1. Uvod
Države s obje strane granice redovito su svjesne postojanja specifičnih problema u pograničnim područjima njihove periferije, pa se institucionalna prekogranična suradnja pojavljuje kao učinkovit način rješavanja određenih problema koji postoje baš na takvim područjima. U tom smislu, u praksi pojedinih država Europske unije u skladu s odredbama Okvirne europske konvencije o prekograničnoj suradnji između područnih zajednica ili vlasti iz 1980. godine,¹ do danas je utemeljeno preko 70 prekograničnih regija u pograničnim područjima država članica Europske unije odnosno Vijeća Europe.² Odredimo li pojam prekogranična regija kao šire područje koje državna granica dijeli doduše na dva ili više dijelova pod suverenitetom različitih država, ali koje unatoč tome u svim tim dijelovima zadržava određena zajednička zamljopisna, povijesna, kulturna, etnička te gospodarska odnosno ekološka obilježja, dobit ćemo funkcionalni izraz koji zasigurno takvu regiju ne označava kao određeni politički entitet, ali kojim možemo obuhvatiti navedene aspekte srodnosti pojedinih većih ili manjih graničnih područja različitih država u kojima se odvija određeni stupanj prekogranične suradnje.³ Svrha pojedinih pograničnih međuteritorijalnih organizacija redovito je u zajedničkom razmatranju zajedničkih praktičnih problema svih članica takvih prekograničnih zajednica, ne bi li se zajednički našla najprikladnija i najfunkcionalnija rješenja. U praksi prekogranične suradnje koja se odvija između lokalnih jedinica država članica Europske unije, često se govori o tzv. euro-regijama, no one ne predstavljaju posebne međudržavne entitete, već predstavljaju radne skupine (communautés de travail, working groups). Takva radna tijela mogu biti stvarana djelovanjem užih međumjesnih inicijativa ili širih regionalnih entiteta, te u tom, funkcionalnom smislu pojmovi radna zajednica i euroregija predstavljaju sinonime. Prva europska pogranična regija (EUREGIO) formirana je još 1958. godine između tadašnje Zapadne Njemačke i Nizozemske, na dodirnom području rijeka Rajne, Ems i Ijssel. Gospodarskim životom toga područja dominirala je tekstilna industrija i poljoprivreda, a njegova transportna infrastruktura nije bila zadovoljavajuća. Stoga se bliža suradnja regionalnih institucija s obiju strana granice pokazala nužnošću. Danas EUREGIO uključuje 115 gradova i distrikta, gdje živi više od dva milijuna stanovnika s obiju strana granice. Uslijedila su slična institucionalna povezivanja u područjima Sjeverne Rajne - Vestfalije i područja Saar, Ruhr, te zemalja Beneluxa. No, valja imati na umu da se prekogranična suradnja jedinica lokalne samouprave susjednih država odvija na svim kontinentima. Prekogranična suradnja jedinica lokalne samouprave u pojedinim dijelovima Republike Hrvatske pobuđivala je značajan interes. Međutim, iako je kao takva načelno bila predviđena prijašnjim Zakonom o lokalnoj samoupravi i upravi (Nar. nov., br. 90/92, 94/93, 17/93, 5/97, 17/99, 128/99, 51/00 i 105/00), ona nije bila posebno uređena, što je ostavljalo prostor za različita, često politički obojena tumačenja mogućeg i dopuštenog sadržaja takve prekogranične suradnje⁴ . Nakon donošenja Zakona o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi⁵ pitanja prekogranične suradnje zakonski su uređena. U ovom članku prikazani su ustavnopravni i zakonski okviri prekogranične suradnje jedinica lokalne samouprave u Republici Hrvatskoj.

