Stručni članci
23.10.2026.
Uloga Agencije za osiguranje radničkih tražbina u prijedlogu Zakona o najmu stanova
Nacrt prijedloga Zakona o najmu stanova predviđa novu ulogu Agencije za osiguranje radničkih tražbina: isplatu naknade za neplaćene najamnine i režijske troškove najmodavcima koji plaćaju godišnju članarinu, uz ispunjenje propisanih uvjeta. Autor analizira predloženi model zaštite najmodavaca, njegovu razmjernost i usklađenost s ustavnim jamstvima tržišne slobode i jednakosti te njegovu ulogu u poticanju dugoročnog najma.
AGENCIJA KAO SOCIJALNO USLUŽNI SERVIS
Kod gotovo svih promjena Stečajnog zakona1 riječ je bila i o namjeri prevladavanja „akutnih“ problema u praksi i unaprjeđenju sustava ostvarivanja stečajnopravne zaštite radnika. Radnici su zbog toga mijenjali, status, naslov i isplatni red, a tražbina im se dijelila na tražbinu vjerovnika stečajne mase te tražbinu stečajnih vjerovnika prvog višeg ili drugog višeg isplatnog reda.
Štoviše, učestale promjena položaja radnika u stečajnom postupku vezane su i uz pokušaj osiguravanja socijalnog mira, posebice nakon što je velikom broju radnika prestao radni odnos otvaranjem stečajnog postupka nad njihovim dotadašnjim poslodavcem. Povijesno, Zakon o osiguranju potraživanja radnika u slučaju stečaja poslodavca iz 2003.2 prvi je hrvatski zakon koji se isključivo bavi materijom zaštite radničkih prava u slučaju stečaja poslodavca. Ovim Zakonom u te svrhe osnovan je Fond za razvoj i zapošljavanje.
U cilju postizanja potpunog usklađivanja ZORT-a 2003. s Direktivom 2002/74/EZ Europskoga parlamenta i Vijeća od 23. rujna 2002. implementiran je novi ZORT. Stupanjem na snagu novog ZORT-a 2008.,3 poslove Fonda preuzima Agencija za osiguranje radničkih potraživanja u slučaju stečaja poslodavca, kao tijela koje tu zaštitu provodi po pravilima općeg upravnog postupka. Izmjene i dopune ZORT-a 2013.4 usklađene su s Direktivom 2008/94/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 22. listopada 2008. Navedenom Direktivom stavljene su izvan snage: Direktiva Vijeća 80/987EEZ, Direktiva Vijeća 87/164EEZ i Direktiva 2002/74/EZ Europskog parlamenta i Vijeća. U praksi to je značilo redefiniranje i proširenje dijapazona prava radnika.
Navedena reforma iz 2015.5 redefinirala je pravna pravila o zaštiti materijalnih prava iz radnih odnosa radnika u slučaju stečaja poslodavca, vrste i opseg zaštićenih prava. Novi je Zakon implementiran 2017. te noveliran 2023.6 Agencija, po novom u tome ima znatno proširena ovlaštenja i obveze (članka 1. ZORT-a).
Zakon o privremenom uzdržavanju7 sadržava pravila kojima se utvrđuju korisnici prava na privremeno uzdržavanje te uređuje stjecanje prava na privremeno uzdržavanje i visinu iznosa, nadležnost i postupak za ostvarivanje prava, isplatu i vraćanje iznosa privremenog uzdržavanja te druga pitanja važna za ostvarivanje privremenog uzdržavanja radi bolje i učinkovitije potpore uzdržavanju djece, s ciljem unaprjeđenja potpore te doprinosa jačoj zaštiti prava, interesa i dobrobiti djece, što će svakako dodatno doprinijeti i smanjenju socijalne ugroženosti i isključenosti djece, prebačena je nadležnost za provođenje postupka rješavanja o ostvarivanju prava na privremeno uzdržavanje, kao i nadležnost za vođenje postupka i donošenje rješenja kojim se obvezniku uzdržavanja nalaže plaćanje Republici Hrvatskoj isplaćenoga iznosa privremenog uzdržavanja, s Hrvatskoga zavoda za socijalni rad na Agenciju za osiguranje radničkih tražbina.
