1. Uvod
U posljednjih 15 godina Ustavni sud Republike Hrvatske izrastao je u respektabilnu instituciju, čiji je ugled temeljen na dosljednom zalaganju za ustavnost i zakonitost, zaštitu temeljnih ljudskih prava i sloboda te inzistiranju na vladavini prava općenito. U prilog toj tvrdnji mogli bi se iznijeti mnogi pokazatelji djelovanja Ustavnog suda. O njima je opširno govorio i predsjednik Ustavnog suda Republike Hrvatske, prof. dr. sc. Petar Klarić, na svečanoj akademiji prigodom obilježavanja 15. godišnjice rada USRH.¹ No, jedan pokazatelj vrijedi iznijeti u ovoj prigodi, jer se on uobičajeno smatra jednim od najvažnijih indikatora rada bilo kojeg ustavnog suda. Riječ je o tome da je USRH u proteklom desetljeću prema riječima njegova predsjednika, u 262 slučaja donio odluku o ukidanju zakona ili pojedinih odredaba zakona. Usporedbe radi, njemački je Savezni ustavni sud u prva četiri desetljeća svog postojanja (do 1991. godine) poništio oko 200 zakona i još 223 druga propisa.² Ne iznenađuje stoga da su u našoj javnosti, gotovo godinu dana prije izbora većeg broja sudaca Ustavnog suda, započele rasprave o mogućim kandidatima za tu dužnost. To jasno potvrđuje sadašnji ugled, ali i iznimnu ustavnopravnu i političku važnost institucije Ustavnog suda u Republici Hrvatskoj. U prigodi imenovanja praktički 2/3 članstva Ustavnog suda tijekom 2007. godine,³ bilo bi, stoga, od posebne važnosti ponovno razmotriti sve relevantne aspekte koji utječu na neovisan položaj te »međuvlasti« prema ostalim granama vlasti.⁴ Postojeći saziv Hrvatskog sabora izabrat će nove suce USRH. O tome se, na žalost, u našoj javnosti već počelo govoriti kao o svojevrsnoj »bitki« u kojoj će dominirati politička dogovaranja i trgovine oko kandidata podobnih pojedinim političkim opcijama u Hrvatskom saboru.⁵

2. Samostalnost i neovisnost ustavnih sudaca prema Ustavu Republike Hrvatske i Ustavnom zakonu o Ustavnom sudu Republike Hrvatske
Zbog iznimno značajne ustavne i političke važnosti Ustavnog suda Republike Hrvatske u svakoj državi u kojoj on postoji, nastoji se nizom odredaba u Ustavu ili Ustavnom zakonu zajamčiti samostalnost i neovisnost ustavnih sudaca i što transparentniji postupak njihova izbora. Glede toga značajan je u nas niz odredaba u Ustavu i u Ustavnom zakonu o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (u nastavku teksta: UZUS)⁶. Odredbe Ustava koje prema našem mišljenju jamče samostalnost i neovisnost sudaca sadržane su u članku 126. - da suci Ustavnog suda Republike Hrvatske ne mogu obavljati nijednu drugu javnu ni profesionalnu dužnost i da imaju imunitet kao i zastupnici u Hrvatskom saboru te u članku 127. da »sudac Ustavnog suda Republike Hrvatske može biti razriješen dužnosti prije isteka vremena na koje je izabran ako zatraži da bude razriješen, ako bude osuđen na zatvorsku kaznu, ili ako trajno, što utvrđuje sâm Sud, izgubi sposobnost da obavlja svoju dužnost«. Odredbama UZUS-a, a posebno onima koje govore o uvjetima za izbor sudaca, njihovom izboru i prestanku dužnosti, biranju predsjednika Suda od strane samih sudaca te zabranom članstva u političkoj stranci, također je ojačana autonomija sudaca. Za neovisnost i autonomiju Ustavnog suda trebao bi biti vrlo važan i transparentniji postupak izbora ustavnih sudaca u kojem je, novim UZUS-om, naglašena uloga stručne, političke i šire javnosti. Propisanim postupkom, napominje prof. dr. Branko Smerdel, »vidljivo je nastojanje donositelja Ustavnog zakona da osigura takav sastav Ustavnog suda čiji će se autoritet temeljiti na prvom mjestu na stručnim osobinama, te statusu i ugledu postignutim stručnim i znanstvenim radom, a ne angažiranjem u politici«.