2. Lokalna samouprava i prekogranična suradnja
Lokalna samouprava, kao načelno najviši stupanj samostalnosti područnih tijela u Republici Hrvatskoj⁶, podrazumijeva pravnu i stvarnu sposobnost lokalnih jedinica da u granicama određenim Zakonom uređuju i upravljaju, uz vlastitu odgovornost i u interesu lokalnog pučanstva, bitnim dijelom javnih poslova. Međutim, u europskoj je tradiciji da lokalna samouprava obuhvaća samo one poslove koji se po svojoj prirodi mogu smatrati lokalnim poslovima, jer su prije svega od interesa za lokalno stanovništvo. S druge strane, poslovi provedbe zakona kojim se uređuje lokalna samouprava redovito se odvajaju od lokalnih poslova, te ovi poslovi ne ulaze u područje lokalne samouprave. Te poslove nadzora obavljaju središnja državna tijela. Različiti su poslovi prekogranične suradnje lokalnih jedinica. Ovdje valja ubrojiti poslove poput prostornog uređenja, transporta, prometa, veza, poboljšanja lokalne infrastrukture, šumarstva, poljoprivrede, vodoprivrede, energetike, zdravstva, gospodarstva i zapošljavanja, trgovine, turizma, obrazovanja te kulture. Suradnja jedinica lokalne samouprave različitih država u graničnim područjima na taj način predstavlja svojevrsnu mikrointegraciju nasuprot makrointegraciji čitavih država koje već jesu članice Europske unije ili namjeravaju to postati u budućnosti. 3. Pravno uređenje prekogranične suradnje Prekogranična suradnja jedinica lokalne samouprave uređena je različitim propisima međunarodnog prava, kao i odredbama pojedinih nacionalnih propisa o lokalnoj samoupravi. Osim toga, među pojedinim državama zaključeni su i brojni bilateralni ugovori kojima su uređeni pojedini oblici prekogranične suradnje njihovih pograničnih jedinica lokalne samouprave. Od dokumenata Vijeća Europe valja istaknuti temeljni dokument - Europsku okvirnu konvenciju o prekograničnoj suradnji teritorijalnih jedinica ili vlasti⁷, te Europsku povelju o lokalnoj samoupravi.⁸

3.1. Europske konvencije
U cilju poticanja i olakšanja suradnje u Europi na lokalnoj razini, Savjetodavna skupština Vijeća Europe usvojila je preporuku br. 470 iz 1966. godine o europskoj suradnji između lokalnih vlasti što je predstavljalo jedan od prvih poticaja za donošenje buduće konvencije o prekograničnoj suradnji. U tom slijedu nastojanja za što jačim poticanjem prekogranične suradnje Vijeće Europe je 21. svibnja 1980. donijelo Europsku okvirnu konvenciju o prekograničnoj suradnji teritorijalnih jedinica ili vlasti (u izvorniku: Convention-cadre européenne sur la coopération transfrontalière des collectivités ou autorités territoriales), koja u svojih dvanaest članaka postavlja ciljeve potpisnica Konvencije, daje pobliže određenje pojma “prekogranična suradnja” te otvara mogućnosti prilagodbe ponuđenih rješenja ograničenjima u pojedinim državama koje su ustavnopravne prirode. Uočavajući važnost prekogranične suradnje jedinica lokalne samouprave za proces europske integracije Bečka deklaracija poglavara država i predsjednika vlada država članica Vijeća Europe iz listopada 1993. osobito je istaknula važnost prekogranične suradnje između lokalnih i regionalnih vlasti za stvaranje tolerantne i uspješne Europe. Iako je o institucionalnoj prekograničnoj suradnji u Republici Hrvatskoj bilo intenzivnih, katkad i kontroverznih rasprava u javnosti još od početka devedesetih godina, Republika Hrvatska je tek u svibnju 1999. potpisala ovu Konvenciju, a Hrvatski sabor