1. UVOD
Naslovno bi pitanje, napose za pravnike, trebalo biti retoričko. Naime, nesporno je da Ustavni sud Republike Hrvatske¹ nije instancijski sud jer on uopće nije dio sudbene vlasti pa ne može ni biti sud bilo kojeg stupnja. To je vidljivo već i iz činjenice da Ustav Republike Hrvatske² posvećuje posebnu cjelinu USRH-u (glava V.), a posebnu cjelinu sudbenoj vlasti (točka 4. glave IV. koja govori o ustrojstvu državne vlasti). U tom se pogledu u literaturi govori o “četverodiobi” vlasti u Republici Hrvatskoj pa čak i o USRH-u kao “međuvlasti”.³

USRH redovito u obrazloženjima svojih odluka, a napose rješenja kojima meritorno odbacuje ustavne tužbe, navodi da nije tijelo sudbene vlasti, da ne provodi sudski postupak i ne odlučuje meritorno o sudskim stvarima, nego je posebno tijelo utemeljeno Ustavom radi zaštite pojedinačnih ljudskih prava i temeljnih sloboda (ustavnih prava) u postupku pokrenutom ustavnom tužbom. Stoga ustavna tužba nije redovni ili izvanredni pravni lijek u sustavu domaćih pravnih lijekova, nego posebno ustavnopravno sredstvo zaštite ustavnih prava u pojedinačnim slučajevima.

Osim toga, ustavnosudska zaštita temeljnih ljudskih prava i sloboda supsidijarna je jer, na temelju članka 115. stavka 3. Ustava, svi sudovi sude, među ostalim, i na temelju Ustava pa je USRH koncepcijski “samo” zadnja “zaštitna mreža” za sprječavanje povreda temeljnih ljudskih prava i sloboda. Stoga je, radi očuvanja takve koncepcijske pozicije USRH-a, iznimno važno da zakonodavac vodi računa pri (ne)propisivanju pravnih lijekova protiv odluka kojima se ta prava i slobode potencijalno povrjeđuju.

O predmetnoj je problematici već pisano, pa i na stranicama ovog lista, tako da je, primjerice, detektirana i problematizirana “drugostupanjska nadležnost” USRH-a glede prekršajnih naloga.⁴

Upravo problematiku “(izvan)instancijskog” položaja USRH-a dobro ilustrira i njegova recentna odluka broj: U-III-3318/2025 od 16. prosinca 2025., donesena u kontekstu pritvora radi izručenja, koju analiziramo u nastavku članka.

2. ANALIZA ODLUKE USRH-a
Podnositelj ustavne tužbe podnio je ustavnu tužbu u povodu rješenja Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske broj: II Kž-309/2025-6 od 10. lipnja 2025., kojim je i odbačena, kao nedopuštena, podnositeljeva žalba protiv rješenja Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalne službe u Požegi broj: Kir-129/2025 od 29. travnja 2025., kojim je odbijen njegov prijedlog za ukidanje istražnog zatvora.

Odlukom USRH-a utvrđeno je da je trajanjem postupka odlučivanja o prijedlogu za ukidanje istražnog zatvora (pritvora radi izručenja) podnositelju povrijeđeno pravo na djelotvornu sudsku kontrolu zakonitosti istražnog zatvora (pritvora radi izručenja), zajamčeno člankom 24. stavkom 3. Ustava, dok je ustavna tužba odbijena u dijelu koji se odnosi na povredu prava na žalbu zajamčenog člankom 18. Ustava i na povredu prava na osobnu slobodu zajamčenog člankom 22. Ustava.

