Članak 10. Zakona o kaznenom postupku uređuje institut nezakonitih dokaza u kaznenom postupku, propisuje stroga načela zabrane uporabe dokaza pribavljenih nezakonitim putem i jasno razgraničava vrste povreda koje dovode do njihove nedopuštenosti. Iznimno, u postupcima koji se odnose na najteža kaznena djela iz nadležnosti županijskog suda može se dopustiti ograničena uporaba dokaza pribavljenih povredom određenih prava, ali samo uz strogo poštovanje načela razmjernosti i uz zahtjev da takvi dokazi ne postanu odlučujući temelj presude. Sud je u takvim situacijama dužan pažljivo odvagati odnos između potrebe učinkovitoga kaznenog progona i zaštite temeljnih prava pojedinca. Na ovaj način ostvaruje se funkcionalna i preventivna uloga u održavanju ravnoteže između legitimnosti postupka i učinkovitosti kaznenopravnog sustava te potvrđuje važnost restriktivne, transparentne i dosljedne primjene pravila o nezakonitim dokazima.