1. Uvod
U svezi s pristupanjem Republike Hrvatske Sjevernoatlantskom savezu (NATO-u) i Europskoj uniji do kojeg će nedvojbeno doći u relativno kratkom razdoblju¹, postavljaju se tri bitna ustavnopravna pitanja koja ujedno imaju i određene ustavnopolitičke konotacije. Ta ćemo pitanja, koja su se već kao prijeporne prosudbe i vrijednosne ocjene pojavila u stručnoj i političkoj javnosti, razmotriti i o njima izložiti naša stajališta.

2. Ključna pitanja koja se odnose na pristupanje Republike Hrvatske NATO-u i EU
Prvo pitanje odnosi se na pristupanje Republike Hrvatske u članstvo u NATOu. Valja odgovoriti je li NATO organizacija na koju države članice prenose svoje suverene ovlasti odnosno ovlasti izvedene iz njihova ustava. Ako je odgovor potvrdan, tada bi, sukladno članku 139. st. 2. i članku 141. Ustava Republike Hrvatske (u nastavku teksta: Ustav – Nar. nov., br. 56/90, 135/97, 9/98 – proč. tekst, 113/00, 124/00 – proč. tekst, 28/01, 41/01 i 55/01 - ispr.) odluku o udruživanju Republike Hrvatske u tu organizaciju, nakon što o tome prethodno odluči Hrvatski sabor dvotrećinskom većinom glasova svih zastupnika, u konačnici donosio narod na referendumu, većinom glasova ukupnog broja birača u državi. Ako odgovor nije potvrdan, odluku o pristupanju Republike Hrvatske u NATO donosio bi Hrvatski sabor, sukladno članku 139. Ustava i to, prema članku 81. Ustava, većinom glasova nazočnih zastupnika, ako je na sjednici nazočna većina zastupnika. Odgovor na to pitanje dat ćemo na temelju raščlambe temeljnih odredaba Ugovora o osnivanju NATO-a iz 1949. godine, kao i odredaba o djelokrugu i načinu odlučivanja Vijeća NATO-a i njegovih odbora. Drugo, na određen način prijeporno ustavnopravno, a još više ustavnopolitičko pitanje proizlazi iz činjenice da je Republika Hrvatska, nakon ustavnih promjena iz 2000. godine, jedna od rijetkih europskih demokracija koja je prihvatila narodnu inicijativu za raspisivanje referenduma. Prema članku 86. st. 3. Ustava Hrvatski sabor mora raspisati referendum ako to zatraži 10% od ukupnog broja birača u Republici Hrvatskoj. To traženje, odnosno narodna inicijativa za raspisivanje referenduma, može se odnositi na bilo koje pitanje iz djelokruga Hrvatskog sabora ili na pitanje o kojem predsjednik Republike, prema članku 86. st. 2. Ustava, može na prijedlog Vlade i uz supotpis predsjednika Vlade, raspisati referendum. Temeljni načelni ustavnopravni problem je što prema stilizaciji navedenog članka 86. st. 3. Hrvatski sabor raspisuje referendum ako to zatraži 10% od ukupnog broja birača u Republici Hrvatskoj “u skladu sa zakonom”. To znači da je nemoguće ostvarivanje narodne inicijative za raspisivanje referenduma bez odgovarajuće razrade tog ustavnog instituta u Zakonu o referendumu. Budući da je u hrvatskoj stručnoj, a napose političkoj javnosti, već traženo odnosno predlagano da se prepusti narodnoj inicijativi odgovor na pitanje hoće li se o članstvu Hrvatske u NATO-u odlučivati na referendumu ili ne, to valja razmotriti kako bi to uopće pravno i stvarno pri sadašnjem ustavnom i zakonskom uređenju tog instituta bilo moguće. Treće pitanje odnosi se na udruživanje Republike Hrvatske u Europsku uniju. Za razliku od NATO-a, nedvojbeno je da je Europska unija savez država na koji države članice prenose određen dio svojih suverenih prava, odnosno ustavnih ovlasti². Prema tome, odluka o udruživanju Republike Hrvatske u Europsku uniju obvezatno se u konačnici, prema članku 141. st. 4. Ustava, donosi na referendumu većinom glasova ukupnog broja birača u državi. No, s obzirom na realno očekivanu apstinenciju, čak uz pretpostavku da ona ne će biti veća nego što je bila prosječno kod današnjih članica Europske unije koje su o svojem pristupu odlučivale na referendumu, a