1. UVODNO
Sloboda izražavanja u svakodnevnoj javnoj komunikaciji najčešće podrazumijeva slobodu javnog govora ili pisane riječi u sredstvima javnog priopćavanja. Slobode koje jamči pravni poredak, u pravilu, nisu apsolutne, već mogu biti ograničene ili čak zabranjene sukladno zakonskim okvirima ovisno o općem dobru koje treba zaštititi.

Prema odredbama Zakona o sudovima¹, sudovi u Republici Hrvatskoj su tijela državne vlasti koja sudbenu vlast obavljaju u okviru zakonom propisane nadležnosti, štite pravni poredak, osiguravaju jedinstvenu primjenu prava, ravnopravnost i jednakost svih pred zakonom; obvezni su nepristrano, pravično i u razumnom roku odlučivati o pravima, obvezama i odgovornostima sudionika sudskih postupaka.

Poticaj za pisanje ovog članka bila je presuda Europskog suda za ljudska prava (u nastavku teksta: ESLJP) o povredi konvencijskog prava na slobodu izražavanja u slučaju Raspović protiv Hrvatske², kao primjer u kojim okolnostima sudovi mogu utvrditi i sankcionirati tu povredu. Slučaj je edukativan zato što su hrvatski sudovi uključujući i Ustavni sud Republike Hrvatske (u nastavku teksta: Ustavni sud) utvrdili da je odvjetnica stranke prekoračila granice slobode izražavanja odnosno uvrijedila sud i suca, za što je bila novčano kažnjena u dva navrata, dok je ESLJP zauzeo protivno stajalište te utvrdio povredu članka 10. Konvencije o zaštiti ljudskih prava i sloboda (u nastavku teksta: Konvencija) od hrvatskih sudova.

Slučaj je vrijedan pažnje i zbog brojne sudske prakse na koju su se pozvali ESLJP i Ustavni sud u obranu svojih stajališta glede postojanja odnosno nepostojanja povrede slobode izražavanja u konkretnom sudskom postupku.

2. PRAVNA JAMSTVA SLOBODE IZRAŽAVANJA
Konvencija u članku 10. propisuje: “1. Svatko ima pravo na slobodu izražavanja. To pravo obuhvaća slobodu mišljenja i slobodu primanja i širenja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. (…) 2. Kako ostvarivanje tih sloboda obuhvaća dužnosti i odgovornosti, ono može biti podvrgnuto formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom, koji su u demokratskom društvu nužni radi interesa državne sigurnosti, teritorijalne cjelovitosti ili javnog reda i mira, radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala, radi zaštite ugleda ili prava drugih, radi sprječavanja odavanja povjerljivih informacija ili radi očuvanja autoriteta i nepristranosti sudbene vlasti.”³

Za primjenu i zaštitu konvencijskih prava bitna je odredba članka 18. Konvencije, prema kojoj se ograničenja tih prava i sloboda neće primjenjivati u druge svrhe osim onih za koje su propisana.

U hrvatskom pravnom poretku sloboda izražavanja zajamčena je Ustavom Republike Hrvatske u članku 38. st. 1. i st. 2., koji glase: “Jamči se sloboda mišljenja i izražavanja misli. Sloboda izražavanja misli obuhvaća osobito slobodu tiska i drugih sredstava priopćavanja, slobodu govora i javnog nastupa i slobodno osnivanje svih ustanova javnog priopćavanja.” Granice primjene i tumačenja ovih ustavnih odredbi, kao i svih drugih kojima se jamče ustavna prava i slobode, propisane su u članku 16. Ustava, prema kojem se slobode i prava mogu ograničiti samo zakonom da bi se zaštitila sloboda i prava drugih ljudi te pravni poredak, javni moral i zdravlje, dok svako ograničenje slobode ili prava mora biti razmjerno prirodi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju.⁴

3. SLOBODA IZRAŽAVANJA I ZLOPORABA PROCESNIH OVLASTI
U interesu je zakonitog i pravednog suđenja te pravilne primjene prava u sudskom postupku da postoje učinkovita pravna sredstva za sprječavanje i sankcioniranje zloporabe procesnih ovlasti stranaka i drugih sudionika sudskog postupka.