ju je ratificirao 2003. Rješenja Konvencije zbog poštovanja prava svih država postavljena su tako da štite ustavnopravni integritet, državni suverenitet i koherentnost područja od možebitnih pokušaja lokalnih jedinica za prisvajanjem nekih ovlasti koje po ustavima država potpisnica pripadaju isključivo središnjoj državnoj vlasti, što je za svaku državu, pa tako i Hrvatsku od osobite važnosti. U smislu ove Konvencije, kako se predviđa njezinim člankom 2., prekograničnom suradnjom smatra se svako usklađeno djelovanje usmjereno na osnaženje i razvijanje odnosa susjedstva među teritorijalnim zajednicama ili vlastima unutar djelokruga dviju ili više strana ugovornica, te zaključenje bilo kojeg dogovora ili sporazuma nužnog za tu svrhu. Također, propisuje se da će se prekogranična suradnja obavljati u okviru djelokruga teritorijalnih jedinica ili vlasti, onakvog kakav je određen unutarnjim pravom, te se naglašava da širina i priroda tog djelokruga nije predmet ove Konvencije. Osim toga, pod pojmom teritorijalne zajednice ili vlasti odredbe Konvencije podrazumijevaju zajednice, vlasti ili tijela koja obavljaju mjesne i lokalne funkcije, kako su one određene u unutarnjem pravu svake države. Ipak, svaka ugovorna strana ove Konvencije može u trenutku njezina potpisivanja ili putem kasnije obavijesti glavnom tajniku Vijeća Europe označiti zajednice, vlasti ili tijela, kao i ciljeve i oblike kojima ograničava polje primjene, ili koje želi isključiti iz primjene ove Konvencije. Česta su bila pitanja zašto Hrvatska i prije nije ratificirala tu Konvenciju. Tomu je vjerojatno razlog i složenost za to propisane procedure, no u svojem zakonodavstvu o lokalnoj samoupravi Hrvatska je i prije ratifikacije Konvencije ostvarila ono što se njome načelno traži, te njezino zakonodavstvo nipošto nije bilo u suprotnosti s Konvencijom. Štoviše, već su dopunama prijašnjeg Zakona o lokalnoj samoupravi i upravi bila podrobno uređena pitanja prekogranične suradnje,⁹ i to na način koji je sukladan Konvenciji, kao i uspostavljenoj praksi suradnje jedinica lokalne samouprave u Hrvatskoj s lokalnim jedinicama drugih država. Tim odredbama, kako se isticalo u obrazloženju Vlade koja je Zakon bila predložila, nije se ograničavalo uspostavljanje suradnje s lokalnim jedinicama drugih država, ali se istovremeno osiguravala i provedba opće politike, te izbjegavalo narušavanje uspostavljenih odnosa s drugim državama.¹⁰ Važno je istaknuti da Konvencija ne sadržava nikakve odredbe o stvaranju transgraničnih regija koje bi bile iznaddržavnog ili međudržavnog karaktera. Ukupnošću svojih odredaba, Konvencija stoji na tragu dosljednog i cjelovitog poštovanja suvereniteta pojedinih država. Zato se člankom 2. st. 1. Konvencije utvrđuje da će se prekogranična suradnja obavljati u okviru djelokruga područnih zajednica ili vlasti, onakvog kakav je određen unutarnjim pravom država potpisnica. Ono što je od osobite važnosti jest upravo činjenica da širina i priroda tog djelokruga nisu predmet uređenja te Konvencije. Naprotiv, upravo je na zakonodavnom tijelu svake države da sâmo donese vlastiti zakon o prekograničnoj suradnji, kojim će prema vlastitoj volji odrediti što će prekogranična suradnja moći obuhvaćati, te koje će je lokalne jedinice obavljati, pod kojim uvjetima i na koji način. Time odredbe Konvencije poštuju suverenitet pojedinih država potpisnica, kao i političku volju pojedine države da prekogranična suradnja