to je najmanje tridesetak posto, teško je očekivati da bi, prema postojećim ustavnim uvjetima potrebne većine ukupnog broja hrvatskih birača, mogla biti na referendumu donesena potvrdna odluka o pristupanju Republike Hrvatske Europskoj uniji. Pretpostavimo, primjerice, da na referendum izađe 70% od ukupnog broja hrvatskih birača (što je visok postotak), a da se od tog postotka njih 70% (što je relativno visok postotak koji je postignut samo u manjem broju današnjih članica Europske unije koje su o članstvu odlučivale na referendumu) izjasni u prilog uduživanja Republike Hrvatske u Europsku uniju. U tom slučaju, prijedlog o udruživanju Republike Hrvatske u Europsku uniju ne bi na referendumu bio prihvaćen jer bi za njega glasovalo 49% od ukupnog broja hrvatskih birača. Mnogi zbog toga, kako u stručnim tako i u političkim krugovima, a to je i naše stajalište, smatraju da je potrebno promijeniti odredbu o većini kojom se odlučuje na referendumu o udruživanju Republike Hrvatske u saveze s drugim državama, a koja je propisana u članku 141. st. 4. Ustava.

3. O pravnoj prirodi Sjevernoatlantskog saveza (NATO-a) - je li on savez država na koji države članice prenose svoje suverene (ustavne) ovlasti ili to nije

3.1. Cilj Saveza
Odgovarajući na postavljeno pitanje, kako je već napomenuto, razmotrit ćemo ponajprije Ugovor o osnivanju Sjevernoatlantskog saveza (NATO-a) od 4. travnja 1949.³ U razmatranju valja poći od članka 3. Ugovora, u kojem se izrijekom navodi da je cilj Saveza da se: “na najučinkovitiji način osigura ostvarivanje ciljeva ovog Ugovora tako da ugovorne strane kontinuirano djeluju, pojedinačno i zajednički, kako bi razvijale vlastite oblike zaštite i oblike međusobne suradnje u cilju povećanja obrambene sposobnosti svake članice pojedinačno i svih članica kolektivno a u svrhu uspješnog odgovora na svaki oružani napad.” Prema članku 4. Ugovora, ugovorne strane savjetovat će se uvijek kad je, prema mišljenju makar jedne od njih, ugrožena teritorijalna cjelovitost, politička neovisnost ili sigurnost jedne od njih. Navedene odredbe ne sadržavaju nikakvo prenošenje suverenih ovlasti članica na Savez, već suprotno, upućuju na klasični ugovor o međusobnoj suradnji i pomoći u cilju zajedničke obrane, ali uz očuvanje državnog individualiteta svake članice.

3.2. Savez država
Za pitanje koje raščlanjujemo i na koje nastojimo odgovoriti bitne su odredbe članka 5. Ugovora. Valja odmah napomenuti da su odredbe ovog članka na svojevrstan način, za hrvatsku političku pa i stručnu javnost, određani sukus cjeline Ugovora. Osim toga, one su u dosadašnjim relativno rijetkim raspravama o pravnoj prirodi Ugovora bile jedini konkretan razlog tvrdnjama da je NATO ipak savez država na koji države članice prenose svoja suverena prava. Na prvi pogled doista bi tekst članka 5. mogao navoditi na takav zaključak, no već malo podrobnija raščlamba dovodi do suprotnog zaključka. Prema članku 5. st. 1. Ugovora: “Ugovorne strane su suglasne da se vojni napad protiv jedne ili više od njih koji se dogodi u Europi ili Sjevernoj Americi smatra napadom koji je usmjeren protiv svih ugovornih strana, i u tom slučaju ako se takav napad dogodi svaka od članica će, ostvarujući pravo na legitimnu obranu, pojedinačnu i kolektivnu, priznatu člankom 51. Povelje Ujedinjenih naroda, pomoći strani ili stranama koje su napadnute poduzimajući odmah, pojedinačno i u dogovoru s drugim stranama, onakvu akciju koju ona smatra potrebnom (potcrtao S. S.), što podrazumijeva i mogućnost uporabe vojne sile, a sve u cilju kako bi se osigurala sigurnost u regiji.” Navedena odredba, suprotno onome što se u nas često smatra pa i navodi, izrijekom isključuje obvezu bilo koje članice NATO-a da u slučaju napada na jednu ili više