U sudskom postupku utvrđeno je da je u obrazloženju drugostupanjskog rješenja navedeno da žalba protiv prvostupanjskog rješenja nije dopuštena jer je to izričito propisano člankom “128. Zakona o kaznenom postupku (‘Narodne novine’ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14., dalje ZKP/08.)”. Pritom je napomenuto da, iako je riječ “o pritvoru radi izručenja, te je već rješenjem suca istrage utvrđeno da tijekom postupka izručenja, egzistiraju razlozi za pritvor, a u pobijanom rješenju je i naglašeno da pritvor radi izručenja ostaje na snazi tijekom postupka izručenja, ZOMPO⁵ nije propisao žalbu na rješenje vijeća kojim se odbija prijedlog za ukidanje pritvora radi izručenja”, nego je dopustio jedino žalbu protiv rješenja kojim se odobrava izručenje (članak 56. ZOMPO-a). Drugostupanjski je sud, nadalje, zaključio da se “u procesnim situacijama u odnosu na koje nije ništa propisano odredbama ZOMPO primjenjuju odredbe ZKP/08”, zbog čega je podnositeljevu (izručenikovu) žalbu odbacio kao nedopuštenu zato što, “neovisno o činjenici što je pobijanim rješenjem žalitelj pogrešno poučen da ima pravo, u roku od tri dana od primitka pisanog opravka rješenja, protiv istog podnijeti žalbu”, “pogrešna pouka ne obvezuje i ne može konstituirati pravo koje po zakonu ne postoji”.

Na ovom mjestu, prije svega, nužno je osvrnuti se na pitanje je li u prvostupanjskom rješenju navedena uputa o pravnom lijeku bila ispravna, odnosno nije li posljedično podnositelju zapravo povrijeđeno (prije svega) ustavno pravo na žalbu. Naime, člankom 9. stavkom 3. ZOMPO-a propisano je da je protiv odluka domaćih pravosudnih tijela u postupku pružanja međunarodne pravne pomoći (dakle, protiv svih odluka donesenih u tom postupku) dopuštena žalba. Ako prihvatimo takvo tumačenje, onda ne bi bila primjenjiva odredba članka 81. ZOMPO-a,⁶ koju je primijenio drugostupanjski sud i odbacio podnositeljevu žalbu pozivajući se na to da članak 128. ZKP-a ne dopušta žalbu protiv rješenja o odbijanju prijedloga za ukidanje istražnog zatvora. Pritom se čini da za primjenu članka 9. stavka 3. ZOMPO-a nije zapreka to što je prijedlog za ukidanje istražnog zatvora pravno sredstvo predviđeno ZKP-om, a ne samim ZOMPO-om. Uostalom, u konačnici, članak 81. ZOMPO-a propisuje odgovarajuću primjenu ZKP-a, a to bi, čini se, među ostalim, podrazumijevalo i to da prijedlog za ukidanje istražnog zatvora, kao institut iz ZKP-a, treba promatrati u odgovarajućem kontekstu članka 9. stavka 3. ZOMPO-a, ali i u svjetlu činjenice da se time onemogućuje “drugostupanjska nadležnost” USRH-a.

Pri svemu tome iznimno je važno istaknuti da su sudovi prvi pozvani tumačiti i primjenjivati pravo. U tom je smislu bitno naglasiti da USRH nije pozvan prvi tumačiti postojanje supstancijalnih pretpostavki za daljnji pritvor radi izručenja nego, zbog supsidijarnosti ustavnosudske zaštite, mora dati šansu nadležnom sudskom tijelu da to ono učini. To je mogao napraviti tako da vrati predmet na ponovni postupak sucu istrage. U razmatranom slučaju postojanjem supstancijalnih pretpostavki za daljnji predmetni pritvor radi izručenja bavilo se samo izvanraspravno vijeće kao nenadležno tijelo,⁷ čemu je podnositelj prigovorio i u žalbi i u ustavnoj tužbi, s tim da je žalba protiv prvostupanjskog rješenja odbačena kao nedopuštena.