⁷ Prema novom postupku procedura izbora ustavnih sudaca u nizu je elemenata demokratičnija, transparentnija i manje podobna za različite oblike politizacije izbora (javni poziv, javni razgovor s kandidatima, obrazložena lista kandidata, lista s većim brojem kandidata od broja koji se bira, pojedinačno glasovanje o kandidatima). No, bez obzira na sva navedena ustavna jamstva neovisnosti i samostalnosti Ustavnog suda ona, prema našem mišljenju, nisu dovoljna da zapriječe mogući izbor kandidata koji će biti više rezultat političkog, a ne stručnog izbora. Ukratko ćemo to pokušati elaborirati. Osim formalnih stručnih uvjeta, nadležni će odbor u značajnijoj mjeri rukovoditi i političkim svjetonazorom kandidata za suca Ustavnog suda.⁸ Upravo će se o tim obilježjima pojedinih kandidata najviše i raspravljati, i u odboru i u Hrvatskom saboru te u stručnoj i široj javnosti.⁹ To je, uostalom, slučaj u svim državama koje imaju ustavne sudove ili sudove koji imaju slične nadležnosti. No, u tim državama, a posebno mislimo na države europske ustavnosudske tradicije, nastoji se određenim ustavnim rješenjima postići ravnoteža između kriterija stručnosti i kriterija ideološke i političke podobnosti, tako da drugi kriterij bude u drugom planu i sporedan, a kriterij stručnosti u prvom planu. Osim toga, teži se tome da ustavni sudovi ne će biti popunjeni »sucima bilo koje ideološke i jurisprudencijske krajnosti, već će njima dominirati umjereni suci«.¹⁰ Kako se to postiže? Nisu dovoljna samo ona jamstva koja su već sadržana u našem Ustavu i UZUS-u, već je nužan takav izbor sudaca koji će biti rezultat suglasja, odnosno kompromisa najvažnijih političkih stranaka i, drugo, treba se opredijeliti za dugačak izborni mandat sudaca bez prava reizbora, radi dodatnog jačanja neovisnosti Ustavnog suda. Promjene koje ćemo predložiti zahtijevaju, premda minimalne, izmjene i u Ustavu Republike Hrvatske i u UZUSu. Budući da nikada ne treba olako prići ustavnim promjenama držimo da je važno upravo ukazivanjem na rješenja koja dominiraju pri izboru ustavnih sudaca u većini europskih država, objasniti razložnost i utemeljenost naše inicijative.

3. Izbor sudaca ustavnih sudova u europskim državama
Postoje različite tipologije načina izbora sudaca ustavnih sudova i sličnih sudbenih tijela. Dvije su najčešće. Jedna u prvom planu ima tijela koja obavljaju izbor ustavnih sudaca pa tako razlikujemo sustav izbora u zakonodavnom tijelu, sustav izbora od strane šefa države te kombinirane ili mješovite sustave u kojima različita tijela biraju ustavne suce.¹¹ Druga tipologija polazi od tijela koje bira i broja osoba koje biraju suce ustavnog suda pa razlikujemo tri temeljna modela izbora: monokratski, većinski i supervećinski.¹² Prva tipologija nam želi reći koje tijelo, ili tijela, ima ulogu u procesu izbora ustavnih sudaca. Pritom će neki autori zagovarati tezu da je pri izboru ustavnih sudaca poželjno da više tijela sudjeluje u njihovom izboru. Idealno bi rješenje bilo kad bi tijela svih triju ogranaka državne vlasti (zakonodavni, izvršni i sudbeni) sudjelovali u izboru (s pravom predlaganja ili pravom odlučivanja) kako bi se uspostavio svojevrstan sustav političke ravnoteže i suodlučivanja pojedinih ogranaka.

