1. UVOD
Ustavni sud Republike Hrvatske, u Odluci br. U-III-3922/2025, od 6. studenoga 2025., po prvi je put raspravljao o karakteru udomiteljstva te usvojio stajališta prema kojima se i ono, u određenim uvjetima, može ubrajati u obiteljski život iz članka 35. Ustava Republike Hrvatske (Nar. nov., br. 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14), odnosno članka 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Nar. nov. – MU, br. 18/97, 6/99 - pročišćeni tekst, 8/99 - ispravak, 14/02, 1/06, 13/17 i 6/24 - u nastavku teksta: Konvencija). U članku dajemo prikaz stajališta i utvrđenja iz navedene Odluke.

2. ČINJENICE SLUČAJA
Ustavnu tužbu podnijela je osoba X. iz R. (u nastavku teksta: podnositeljica), povodom presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, br.: Usž-2483/2025-2 od 4. srpnja 2025. (u nastavku teksta: drugostupanjska presuda) kojim je potvrđena presuda Upravnog suda u R., br.: UsI-190/25-7 od 3. travnja 2025., u predmetu prestanka dozvole za obavljanje tradicionalnog udomiteljstva. Naime, rješenjem Općinskog suda u R. od 27. veljače 2020., maloljetni Y. (rođen 2015.) povjeren je (u obliku privremene mjere) na svakodnevnu skrb podnositeljici kao udomiteljici, a rješenjem Centra za socijalnu skrb R., od 4. ožujka 2020., priznato mu je pravo na uslugu skrbi izvan vlastite obitelji, kao privremeni smještaj u udomiteljskoj obitelji podnositeljice.

Rješenjem Općinskog suda u R. od 28. siječnja 2022. (koje je dostavljeno uz ustavnu tužbu) privremenom mjerom dijete je povjereno podnositeljici na svakodnevnu skrb, s tim da je majka djeteta imala pravo na ostvarivanje osobnih odnosa s djetetom, telefonom i osobnim susretima pod nadzorom prvostupanjskog tijela. Otac djeteta također je imao pravo na osobne odnose s djetetom putem videopoziva te druženja s djetetom jednu nedjelju mjesečno u svom prostoru. Privremenom mjerom određeno je da će ona trajati do okončanja postupka radi oduzimanja prava na stanovanje roditelja s djetetom (koji, prema dostupnim informacijama, još nije okončan). Navedena socijalna usluga primjenjivala se i nadalje prema djetetu na temelju rješenja o smještaju djeteta i rješenja o povjeravanju na svakodnevnu skrb, koja su naknadno donesena sukladno važećim propisima o udomiteljstvu.

Prema izvješću Hrvatskog zavoda za socijalnu skrb, Područnog ureda R. (u nastavku teksta: prvostupanjsko tijelo) od 7. listopada 2024., proizlazi da su stručni djelatnici prvostupanjskog tijela tijekom vremena zaprimili niz primjedbi i zahtjeva za postupanje. Uglavnom je bila riječ o zahtjevima i primjedbama udomiteljice na roditelje djeteta i na rad stručnih djelatnika Područnog ureda R., te se pokušavala uspostaviti kvalitetnija komunikacija između roditelja i udomiteljice, što nije bilo učinkovito. Tijekom trajanja sudskog postupka za lišenje prava na roditeljsku skrb roditelja djeteta, podnositeljica je sve intenzivnije izražavala nesigurnost i prijavljivala neprimjereno ponašanje roditelja, te je čak izrazila nesigurnost u to da i nadalje bude udomiteljica djeteta.

Dana 7. listopada 2024. zaprimljena je elektronička pošta podnositeljice iz koje proizlazi da je “grubo ugrozila sigurnost i zdravlje” povjerenog djeteta, tako da je u noći između 5. i 6. listopada 2024. dijete na njezin zahtjev i naredbu moralo prespavati u automobilu ispred njezine kuće, čime ga je kaznila jer se vratilo od majke (kod koje je bilo na susretima) pola sata nakon vremena određenog sudskom odlukom. Istoga dana to je prijavio i djetetov otac, koji je o tome izvijestio i policiju.