2. OPĆENITO O NACRTU PRIJEDLOGA ZAKONA O NAJMU STANOVA
Zakon o najmu stanova8 implementiran je 1996. Njegovim stupanjem na snagu započelo je novo pravno uređenje stambenih odnosa jer su ex lege ukinuta stanarska prava, a korištenje stana uređeno je na ugovornom temelju.
Iako je transformacija stanarskog prava te institut zaštićenog najma nesumnjivo složen pravni problem, o nevoljkosti svih tijela vlasti (pa i Ustavnog suda Republike Hrvatske – u nastavku teksta USRH) da se s njime uhvati ukoštac mnogo govori činjenica da su pretposljednje izmjene Zakona o najmu stanova donesene u srpnju 2018., zapravo motivirane presudom Europskog suda za ljudska prava (u nastavku teksta: ESLJP) u predmetu Statileo protiv Hrvatske, koja je pak iz srpnja 2014., a zadnje odlukom USRH-a9 od 2020.
Sam Nacrt prijedloga Zakona o najmu stanova sastoji se od sedam dijelova: uvodne odredbe, ugovor o najmu stana, otkaz ugovora o najmu stana i promjena okolnosti u kojima je ugovor sklopljen, najamnina, naknada neplaćenih najamnina i režijskih troškova, zaštićeni najmoprimci u stanovima u javnom vlasništvu, prijelazne i završne odredbe.
Mišljenja smo da je sadržaj i struktura Nacrta logički i pregledno raspoređena jer je Predlagatelj objektivno i realno odredio načine rješavanja problematike najma.10
3. ULOGA AGENCIJE U NACRTU PRIJEDLOGA ZAKONA O NAJMU STANOVA I KRETANJE PREMA TRŽIŠNOM MODELU
Predlagatelj navodi da je problem nevoljkog davanja stana u najam zbog straha od potencijalnih šteta i neplaćanja najamnina i režijskih troškova raširen u Republici Hrvatskoj, ali i u cijeloj Europi. Različite države imaju različite poticaje za potencijalne najmodavce, kao što su porezne olakšice, specijalizirani sudovi, posebne police osiguranja. Stoga Prijedlog Zakona implementira važnu novost odnosno naknadu za neplaćene najamnine i režijske troškove. Naime, najmodavac fizička osoba može (ali ne mora) plaćati godišnju članarinu Agenciji za osiguranje radničkih tražbina (u nastavku teksta: Agencija), čime ostvaruje pravo na naknadnu neplaćenih najamnina i režijskih troškova u slučaju ispunjenja određenih uvjeta. Ti su uvjeti da je ugovor o najmu sastavljen u propisanom obliku, dostavljen Agenciji kojoj se plaća godišnja članarina, da priloži dokaze da najamnina i režijski troškovi nisu plaćeni, odnosno da to učini vjerojatnim te da priloži dokaze da je najmoprimac iselio iz stana ili da je pokrenuo sudski postupak radi njegova iseljenja. Iznos godišnje članarine određuje se odlukom Upravnog vijeća Agencije. Postupci radi ostvarivanja prava na predmetnu naknadnu jesu upravni postupci koji se pokreću na zahtjev najmodavca ili druge zainteresirane osobe. Sredstva za financiranje naknade koju Agencija plaća najmodavcima, osiguravaju se u državnom proračunu.
U svakom slučaju, zakonodavac propisuje najviši iznos naknade po najamnom odnosu koji može iznositi 10.000,00 eura, propisuje obvezni sadržaj izreke rješenja o isplati naknade neplaćenih najamnina i režijskih troškova, što uključuje i utvrđivanje da Republika Hrvatska isplatom iznosa naknade stupa u pravni položaj najmodavca i da na nju prelaze tražbine u visini isplaćene naknade sa sporednim pravima. Agencija ex offo donosi rješenje kojim najmoprimcu nalaže da u roku od osam dana od dostave rješenja plati Republici Hrvatskoj plaćeni iznos naknade s pripadajućom zateznom kamatom. O žalbi najmoprimca odlučuje ministarstvo nadležno za poslove stanovanja, a protiv tog rješenja može se pokrenuti upravni spor.