3.1. Djelokrug zakonodavnog tijela
U značajnom broju slučajeva suce ustavnih sudova biraju zakonodavna tijela kao, primjerice, u Njemačkoj, Portugalu, Poljskoj, Mađarskoj, Litvi, Sloveniji, Rusiji i Hrvatskoj. Postoje, dakako, određene specifičnosti u pojedinim državama. Tako u Sloveniji predsjednik republike ima isključivo pravo predlaganja kandidata za ustavne suce, koje bira Državni zbor. U Poljskoj parlament (Sejm) bira 15 sudaca ustavnog suda na 9 godina, bez prava reizbora, a potom predsjednik imenuje predsjednika i potpredsjednika Ustavnog suda između kandidata koje je predložila opća skupština sudaca Ustavnog suda. Ustavni sud Mađarske sastoji se od 11 članova koje bira parlament. Članove predlaže Odbor za predlaganje koji se sastoji od po jednog člana svake političke stranke zastupljene u parlamentu. Za izbor ustavnih sudaca potrebna je dvotrećinska većina zastupnika. Litvanski Ustavni sud broji 9 sudaca s mandatom od 9 godina, koji se svake tri godine rekonstruira za tri člana. Suce bira parlament tako da po tri člana predlažu predsjednik republike, predsjedavajući parlamenta i predsjednik Vrhovnog suda. Predsjednika Ustavnog suda također imenuje parlament, ali na prijedlog predsjednika republike. Prema portugalskom ustavu, revidiranom 2005. godine, Ustavni sud sastoji se od 13 sudaca, od kojih deset bira parlament, a njih 10 prema svom izboru, kooptira u sastav Suda još troje ustavnih sudaca i to iz redova sudaca redovitih sudova. Suci sami biraju svog predsjednika. Njihov mandat je 9 godina i nemaju pravo reizbora. U Njemačkoj se 16 ustavnih sudaca bira u dva odvojena senata od po osam sudaca. Svaki parlamentarni dom bira po osam sudaca na prijedlog ministra pravosuđa, ali ne na isti način. Bundestag ne bira suce neposredno već formira posebno dvanaestoročlano elektorsko tijelo, izabrano razmjerno stranačkom sastavu tog parlamentarnog doma, dok Bundesrat (Savezno vijeće), u kojem su zastupljene njemačke pokrajine, bira neposredno preostalih 8 sudaca. Predsjednika i potpredsjednika Ustavnog suda biraju naizmjenično Bundestag, odnosno Bundesrat. Mandat sudaca je 12 godina i ne mogu biti ponovno izabrani.

3.2. Djelokrug predsjednika države
Drugi model je izbor ustavnih sudaca koji obavlja predsjednik države, na prijedlog drugih tijela vlasti (vlada, parlament ili sudstvo). Tako se imenuju suci u Austriji, Španjolskoj, Češkoj, Slovačkoj, Danskoj itd. U Austriji se Ustavni sud sastoji od predsjednika, potpredsjednika, 12 članova te još 6 zamjenika. Na prijedlog vlade, predsjednik republike imenuje većinu sudaca - predsjednika, potpredsjednika, 6 članova i 3 zamjenika. Preostalih 6 članova i 3 zamjenika predsjednik republike imenuje na prijedlog dvaju parlamentarnih domova, s tim da Nacionalno vijeće predlaže 3 člana i 2 zamjenika, a Savezno vijeće preostala 3 člana i jednog zamjenika. Austrijski sustav izbora ustavnih sudaca, dakle, u izborni postupak uključuje predsjednika države, vladu te oba parlamentarna doma. U Španjolskoj Ustavni sud ima 12 članova koje imenuje kralj, na prijedlog više različitih tijela. Četiri predlaže Kongres i to putem 3/5 većine, četiri predlaže drugi dom - Senat, uz istu potrebnu većinu, dva predlaže vlada, a dvoje opće sudbeno vijeće. Mandat sudaca je devet godina i ne mogu biti ponovno birani. Predsjednika suda imenuje kralj na prijedlog samih ustavnih sudaca. U Češkoj se ustavni sud sastoji od 15 sudaca koji se imenuju na 10 godina i to od predsjednika republike, uz suglasnost senata, drugog doma parlamenta.

3.3. Mješoviti sustav
Treći, mješoviti sustav izbora sudaca ustavnog suda prva je uvela Italija, a potom i neke druge države. Ustavni sud Italije ima 15 članova od kojih pet imenuju predsjednik republike, oba doma parlamenta na zajedničkoj sjednici te najviši redovni i upravni sudovi. Ustavni suci između sebe biraju predsjednika. Mandat im traje devet godina, bez prava reizbora.