Toga dana žurno je pozvana i podnositeljica - udomiteljica te su obavljeni razgovori s roditeljima djeteta i udomiteljicom, načinjena je procjena sigurnosti djeteta i procjena razvojnog rizika te je zaključeno da dijete kod udomiteljice nije sigurno i da ga je udomiteljica izložila opasnosti - iznimno nerazumnim i neopravdano strogim odgojnim postupkom ugrozila je zadovoljavanje djetetovih elementarnih potreba, zdravlje i sigurnost. U izvješću se napominje da je kritične zgode bilo hladno te da udomiteljica stanuje uz vrlo prometnu ulicu kojom prolazi mnogo vozila, ali i osoba koje bi u krajnjem slučaju mogle nauditi djetetu. Prvostupanjsko je tijelo od roditelja doznalo da se nešto slično dogodilo i nekoliko mjeseci prije, ali je dijete tada uspjelo ući u stan udomiteljičinih roditelja koji je bio otključan, pa se na taj način zaštitilo od opasnosti.

Slijedom toga, stručni je tim zaključio da dijete kod udomiteljice nije sigurno, da ona ne može zaštititi dijete od prijetnji sigurnosti, već naprotiv pribjegava postupcima koji ugrožavaju dijete i u emocionalnom smislu jer svojim postupanjem kod djeteta izaziva strah, nesigurnost i osjećaj krivnje. Daljnjom procjenom razvojnih rizika zaključeno je da glede obilježja podnositeljice-udomiteljice kao čimbenika razvojnog rizika djeteta, stručni tim utvrđuje nerazumijevanje razvojnih i emocionalnih potreba djeteta, neodgovarajuće odgojne postupke i odnos prema djetetu, neprihvaćanje odgovornosti za razvojne ishode i ponašanje djeteta, a na niskoj razini može se utvrditi da kod udomiteljice postoje neprimjerene reakcije na intervencije i stručnjake socijalne skrbi, pa se može naslutiti da su kod udomiteljice prisutne emocionalne ili psihičke teškoće kao posljedica visoke izloženosti stresu vezanom uz udomiteljsku ulogu i nemogućnost postizanja kvalitetnije suradnje s roditeljima djeteta.

Usto, stručni je tim zaključio da su obilježja djeteta i njegova ponašanja, kao pokazatelj ugroženog razvoja i čimbenik razvojnog rizika, prisutna na visoko izraženoj razini. Utvrđeno je da je dijete kod podnositeljice neposlušno, da odbija pisati domaće zadaće kod kuće i u produženom boravku pa u tom smislu procjena upućuje na srednje izraženu razinu rizika. Dijete je premješteno u organizirani smještaj u S.

Nakon toga, prvostupanjsko je tijelo donijelo rješenje od 21. listopada 2024., kojim je u točki 1. izreke utvrđen prestanak dozvole za obavljanje tradicionalnog udomiteljstva kod tužiteljice i smještaja jednog djeteta bez odgovarajuće roditeljske skrbi. U točki 2. izreke određeno je da udomiteljstvo prestaje s danom izvršnosti rješenja, a u točki 3. izreke određeno je da žalba protiv rješenja ne odgađa njegovo izvršenje.

Ministarstvo rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike, Samostalni sektor za drugostupanjski postupak, 16. prosinca 2024. odbilo je žalbu podnositeljice protiv toga rješenja. U upravnom sporu održana je usmena rasprava te je nakon provedenog dokaznog postupka, presudom od 3. travnja 2025., odbijen tužbeni zahtjev za poništenjem upravnih akata. Upravni sud u R. utvrdio je da je u postupku bilo mjerodavno sljedeće pravo: “Odredbom članka 40. stavka 1. navedenog ZOU (Zakona o udomiteljstvu - ‘Narodne novine’, broj 115/18. i 18/22.) propisano je da udomiteljstvo prestaje:

1. istekom roka na koji je izdano rješenje o dozvoli za obavljanje udomiteljstva, a udomitelj nije podnio zahtjev za donošenje rješenja o dozvoli za obavljanje udomiteljstva

2. smrću udomitelja

3. na zahtjev udomitelja

4. prestankom postojanja jednog od uvjeta za obavljanje udomiteljstva iz članka 14., 15. i 16. toga Zakona

5. ako udomitelj obavlja udomiteljstvo protivno interesima korisnika

6. ako udomitelj ne ispunjava obveze iz članka 50. stavka 2. točke 12.