drugih članica, iako se takav napad smatra napadom usmjerenim protiv svih članica, mora poduzeti bilo koju akciju koju ona sama ne bi smatrala potrebnom. To se, dakako, odnosi i na uporabu vojne sile kao sigurno jednu od mogućnosti odgovora na napad. Ni jedna odluka u slučaju te situacije koja bi mogla dovesti u pitanje suverenost država članica nije pravno moguća bez suglasnosti, odnosno suverene volje države članice. To osobito slijedi iz dijela odredbe koju smo posebno istaknuli. Osim toga, u drugom stavku ovog članka cjelina postupka odgovora na napad odnosno agresiju protiv jedne ili više članica Saveza pravno se veže na odgovor kroz Organizaciju ujedinjenih naroda preko Vijeća sigurnosti, pa bi suglasno tome i članstvo u Ujedinjenim narodima značilo prenošenje suverenih ovlasti odnosno zahtijevalo obvezatno odlučivanje na referendumu.⁴

3.3. Organizacija i odlučivanje NATO-a
Organizacija NATO-a uređena je člankom 9. Ugovora, prema kojem je jedino odlučujuće tijelo Saveza Vijeće koje čini po jedan predstavnik svake države članice. Vijeće raspravlja pitanja vezana uz ostvarivanje Ugovora. Organizirano je tako da se može sastati brzo i djelovati u svakom trentuku. Vijeće može osnivati svoje odbore koje smatra potrebnim, a napose osniva Odbor za obranu koji mu predlaže mjere koje je potrebno poduzeti u primjeni razmotrenih članaka 3. i 5. Ugovora. Bitno je da se sve odluke iz djelokruga Vijeća donose uz uvjet jednoglasnosti odnosno konsenzusom. Na taj način one izražavaju kako kolektivnu volju svih država članica tako i pojedinačnu volju svake od država članica. Vijeće NATO-a djeluje na tri razine. Na prvoj razini njega čine stalni predstavnici (veleposlanici) svih država članica koji zasjedaju najmanje jednom tjedno. Na drugoj razini Vijeće čine ministri obrana i vanjskih poslova država članica koji se sastaju dva puta godišnje. Na trećoj, najvišoj razini Vijeće djeluje kao tijelo na čijoj se sjednici povremeno okupljaju predsjednici vlada i državni poglavari država članica. Bez obzira na kojoj razini djeluje, odluke Vijeća uvijek se donose isključivo konsenzusom i imaju jednaku valjanost. Prethodna kratka raščlamba pravne prirode NATO-a, položaja država članica unutar njega i načina odlučivanja u tom Savezu, prema našem mišljenju, nedvojbeno pokazuje da nije riječ o savezu na koje države članice prenose svoje suverene (ustavne) ovlasti. Najkraće rečeno, NATO je vojno-politički savez koji u cilju zajedničke obrane i očuvanja mira usklađuje politiku obrane i razvitka oružanih snaga država članica kroz njihovu međusobnu, u pravnom smislu ravnopravnu, suradnju i uzajamno pomaganje što se izražava donošenjem svih odluka uz poštovanje uvjeta jednoglasnosti odnosno konsenzusom i u pravu svake države članice da unutar sustava kolektivnog odlučivanja uvijek, ne samo izrazi, već u krajnjem slučaju i sačuva svoj posebni pojedinačni državni (nacionalni) interes. Zbog toga smatramo da valja zaključiti da za donošenje odluke o pristupanju, odnosno udruživanju, Republike Hrvatske u NATO nije potrebno primijeniti postupak iz članka 141. Ustava Republike Hrvatske, odnosno da nije obvezatno raspisati referendum na kojem bi se odluka o udruživanju donijela većinom glasova ukupnog broja birača u državi. Prethodni zaključak ima ustavnopravno značenje, no s ustavnopolitičkog stajališta, budući da se u hrvatskoj javnosti vode i da će se vjerojatno u bližoj budućnosti još više voditi rasprave o svrhovitosti hrvatskog pristupa NATO-u, ipak se može postaviti pitanje da li o tome raspisati referendum ili ne. Načelno, riječ je o klasičnom slučaju kada se postavlja pitanje održavanja sklada i suglasnosti između volje predstavničkog tijela i općenito volje tijela državne vlasti i volje biračkog tijela.