3.4. Potrebna većina
Nas u ovom radu više zanima druga tipologija sustava izbora ustavnih sudaca, koja polazi od broja onih koji ih biraju i potrebne većine u tijelu koje bira suce. Prema toj tipologiji razlikujemo tri temeljna modela izbora: monokratski, većinski i supervećinski. Prvi model postoji, zapravo, samo u Francuskoj, pri izboru Ustavnog vijeća. Članove imenuju samo tri osobe i to zasebno - predsjednik republike i predsjednici oba doma parlamenta imenuju svaki po tri člana. Većinski i supervećinski izbor odnose se na potrebnu većinu zastupnika pri glasovanju o izboru ustavnih sudaca. Većinski model pretpostavlja da je za izbor sudaca potrebna većina prisutnih ili svih zastupnika u parlamentu, a supervećinski model zahtijeva za izbor ustavnih sudaca većinu koja je iznad apsolutne većine, preciznije rečeno, koja je najmanje 3/5, a u pravilu 2/3. Uz takav kriterij u većinski model izbora sudaca ustavnog suda možemo uvrstiti Hrvatsku, Sloveniju, Latviju i Poljsku, a u supervećinski Njemačku, Mađarsku, Italiju, Španjolsku i Portugal.

4. Izbor ustavnih sudaca u Njemačkoj
Njemačka je bila uzor svim državama koje su poslije svojim ustavima propisale supervećinu za izbor ustavnih sudaca u parlamentu pa valja više reći o njemačkom primjeru. Prije nekoliko godina, tada već bivši sudac njemačkog Ustavnog suda, prof. Dieter Grimm govorio je vrlo otvoreno o svom izboru za suca tog tijela i pritom obrazložio razlog zbog čega je njemačkim ustavom propisana supervećina i nereizbornost sudaca.¹³ Grimm potvrđuje političke implikacije izbora sudaca Ustavnog suda. On ukazuje na mogućnost politizacije toga pitanja, govori o izuzetnoj važnosti koju tom pitanju posvećuju političke stranke, iskreno priznaje odvijanje političke trgovine iza zatvorenih vrata, potvrđuje dominaciju najjačih stranaka, ali ukazuje i na to da je opasnost od stvaranja dviju ideološki različitih skupina sudaca ublažena zbog toga što dvotrećinsko glasovanje prisiljava na traženje konsenzusa. Vladajuća parlamentarna većina ne može sama imenovati ustavne suce, što daje značajnu ulogu opoziciji i, kao što kaže Klaus von Beyme: »Fiksirane pretpostavke za takvu sudačku službu dodatno sprječavaju da neosposobljeni političari dođu do takve službe. Jednokratan izbor na dvanaest godina treba povećati otpornost sudaca na političke pritiske. Stranačko-političke veze sudaca brižljivo su odvagnute«.¹⁴ Upravo su se njemačkim primjerom vodile sve druge države koje su svojim ustavom propisale supervećinu za izbor ustavnih sudaca i njihov jednokratan mandat.

5. Mogućnosti izbora ustavnih sudaca dvotrećinskom većinom u Hrvatskom saboru
Komparativna analiza izbora ustavnih sudaca u europskim državama pokazuje da postoje dva temeljna opredjeljenja. Jedno je opredjeljenje da u izboru sudaca sudjeluje više ogranaka vlasti, najčešće izvršni i zakonodavni, a ponekad i sudbeni. Moglo bi se reći i da je izbor sudaca američkog Vrhovnog suda izvorni model takvog pristupa. Senat, kao predstavničko tijelo »služi kao važna politička kočnica na predsjednikovu ovlast imenovanja«.¹⁵ Kombinacija predlagateljske uloge izvršne vlasti i suglašavajuće uloge ogranka zakonodavne vlasti treba istovremeno omogućiti izbor sudaca koji ne će biti ovisni za svoj izbor jednom ogranku vlasti. Varijacije tog modela prisutne su u više europskih država. Ponekad je izborni model sličan američkom - tako u Češkoj predsjednik republike ima isključivo pravo predlaganja Senatu (drugom domu parlamenta) koji mora dati suglasnost na njegov prijedlog. Predlagatelj može biti i neko drugo tijelo - vlada, predsjednici parlamenta ili parlamentarnih domova, vrhovni sud itd. No, u postupku izbora želi se sudjelovanjem više različitih tijela i različitih ogranaka vlasti spriječiti da jedno tijelo, najčešće zakonodavno, ima monopol pri izboru ustavnih sudaca. Dakle, u onim državama u kojima zakonodavno tijelo bira ustavne suce samo najblažom kvalifi ciranom većinom - većinom od ukupnog broja zastupnika - postoji, u pravilu, neko drugo tijelo, najčešće šef države ili najviši redoviti sud u ulozi predlagatelja. Situacija je izmijenjena, ali je logika ista kad parlament, odnosno ponegdje dva parlamentarna doma, predlaže, a šef države imenuje. Bitno je da izbor ustavnih sudaca nije isključivo u rukama puke parlamentarne većine.