Ako najmoprimac ne postupi po rješenju Agencije te Republici Hrvatskoj ne uplati iznos naknade koju je Republika Hrvatska platila najmodavcu, uz zatezne kamate, Agencija dostavlja rješenje s potvrdom izvršnosti nadležnom državnom odvjetništvu. Obveza najmoprimca prelazi na nasljednike do visine naslijeđene imovine, u skladu s propisima kojima se uređuje nasljeđivanje. S druge strane, ako štetu koja nastane zbog nepripadne ili nepravilne isplate neplaćenih najamnina i režijskih troškova, ako su iznosi najmodavcu isplaćeni na temelju neistinitih podataka za koje je najmodavac znao ili morao znati da su neistiniti te ako u roku od osam dana, ne prijavi promjene koje uzrokuju gubitak prava na naknadu, a za te je promjene znao ili je morao znati, obveza je najmodavca nadoknaditi štetu Republici Hrvatskoj. Kada se utvrdi nastala šteta, Agencija poziva odgovornu osobu na naknadu štete u određenom roku, a ako to ona ne učini, Republika Hrvatska podnosi tužbu radi naknade štete putem nadležnog državnog odvjetništva.
3.1. ANALIZA PREDMETNOG RJEŠENJA
Analiza pravnog položaja agencije treba poći od njezina naziva. Naime, važan element vladavine prava jest i jezik u pravu.11 Osobito u sadašnjem trenutku kada je Republika Hrvatska u Europskoj uniji i kada u svoj pravni sustav preuzima velik broj pravnih normi u čijem donošenju (ni)je sudjelovala. Moglo bi se reći da je riječ o oktroiranom pravu. Kroz neke konkretne primjere može se vidjeti kako loša upotreba jezika može pravnu normu ili njezinu primjenu učiniti nejasnom. Školski je primjer za ovakvo uređivanje naziv Agencije koja će se baviti i problematikom najma stanova: Agencija za osiguranje radničkih tražbina. Sama sintagma „agencija“ kod nas je preuzeta iz engleskog jezika, posebno u slučaju zagovaranja procesa reformi javne uprave po preporukama i materijalima međunarodnih organizacija kod kojih agencije predstavljaju sinonime za upravno tijelo. Pitamo se, zar nije bilo jedino logično rješenje jer smo mi zemlja u kojoj se tradicionalno koristi europska terminologija, da se pojmom „agencija“ označe privatni subjekti koji obavljaju uslužne djelatnosti, a to su: turističke, marketinške, agencije za istraživanje i analizu tržišta i slično. Uostalom, to je bio slučaj i prije u svim zemljama nastalima raspadom bivše države jer su ovim terminom označavani samo privatno-pravni subjekti. Da je ovo bilo jedino ispravno rješenje, potvrđuje i činjenica da germanska pravna škola, koja je izvršila najveći utjecaj na upravno pravo, uopće agencije ne pozicionira među upravna tijela.