3.4. Savjetodavni referendum
U takvim situacijama teorija ustavnog prava preporuča primjenu savjetodavnog referenduma. No, valja napomenuti da se on na državnoj razini vrlo rijetko primjenjuje. Svrha uporabe savjetodavnog referenduma je sprječavanje donošenja odluka koje nisu u suglasnosti s voljom biračkog tijela. Savjetodavni referendum pravno ne obvezuje tijelo koje ga je raspisalo, ali ga obvezuje politički. U praksi gotovo da i nisu poznati primjeri da bi predstavničko ili drugo državno tijelo koje je raspisalo savjetodavni referendum donijelo odluku suprotno njegovu rezultatu. Prema tome, s politološkog stajališta savjetodavni referendum, gotovo bez iznimke, ima u svim suvremenim demokracijama, kad je primijenjen, iste učinke kao i pravno odlučujući referendum. Mišljenja smo, smatrajući da je hrvatski nacionalni interes (ovdje ne bismo obrazlagali argumente u prilog našem stajalištu) članstvo u NATO-u, da bi ipak prethodno bilo svrhovito da Hrvatski sabor o tom pitanju raspiše savjetodavni referendum. Hrvatski Ustav ne poznaje institut savjetodavnog referenduma, ali mogućnost njegove primjene predviđa Zakon o referendumu i drugim oblicima osobnog sudjelovanja u obavljanju državne vlasti i lokalne i područne (regionalne) samouprave (Nar. nov., br. 33/96, 92/01, 44/06 i 58/06 – Odluka USRH – u nastavku teksta: Zakon o referendumu) u članku 58.⁵ O raspisivanju savjetodavnog referenduma bi, suglasno članku 81. st. 1. Ustava, odlučivao Hrvatski sabor većinom glasova ako je na sjednici nazočna većina zastupnika. Mišljenja smo da bi, u slučaju da se Hrvatski sabor odluči za raspisivanje savjetodavnog referenduma o članstvu Republike Hrvatske u NATO-u, o tom pitanju trebalo prethodno pokušati postići politički konsenzus, pa bi se i odluka o raspisivanju donijela u suglasju, ako ne svih zastupnika, a onda barem njihove velike većine. U slučaju da ne samo u tom trenutku vladajuća stranačka većina, već i barem pretežan broj oporbenih stranaka u Hrvatskom saboru, podrži pristupanje Hrvatske NATO-u, uvjereni smo da bi, uz prethodno putem medija dobro argumentirano objašnjenje svrhe i razloga zašto je hrvatski nacionalni interes pristupanje NATO-u, na referendumu većina hrvatskih birača koji bi na njega izašli podržala prijedlog o pristupanju NATO-u. Prema članku 58. st. 2. Zakona o referendumu, naime, za razliku od odlučujućeg bilo fakultativnog ili obvezatnog referenduma, na savjetodavnom referendumu odluka se donosi većinom glasova birača koji su izašli na referendum, pa prema tome, za uspjeh referenduma nije potrebno da na referendumu glasuje najmanje polovica upisanih birača. No, neovisno o tome bi li se o članstvu Republike Hrvatske u NATO-u raspisao savjetodavni referendum ili ne, Hrvatski bi sabor morao raspisati referendum o tom pitanju, ako bi, kako je to već istaknuto, u skladu sa Zakonom to zatražilo 10% od ukupnog broja birača u Republici Hrvatskoj. No, ustavnopravni i ustavnopolitički problem je što taj, u članku 86. st. 3. Ustava propisan oblik narodne inicijative za raspisivanje referenduma odnosno to pravo 10% hrvatskih birača, realno, prema Zakonu o referendumu, nije ostvarivo. U okviru ovog članka ne bi bilo svrhovito podrobno razmatrati svu složenost postupka i sve institucionalno pravne teškoće ili bolje rečeno prepreke za ostvarivanje narodne inicijative za raspisivanje referenduma koje u člancima od 8.a do 8.h propisuje Zakon o referendumu⁶, već ćemo samo spomenuti potrebu formiranja organizacijskog odbora za prikupljanje potpisa