1/06, 13/17 i 6/24 - u nastavku teksta: Konvencija.
6 Članak 35. Ustava glasi: “Svakom se jamči štovanje i pravna zaštita njegova ... obiteljskog života ...”.
7 Članak 8. Konvencije glasi: „(1) Svatko ima pravo na poštovanje svoga … obiteljskog života ...
(2) Javna vlast se neće miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira, ili gospodarske dobrobiti zemlje, te radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih.”
8 (“1) Zabranjeno je objavom javnog oglasa ili na bilo koji drugi način tražiti ili nuditi uslugu rađanja djeteta za drugog (zamjensko majčinstvo).
(2) Zabranjeno je ugovarati ili provoditi medicinski pomognutu oplodnju radi rađanja djeteta za druge osobe i predaje djeteta rođenog nakon medicinski pomognute oplodnje (zamjensko majčinstvo).
(3) Ugovori, sporazumi ili drugi pravni poslovi o rađanju djeteta za drugog (zamjensko majčinstvo) i o predaji djeteta rođenog nakon medicinski pomognute oplodnje, uz novčanu naknadu ili bez naknade, su ništetni.”.
9 "(1) Novčanom kaznom od 70.000,00 do 250.000,00 kuna kaznit će se za prekršaj pravna osoba ako:
...
18. traži ili nudi uslugu rađanja djeteta za drugog ili ugovara, odnosno provodi medicinski pomognutu oplodnju radi rađanja djeteta za druge osobe i predaje djeteta rođenog nakon medicinski pomognute oplodnje (članak 31.),
(2) Novčanom kaznom od 7.000,00 do 25.000,00 kuna za prekršaj iz stavka 1. ovoga članka kaznit će se i odgovorna osoba u pravnoj osobi.
(3) Novčanom kaznom od 7.000,00 do 25.000,00 kuna za prekršaj iz stavka 1. ovoga članka kaznit će se i neposredni počinitelj.”.
Smatram da se svi mogu složiti da je maksimalna propisana novčana kazna za neposredne počinitelje od otprilike 3.320 eura prilično blaga, što u neku ruku pokazuje i stav zakonodavca o društvenoj štetnosti kršenja zakonske zabrane (slagali se ili ne s takvim stavom). Usporedio bih to s francuskim rješenjem, gdje zakon propisuje kaznu zatvora do šest mjeseci i novčanu kaznu do 7.500 eura ili talijanskim rješenjem gdje zakon propisuje kaznu zatvora od tri mjeseca do dvije godine i novčanu kaznu od 600.000 do milijun eura.
10 Nar. nov. br. 53/91, 70/91, 28/92, 113/93, 4/94, 130/11, 110/15, 102/19, 138/21.
11 ESLJP, Mennesson protiv Francuske, br. zahtjeva 65192/11 od 26. lipnja 2014. i ESLJP, Labassee protiv Francuske, br. zahtjeva 65941/11 od 26. lipnja 2014.
12 Nar. nov., br. 103/15, 98/19, 47/20, 49/23, 156/23.
13 Vidi presudu D protiv Francuske iz 2020. Sud nije našao povredu zbog djelomičnog prijepisa inozemnog rodnog lista samo u odnosu na biološkog oca, a ne i u odnosu na namjeravanu majku.
14 Vidi presudu ESLJP-a Paradiso i Campanelli protiv Italije od 24. siječnja 2017., br. zahtjeva 25358/12.
15 ESLJP, C protiv Italije, br. zahtjeva 47196/21 od 31. kolovoza 2023.