7. ako udomitelj bez opravdanih razloga ne primi na smještaj korisnika kojeg mu je uputio centar, a suglasio se s njegovim smještajem

8. ako prestane potreba za smještajem korisnika u srodničku udomiteljsku obitelj, a ta obitelj obavlja samo srodničko udomiteljstvo ili

9. rješenjem inspektora ili višeg inspektora socijalne skrbi o zabrani obavljanja udomiteljstva u skladu s odredbama zakona kojim se ureduje djelatnost socijalne skrbi.

Stavkom 2. istog članka Zakona propisano je, da o prestanku dozvole za obavljanje udomiteljstva iz stavka 1. točke 1. - 8. toga članka, rješenjem odlučuje centar (sada Hrvatski zavod za socijalni rad) udomitelja.

Stavkom 4. istog članka Zakona propisano je, da u slučajevima iz stavka 1. točaka 3. - 8. ovoga članka, udomiteljstvo prestaje danom izvršnosti rješenja o prestanku dozvole za obavljanje udomiteljstva.

Odredom članka 51. st. 1. istog Zakona propisano je da je udomitelj djeteta obvezan:

1. dijete pravilno njegovati, odgajati i pružati mu primjeren smještaj, osigurati primjerenu prehranu, odjeću i obuću te se brinuti o djetetovu zdravlju

2. djetetu osigurati školske i osobne potrepštine, primjerene igračke, osnovnu sportsku i drugu opremu prosječne vrijednosti za različite aktivnosti

3. brinuti se za pravilan odnos djeteta prema učenju i radu, poticati ga na rad i stjecanje radnih navika te skrbiti da udomljeno dijete stekne određeno profesionalno zvanje

4. pomoći djetetu kod oblikovanja vlastitog identiteta, poticati razvoj njegovih sposobnosti i organizirati provođenje slobodnog vremena

5. uključivati dijete u život lokalne zajednice sukladno njegovim potrebama i interesima

6. omogućiti i poticati kontakte te susrete i druženja između djeteta i roditelja te drugih članova biološke obitelji, sukladno odluci nadležnog tijela i najboljem interesu djeteta

7. voditi dnevnik važnijih događanja u životu djeteta i dokumentirati vizualnim zapisima.”.

U odnosu na prigovore da podnositeljici nije trebalo oduzeti obavljanje udomiteljstva nad djetetom te da je s njim stvorila čvrste veze, Upravni sud u R. navodi: „13. I po mišljenju ovoga Suda kao i tuženika, tužiteljica je svojim postupanjem ostavivši maloljetno dijete … u noći sa … 5. na 6. listopada 2024. da prespava u njezinom automobilu ugrozila djetetovo zdravlje, sigurnost i razvoj, postupila je suprotno djetetovoj dobrobiti i na taj način izložila je dijete opasnosti ugrozivši elementarne potrebe djeteta te ovaj Sud takvo postupanje ocjenjuje krajnje neprimjereno i neodgovorno i takvo postupanje, suprotno mišljenju tužiteljice, predstavlja ugrozu zdravlja, sigurnosti i razvoj djeteta, jer je takvim postupanjem kod djeteta tužiteljica izazvala strah, nesigurnost i osjećaj krivnje. 14. Na taj način pravilno je prvostupanjsko tijelo utvrdilo da je tužiteljica prekršila obveze udomitelja, dijete pravilno njegovati, odgajati i osobito obvezu osiguranja primjerenog smještaja djeteta iz članka 51. st. 1. t. 1. ZOU-a, čime je postupala protivno interesima djeteta, a što je u skladu sa odredbom članka 40. st. 5. ZOU-a i što predstavlja razlog za prestanak udomiteljstva, zbog čega niti jedan od tužbenih navoda tužiteljice ne može utjecati na drukčije rješenje ovog upravnog spora.“.