njezinih lokalnih jedinica s odgovarajućim jedinicama drugih država obuhvati samo ono što ona smatra svrhovitim. Osim što odredbe Konvencije respektiraju djelokrug pojedinih tijela određen unutarnjim pravom svake ugovorne strane u području međunarodnih odnosa i općeg političkog usmjerenja, ona naglašava i poštovanje pravila o kontroli i nadzoru kojima su podvrgnute teritorijalne zajednice ili vlasti u pojedinim državama. Konvencija u članku 8. propisuje da je svaka ugovorna strana dužna glavnom tajniku Vijeća Europe pružiti sve obavijesti koje se odnose na sporazume i dogovore predviđene Konvencijom, a koji se odnose na sklapanje dvostranih ili višestranih ugovora među državama. Vijeće Europe predložilo je i neke tipske obrasce sporazuma koji su predloženi samo kao primjer. Svrha im je olakšati zaključenje sporazuma. Osim navedene Konvencije, Europska povelja o lokalnoj samoupravi akt je država potpisnica, većinom članica Vijeća Europe, koju su potpisale u Strasbourgu 15. listopada 1985. I prije nego što je ratificirala tu Konvenciju krajem 1992. godine¹¹, Republika Hrvatska prihvatila je njezina načela i odredbe, opredjelivši se da će ih u svome zakonodavstvu poštovati i dosljedno provesti. Normativni temelj dosljednoj provedbi Povelje u domaćem zakonodavstvu predstavlja članak 134. Ustava, koji propisuje da međunarodni ugovori, sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom, te objavljeni, čine dio pravnog poretka, a po pravnoj su snazi iznad zakona. Ipak, treba reći da je Republika Hrvatska pri ratifikaciji Povelje izrazila niz rezervi koje su se odnosile na načelo supsidijarnosti, načelo konzultacije, načelo razmjernosti, načelo financijskog ujednačavanja, te slobodu udruživanja, pa je ocjena na razini Vijeća Europe bila da Republika Hrvatska ratifikacijom nije prihvatila i sam duh Povelje, da bi ustavnim i zakonskim promjenama koje su uslijedile 2000. godine niz izraženih rezervi bio postupno otklanjan. Europska povelja o lokalnoj samoupravi odražava logiku integracijskih procesa u Europi i demokratskih načela oličenih u pravima lokalnih jedinica za obavljanje poslova, kako javnih ovlasti tako i poslova lokalne samouprave. Povelja općenito propisuje minimalne uvjete i kriterije kojih bi se trebale pridržavati države koje su je prihvatile u svojem zakonodavstvu. Sve to u hrvatskom je zakonodavstvu ostvareno i u velikoj mjeri premašeno. No, glede suradnje jedinica lokalne samouprave, Povelja ipak ne određuje mnogo, već člankom 10. st. 3. otvara tek načelnu mogućnost suradnje lokalnih jedinica s lokalnim jedinicama drugih država, s tim da će se uvjeti pod kojima će se odvijati ta suradnja odrediti zakonodavstvima pojedinih država.

3.2. Dvostrani međunarodni ugovori
Uz navedene konvencije Vijeća Europe, velik je broj europskih država koje su samostalno posebnim dvostranim međunarodnim ugovorima, u skladu s vlastitim propisima i interesima, uredile međusobne odnose u pojedinim pitanjima prekogranične suradnje njihovih pograničnih lokalnih jedinica. Različitim ugovorima uređena je najrazličitija suradnja u područjima poput gospodarstva, turizma, poljoprivrede, transporta, prometa, zapošljavanja osoba koje prebivaju u pograničnim područjima, pitanjima sigurnosti, zaštite od požara i elementarnih nepogoda, zaštiti okoliša, korištenju otpada, opskrbi vodom, uređenju prostora, kulturi, obrazovanju, istraživanjima, sportu, te pravnoj pomoći.¹²

3.3. Hrvatsko pravo