No, pitanje koje smo postavili jest sljedeće: je li fakultativna obveza plaćanja godišnje članarine Agenciji u skladu s načelom razmjernosti koje zahtijeva da svaka zakonska mjera bude opravdana (ima legitiman cilj) te da bude razmjerna tako da adresatima (u našem slučaju najmodavcima koji plaćaju članarinu) mjere ne bude nametnut prekomjeran teret, a ako se utvrdi postojanje legitimnog cilja u javnom i/ili općem interesu, treba ispitati je li miješanje u poduzetnička i imovinska prava najmodavaca koji plaćaju članarinu bilo razmjerno cilju koji se nastojao postići odnosno utvrditi jesu li ograničavajuća pravna pravila prikladna za ostvarenje legitimnog cilja, jesu li stroža no što je bilo nužno te nameću li tim najmodavcima prekomjeran teret.12
Postojanje cilja predmetne mjere i legitimnost mora se sagledavati u svjetlu cjelokupnog normativnog uređenja predmetnog akta i šire, a u tom kontekstu treba reći da su u cilju rješavanja problema adekvatnog stanovanja donesene dopune Zakona o ugostiteljskoj djelatnosti,13 Zakona o lokalnim porezima,14 Zakona o priuštivom stanovanju,15 Zakona o upravljanju i održavanju zgrada,16 Zakona o gradnji,17 Zakona o prostornom uređenju,18 noveliran je Zakon o društveno poticanoj stanogradnji,19 Zakon o stambenom zbrinjavanju na potpomognutim područjima20 te je donesen Zakon o energetskoj učinkovitosti u zgradarstvu.21 Također, Nacionalnim planom stambene politike planirano je smanjiti broj stanova u kratkoročnom najmu. Dakle, predmetno rješenje smatramo legitimnim ciljem zakonodavca koji je utvrđen u strateškim propisima, dokumentima i programu Vlade kojima će se osigurati dostupno stanovanje kreiranjem politika i osmišljavanjem mjera koje će poticati dugoročni najam, utjecati na snižavanje cijena nekretnina i povećanje dostupnosti nekretnina na tržištu namijenjenih stanovanju.
Daljnje je pitanje je li predmetna legitimna mjera razmjerna (prikladna, nužna i razmjerna u užem smislu) za prevladavanje nevoljkog davanja stana u najam zbog straha od potencijalnih šteta i neplaćanja najamnina i režijskih troškova odnosno predstavlja li fakultativna obveza plaćanja godišnje članarine Agenciji narušavanje poduzetničke slobode. Da bi osporena mjera bila razmjerna, bilo je potrebno osigurati uravnotežen odnos (izbalansirati) između prava i interesa više grupa adresata mjere: Agencije i najmodavaca koji plaćaju članarinu, s jedne strane, te najmodavaca koji ne plaćaju članarinu, s druge strane. Člankom 49. st. 1. i člankom 50. st. 2. Ustava postavlja se temelj ideje slobodnog tržišta i poduzetništva, što podrazumijeva obvezu države da štiti slobodu tržišta i poduzetništva te da propisuje samo nužne mjere kojima se regulira tržište kapitala, uz daljnju obvezu da te mjere jednako djeluju prema svim gospodarskim subjektima u usporedivim situacijama.22 Ustaljeno je stajalište da se poduzetničke i tržišne slobode uvijek moraju sagledavati u svjetlu vladavine prava kao najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske (članak 3. Ustava) te načela razmjernosti na kojem se mora zasnivati pravna regulacija njihovih ograničenja.23 Razmjernost u odnosu na Agenciju postoji jer je javna ustanova kojoj je osnivač država koja uživa izvjesnu slobodu prosudbe u primjeni mjera koje poduzima, kao što je ima i u primjeni mjera u drugim područjima vezanim uz socijalnu politiku zemlje, pod pretpostavkom da je takvo djelovanje propisa u javnom interesu odnosno ako se takvim djelovanjem propisa ostvaruju ciljevi koji imaju veći društveni značaj od pravne sigurnosti na koju su subjekti određenog pravnog odnosa računali.24 U odnosu na najmodavca, postoji razmjernost jer nije nametnut prekomjeran teret prvenstveno jer je riječ o fakultativnoj obvezi plaćanja članarine odnosno najmodavci mogu svoja potraživanja osigurati kroz druge modele osiguranja tražbine, primjerice, zadužnicom.