U onim, pak, državama gdje je parlament jedino tijelo koje sudjeluje u izboru ustavnih sudaca odluka se ne prepušta običnoj parlamentarnoj većini, već se traži u pravilu dvotrećinska većina, odnosno 3/5 većina u Španjolskoj, odnosno, u pravilu, ista većina koja se traži za ustavne promjene u tim državama. Hrvatska je jedna od rijetkih država u kojima je izbor ustavnih sudaca prepušten kvalificiranoj parlamentarnoj većini (većina od ukupnog broja zastupnika), a u izboru ne sudjeluje neki drugi ogranak vlasti. Hrvatski model izbora ustavnih sudaca danas je anomalija s obzirom na način izbora ustavnih sudaca u Europi. Mogli bismo, dakako, predlagati i varijantu prema kojoj bi u izboru sudaca ustavnog suda sudjelovalo više tijela, odnosno ogranaka vlasti. Primjerice, da predsjednik republike predlaže Hrvatskom saboru kandidate za ustavne suce. Nismo skloni toj varijanti, koja je prisutna u nama susjednoj Sloveniji ili u Češkoj. Ona bi vjerojatno izazvala mnogo više rasprava i zahtijevala mnogo više promišljanja, a teško je očekivati da bi se i Hrvatski sabor odrekao dijela svojih ovlasti u korist predsjednika (ovlast predlaganja).¹⁶ Stoga nam je znatno bliža druga opcija, po ugledu na njemački model izbora ustavnih sudaca - zahtijevanje dvotrećinske većine za izbor sudaca u Hrvatskom saboru.¹⁷

6. Umjesto zaključka
U tom smislu zalažemo se za sljedeće ustavne, odnosno promjene UZUS-a.
1. Suce Ustavnog suda trebalo bi birati dvotrećinskom većinom glasova svih zastupnika u Hrvatskom saboru, a ne kako je sada predviđeno većinom svih zastupnika.
2. Suci Ustavnog suda ne bi smjeli imati, što je sada moguće, pravo reizbora na tu dužnost.
3. Mandat sudaca Ustavnog suda mogao bi se produljiti na 10 do 12 godina, umjesto sadašnjih 8 godina.
Dakako, mogući prigovor koji bi se mogao uputiti, pogotovo što se tiče zahtijevane dvotrećinske većine za izbor ustavnih sudaca, jest da je moguća blokada manjine pri donošenju odluke o izboru. No, logika prijedloga jest upravo u tome da tjera najvažnije političke opcije u Hrvatskom saboru na traženje konsenzusa, umjesto preglasavanja. Govoreći o učinku supervećine pri izboru ustavnih sudaca u nekim europskim državama A. Stone Sweet kaže: »Budući da su njemački, talijanski i španjolski politički sustavi višestranački i zbog toga što ni jedna pojedinačna stranka nije nikada posjedovala zahtijevanu kvalifi ciranu većinu to, u stvari, čini nužnim da stranke međusobno pregovaraju kako bi postigle konsenzus o određenom nizu kandidata«.¹⁸ Ako je to moguće u Njemačkoj, Španjolskoj, Italiji ili Mađarskoj, zašto bi bilo nemoguće u Hrvatskoj?