Nakon što nadležno tijelo odluči o meritumu stvari, tek tada bi USRH bio pozvan davati svoju ocjenu u tom pogledu. Naime, generalno gledajući, moglo bi se reći da USRH odlučuje “u drugom stupnju” kad o prijedlogu za ukidanje istražnog zatvora (pritvora radi izručenja) odluči nadležno tijelo. Dakako, riječ je o onim slučajevima u kojima je, iznimno, prihvatio svoju nadležnost glede rješenja kojima se odbija prijedlog za ukidanje istražnog zatvora (pritvora radi izručenja). Kad o postojanju supstancijalnih pretpostavki za odbijanje prijedloga za ukidanje istražnog zatvora (pritvora radi izručenja) nije odlučilo nadležno tijelo, Ustavni sud Republike Hrvatske ulaženjem u esencijalna pitanja istražnog zatvora (pritvora radi izručenja) odlučuje u biti “u prvom stupnju”. Ne čini se ni ustavnopravno prihvatljivim ni oportunim da USRH prvi ocjenjuje razloge glede postojanja supstancijalnih pretpostavki za daljnji istražni zavor (pritvor radi izručenja), to jest prije nego što da šansu nadležnom sudskom tijelu da to učini.

Riječ je o postupovnoj povredi koju prema praksi Europskog suda za ljudska prava⁸ može sanirati nadležno sudsko tijelo⁹ pa mu je, čini se, trebalo dati priliku da to učini, a ne pretvarati USRH u tijelo “prvog stupnja”.

U predmetu Riccardi protiv Rumunjske ESLJP primijetio je da se nedostatak rješenja ne može smatrati “teškom i očitom nepravilnošću” koja bi podnositeljev istražni zatvor učinila ništavim (render null) jer je žalbeni sud djelomično ukinuo presudu i naložio ponovno suđenje glede produljenja podnositeljeva istražnog zatvora na temelju toga što je odluku donijelo dvočlano sudsko vijeće iako su primjenjiva postupovna pravila zahtijevala da odluku donese sudac pojedinac. Međutim, žalbeni sud nije proglasio prethodno rješenje o pritvoru ništavim i nije retroaktivno proglasio pritvor podnositelja zahtjeva nezakonitim. Kao posljedica toga, podnositeljev istražni zatvor, u skladu s važećim postupovnim pravilima o sastavu sudačkog vijeća, nije bio nezakonit jer se temeljio na početnom rješenju o istražnom zatvoru. Budući da je prije svega na nacionalnim vlastima da tumače domaće pravo, ESLJP bio je u ovom predmetu spreman prihvatiti da je podnositeljev istražni zatvor ostao zakonit prema domaćem pravu, čak i nakon što je žalbeni sud djelomično ukinuo interlokutornu presudu i naložio ponovno suđenje u vezi s produljenjem istražnog zatvora podnositelja zbog sastava sudačkog vijeća. ESLJP je, k tome, smatrao da podnositeljev istražni zatvor nije bio ni proizvoljan, primjećujući da je bilo potrebno poduzeti praktične mjere kako bi prvostupanjski sud mogao odlučivati o podnositeljevu istražnom zatvoru u ispravnom sastavu sudačkog vijeća. U tim okolnostima, protek vremena između odluke žalbenog suda i donošenja nove interlokutorne presude ESLJP nije smatrao takvim da čini proizvoljnim podnositeljev istražni zatvor pa, slijedom toga, nije došlo do povrede članka 5. stavka 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.¹⁰

Kad se otkloni opisana postupovna pogreška, tek tad bi u povodu eventualne nove podnositeljeve ustavne tužbe bilo moguće raspravljati o ustavnopravnoj prihvatljivosti supstancijalnih pretpostavki za pritvor. Stoga bi ta pitanja prije toga trebalo smatrati preuranjenima za USRH. Ona bi bila preuranjena i ako se odluči da je protiv prvostupanjskog rješenja ipak bila dopuštena žalba. U tom bi slučaju trebalo ukinuti samo drugostupanjsko rješenje i vratiti predmet drugostupanjskom sudu na ponovni postupak da on ocijeni žalbene navode (koje je podnositelj dijelom ponovio u ustavnoj tužbi).