3.3.1. Uređenje Zakona o lokalnoj samoupravi i upravi iz 1992.
Člankom 11. st. 4. Zakona o lokalnoj samoupravi i upravi iz 1992. godine propisivalo se da jedinice lokalne samouprave, pod uvjetima utvrđenim zakonom, mogu surađivati s odgovarajućim lokalnim jedinicama drugih država.¹³ No, sve do 1999. kada je ovaj Zakon bio dopunjen upravo odredbama kojima se uređuje suradnja općina, gradova i županija s jedinicama lokalne samouprave drugih država,¹⁴ nisu postojale odredbe nekog propisa kojima bi ta pitanja bila pobliže uređena. Novelom se načelno propisalo da će se suradnja općina, gradova i županija s odgovarajućim jedinicama lokalne samouprave drugih država odvijati u skladu sa zakonom, međunarodnim ugovorima kojih je Republika Hrvatska stranka, te uz poštovanje opće politike Republike Hrvatske. Tako definirane smjernice temeljile su se na pravu svake države da ta pitanja uređuje zakonom, što proizlazi iz Europske okvirne konvencije o prekograničnoj suradnji teritorijalnih jedinica ili vlasti.¹⁵ Nakon što bi predstavničko tijelo jedinice lokalne samouprave u skladu sa statutom i zakonom donijelo odluku o uspostavljanju suradnje općina, gradova ili županija s odgovarajućim jedinicama lokalne samouprave drugih država, te o sadržaju i obliku suradnje, općina, grad ili županija koji bi uspostavljali suradnju dostavljali bi županu na mišljenje nacrt sporazuma o uspostavljanju suradnje, kako na hrvatskom tako i na jeziku države u kojoj je jedinica lokalne samouprave s kojom se uspostavlja suradnja. Župan je bio dužan u roku osam dana od primitka sporazuma nacrt sporazuma o suradnji s jedinicom lokalne samouprave druge države s mišljenjem dostaviti središnjem tijelu državne uprave za lokalnu samoupravu, čime se osiguravao nadzor a priori od strane tijela središnje državne uprave. Tadašnje Ministarstvo pravosuđa, uprave i lokalne samouprave određeno kao središnje tijelo državne uprave za lokalnu samoupravu¹⁶ tražilo bi mišljenje o usklađenosti nacrta sporazuma o suradnji jedinica lokalne samouprave sa zakonom, odnosno međunarodnim ugovorom, od središnjih tijela državne uprave u čijem su djelokrugu bila područja na koja se odnosio predmet sporazuma i koja su bila zadužena za provedbu opće politike u tom području. Tek kada bi utvrdio da je nacrt sporazuma o suradnji u skladu sa zakonom, odnosno međunarodnim ugovorom, kao i općom politikom Republike Hrvatske, tadašnji ministar pravosuđa, uprave i lokalne samouprave donosio bi rješenje o davanju suglasnosti na sporazum o suradnji. Ako bi, međutim, utvrdio da predmet sporazuma o suradnji nije u skladu sa zakonom, odnosno međunarodnim ugovorom, te općom politikom Republike Hrvatske, Ministarstvo je bilo dužno pozvati općinu, grad, odnosno županiju da u roku 15 dana uskladi sporazum s odredbama zakona, odnosno međunarodnih ugovora. Ako u navedenom roku ne bi uskladili nacrt sporazuma o suradnji, ministar bi donosio odluku o odbijanju su glasnosti za sklapanje sporazuma o suradnji protiv koje se mogao pokrenuti postupak pred Ustavnim sudom RH.

3.3.2. Uređenje Zakona o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi iz 2001.
Važeći Zakon o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi iz 2001. donesen je nakon ustavnih promjena 2000. i 2001. koje su obuhvatile i promjene u ustavnom modelu lokalne samouprave u Hrvatskoj. Tim je Zakonom prekogranična, ali i ostala suradnja jedinica lokalne i regionalne samouprave s odgovarajućim jedinicama drugih država uređena na nešto liberalniji način u odnosu na prijašnji Zakon iz 1992. godine.