Ustavom Republike Hrvatske utvrđeno je samo da je mandat ustavnih sudaca 8 godina (čl. 125. st. 1), a UZUS-om je propisano da predloženi kandidat za suca Ustavnog suda mora dobiti većinu od ukupnog broja zastupnika u Hrvatskom saboru. Ni Ustav Republike Hrvatske, a niti UZUS ne propisuju zabranu ponovnog izbora ustavnih sudaca. Budući da je sada kvalifi cirana većina propisana člankom 6. stavak 7. UZUS-a, trebalo bi izmijeniti taj stavak. U posebnom članku trebalo bi propisati da suci Ustavnog suda ne mogu biti ponovno izabrani na tu dužnost. Što se tiče trajanja mandata, on je propisan člankom 125. Ustava tako da bi propisivanje duljeg mandata ustavnih sudaca, kako predlažemo, zahtijevalo izmjenu u navedenom ustavnom članku. Također, alternativno, mogle bi se sve predložene promjene u načinu izbora i trajanju mandata ugraditi u članak 125. Ustava, a staviti izvan snage odredba o potrebnoj kvalificiranoj većini za izbor sudaca u članku 6. UZUS-a.
Navedene ustavne, odnosno promjene u Ustavnom zakonu o Ustavnom sudu Republike Hrvatske moguće je provesti tijekom 2007. godine, a prije izbora novih ustavnih sudaca. U posljednje vrijeme govori se o mogućoj »četvrtoj promjeni Ustava« Republike Hrvatske.¹⁹ Naš se prijedlog, stoga, odnosi na temu izbora sudaca Ustavnog suda kao neizostavan dio tog paketa ustavnih promjena. Dakako, ako se oko navedenih promjena može postići konsenzus u Hrvatskom saboru. Takav konsenzus bio bi još jedan vrijedan indikator zrelosti hrvatske demokracije.

1 Vidjeti Informator br. 5509-5510 od 23. i 27. 12. 2006. g.
2 Vidjeti Alec Stone Sweet, Governing with Judges: Constitutional Politics in Europe, Oxford University Press, Oxford, 2000., str. 64.
3 Tijekom 2007. godine treba biti izabrano 9 od ukupno 13 sudaca USRH-a. Jednom sucu mandat istječe 1. ožujka 2007., a osmorici sudaca 7. prosinca 2007.
4 Jadranko Crnić, Vladavina ustava, Informator, Zagreb, 1994. g., str. 3.
5 Prava bitka za Ustavni sud počinje najesen, Vjesnik, 9. 1. 2007. g.
6 Ustavni zakon o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (Nar. nov., br. 99/99, 29/02,49/02 - proč. tekst).
7 Branko Smerdel i Smiljko Sokol, Ustavno pravo, Pravni fakultet u Zagrebu, Zagreb, 2006., str. 183.
8 Vidjeti Henry J. Abraham, Justices & Presidents: A Political History of Appointments to the Supreme Court, 3. izdanje, Oxford University Press, Oxford, 1992., str. 5-6.
9 Poznati su javna propitivanja nominiranih kandidata za suce američkog Vrhovnog suda. U tim tzv. hearings pred nadležnim senatskim odborom rijetko se kada dovodi u pitanje stručnost pojedinih kandidata. Uglavnom je riječ o sucima nižih federalnih sudova s bogatim sudačkim stažom ili profesorima pravnih znanosti na uglednim sveučilištima. Ono što se propituje i što najviše zanima senatore, ali i širu javnost, jest kako će pojedini kandidat, ako bude izabran, glasovati u određenim važnim političkim, ideološkim, moralnim, društvenim pitanjima u kojima su Amerikanci podijeljeni.
10 John Ferejohn i Pasquale Pasquino, Constitutional Adjudication: Lessons from Europe, Texas Law Review, Vol. 82, 2004., str. 1702.
11 Vidjeti Igor Kaučić, Volitve in mandat sodnikov ustavnega sodišča, str. 415-419. Zanimljivo je spomenuti da je isti model bio predložen i u prvom prijedlogu nacrta hrvatskog Ustava, od 15. kolovoza 1990. godine (čl. 132. Prijedloga nacrta). Potom je u Nacrtu ustava od 23. studenoga izostavljena predlagateljska uloga predsjednika republike te je ovlast izbora ustavnih sudaca u cijelosti povjerena Hrvatskom saboru (vidjeti čl. 125. Nacrta). Na kraju je »božićnim« Ustavom propisano da suce bira Zastupnički dom na prijedlog Županijskog doma (čl. 122. Ustava). Ukidanjem Županijskoga doma ustavotvorac se vratio na verziju koju smo imali u Nacrtu ustava iz studenoga 1990. godine. Vidjeti Duška Šarin, Nastanak hrvatskoga ustava, Narodne novine, Zagreb, 1997. g., str. 328.