Stoga glavno pitanje u ovom predmetu predstavlja upravo pitanje: je li člankom 9. stavkom 3. ZOMPO-a propisano pravo na žalbu protiv rješenja kojim se odbija prijedlog za ukidanje istražnog zatvora (pritvora radi izručenja, prema terminologiji ZOMPO-a)? Ako je odgovor na to pitanje potvrdan, time bi taj zakon predviđao realizaciju ustavnog prava na žalbu, zajamčenog člankom 18. Ustava pa ne bi bilo mjesta podrednoj primjeni Zakona o kaznenom postupku niti bilo kojeg drugog propisa glede tog pitanja. Pritom se naglašava da je, u međuodnosu dvaju zakona, važeći Zakon o kaznenom postupku¹¹ lex posterior jer je donesen nakon ZOMPO-a, koji je, opet, lex specialis.¹² Međutim, prijedlog za ukidanje istražnog zatvora bio je predviđen već i u prethodnom Zakonu o kaznenom postupku,¹³ u članku 107.a, koji je stupio na snagu 2002.¹⁴, to jest prije donošenja ZOMPO-a pa je, do donošenja ZKP-a/08, u tom međuodnosu ZOMPO bio i lex specialis i lex posteiror (!) u odnosu na ZKP/97. Drugostupanjski sud se svime time nije bavio u obrazloženju drugostupanjskog rješenja.

3. PREDMETNA PROBLEMATIKA U KONTEKSTU PRAVOSUDNE SURADNJE U KAZNENIM STVARIMA S DRŽAVAMA ČLANICAMA EUROPSKE UNIJE
S obzirom na sve navedeno, upitna je i ispravnost stajališta USRH-a iznesenog u obrazloženju odluke broj: U-III-718/2024 od 23. travnja 2024., koje glasi (s tim da je dio teksta za potrebe ovog članka posebno naglašen):

“5. U odnosu na pravnu narav rješenja kojim se u tijeku kaznenog postupka rješava o prijedlogu podnositelja za ukidanje istražnog zatvora, Ustavni sud ističe da takva rješenja ne predstavljaju pojedinačni akt u smislu članka 62. stavka 1. Ustavnog zakona (usp. stajalište zauzeto u rješenju broj: U-III-3105/2009 od 8. srpnja 2009., “Narodne novine” broj 89/09.).

6. Međutim, razmatrajući okolnosti konkretnog slučaja Ustavni sud primjećuje da je osobama kojima je određen istražni zatvor radi izvršenja europskog uhidbenog naloga podnošenje prijedloga za ukidanje istražnog zatvora jedini put pravne zaštite i kontrole zakonitosti takvog istražnog zatvora određenog do kraja postupka izvršenja rješenja o predaji, dok protiv odluke kojom je odlučeno o prijedlogu za ukidanje istražnog zatvora nije dopuštena žalba. Ustavni sud stoga smatra da je s obzirom na navedene konkretne okolnosti i radi zaštite prava na slobodu nužno omogućiti ustavnosudsku zaštitu u predmetima u kojim redovan sud odbije prijedlog za ukidanje istražnog zatvora određenog u svrhu izvršenja europskog uhidbenog naloga. Stoga, Ustavni sud utvrđuje da u konkretnom slučaju postoje pretpostavke za odlučivanje o biti stvari.”

Naime, čankom 132. Zakona o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama Europske unije¹⁵ propisano je da se na sva pitanja koja nisu uređena ovim Zakonom na odgovarajući način primjenjuju (između ostalih) odredbe Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u kaznenim stvarima (Nar. nov., br. 178/04), Zakona o kaznenom postupku (Nar. nov., br. 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14 i 70/17).¹⁶

