1. Ekonomska načela
Obvezni i dobrovoljni mirovinski fondovi trebaju održavati realnu vrijednost uloženog novca, kojeg uplaćuju osiguranici-štediše-ulagači, u razdoblju od 40 godina, koliko i traje radni vijek. Realna vrijednost novca znači da se s pomoću procjene ekonomske vrijednosti i stalne revalorizacije vrijednosnica, u koje su mirovinski fondovi uložili novac osiguranika, utvrđuje vrijednost po kupovnoj moći (purchasing power) novca na datum kada je uplaćen. Drugim riječima, osiguranik mora u svakoj budućoj godini imati na raspolaganju takvu novčanu vrijednost svojeg uloga, da može kupiti istu količinu robe ili usluga kao na datum uplate doprinosa ili štednje. Ako se to ne bi osiguralo, nego bi se održavala samo nominalna vrijednost novca, realna vrijednost novca stalno bi padala zbog stalno prisutne inflacije i osiguranici bi mogli nabavljati sve manje roba i usluga. U stvarnosti se neprestano javlja viša ili niža stopa inflacije, koja smanjuje realnu vrijednost uloženog novca. Iz prezentirane tablice vidi se da je kupovna moć u Republici Hrvatskoj pala za nepunih sedam godina za 35,51%, mjereno s pomoću indeksa rasta maloprodajnih cijena. Dakle, bez instrumentarija zaštite realne vrijednosti uloženog novca kupovna moć smanjila bi se za više od trećine nominalne vrijednosti.

2. Mehanizmi za očuvanje realne vrijednosti uloženih sredstava
Obvezni i dobrovoljni mirovinski fondovi trebaju osigurati prinose na sredstva koja su uložili osiguranici, što je normalno i propisano Zakonom o obveznim i dobrovoljnim mirovinskim fondovima (Nar. nov., br. 49/99, 63/00, 103/03, 177/04, 140/05 i 7/07). Međutim, sredstva za propisani prinos mogu se stvoriti samo iz novostvorene dodane vrijednosti, a novu dodanu vrijednost stvaraju samo proizvodne gospodarstvene djelatnosti.
Navedena načela i zahtjeve može osigurati rastuće i rentabilno gospodarstvo, jer obračunske procjene i revalorizacije ne će imati pokrića u stvarnom novcu ako ga gospodarstvo ne bude stvaralo u sklopu veće dodane vrijednosti. Naime, cjelokupno postojeće mirovinsko osiguranje i budući mirovinski fondovi golem su financijski sustav, koji se mora temeljiti na realnim novčanim tokovima, čiji je izvor i početak u gospodarstvu. Samo gospodarstvo putem proizvodnje i prodaje domaćih proizvoda i usluga stvara dodanu vrijednost, od koje jedan dio odlazi u postojeće mirovinsko osiguranje i u mirovinske fondove. I ne samo to, pretežni dio novca osiguranika najprije će se usmjeriti u središnji i lokalne proračune, jer su mirovinski fondovi obvezatni kupovati vrijednosnice od središnje i lokalne administracije, čak do 85% od ukupnih ulaganja. Na taj će način velika vrijednost novca biti usmjerena u središnji proračun jedinica lokalne samouprave. Općepoznato je ekonomsko načelo i pravilo da novac ne smije mirovati, pa će proračuni morati taj novac ulagati u rentabilne investicije u cilju očuvanja njegove realne vrijednosti i ostvarivanja zakonski zajamčenog prinosa. Najveća šteta za osiguranike bila bi ako središnji i lokalni proračuni budu trošili novčana sredstva od prodanih vrijednosnica mirovinskim fondovima za tekuću opću potrošnju. Gospodarske komore trebale bi žurno potaknuti i trajno održavati stvaranje investicijskih projekata za ulaganja u proizvodne investicije, koje bi trebali financirati središnji i lokalni proračuni putem fondova za razvoj i zapošljavanje. Stoga, državna i lokalne administracije trebaju raspisati trajni natječaj za investicijske projekte u gospodarstvu, koji će osigurati porast rentabilne proizvodnje i samo tako osigurati isplatu realne vrijednosti budućih mirovina i obećano povećanje za prinose. Te administracije trebaju angažirati stalne kvalitetne domaće agencije za ocjenu boniteta investitora i za ocjenu isplativosti investicija. Time bi se trebao smanjiti rizik od ulaganja u nerentabilne investicije, u kojima bi se moglo dogoditi da novac propadne.
Međutim, u većini država u tranziciji primjenjuje se restriktivna ekonomska politika, koja onemogućuje ostvarivanje svega navedenog, kao nužnost za uspješno dugoročno funkcioniranje mirovinskog sustava, jer sadašnje ekonomske politike generiraju nezaposlenost, gubitak domaćeg tržišta, stagnaciju obujma izvoza i nisku rentabilnost proizvodnog sektora. Već do sada nekoliko neovisno načinjenih analiza pokazuje da zadržavanje sadašnje restriktivne ekonomske politike ne omogućuje ni potpuno podmirenje državnih zaduženja, pa zato ne će biti sredstava za povećanje obujma proizvodnje i povećanje njezine rentabilnosti. 
Budući da samo proizvodni ljudski rad stvara dodanu vrijednost koja je temelj za doprinose i prinose mirovinskih fondova, nužno je žurno uvođenje nove progresivne ekonomske politike, koja mora osigurati povećanje zaposlenosti putem povećanja obujma prodaje domaćih proizvoda i usluga na domaćem i stranom tržištu.