Zabrana zloporabe procesnih ovlasti u naravi stvari je posljedica zloporabe slobode govora jer stranke pred sudom moraju govoriti istinu i savjesno se koristiti svojim procesnim pravima. Do zloporabe može doći, primjerice, u slučaju neosnovanog zahtjeva za izuzeće suca, manipuliranja rokovima, sprječavanja dostave, nepotrebnim odugovlačenjem postupka itd., za što sud može izreći novčanu kaznu ili na drugi način zloporabu sankcionirati sukladno zakonu.

Zakon o parničnom postupku⁵ u svojim temeljnim odredbama u članku 9. obvezuje stranke da pred sudom govore istinu i savjesno se koriste pravima koja su im priznata tim zakonom, dok je u članku 10. st. 1. propisano: “Sud je dužan onemogućiti svaku zlouporabu prava u postupku.”⁶ Odredbama članka 110. tog Zakona propisana je novčana kazna za osobu koja u podnesku vrijeđa sud, stranku ili drugog sudionika. Mjerodavna je i odredba članka 317. ZPP-a, prema kojoj je sudac dužan brinuti se o dostojanstvu suda, kao i odredbe članka 318., koje propisuju kazne i njihovu visinu za vrijeđanje suda ili nekog od sudionika sudskog postupka.

Zakon o kaznenom postupku⁷ u članku 11. st. 3. propisuje: ”Sud i druga državna tijela dužni su onemogućiti svaku zloporabu prava koja pripadaju sudionicima u postupku.”.

Zakon o upravnim sporovima⁸ u članku 8. st. 1. propisuje: „(1) Sud će upravni spor provesti brzo i bez odugovlačenja, uz izbjegavanje nepotrebnih radnji i troškova, onemogućit će zlouporabu prava stranaka i drugih sudionika u sporu te će odluku donijeti u razumnom roku.”⁹

4. RJEŠENJA SUDOVA O VRIJEĐANJU SUDA I SUCA
Pred Općinskim sudom u Zadru tužitelj je 2015. putem punomoćnice (odvjetnice) podnio tužbu radi utvrđenja prava vlasništva. Nakon tri godine nepostupanja po tužbi uredujući sudac je donio rješenje o odbacivanju tužbe, što je odvjetnica u žalbi ocijenila kao nerad suca i suda, odnosno konkretno je navela da “sudac ne radi svoj posao”.

Za suca je to bila neprimjerena komunikacija odvjetnika i suda te je na temelju odredbi članka 318. st. 1. u vezi s člankom 110. ZPP-a donio rješenje kojim je odvjetnici izrekao novčanu kaznu zbog vrijeđanja suda. Županijski sud u Osijeku odbio je žalbu i potvrdio osnovanost prvostupanjskog rješenja smatrajući također da je odvjetnica vrijeđala sud i raspravnog suca kao predstavnika suda te je zaključno naveo da odvjetnik može slobodno izražavati svoja pravna shvaćanja koja mogu biti suprotna pravnom shvaćanju suda, ali forma izražavanja treba biti takva da ne dovodi u pitanje autoritet suda.

Uredujući sudac je u međuvremenu donio još jedno rješenje o kažnjavanju odvjetnice smatrajući da je ona zbog ustrajanja u tvrdnjama o radu suca u žalbi ponovno uvrijedila njega i sud, što je žalbeni sud opet potvrdio, ali je smanjio visinu novčane kazne. Vrhovni sud Republike Hrvatske odbacio je njezin prijedlog za dopuštenje revizije protiv obaju drugostupanjskih rješenja.

5. ODLUKA USTAVNOG SUDA O USTAVNOJ TUŽBI
Protiv rješenja Županijskog suda u Osijeku, kojima su odbijene njezine žalbe i potvrđena prvostupanjska rješenja o kažnjavanju za djelo uvrede suda i suca, odvjetnica je podnijela ustavnu tužbu smatrajući da su joj tim aktima povrijeđena ustavna prava zajamčena u članku 16., članku 29. st.1. i članku 38. st.1. Ustava. Istakla je povredu prava na slobodu izražavanja jer njezina namjera nije bila vrijeđati sud, već ga potaknuti na ažurnije rješavanje predmeta u postupku koji je započeo još 2015.