12 Ferejohn i Pasquino, Constitutional Adjudication, str. 1681-1682.
13 »Dvotrećinska većina, naravno, tjera glavne političke stranke da se sporazumiju. One moraju naći konsenzus, jer nijedna stranka nije nikada bila ni blizu da ima dvotrećinsku većinu u parlamentu. Ono što se dogodilo jest da su one neformalno podijelile tih šesnaest mjesta tako da za njih osam kada je slobodno mjesto jedna stranka izlazi s prijedlogom, a za drugu polovicu druga glavna stranka izlazi s tim neformalnim pravom da predloži ime. Tada se vode pregovori među tim strankama da li se radi o prihvatljivoj osobi za drugu stranu. To može voditi dvostrukoj praksi. Moglo je voditi praksi gdje ljudi kažu ‘ako propustiš mog kandidata, ja ću propustiti tvoga’, što bi zasigurno bio loš sustav. Srećom, nikada nije tako ispalo. Druga stranka vrlo pažljivo proučava osobe koje je predložila stranka koja ima pravo izaći s imenom, što ima za rezultat da nikakve krajnje stranačke osobe neće doći u Ustavni sud. To je gotovo nemoguće po ovom sustavu … Ja nikada nisam bio član stranke … Moj neposredni prethodnik bio je vrlo poznati profesor ustavnog prava. Tako je postojala određena tradicija da bi to mjesto trebalo biti popunjeno od nekog tko nema veze s političkim strankama već snažnu svezu s ustavnim pravom. Naravno, stranka vas mora nominirati i u mom slučaju to je bila Socijal-demokratska stranka … Sada imamo pravilo, ograničeni mandat od dvanaest godina, što nije bio slučaj od samog početka … Mislim prije svega da je ograničeni mandat dobra stvar u usporedbi sa sustavom u Sjedinjenim Državama. Često čujem od odvjetnika u Sjedinjenim Državama da je to prijetnja neovisnosti sudstva, koju ja ne vidim. Prijetnja neovisnosti bila bi, naravno, kada bi postojalo pravo ponovna izbora … Tada sudac može biti sklon tome da donosi odluke koje će pripomoći njegovu ponovnom izboru. Ograničeni mandat ne čini nikakve probleme glede nezavisnosti sudstva … Smatram da je dvotrećinska većina izvanredno važna. To je ista većina koju trebate za izmjenu Ustava.« Dostupno na http://www.nyulawglobal.org/ events/dfl s/documents/grimm_script.rtf
14 Klaus von Beyme, Politički sustav Savezne Republike Njemačke, Pan Liber, Osijek, 1999. g., str. 278.
15 Henry Paul Monaghan, The Confi rmation Process: Law or Politics, u Vicky Jackson i Mark Tushnet, Comparative Constitutional Law, Foundation Press, New York, 1999., str. 494.
16 Pored toga, a što nam je poznato još od vremena američke ustavne konvencije u Philadelphiji, tijelo koje odlučuje o tome krši li predsjednik ustav u obnašanju svojih dužnosti, ne bi trebalo ovisiti o predsjedniku za svoje imenovanje. Kada su američki ustavotvoritelji dali predsjedniku ovlast predlaganja sudaca Vrhovnog suda, istovremeno su odlučili da Vrhovni sud ne može biti tijelo koje će suditi predsjedniku u postupku impeachmenta, već su se opredijelili za Senat.
17 O toj se opciji u posljednje vrijeme ozbiljno raspravlja u Sloveniji, bez obzira na to što prema njihovom Ustavu Državni zbor imenuje suce Ustavnog suda na prijedlog predsjednika države. Vidjeti Igor Kaučić, Volitve in mandat sodnikov ustavnega sodišča, Javna uprava, letnik 42, br. 2- 3, 2006. g.
18 A. Stone Sweet, Governing with Judges, str. 48.
19 Vidjeti »Dovoljno zastupničkih ruku za povratak Bošnjaka i Slovenaca«, Vjesnik, 20. i 21. 1. 2007, str. 20-21.