Visoki upravni sud odbio je žalbu podnositeljice i potvrdio prvostupanjsku presudu.

3. NAČELNA STAJALIŠTA O OBITELJSKOM ŽIVOTU
Ustavni je sud naveo da su načelna stajališta Ustavnog suda o značaju i domašaju ustavnog jamstva na štovanje osobnog i obiteljskog života iz članka 35. Ustava suglasna onima Europskog suda za ljudska prava (u nastavku teksta: ESLJP) o pravu na poštovanje privatnog života iz članka 8. Konvencije. Temeljna svrha toga ustavnog i konvencijskog jamstva zaštita je pojedinca od neosnovanog miješanja države u njegovo pravo na nesmetan osobni ili obiteljski život (v. odluke Ustavnog suda br.: U-III-891/2020 od 1. srpnja 2020. točka 12.; br.: U-III-4928/2020 od 18. ožujka 2021., točka 11.; br.: U-III-2461/2019 od 2. lipnja 2021., točka 6. i br.: U-III-843/2018 od 15. srpnja 2021., točka 21.).¹

U odnosu na poštovanje obiteljskog života, država ima pozitivne i negativne obveze. Negativne obveze obuhvaćaju dužnost države suzdržati se od miješanja u obiteljski život pojedinca, osim u slučajevima propisanim zakonom i u skladu s načelom razmjernosti, dok pozitivne obveze obuhvaćaju dužnost države na aktivno djelovanje radi ostvarivanja pretpostavki za poštovanje i djelotvornu zaštitu obiteljskog života svojih građana, pa i onda kada to pretpostavlja uređivanje privatnih odnosa među njima.

Prema praksi ESLJP-a, tradicionalni je pristup da bliski odnosi koji nisu “obiteljski život” općenito ulaze u opseg pojma “privatni život“ (Znamenskaya protiv Rusije, br. 77785/01, presuda od 2. lipnja 2005. § 27. i predmeti na koje se upućuje u tom predmetu).

Međutim, ESLJP može priznati postojanje obiteljskog života de facto između udomitelja i djeteta na smještaju, s obzirom na zajedničko provedeno vrijeme, kvalitetu odnosa i uloge koju su odrasli imali prema djetetu, kao što je to učinio u predmetu Moretti i Benedetti protiv Italije (odluka od 27. travnja 2010., 16318/07, § 48. - 52.). U tom je predmetu ESLJP utvrdio povredu pozitivne obveze države jer zahtjev podnositelja zahtjeva za posebnim rješenjem o posvojenju u odnosu na udomljeno dijete koje je pet mjeseci bilo smješteno u njihovoj obitelji odmah nakon rođenja nije bio pažljivo ispitan prije nego što je dijete proglašeno dostupnim za posvojenje i prije nego što je odabran drugi par. U predmetu V. D. i drugi protiv Rusije (br. 72931/10, presuda od 9. travnja 2019.) razmatran je slučaj u kojem je udomiteljska obitelj prigovorila odlukama državnih vlasti da ukinu skrbništvo i dijete vrate pod skrb njegovim biološkim roditeljima.

U konkretnom slučaju, iako ne postoji biološka veza između podnositeljice i djeteta na skrbi u razdoblju od kraja veljače 2020. do 7. listopada 2024. (u trajanju od preko četiri godine i osam mjeseci), ona je prema djetetu obavljala ulogu roditelja te je u smislu članka 8. Konvencije i članka 35. Ustava, u tom razdoblju postojao obiteljski život između podnositeljice i djeteta koje joj je povjereno na skrb kao udomiteljici. Oduzimanjem prava na obavljanje tradicionalnog udomiteljstva, kako je mjera primijenjena prema podnositeljici, te oduzimanje djeteta i odvođenje u zajednički smještaj, predstavlja miješanje u njezin obiteljski život.