birača i rok unutar kojeg se moraju skupiti potpisi birača koji traže raspisivanje referenduma a koji, prema članku 8.b Zakona, ne može biti dulji od 15 dana. Čini nam se da je, nakon što je ustavotvorac 2000. godine prihvatio institut narodne inicijative za raspisivanje referenduma (koju, usput rečeno, prihvaća vrlo mali broj demokracija u Europi i svijetu), isti sastav Hrvatskog sabora godinu dana kasnije, vjerojatno pod dojmom političkih posljedica prvog pokušaja primjene tog instituta, sada kao zakonodavac, oblikujući i donoseći Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o referendumu i drugim oblicima osobnog sudjelovanja u obavljanju državne vlasti i lokalne samouprave (Nar. nov., br. 92 od 21. listopada 2001.), realno onemogućio njegovu primjenu. Zbog toga smatramo da bi ne samo, pa i ne prvenstveno, zbog mogućeg korištenja ovog instituta u svezi s pristupom Republike Hrvatske u NATO, već prije svega kako narodna inicijativa za raspisivanje referenduma ne bi bila samo mrtvo ustavno slovo na papiru, već i realna mogućnost, trebalo što prije pristupiti bitnim promjenama Zakona o referendumu, napose njegovih odredaba u današnjim člancima od 8.a do 8.h. Jednostavno rečeno, nužno je zakonski oblikovati jednostavan postupak prikupljanja potpisa birača za raspisivanje referenduma i njegov djelotvoran pravni nadzor koji ne bi onemogućavao ostvarivanje samog ustavnog instituta narodne inicijative za raspisivanje referenduma. Ako se, odnosno dok se to ne učini, odredba iz članka 86. st. 3. Ustava jednostavno nema smisla, jer realno ustavni institut narodne inicijative za raspisivanje referenduma kao da i ne postoji, odnosno stanje je stvarno isto kao i prije ustavne promjene iz 2000. godine.

4. O promjeni odredbe o većini kojom se prema čl. 141. st. 4. Ustava RH odlučuje na referendumu o udruživanju RH u saveze s drugim državama
U uvodu smo već ukratko ukazali na temeljne razloge zašto smatramo da bi svakako trebalo izmijeniti, u smislu ublažavanja uvjeta koji se traži, većinu, a to je većina glasova ukupnog broja birača u državi, kojom se, prema članku 141. st. 4. odlučuje na referendumu o udruživanju Republike Hrvatske u saveze s drugim državama. Iako će do mogućnosti prijma Republike Hrvatske u članstvo u Europskoj uniji doći najranije 2009. godine, mislimo da bi bilo svrhovito pristupiti promjeni te ustavne odredbe ubrzo nakon što se konstituira novoizabrani Hrvatski sabor, a to znači u proljeće 2008. godine. Promjena bi se obavila prema postupku za promjenu Ustava koji je propisan u člancima od 142. do 145. Ustava, što podrazumijeva da o promjeni, prema odredbi članka 144. Ustava, odlučuje Hrvatski sabor dvotrećinskom većinom glasova svih zastupnika. No, načelno govoreći bilo bi moguće da se Hrvatski sabor odluči da o toj promjeni, na temelju članka 86. Ustava, raspiše referendum. Odluku o tome Hrvatski bi sabor donio, suglasno članku 81. st. 1. Ustava većinom glasova ako je na sjednici nazočna većina zastupnika. Iako se na prvi pogled može činiti da bi odlučivanje o toj promjeni putem referenduma bilo prihvatljivije od opisanog redovitog postupka promjene Ustava unutar samog Hrvatskog sabora, ipak smatramo da to ne bi bilo svrhovito. Referendumskim odlučivanjem o toj ustavnoj promjeni previše bi se politizirala hrvatska javnost, a formalno gledano na referendumu o promjeni većine iz članka 141. st. 4. Ustava odlučivalo bi se na temelju odredaba članka 86. st. 4. Ustava, uz blaže uvjete većine od većine o čijoj se promjeni odlučuje.