Daljnje je pitanje je li predmetnim rješenjem narušeno ustavno jamstvo jednakosti položaja poduzetnika (u što ulaze najmodavci)25 na tržištu jer su osporenom mjerom drugi poduzetnici, oni koji se bave kratkoročnim najmom, potencijalno dovedeni u nejednak položaj u odnosu na poduzetnike koji se bave dugoročnim najmom. Naime, kratkoročni najam stana je najam stana ili dijela stana koji služi za privremeni smještaj osoba na razdoblje kraće od 30 dana (članak 4. ZUOZ-a). U kontekstu Prijedloga Zakona ugovor kojim se stan daje u najam na razdoblje kraće od 30 dana (kratkoročni najam) ne smatra se ugovorom o najmu stana u smislu prijedloga Zakona o najmu stanova. Dakle, iako fakultativna, mogućnost plaćanja članarine Agenciji, a posljedično i ostvarenja naknade za neplaćene najamnine i režijske troškove nije osigurana za one poduzetnike koji se bave kratkoročnim najmom. Mišljenja smo da ovdje nije riječ o usporedivim skupinama iako je riječ o djelatnostima koje su bitno slične, i to prvenstveno zbog više činjenica. Prva je činjenica da materiju kratkoročnog najma definira drukčija pravna konstrukcija. Mogućnost pružanja usluge kratkoročnog najma u stambenoj zgradi ovisi o slobodnoj suglasnosti volja suvlasnika konkretne stanarske zajednice. Time se stvara prostor za pregovore u kojem bi potencijalni pružatelj usluge pristao na usuglašene i jasno utvrđene uvjete pod kojima mu je dopušteno pružati takvu uslugu. Drugo, ova činjenica pridonosi učinkovitosti modela jer suvlasnicima omogućava da dogovore mogućnost povlačenja suglasnosti ako pružatelj usluge krši postignuti dogovor (članak 34. st. 5. ZUOZ-a). Nadalje, odredbe iz prijedloga Zakona o najmu stanova o Agenciji i zaštiti za najmodavce koji se bave dugoročnim najmom i koji plaćaju članarinu jest kriterij ili praksa koji se mogu objektivno opravdati legitimnim ciljem (vidi supra), a sredstva za njihovo postizanje su primjerena i nužna.
U konačnici, razlikovanje se temelji na objektivnim kriterijima jer je riječ o subjektima koji se, s obzirom na svoju pravnu i gospodarsku strukturu te način tržišnog djelovanja i utjecaja na pitanje rješavanja stambene politike, ne nalaze u usporedivoj situaciji. Stoga se predmetnim odredbama ne uspostavlja nejednak ili privilegiran položaj određenih poduzetnika, već se normativno razlikovanje uvodi radi postizanja legitimnog cilja, u skladu s načelom razmjernosti.
To znači da nije riječ niti o diskriminaciji poduzetnika koji se bave kratkoročnim najmom u odnosu na one koji se bave dugoročnim najmom u kontekstu prava zaštite preko Agencije. Članak 14. st. 1. Ustava zabranjuje diskriminaciju. Ustavno jamstvo jednakosti svih pred zakonom (članak 14. st. 2. Ustava) je poseban izraz jednakosti kao najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske (članak 3. Ustava). Diskriminacija znači različito postupanje prema osobama ili skupinama u sličnim situacijama bez objektivnog i razumnog opravdanja. Različito uređenje prava i obveza smatrat će se diskriminatornim samo ako propisano razlikovanje nema objektivnog i razumnog opravdanja, odnosno ako se time ne ostvaruje legitiman cilj ili ako ne postoji razmjernost između propisane zakonske mjere i cilja koji se nastoji postići.26 Ipak, država (zakonodavac) uživa određeno područje slobodne prosudbe u ocjeni opravdavaju li i u kojoj mjeri razlike, u inače sličnim situacijama, različito postupanje. Širina tog područja varira ovisno o okolnostima konkretnog slučaja, predmetu o kojem je riječ i njegovu kontekstu, dok je posebno široko područje slobodne prosudbe države dopušteno kad je riječ o općim mjerama socijalne strateške politike, što je i stanovanje.27
4. ZAKLJUČNA RAZMATRANJA
Kad govorimo o intervencionizmu, mislimo na mjere koje država poduzima da bi osigurala određene razvojne ciljeve društva. Te mjere mogu biti različite (posredne i neposredne, dugoročne i kratkoročne, kvalitativne i kvantitativne i sl.). One su u pojedinim razvojnim fazama uzimale različite oblike i metode aplikacije, sve u skladu s uvjetima i ciljevima koje je trebalo ostvariti.