Čini se da bi stoga i u kontekstu europskog uhidbenog naloga (odnosno za njega primarno relevantnog ZPSKS-EU-a), suprotno stajalištu USRH-a iz odluke broj: U-III-718/2024, možda mogla biti dopuštena žalba protiv rješenja o odbijanju prijedloga za ukidanje istražnog zatvora jer je “prirodno” da se na to pitanje, kao i na sva druga pitanja pravosudne suradnje u kaznenim stvarima s državama članicama EU, podredno odgovarajuće primjenjuje prije svega ZOMPO (koji se, kao i ZPSKS-EU, tiče međunarodne pravne pomoći u kaznenim stvarima), a ZKP tek ako nema rješenja ni u samom ZPSKS-EU ni u ZOMPO-u. Međutim, kao što je prethodno već navedeno, čini se da ZOMPO u svojem članku 9. stavku 3. ima rješenje za to pitanje, dopuštajući žalbu protiv svih odluka pravosudnih tijela donesenih u postupku međunarodne pravne pomoći, pa tako i protiv rješenja o odbijanju prijedloga za ukidanje istražnog zatvora. I ovdje valja ponoviti i to da su sudovi prvi pozvani tumačiti i primjenjivati pravo.

4. ZAKLJUČAK
S obzirom na važne i potencijalno dalekosežne posljedice koje, u kontekstu ustavnog prava na žalbu, ima odgovor na pitanje ocjene iscrpljenosti dopuštenog pravnog puta (dopuštenosti žalbe protiv rješenja o odbijanju prijedloga za ukidanje pritvora radi izručenja), kao uvjeta dopuštenosti podnošenja ustavne tužbe, nužan je izniman oprez pri donošenju bilo kakvih zaključaka.

Zaključak stoga ne može biti drugi nego da je USRH, vodeći napose računa o tome da su sudovi prvi pozvani tumačiti i primjenjivati pravo, donio ustavnopravno prihvatljivu odluku glede drugostupanjskog rješenja. Međutim, s obzirom na sve prethodno navedeno, teško se oteti dojmu da bi najmanje jednako ustavnopravno prihvatljiva odluka bila i da je USRH odlučio ukinuti drugostupanjsko rješenje i vratiti predmet drugostupanjskom sudu da odluči o podnositeljevoj žalbi. To je bilo moguće sa stajališta položaja USRH-a u arhitektonici hrvatskog ustavnopravnog poretka i ocjene da je drugostupanjski sud proizvoljno ocijenio međuodnos zakonskih odredbi, ne vodeći računa na ikakav (a time ni na ustavnopravno prihvatljiv) način o vremenskom kriteriju i kriteriju specijalnosti, napose ih ne dovodeći u svezu sa spomenutim ustavnopravnim položajem USRH-a, za koji je neprimjereno da bude “drugostupanjski sud” ili čak, u biti, “prvostupanjski sud”.

Međutim, sažeto rečeno, jedno su teoretske postavke o položaju USRH-a u arhitektonici hrvatskog ustavnopravnog poretka, a drugo je realnost koju nameće pravna zbilja. Dio te zbilje je i “pravna politika” USRH-a, to jest “samopoimanje” vlastitog položaja u ustavnopravnom poretku.

To mjesto, neovisno o poželjnome, USRH ipak ne može graditi s pozicije “kule bjelokosne”. Zato treba završno ponoviti da je njegova analizirana odluka ustavnopravno prihvatljiva kad je riječ o drugostupanjskom rješenju.

Kad je pak riječ o prvostupanjskom rješenju, ta je odluka duboko problematična jer je njome USRH postao, u biti, “prvostupanjski sud” umjesto da u skladu s navedenom praksom ESLJP-a u predmetu Riccardi protiv Rumunjske ukine barem prvostupanjsko rješenje, protiv kojeg je, uzgred rečeno, ustavna tužba također bila pravodobna jer stranke ne mogu snositi posljedice pogrešne upute o pravnom lijeku.