Svako takvo miješanje u pravo na poštovanje obiteljskog života predstavljat će povredu članka 35. Ustava, odnosno članka 8. Konvencije, osim ako je “u skladu sa zakonom”, teži ostvariti cilj ili ciljeve koji su legitimni te se može smatrati “nužnim u demokratskom društvu”. (V. D. i drugi protiv Rusije, § 110.). Ustavni sud zauzeo je stajalište da “u svim postupcima koji se odnose na skrb o djeci središnje mjesto moraju imati najbolji interesi djeteta”. U tim odlukama naglašeno je da se u razrješenju obiteljskih odnosa, koji uključuju i donošenje odluke o prestanku udomljenja, kada dijete ne živi s roditeljima, mora polaziti od najboljeg interesa djeteta koje je udomljeno.

4. OCJENA U KONKRETNOM SLUČAJU
Preostalo je utvrditi je li miješanje u opisanom slučaju bilo nužno. Ustavni sud potom je napomenuo da, iako ni članak 35. Ustava ni članak 8. Konvencije ne sadržavaju izričite postupovne zahtjeve, postupak donošenja odluka kojima dolazi do miješanja mora biti pravičan i mora osigurati dužno poštovanje interesa zaštićenih tim pravom (usp. s Ivinović protiv Hrvatske, br. 13006/13, § 36., presuda od 18. rujna 2014.).

Ustavni sud treba u svakom predmetu uzeti u obzir, sagledavajući predmet u cjelini, jesu li razlozi navedeni kao opravdanje za poduzete mjere relevantni i dostatni i je li postupak donošenja odluka omogućio dužno poštovanje prava podnositelja, u skladu s člankom 35. Ustava i člankom 8. Konvencije. Pritom, potrebno je imati na umu da redovni sudovi imaju prednost izravnog kontakta s tim osobama. Iz toga slijedi da posao Ustavnog suda nije zamjena za redovne sudove pri obavljanju njihovih zadaća vezanih uz postupke koji se odnose na udomiteljstvo, nego je njegova zadaća ocijeniti, u skladu s Ustavom, odnosno Konvencijom, odluke donesene od tih sudova u okviru njihovih ovlasti (usp. s Ivinović protiv Hrvatske, navedeno, § 36.).

Sloboda procjene koju trebaju imati redovni sudovi ovisi o prirodi pitanja i važnosti interesa koji se procjenjuje. Stoga, doseg slobode procjene sudova ovisi o kvaliteti postupka donošenja odluka. Ako je postupak ozbiljno manjkav u bilo kojem pogledu, zaključci sudova podložniji su kritici. Međutim, to ne znači da je u tom području ispitivanje Ustavnog suda ograničeno na utvrđivanje jesu li sudovi izvršavali slobodu procjene razumno, pažljivo i u dobroj vjeri. Iako članak 8. Konvencije i članak 35. Ustava ne sadržavaju izričite postupovne zahtjeve, postupak donošenja odluka kojima dolazi do miješanja u pravo na obiteljski život pojedinca mora biti pravičan i osigurati dužno poštovanje interesa zaštićenih tim pravom (v. presudu ESLJP-a A. K. i L. protiv Hrvatske, br. 37956/11, § 64., presuda od 8. siječnja 2013., odluku Rukavina protiv Hrvatske, br. 770/12, § 64., odluka od 6. siječnja 2015., i odluku Ustavnog suda broj: U-III-2776/2018 od 5. lipnja 2019., na www.usud.hr – pristupljeno: 7. 1. 2026.). Ustavni sud mora sagledavati postupak koji je prethodio ustavnosudskom postupku kao jedinstvenu cjelinu te mora utvrditi jesu li razlozi koje su pružili redovni sudovi relevantni i dostatni. Pritom, razmatranje što je u najboljem interesu djeteta nesporno je od najveće važnosti (usp. s Diamante i Pelliccioni protiv San Marina, br. 32250/08, §§ 174., 175., 176. i 182., presuda od 27. rujna 2011. i Vujica protiv Hrvatske, br. 56163/12, § 89., presuda od 8. listopada 2015.).

