1. Čimbenik vremena u ekonomskoj politici
Vrijeme je vrlo važan čimbenik za uspjeh bilo kakve intervencije ekonomske politike. Jednako tako važno je i odlučno djelovanje vlade. Što je brže i odlučnije njezino djelovanje, veća je vjerojatnost u uspjeh ekonomske politike u rješavanju nekog ekonomskog problema. Međutim, kratkoročne mjere ekonomske politike uvijek moraju biti usklađene s dugoročnim, a dugoročna ekonomska politika treba se temeljiti na dugoročnom programu razvoja. Tek tada tekuća ekonomska politika može biti usklađena s dugoročnom, da bi se izbjegao problem »vremenske nekonzistentnosti«, koji može ugroziti uspjeh tekuće ekonomske politike, pa se rješavajem tekućih problema, pogoršavaju dugoročni.
Kad se pojavi neki ekonomski problem, ekonomska politika mora vrlo brzo djelovati. Što prije reagira, vjerojatnost je njezinog uspjeha veća. Budući da je ekonomski organizam živi organizam, kao i ljudski, možemo to usporediti s pojavom neke bolesti na ljudskom organizmu. Što god se prije reagira u liječenju bolesti, vjerojatnost izlječenja je veća. Svako oklijevanje da se brzo reagira na pojavu bolesti privrednog (a i ljudskog) organizma, mogućnost izlječenja je manja, a ugroženost organizma veća.
Od pojavljivanja potrebe za intervencijom ekonomske politike pa do njezinog djelovanja prođe, međutim, određeno vrijeme. Taj vremenski jaz između pojavljivanja potrebe za intervencijom ekonomske politike i njezinog djelovanja na ekonomske pojave i procese, u teoriji ekonomske politike dijelimo na tri dijela: spoznajni jaz, administrativni jaz i jaz utjecaja. Spoznajni jaz jest vrijeme od kad se ekonomski
problem pojavi pa dok ga subjekti ekonomske politike spoznaju, ali i priznaju (što je u našem slučaju jako važno!). Nakon što se spoznalo da postoji ekonomski problem, nositelj ekonomske politike (Vlada) pokreće administrativnu proceduru da se donese zakon kojim će se definirati mjere ekonomske politike za njegovo rješavanje. Ta se procedura sastoji od predlaganja resornog ministarstva mjera ekonomske politike Vladi, zatim Vlada te mjere predlaže Saboru u obliku zakona. Sabor usvaja zakon u prvom, drugom ili čak u trećem čitanju. To vremensko razdoblje zove se administrativni jaz. Kad je zakon usvojen, objavljuje se u Narodnim novinama i tada stupa na snagu. Međutim, da bi se zakon proveo, resorno ministarstvo treba izraditi upute kako će se primjenjivati. Sve to vremenski traje. Taj jaz zove se jaz utjecaja. Vidimo, dakle, da je za rješavanje problema recesije potrebno određeno vrijeme. Stoga ekonomska politika mora brzo djelovati da smanji taj vremenski jaz koliko god je moguće.

2. Hitno djelovanje protiv recesije u svijetu
Čim se u rujnu 2008. pojavila kriza u američkom bankarskom sustavu, američka centralna banka FED i ministarstvo financija odmah su reagirali. FED je odmah intervenirao s 1.200 mlrd. dolara, da bi povećao likvidnost i kapitalnu adekvatnost sustava. Osim toga, američki je Kongres krajem 2008. prihvatio program pomoći u iznosu od 700 mlrd. dolara. Početkom listopada 2008. i u Velikoj Britaniji donesen je paket pomoći njihovim bankama od 84,4 mlrd. funti. Dakle, subjekti ekonomske politike vrlo su brzo reagirali.
Nakon zaustavljanja krize u bankarskom sustavu, počelo se s oživljavanjem
realnog sektora. To se činilo standardnim programima izlaska iz recesije definiranim još 1930-ih godina. Nastojalo se ekspanzivnom monetarnom i fiskalnom politikom potaknuti sve komponente finalne potražnje, da bi se procesom multiplikatora povećala proizvodnja i zaposlenost. Budući da je velika većina razvijenih zemalja imala proračunske deficite, one su se orijentirale prije svega na poticanje izvoza i na destimuliranje uvoza politikom tečaja (deprecijacijom domaće valute), pa čak i protekcionističkim mjerama vanjskotrgovinske politike.
Centralne banke velikih zemalja koordiniranom su akcijom snizile referentne kamatne stope da bi potaknule financiranje poslovnih projekata i tako stimulirale izlaz iz krize. Američka centralna banka, FED snižavala je referentnu kamatnu stopu postupno, od 5% na svega 0,25%. Engleska centralna banka također je snizila kamatnu stopu na 1%. ECB je također snizila kamatnu stopu na 2%, Bank of Japan na svega 0,1%. Tako se pokazuje da je cijeli svijet ujedinjen u borbi protiv širenja krize. Smanjivanje kamatnih stopa ima za cilj povećavanje finalne potrošnje i procesom multiplikatora povećavanje proizvodnje i zaposlenosti.