Republika Hrvatska ovlaštena je mjerama gospodarske i socijalne politike stvarati uvjete za provođenje osiguranja ostvarivanja zaštite stanovništva. Republika Hrvatska svoja prava, obveze, zadaće i ciljeve na području zaštite ostvaruje i tako da planira zaštitu i određuje strategiju razvoja zaštite te osigurava zakonsku osnovu za ostvarivanje ciljeva zaštite. Drugim riječima, Republika Hrvatska uživa izvjesnu slobodu prosudbe u primjeni mjera koje poduzima, područjima vezanim uz socijalnu, financijsku ili gospodarsku politiku zemlje, pod pretpostavkom da je takvo djelovanje propisa, što je u slučaju prijedloga Zakona, u javnom/općem interesu.
* Sveučilište u Rijeci, Pravni fakultet, Katedra za građansko postupovno pravo.
1 Nar. nov., br. 71/15, 104/17, 36/22, 27/24.
2 Nar. nov., br. 114/03.
3 Nar. nov., br. 86/08.
4 Nar. nov., br. 80/13.
5 Nar. nov., br. 82/15.
6 Nar. nov., br. 70/17, 18/23 - u nastavku teksta: ZORT.
7 Nar. nov., br. 145/24.
8 Nar. nov., br. 91/96.
9 Odluka i Rješenje USRH-a, br.: U-I-3242/18 i dr. od 14. rujna 2020.
10 Dostupno na mrežnim stranicama: https://mpgi.gov.hr/vijesti-8/novi-zakon-o-najmu-stanova-donosi-vecu-sigurnost-i-za-najmoprimce-i-za-najmodavce/20198 - posjećeno 16. 10. 2026.
11 Vidjeti stajališta o kvaliteti pravnih normi u svjetlu vladavine prava, izražena u odluci i rješenju USRH-a, br.: U-I-722/09 od 6. travnja 2011., Nar. nov., br. 44/11.
12 Odluka USRH-a, br. U-l-3685/15 i drugi od 4. travnja 2017. Isto vidi t. 27. Odluke USRH-a, br. U-l-4113/08 i dr. od 12. kolovoza 2014.
13 Nar. nov., br. 85/15, 121/16, 99/18, 25/19, 98/19, 32/20, 42/20, 126/21, 152/24.
14 Nar. nov., br. 115/16, 101/17, 114/22, 114/23, 152/24.
15 Nar. nov., br. 45/26.
16 Nar. nov., br. 152/24, 47/26 - u nastavku teksta: ZUOZ.
17 Nar. nov., br. 155/25.
18 Nar. nov., br. 155/25.
19 Nar. nov., br. 109/01, 82/04, 76/07, 7/13, 86/12, 38/09, 26/15, 57/18, 66/19, 58/21, 72/25.
20 Nar. nov., br. 106/18, 98/19, 82/23, 151/25.
21 Nar. nov., br. 155/25.
22 Tako USRH u Rješenju br. U-I-4971/11 od 10. listopada 2017.
23 Vidi Rješenje USRH-a, br.: U-I-3103/14 od 8. studenoga 2016.
24 Načelna stajališta o standardima socijalne države i načelima socijalne pravde USRH je donio u Odluci i Rješenju U-IP-3820/09 od 17. studenog 2009.
25 Definicija poduzetnika koja je sadržana u judikaturi označava „osobu koja ulaže kapital u neki pothvat na svoj rizik i korist“. Na tom je tragu i Odluka USRH-a, br.: U-I-3024/22 i dr. od 20. prosinca 2022.
26 Vidi odluku USRH-a, br.: U-I-3335/06 i dr. od 14. lipnja 2011., Nar. nov., br. 74/11.
27 Vidi predmet ESLJP-a, Andrejeva protiv Latvije [Vv], br. 55707/00, presuda od 18. veljače 2009.