* Viši ustavnosudski savjetnik - mentor, Ustavni sud Republike Hrvatske; naslovni docent Pravnog fakulteta Hrvatskog katoličkog sveučilišta.
1 U nastavku teksta: USRH.
2 Nar. nov., br. 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14 - u nastavku teksta: Ustav.
3 Vidi: Jadranko Crnić, Ustavni sud Republike Hrvatske: iskustva i perspektive, Politička misao, Zagreb, 38:4/2001, str. 129; Mihajlo Dika, Marginalije uz institut ustavne tužbe, u: Polonca Končar (ur.), Zbornik ljubljansko-zagrebškega kolokvija, Pravna fakulteta Univerze, Ljubljana, 1993., str. 41.
4 U tom je pogledu navedeno da “odredbe Prekršajnog zakona koje su ukinule instancijsku nadležnost Visokog prekršajnog suda u predmetima prekršajnog naloga” predstavljaju primjer “nedomišljene promjene zakonskih procedura”, koje “drastično povećavaju statistiku predmeta koji zagušuju Ustavni sud”. Amicus curi@e, “Jurisdikcijski sukob” Ustavnog suda s Vrhovnim sudom u hrvatskim prilikama, Informator: instruktivno–informativni list za ekonomska i pravna pitanja, br. 5800 – 5801, Zagreb, 2009., male stranice, str. 5., bilj. (27). Napomena: Amicus curi@e je pseudonim, koji je uredništvo prihvatilo na molbu autora. USRH ocijenio je ustavnopravno prihvatljivim izostanak prava na žalbu u odluci broj: U-III-2840/2024 od 30. listopada 2024., vezano uz to što u žurnom prekršajnom postupku nije dopuštena žalba protiv presude donesene u takvom postupku.
5 Zakon o međunarodnoj pravnoj pomoći u kaznenim stvarima (Nar. nov., br. 178/04 - u nastavku teksta: ZOMPO).
6 Članak 81. ZOMPO-a glasi (dio teksta je za potrebe ovog članka posebno naglašen):
“U mjeri u kojoj ovaj Zakon ne sadrži posebna postupovna pravila, na odgovarajući način se primjenjuju odredbe Zakona o kaznenom postupku, Zakona o prekršajima, Zakona o Uredu za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta i Zakona o sudovima.”
7 Iz članaka 47. - 49. ZOMPO-a vidljivo je da je nadležni sud zapravo sudac istrage.
8 U nastavku teksta: ESLJP.
9 Predmet ESLJP-a Riccardi protiv Rumunjske, br. 3048/04, §§ 54. - 56., presuda od 3. travnja 2012.
10 Nar. nov. - MU, br. 18/97, 6/99 - pročišćeni tekst, 8/99 - ispravak, 14/02, 1/06, 13/17 i 6/24.
11 Nar. nov., br. 152/08, 76/09, 80/11, 121/11 - pročišćeni tekst, 91/12 - odluka USRH broj: U-I-448/2009 i dr., 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 80/22, 36/24 i 72/25; u nastavku teksta: ZKP/08.
12 Riječ je o konfliktu između kriterija vremena i kriterija specijalnosti. U literaturi se u tom pogledu ističe da “[m]ožda treba napustiti juridički kriterij (legalnost) i prihvatiti metajuridički (pravičnost), s obzirom da se smatra da je specijalno pravilo ‘pravičnije’, nego generalno”, ali da odgovor nije siguran. Perić, B., Država i pravni sustav, Narodne novine i Pravni fakultet u Zagrebu, Zagreb, 1990., str. 252.
13 Nar. nov., br. 110/97, 27/98 - ispravak, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02 - ispravak, 62/03 - pročišćeni tekst, 178/04 - članak 82. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u kaznenim stvarima i 115/06 - u nastavku teksta: ZKP/97.
14 Vidi članke 44. i 195. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kaznenom postupku (Nar. nov., br. 58/02).
15 Nar. nov., br. 91/10, 81/13, 124/13, 26/15, 102/17, 68/18, 70/19, 141/20 i 18/24 - u nastavku teksta: ZPSKS-EU.
16 Vidi članak 132. ZPSKS-EU.