U više svojih odluka (primjerice br.: U-III-2182/2014 od 17. lipnja 2014., Nar. nov., br. 108/14; br.: U-III-4784/2013 od 6. ožujka 2014., Nar. nov., br. 34/14 i dr.), Ustavni sud zauzeo je stajalište da “u svim postupcima koji se odnose na skrb o djeci središnje mjesto moraju imati najbolji interesi djeteta”. U tim odlukama naglašeno je da se u razrješenju obiteljskih odnosa, koji uključuju i donošenje odluke o prestanku udomljenja, kada dijete ne živi s roditeljima, mora polaziti od najboljeg interesa djeteta koje je udomljeno. Najbolji interes djeteta može, ovisno o prirodi i ozbiljnosti predmeta, nadjačati interes roditelja. Posebno, roditelj nije ovlašten prema članku 8. Konvencije poduzimati mjere koje bi mogle ugroziti djetetovo zdravlje i razvoj. Unatoč tome, interes roditelja ostaje čimbenik uravnoteženja različitih interesa u sukobu. Interes djeteta nalaže da se djetetove veze s njegovom obitelji sačuvaju, osim u slučajevima kad se obitelj pokazala posebno neprikladnom (“particularly unfit”). To znači da se obiteljske veze mogu prekinuti samo u izvanrednim slučajevima i da se mora poduzeti sve da se sačuvaju osobni odnosi i, kada je to prikladno, da se “ponovo sagradi” obitelj (to ‘rebuild’ the family” - v., Kacper Nowakowski protiv Poljske, br. 32407/13, § 75, presuda od 10. siječnja 2017.). Članak 8. Konvencije na taj način nameće svakoj državi obvezu da postigne cilj ponovnog spajanja roditelja sa svojim djetetom (V.D. i drugi protiv Rusije, § 114.).

U konkretnom slučaju podnositeljici je oduzeta dozvola za obavljanje tradicionalnog udomiteljstva i time je prekinut njezin život s maloljetnim Y, nakon više od četiri godine i šest mjeseci zajedničkog života. Ustavni sud prvo ističe da je ta mjera udomiteljstva bila privremene naravi, određena je tijekom sudskog postupka za oduzimanje prava stanovanja roditelja s maloljetnim djetetom te je bilo u skladu s redovitim tijekom stvari da jednoga dana prestane.

Pritom, Ustavni sud napominje da je prema članku 9. Zakona o udomiteljstvu (Nar. nov., br. 115/18 i 18/22), udomiteljstvo oblik pružanja socijalne usluge smještaja djetetu ili odrasloj osobi koju pruža udomitelj sa svojom obitelji ili udomitelj koji živi sam, pod uvjetima propisanim tim Zakonom. Dakle, temeljna je svrha udomiteljstva (članak 2. Zakona) osigurati skrb i potporu korisniku u poticajnom i pozitivnom obiteljskom okruženju, u skladu s njegovim individualnim planom promjene.

Prema tome, ne mogu se izjednačiti odnosi koji nastaju u udomiteljstvu s odnosima u obitelji odnosno odnosima roditelja i djece, kako to tvrdi podnositeljica kada ističe da maloljetni Y. nju naziva majkom. U postupku je utvrđeno, još kod prvostupanjskog tijela, da je u noći 5./6. listopada 2024. dijete na zahtjev i naredbu podnositeljice moralo prespavati u automobilu ispred njezine kuće, čime ga je “kaznila” jer se vratio od majke (kod koje je bio na susretima) pola sata kasnije od razdoblja određenog sudskom odlukom. Dan nakon toga podnositeljica je to sama prijavila prvostupanjskom tijelu, a isto je učinio i otac djeteta. Utvrđeno je da se takvo postupanje već jednom dogodilo, s tim da se dijete tada povuklo u stan podnositeljičinih roditelja.

Stručne službe prvostupanjskog tijela procijenile su da dijete kod udomiteljice nije sigurno te da udomiteljica nema kapacitet da zaštiti dijete od prijetnji sigurnosti, već naprotiv pribjegava postupcima koji ugrožavaju dijete i u emocionalnom smislu jer svojim postupanjem kod djeteta izaziva strah, nesigurnost i osjećaj krivnje. Zaključeno je da glede obilježja podnositeljice - udomiteljice kao čimbenika razvojnog rizika djeteta, postoji nerazumijevanje razvojnih i emocionalnih potreba djeteta, neodgovarajući odgojni postupci i odnos prema djetetu, neprihvaćanje odgovornosti za razvojne ishode i ponašanje djeteta, uz neprimjerene reakcije na intervencije i stručnjake socijalne skrbi i nemogućnost postizanja kvalitetnije suradnje s roditeljima djeteta.