4.1. Odredba Ustava 1990. o potrebnoj većini glasova
U razmatranju potrebe promjene, u smislu njezinog ublažavanja, većine glasova ukupnog broja birača u državi koja je danas, prema članku 141. st. 4. Ustava, potrebna na referendumu za odluku o udruživanju Hrvatske u saveze s drugim državama, valja prethodno objasniti razloge zašto se ustavotvorac 1990. godine opredijelio za takvu, a ne blažu odredbu. Ponajprije, o čemu mogu posvjedočiti i osobno, kao jedan od stručnih autora Ustava od 22. prosinca 1990. (Nar. nov., br. 56/90), željelo se da predstojeća referendumska odluka o samoodređenju hrvatskog naroda odnosno ostvarenju njegove neovisne suverene države ima što snažniji ustavnopravni temelj i što širi ustavnopolitički legitimitet činjenicom da će biti donesena, ustavnopravno gledano, načelno “najvećom” mogućom većinom - većinom ukupnog broja birača u državi.⁷ Drugi razlog koji je posredno utjecao na ustavotvorca da prihvati tu, sa stajališta poredbenog ustavnog prava, najstrožu referendumsku većinu za odlučivanje na referendumu o udruživanju Republike Hrvatske u saveze s drugim državama, bilo je htijenje da se što više oteža postupak udruživanja, imajući na umu moguće buduće obnavljanje nekog oblika jugoslavenskog državnog zajedništva.

4.2. Ustavni zakon iz 1997.
Valja istaknuti da je donošenjem Ustavnog zakona o izmjenama i dopunama Ustava Republike Hrvatske od 18. prosinca 1997. prestao ovaj razlog za propisivanje takve najstrože većine za donošenje odluke o udruživanju Republike Hrvatske u saveze s drugim državama. Tada je, naime, dopunom tadašnjeg članka 135. Ustava (a nakon ustavne promjene iz 2000. godine, kada postaje članak 141. st. 2. Ustava) zabranjeno: “pokretanje postupka udruživanja Republike Hrvatske u saveze s drugim državama u kojem bi udruživanje dovelo, ili moglo dovesti, do obnavljanja jugoslavenskog državnog zajedništva, odnosno neke balkanske državne sveze u bilo kojem obliku.”

4.3. Ustavno rješenje iz čl. 141. st. 4. moguće varijante većine
Također valja istaknuti da danas od 33 europske države koje primjenjuju neki, obvezatan i fakultativan, a većina samo fakultativan odlučujući referendum, uz Hrvatsku samo još Litva i Letonija za donošenje odluke u pojedinim slučajevima referenduma traže većinu glasova ukupnog broja birača u državi⁸. Ako se, prema tome, prihvati da vrlo uvjerljivi i brojni argumenti govore u prilog promjene ustavne odredbe iz članka 141. st. 4. Ustava, koja se odnosi na većinu glasova kojom se donosi odluka o udruživanju Republike Hrvatske u saveze s drugim državama, postavlja se pitanje da li se u novom ustavnome rješenju članka 141. st. 4. Ustava opredijeliti za strožu ili blažu varijantu većine kojom bi se donosila odluka o udruživanju Republike Hrvatske u saveze s drugim državama, što podrazumijeva i odlučivanje o članstvu u Europskoj uniji. Stroža varijanta propisivala bi da se na referendumu odlučuje većinom birača koji su glasovali, uz uvjet da je referendumu pristupila većina od ukupnog broja birača u Republici Hrvatskoj. Ona bi značila prenošenje odredbe članka 86. st. 4. Ustava o većini kojom se danas odlučuje u slučaju fakultativnog ustavotvornog i zakonodavnog referenduma na slučajeve obvezatnog referenduma o udruživanju Republike Hrvatske u saveze s drugim državama. Blaža varijanta propisivala bi da se odluka na referendumu donosi većinom glasova birača koji su glasovali. Ona bi, prema tome, uz promjenu članka 141. st. 4. Ustava, tražila i promjenu članka 86. st. 4. Ustava kojom se propisuje većina u slučajevima fakultativnog ustavotvornog i zakonodavnog referenduma. Opredjeljujemo se za blažu varijantu prema kojoj bi se, nakon što se ustavnom promjenom izmijeni članak 86. st. 4. i članak 141. st. 4. Ustava, u svim slučajevima ustavotvornog i zakonodavnog referenduma kao i referenduma o udruživanju Republike Hrvatske u saveze s drugim državama odlučivalo istom većinom - većinom birača koji su glasovali, odnosno koji su pristupili referendumu. Temeljni argument u prilog tom našem stajalištu, odnosno prijedlogu proizlazi iz ustavnopravne činjenice da je suglasno članku 1. st. 3. Ustava, neposredno odlučivanje (referendum) uz izbor narodnih predstavnika (zastupnika) oblik ostvarivanja vlasti naroda, odnosno hrvatskih državljana.