3. Poticanje izvoza svim sredstvima
Isto tako, zemlje kao što su SAD, Velika Britanija, Kina, Švedska i druge, deprecijacijom svoje valute nastojale su potaknuti svoj izvoz kako bi utjecale procesom multiplikatora na porast svoje proizvodnje i zaposlenosti. Pojavile su se naznake »tečajnih ratova« jer su SAD već optužile Kinu da »manipuliranjem« tečaja juana nastoji povećati konkurentnost svoga izvoza.
Međutim, javile su se i protekcionističke tendencije koje imaju za cilj ograničiti multiplikator domaće finalne potrošnje na domaću privredu zahtjevom za kupnjom domaćih, a ne uvoznih proizvoda. Tako je u Velikoj Britaniji nastao slogan »English jobs for english people«, a u SAD-u zahtjev da se izgradnja infrastrukture uvjetuje utroškom američkog cementa i čelika (buy american). U Europi su Francuska i Njemačka izravno subvencionirale svoju automobilsku industriju, uz uvjet da se radna mjesta u zemlji sačuvaju, a smanjivanje radne snage da se obavlja u inozemnim podružnicama, usprkos pravilima WTOa i EU. Ponavlja se praksa vanjskotrgovinskih i tečajnih ratova iz 1930-ih.
U SAD se odmah postavilo pitanje je li program donesen kasno. Da, donesen je kasno, jer je administrativni jaz trajao predugo. Valja napomenuti da je administrativni jaz, stjecajem okolnosti, u SAD ovaj put bio vrlo dug. Naime, bilo je to vrijeme predsjedničke primopredaje. Predsjednik Bush bio je na odlasku, a predsjednik Obama preuzeo je dužnost tek 20. siječnja 2009. Međutim, predsjednik Obama odmah je izišao s programom pomoći realnom sektoru. Taj program iznosi 787 mlrd. dolara, a cilj mu je otvaranje više od 3,5 mil. novih radnih mjesta. Kongres ga je prihvatio 17. veljače. I ostale razvijene zemlje donijele su odgovarajuće programe borbe protiv recesije.

4. Borba protiv recesije u Republici Hrvatskoj
U Republici Hrvatskoj još je uvijek veliki problem prihvaćanja činjenice da je Republika Hrvatska već u recesiji i da joj slijedi njezino još veće produbljivanje. I kad dopuštaju mogućnost da smo doista u recesiji, političari nastoje kratkoročnim mjerama ublažiti njezine posljedice i tako stvarno rješavanje problema odgoditi. Izgleda da u Republici Hrvatskoj ima puno političara, ali malo državnika, jer državnici gledaju dugoročno, dok je vremenski horizont političara ograničen na razdoblje od izbora do izbora. U tome se krije velika opasnost za učinkovitost ekonomske politike i onda kad se ona konačno primijeni. S obzirom na otpornost političara da priznaju činjenice da je privreda već u teškoćama, spoznajni je jaz u Republici Hrvatskoj jako dug, pa je i opasnost za učinkovitost ekonomske politike velika. Spoznajni se jaz u Republici Hrvatskoj stoga može opet podijeliti na dva dijela: jaz spoznaje i jaz priznanja. I kad je Vlada priznala da postoji recesija, ona nije energično djelovala kao što su to učinile vlade drugih zemalja. Vlada je osnovala skupinu koju je nazvala »ekonomsko vijeće«. Nakon poduljeg vremena, to je vijeće dalo prijedloge za borbu protiv recesije. Iako taj prijedlog ne sadržava mjere koje sadržavaju programi zemalja koje smo spomenuli, a to su prije svega smanjivanje kamatnih stopa radi poticanja investicija i izvoza i deprecijacija domaće valute da se potakne izvoz i obeshrabri uvoz i tako procesom multiplikatora vanjske trgovine potakne domaća proizvodnja i zaposlenost, ali i smanjivanje vanjske zaduženosti, Vlada ga nije prihvatila. Doduše, Vlada je opet sazvala sjednicu »ekonomskog vijeća«. Na njemu su neke mjere i usvojene. Međutim, ako ih usporedimo s mjerama koje su usvojile SAD, Velika Britanija, Njemačka i Francuska, vidjet ćemo da su one puno blaže, gotovo bi se reklo kozmetičke. 
Možemo, dakle, zaključiti da u borbi protiv recesije Vlada Republike Hrvatske oklijeva, a događaji ne čekaju. Nezaposlenost raste, posebno u izvoznim djelatnostima. Cijena oklijevanja postaje sve veća. Ta situacija podsjeća na glasovitu izjavu Mirabeaua, koji je, parafrazirajući Cicerona, 26. rujna 1789. u Skupštini rekao »... pred nama je bankrot ... a vi još zasjedate«.