Ustavni sud odbio je ustavnu tužbu temeljem ocjene da podnositeljici ustavne tužbe nisu povrijeđena navedena ustavna prava. U obrazloženju odluke Ustavni sud je kao mjerodavno pravo uzeo odredbe članaka 10., 110., 317. i 318. ZPP-a, dok je, sukladno prigovorima podnositeljice, ustavnu tužbu razmotrio s aspekta eventualne povrede jamstva slobode mišljenja i izražavanja misli, propisanog člankom 38. st. 1. i st. 2. Ustava u vezi s načelom ograničenja slobode ili prava razmjerno naravi potrebe u svakom pojedinom slučaju (članak 16. st. 2. Ustava).

U daljnjoj analizi predmeta Ustavni sud posebno je ukazao na značenje načela slobode mišljenja i izržavanja misli uzimajući u obzir načelna stajališta iz prakse ESLJP-a. U tom kontekstu rečeno je da sloboda izražavanja predstavlja jedno od temeljnih načela demokratskog društva, koje može biti podvrgnuto formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom. Dakle, pravo na slobodu izražavanja nije apsolutno pravo jer ni članak 10. Konvencije kao ni članak 38. Ustava ne jamče neograničenu slobodu izražavanja.

U nastavku obrazloženja Ustavni sud izrazio je stajalište o važnosti sudova kao jamaca ostvarivanja pravde u sudskom postupku, koji zaslužuju povjerenje javnosti, ali da nisu kao javne institucije imuni na kritiku, koja ne smije prekoračiti određene granice. Također, istaknuta je uloga i odgovornosti odvjetnika koji imaju pravo javno komentirati provedbu pravde, s tim da sloboda izražavanja odvjetnika u sudnici nije neograničena jer su interesi poput autoriteta sudstva dovoljno važni da opravdaju ograničenja tog prava. U završnom dijelu odluke Ustavni sud proveo je tzv. test razmjernosti u smislu da je utvrđivano je li osporenim aktima došlo do miješanja u pravo podnositeljice na slobodu izražavanja, zatim je li to miješanje bilo utemeljeno na zakonu i imalo legitiman cilj, kao i je li ono bilo nužno u demokratskom društvu.¹⁰

Na temelju navedenih utvrđenja i stajališta Ustavni sud je zaključio da podnositeljici ustavne tužbe nisu povrijeđena ustavna prava i slobode na koje je ukazivala u ustavnoj tužbi jer je miješanje u njezinu slobodu izražavanja bilo utemeljeno na zakonu i imalo je legitiman cilj - održanje sudačkog autoriteta i poštovanja suda (suca).

6. PRESUDA ESLJP-a O POVREDI SLOBODE IZRAŽAVANJA
Pred ESLJP-om odvjetnica je podnijela zahtjev protiv Republike Hrvatske u kojem je pozivom na članak 10. Konvencije navela da su izrečene novčane kazne predstavljale miješanje u njezinu slobodu izražavanja, nisu bile utemeljene na zakonu, nisu težile legitimnom cilju i nisu bile nužne, a svojim je žalbenim navodima samo izražavala kritiku rada tog suca bez namjere da ga uvrijedi.

Za ESLJP je bilo važno utvrditi je li izricanje novčane kazne podnositeljici zahtjeva zbog vrijeđanja suda dovelo do povrede članka 10. Konvencije. Uzimajući u obzir sudsku praksu o tom pitanju,¹¹ ESLJP smatra da je izricanje novčane kazne podnositeljici zahtjeva zbog vrijeđanja suda dovelo do miješanja u njezino pravo na slobodu izražavanja. Premda je ono bilo propisano zakonom i težilo je legitimnom cilju očuvanja autoriteta sudbene vlasti, ESLJP je morao ispitati je li ono bilo nužno u demokratskom društvu.

ESLJP smatra da domaći sudovi nisu uzeli u obzir da su primjedbe podnositeljice zahtjeva iznesene u kontekstu sudskog postupka u kojem je podnijela žalbu protiv rješenja kojim je odbačena tužba njezine stranke, što znači da su bile dio interne komunikacije između nje kao odvjetnice i žalbenog suda, s kojom šira javnost nije bila upoznata, a svrha im je bila obrana interesa stranke zbog nerazumne duljine postupka, a ne vrijeđanje suda. Nadalje je ponovljeno stajalište da sudovi kao i sve druge javne institucije nisu imuni na kritiku i preispitivanje, pri čemu treba jasno razlikovati kritiku od uvrede. Stoga je prihvatio tvrdnju podnositeljice da je u obje svoje žalbe nastavila izražavati nezadovoljstvo načinom vođenja domaćeg postupka pa je takav način komentiranja djelovanja pravosudnog sustava spojiv s člankom 10. Konvencije. Slijedom navedenog, ESLJP je zaključio da su domaći sudovi u slučaju podnositeljice zahtjeva prekoračili dopušteno (“nužno”) ograničenje slobode izražavanja, što je imalo za posljedicu povredu članka 10. Konvencije.¹²