⁹ Prema tome, ustavnopravno izbor zastupnika (predstavnička demokracija) i neposredno odlučivanje referendumom (neposredna demokracija) dva su oblika ostvarivanja narodnog (državljanskog) suvereniteta u Republici Hrvatskoj. Ako se za izbore kako zastupnika u Hrvatski sabor, tako i predsjednika Republike Hrvatske (a oni čine temelj predstavničke demokracije) ne traži uvjet postotka birača koji moraju izaći na izbore da bi izbori bili pravovaljani, odnosno u skladu s Ustavom i Zakonom, tada nije ustavnopravno logično, pa ni prihvatljivo, da se uvjet 50-postotnog izlaska na referendum od ukupnog postotka birača u državi traži za donošenje odluke na referendumu bio on fakultativni, ustavotvorni i zakonodavni referendum ili obvezatni referendum u slučaju prijedloga o udruživanju Republike Hrvatske u saveze s drugim državama. Na kraju, valja još istaknuti da od ukupno 33 europske države koje, kako je već napomenuto, primjenjuju neki od oblika fakultativnog ili obvezatnog odlučujućeg referenduma njih 14 primjenjuju, na temelju ustava ili zakona, kao uvjet za uspješnost referenduma određeni postotak (kvorum) birača koji moraju pristupiti referendumu (uz Hrvatsku, to su Bugarska, Italija, Malta, Litva, Letonija, Rusija, Makedonija, Poljska, Portugal, Mađarska, Albanija, Azerbejdžan i Armenija). Ostalih 19 europskih država traži za odluku na referendumu samo uvjet većine birača koji su glasali odnosno pristupili referendumu.

1 Prema našem mišljenju, Republika Hrvatska će vjerovatno ući u članstvo NATO-a 2009. godine, a u Europsku uniju najranije krajem 2009., a najkasnije 2014. godine.
3 Prema tekstu OTAN Documents fondamentaux, Mise a jour 09. Mar 2007.
4 Stavak 2. članka 5. Ugovora glasi: “Sa svakim oružanim napadom i svakom mjerom kao odgovorom na njega bit će odmah upoznato Vijeće sigurnosti. Sve poduzete mjere prestat će kad će Vijeće sigurnosti poduzeti potrebne korake kako bi se ponovno uspostavio i očuvao mir i međunarodna sigurnost.”
5 U ustavnopravnoj teoriji smatra se da parlament ili drugo tijelo koje prema ustavu ili zakonu ima pravo raspisati odlučujući referendum može uvijek, pa i kad ta mogućnost nije propisana u ustavu ili zakonu, raspisati savjetodavni referendum.
6 Valja napomenuti da je Ustavni sud Republike Hrvatske 20. travnja 2006. ukinuo novi članak 8.h Zakona o referendumu i drugim oblicima osobnog sudjelovanja u obavljanju državne vlasti i lokalne i područne samouprave u kojem je bio uređen nadzor Ustavnog suda nad postupkom izjašnjavanja birača o potrebi da se zatraži raspisivanje referenduma uz njegovo pravo da, ako utvrdi da referendumsko pitanje, odnosno način izjašnjavanja birača o potrebi da se zatraži raspisivanje referenduma nije u skladu s Ustavom i zakonom, zabrani njegovo raspisivanje. Odluku o ukidanju tog članka Zakona o referendumu Ustavni je sud donio ponajprije zato što je utvrdio da se nadležnosti Ustavnog suda smiju propisivati samo Ustavom i Ustavnim zakonom o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, a ne i zakonom (Odluka USRH – Nar. nov., br. 58/06).
7 Na referendumu održanom 19. svibnja 1991. godine 93,94% birača dalo je svoj glas za suverenu i neovisnu Republiku Hrvatsku.
8 vidi Le referendum en Europe - Analyse des regles juridiques des etats europeens, pripremljeno od Commission Europeenne pour la democratie par le droit (Commission de Venise) - Etude no 287/2004.
9 Članak 1. st. 3. Ustava glasi: “Narod ostvaruje vlast izborom svojih predstavnika i neposrednim odlučivanjem.”