3. Upravljanje novcem stečenim iz mirovinskog sustava
Cjelokupni mirovinski sustav jedan je od najvećih financijskih sustava u tranzicijskim državama i zbog toga bi ministarstva financija trebala formirati organizacijsku jedinicu s izvanredno iskusnim financijskim stručnjacima, koji bi trebali sudjelovati u organizaciji i realizaciji ovog financijskog sustava. Najvažnija njihova zadaća trebala bi biti načiniti dugoročni plan priljeva i odljeva novca za mirovinsko osiguranje i mirovinske fondove, zatim neprestano praćenje izvršenja plana, uz žurno izvođenje korektivnih aktivnosti, ako bi stvarni priljevi i odljevi odstupali od planiranih. Taj sustav planiranja i praćenja novčanih tokova neizbježan je temelj za određivanje iznosa i rokova dospijeća za kratkoročne i dugoročne vrijednosnice koje će emitirati središnja i lokalne administracije. Bez takve službe u ministarstvima financija i bez dugoročnih planova novčanih tokova, cijela bi država ušla u zonu velike nesigurnosti i nestabilnosti, jer će središnja i lokalne administracije izdavati vrijednosnice koje moraju kupovati mirovinski fondovi, ali te vrijednosnice imaju rok dospijeća, pa državna i lokalne administracije moraju imati u proračunima dovoljno novca za isplatu revalorizirane vrijednosti vrijednosnica o njihovom dospijeću uvećane za pokriće inflacije, te za kamate na vrijednosnice.
Bez obzira na to što veći dio vrijednosnica mora biti dugoročan, ipak dospijevaju, pa bi Ministarstvo financija ili fondovi za razvoj i zapošljavanje trebali imati plan priljeva i odljeva novca za najkraće razdoblje od 40 godina, s time da je trebalo predvidjeti u Republici Hrvatskoj već u 2002. godini za 25% veći odljev novca iz proračuna za postojeće mirovine, jer će 25% novca od postojećeg doprinosa odlaziti u obvezne mirovinske fondove. Budući da postojeća ekonomska kretanja do sada nisu omogućila potreban rast gospodarske proizvodnje, prodaje i povećanje zaposlenosti, problem nepokrivenosti postojećeg mirovinskog osiguranja protezat će se daleko u budućnost. Očito je da društveno ekonomska zajednica u tranzicijskim državama to ne će moći podnijeti uz sadašnju ekonomsku politiku. Stoga je nužno žurno prijeći na novu progresivnu ekonomsku politiku. Time bi se osigurao zaokruženi ekonomski ciklus, koji bi trebao ostvariti ekonomske ciljeve mirovinske reforme.

4. Mehanizam osiguranja realne vrijednosti putem devizne klauzule ili indeksacije
Vrlo često propisuje se ili ugovara primjena valutne klauzule za očuvanje realne vrijednosti uloženog novca. Međutim, vrijednost novca obezvrjeđuje inflacija, a nju predstavljaju indeksi maloprodajnih cijena, a ne tečajevi stranih valuta, pa je sasvim logično da se treba primjenjivati model indeksacije primjenom indeksa maloprodajnih cijena za, npr. revalorizaciju vrijednosti emitiranih vrijednosnica, što bi svakako trebalo propisati u mirovinskom sustavu. Za argumentaciju te tvrdnje prezentirat ćemo podatke o kretanju indeksa maloprodajnih cijena i tečaja eura od 1995. godine, iz čega se vidi da devizna klauzula bitno oštećuje subjekte koji su na nju vezani, jer tečajevi eura nisu bili u skladu s kretanjem indeksa cijena na malo (indeks maloprodajnih cijena i tečaja eura jednako 100 na osnovi prosjeka za 1995. godinu)
(vidi tablicu)
Iz podataka u tablici vidi se da tečaj eura nije, ni blizu, zaštitio, ulagatelja koji je imao deviznu klauzulu, jer je tečaj eura za nepunih sedam godina porastao za samo 18,91%, a istodobno je inflacija porasla za 35,51%. Dakle, i deviznom klauzulom »zaštićeni« osiguranik-ulagatelj izgubio bi 16,6% od realne vrijednosti uloženog novca. Da je propisana ili ugovorena indeksacija, onda bi se revalorizirali uplaćeni doprinosi za 35,5% i tako barem izjednačili s realnom vrijednošću.

5. Zaključak
Iz navedenih tvrdnji i činjenica vidi se da još uvijek nije zaokružen i zatvoren cjelokupni ekonomski ciklus mirovinskog osiguranja. Bitno je u tome da se nikako ne smije dopustiti da novac od prodanih državnih vrijednosnica završi u općoj potrošnji. Ako se to dopusti, novac se ne će obrtati i oplođivati, pa će se ugroziti svi ciljevi mirovinske reforme. Naprotiv, taj najkvalitetniji dugoročni izvor financiranja nužno je usmjeriti u rentabilne proizvodne investicije koje će trajno generirati dodanu vrijednost koja je potrebna za uspješno funkcioniranje mirovinskog sustava. Vremena je sve manje da se srede naznačena pitanja, sustavi i metode, pa je potrebno žurno prići donošenju nužnih propisa i mehanizama provedbe za uspješno funkcioniranje cjelokupnog mirovinskog sustava.