7. ZAKLJUČNO
Sloboda izražavanja misli u značenju slobode govora u širem smislu zajamčena je najvišim nacionalnim i međunarodnim pravnim aktima. Ubraja se u temeljna ljudska prava i slobode te je mjerilo demokratskog standarda društva. Sudska odluka o povredi slobode izražavanja pred sudom u slučaju uvrede (vrijeđanja) suda (suca), osobito ako tu povredu utvrdi ESLJP¹³, opravdano izaziva interes stručne i opće javnosti kao obrazac rada sudova i tumačenja prava.

Konkretni slučaj je primjer da se jamstvo slobode izražavanja tumači i ostvaruje u sudskom postupku kad je ocjena o povredi prava na slobodu izražavanja u slučaju vrijeđanja suda (suca) uvjetovana potrebom uravnoteženja javnopravne uloge suca i privatnopravnog položaja odvjetnika kao punomoćnika stranke.¹⁴ U svakom slučaju sloboda izražavanja bilo koje strane u sudskom postupku ne smije biti uzrokovana zloporabom procesnih ovlasti i prava imajući na umu zahtjeve pravne sigurnosti i pravičnog suđenja te nužnost jačanja općeg povjerenja javnosti u pravosuđe.

1 Nar. nov., br. 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22, 60/22, 16/23, 155/23, 36/24 i 136/25.
2 Zahtjev br. 51775/21; presuda od 4. lipnja 2026.
3 Sloboda mišljenja i izražavanja zajamčena je i Općom deklaracijom o ljudskim pravima (UN, 1948., članak 19.).
4 Propis kojim se konkretnije uređuje sloboda izražavanja je Zakon o medijima (Nar. nov., br. 59/04, 84/11, 81/13, 114/22 i 27/26).
5 Nar. nov., br.  53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 148/11-proč.tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 - u nastavku teksta: ZPP.
6 Ostale odredbe toga članka odnose se na pretpostavke izricanja novčane kazne za težu zloporabu procesnih prava te visinu i način naplate kazne.
7 Nar. nov., br. 152/08, 76/09, 80/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 126/19, 130/20, 80/22, 36/24, 72/25, 13/26.
8 Nar. nov., br. 36/24 i 39/26.
9 Identična odredba sadržana je u Prekršajnom zakonu (Nar. nov., br. 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17, 118/18, 114/22 i 86/26), u članku 89. st. 1.
10 Navedena pitanja predstavljaju zahtjeve testa razmjernosti, čiju provedbu traži primjena odredbi članka 16. st. 2. Ustava, a kojim se procjenjuje je li određena mjera ili ograničenje nekog prava nužno, primjereno i opravdano u odnosu na cilj koji se njime želi postići.
11 Opća načela ESLJP-a za ocjenu nužnosti miješanja u ostvarivanje slobode izražavanja u predmetima o vrijeđanju suda navedena su u predmetima: Pisanski protiv Hrvatske (br. 28794/18, presuda od 4. lipnja 2024.) i Radobuljac protiv Hrvatske (br. 51000/11, presuda od 28. lipnja 2016.).
12 Prema odredbama članka 428.a ZPP-a, stranka kojoj je pred ESLJP-om utvrđena povreda konvencijskog prava ima pravo tražiti ponavljanje postupka izmjenom odluke kojom je poreda učinjena.
13 Presude ESLJP-a obvezatne su za potpisnice Konvencije (članak 46. Konvencije), a Konvencija je sastavni dio hrvatskog pravnog poretka i po pravnoj snazi je iznad zakona (članak 134. Ustava).
14 Ustavni sud je u odluci broj: U-III-5772/21 od 6. 11. 2025. (Nar. nov., br. 150/25), kojom je utvrđena povreda slobode izražavanja pred sudom ponovio svoja načelna stajališta o javnopravnoj ulozi suda te o odnosu odvjetnika prema sudu (t. 9. i t. 10.).