Ustavni sud primjećuje da se odluka o prestanku udomljenja maloljetnog Y u odlučujućem dijelu temeljila na stručnom mišljenju djelatnika prvostupanjskoga tijela, a podnositeljica tijekom postupka nije predložila bilo kakvo daljnje vještačenje stručnjaka odgovarajućih struka kako bi se utvrdila njezina kompetencija za daljnje obavljanje poslova udomiteljstva.

U prvostupanjskom upravnom postupku podnositeljica je saslušana te je priznala da je imala teškoća u obavljanju poslova udomiteljstva, zbog čega se opetovano u vezi s tim obraćala prvostupanjskom tijelu. Ne može se nagađati je li reakcija djelatnika prvostupanjskog tijela bila nešto zakašnjela i je li ona utjecala na oduzimanje udomiteljstva maloljetnog Y, iako na to upire ustavna tužba. Nesporna je činjenica da je podnositeljica odlučila disciplinski kazniti dijete starosti devet godina ostavljajući ga zaključanog u vozilu tijekom noći bez odgovarajuće njege i zaštite od hladnoće.

Uzevši u obzir da je takvu mjeru već pokrenula jednom prije (ali se dijete samo sklonilo kod njezinih roditelja), Ustavni sud ne može zaključiti da je poduzeta mjera na temelju članka 40. st. 1. t. 5. Zakona o udomiteljstvu pretjerana ili ishitrena. Takvom mjerom nisu povrijeđene negativne obveze države prema podnositeljici na temelju članka 35. Ustava. Suprotno tome, država je ispunila pozitivne obveze koje na temelju iste ustavne odredbe ima prema maloljetnom djetetu, a to je postupanje u najboljem interesu djeteta. Ništa iz dostavljene dokumentacije ili obrazloženja osporenih odluka ne govori da najbolji interes djeteta, maloljetnog Y., u ovom slučaju nije postignut.

U odnosu na provedeni upravni postupak i upravni spor kojim je podnositeljici oduzeta dozvola za obavljanje udomiteljstva, Ustavni sud primjećuje da je podnositeljicu u postupku zastupao izabrani punomoćnik, koji je zastupanje nastavio i u postupku pred Ustavnim sudom. U upravnom postupku podnositeljica je saslušana, a u postupku pred Upravnim sudom u R. održana je i usmena rasprava.

Imajući na umu dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta, Ustavni sud utvrđuje da su nadležna tijela i sudovi postupali unutar slobodne procjene i u skladu s njihovim obvezama prema članku 35. Ustava odnosno članku 8. Konvencije, posebno uzevši u obzir da je bila riječ o privremenoj mjeri unutar postupka za oduzimanja prava roditelja da žive sa svojim djetetom. Pritom, roditeljima je ostavljeno pravo ostvarivanja kontakta s djetetom. Sudovi su za svoje odluke dali relevantne i dostatne razloge za mjeru poduzetu prema podnositeljici. Iako Ustavni sud uzima u obzir emocionalne teškoće koje je takva odluka nanijela podnositeljici, njezino pravo ne može prevladati najbolji interes djeteta u konkretnom slučaju. Zbog toga je miješanje u obiteljski život podnositeljice bilo “nužno u demokratskom društvu”.

5. ZAKLJUČNO
Opisana Odluka putokaz je praksi kako postupati u sličnim postupcima te kako procijeniti najbolji interes djeteta koje je udomljeno, jer i u tim slučajevima mogu nastati i odnosi obiteljskog tipa, koji su pod zaštitom članka 35. Ustava i članka 8. Konvencije.

1 Sve odluke dostupne su na www.usud.hr (pristupljeno: 7. 1. 2026.).