¹⁷ Prema članku 14. ovoga Zakona, suradnju općina, gradova i županija s odgovarajućim jedinicama lokalne i regionalne samouprave drugih država moguće je uspostaviti i ostvarivati u okviru njihovog samoupravnog djelokruga, u skladu sa zakonom i međunarodnim ugovorima. Da bi se navedena suradnja i formalno uspostavila odluku o uspostavljanju međusobne suradnje, odnosno sklapanju sporazuma (ugovora, povelje, memoranduma i sl.) o suradnji gradova, općina i županija s odgovarajućim lokalnim i regionalnim jedinicama drugih država te sadržaju i oblicima te suradnje, sukladno članku 15. Zakona, donijet će predstavničko tijelo jedinice lokalne samouprave s odgovarajućim lokalnim i regionalnim jedinicama drugih država, te sadržaju i oblicima te suradnje donosi predstavničko tijelo jedinice lokalne samouprave, odnosno jedinice područne (regionalne) samouprave, u skladu sa svojim općim aktima i Zakonom. Odluku o uspostavljanju suradnje, odnosno sklapanju sporazuma o suradnji s jedinicama lokalne, odnosno regionalne samouprave drugih država, zajedno s tekstom sporazuma o suradnji, na jezicima obiju država, općina, grad i županija dostavlja središnjem tijelu državne uprave nadležnom za lokalnu i područnu (regionalnu) samoupravu, koje obavlja nadzor nad zakonitošću ove odluke - Središnjim državnim uredom za upravu. Za uočiti je da gradovi i općine više ne moraju tu odluku najprije uputiti županu, što je prema odredbama starog Zakona bio slučaj. Ocijeni li ovo tijelo da navedena odluka o suradnji nije u skladu sa zakonom, u roku osam dana od njezina primitka, predložit će Vladi Republike Hrvatske da ukine ovu odluku, a što ona može učiniti u roku 30 dana odlukom koju je dužna obrazložiti¹⁸. Nasuprot tomu, jedinica lokalne odnosno područne samouprave protiv odluke Vlade o ukidanju odluke o suradnji može podnijeti ustavnu tužbu radi zaštite prava na lokalnu i područnu samoupravu. Ocijeni li Ustavni sud Republike Hrvatske u povodu podnesene ustavne tužbe da je ona osnovana i da je Vlada svojom odlukom o ukidanju doista povrijedila pravo jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave na lokalnu samoupravu iz članaka 4. i 132. Ustava Republike Hrvatske¹⁹, tada će ukinuti Vladinu odluku i vratiti joj predmet na ponovno odlučivanje. U ponovnom odlučivanju, Vlada će biti dužna slijediti pravno shvaćanje Ustavnog suda izraženo u obrazloženju njegove odluke, što proizlazi iz odredbe članka 77. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske.²⁰ Nakon što bude donesen, sporazum o suradnji koji su sklopile općina, grad i županija s jedinicama lokalne i regionalne samouprave drugih država, objavit će se u službenom glasilu te jedinice, no ako ona nema službeno glasilo, sporazum o suradnji objavljuje se u službenom glasilu županije. Takav sporazum o suradnji može biti temelj svekolike prekogranične suradnje: suradnje stanovništva uz granicu, suradnja lokalnih samouprava, korištenje prometne infrastrukture, suradnja u gospodarstvu, kulturi, turizmu uz pogranično područje, ekološkoj zaštiti, zaštiti kulturne baštine i ambijenta (npr. arhitektonskog naslijeđa).²¹ Osim dugogodišnje prekogranične suradnje Hrvatske u sklopu Radne zajednice Alpe-Jadran, primjer najnovije prekogranične suradnje Hrvatske, Slovenije, Austrije i Madžarske nalazi se u osnutku euroregije Murania, koja obuhvaća njihova pogranična područja oko rijeke Mure. Suradnja se ostvaruje u tri programa: Murania , turistička zona, Murania - područje ekonomskog razvoja i Murania - ruralni razvoj. Da bi se suradnja i formalno uspostavila, u rujnu 2004. godine potpisan je sporazum o bratimljenju četiriju gradova, jer su u ovoj regiji okupljeni predstavnici četiriju država koje pripadaju istom civilizacijskom krugu, a koje veže zajednička povijest. Prekogranična suradnja Hrvatske i Slovenije ostvaruje se i u rješavanju komunalne problematike: u okviru projekta “Mobilizacija pograničnih regija Slovenije i Hrvatske u korištenju koncepta 4R+3E u gospodarenju otpadom, u Hrvatskoj gospodarskoj komori - Županijskoj komori Pula u lipnju 2006. organizirano je stručno savjetovanje o selekcioniranom skupljanju otpada s ciljem unapređenja gospodarenja otpadom u Istarskoj županiji. Na posljetku valja naglasiti da Europska okvirna konvencija o prekograničnoj suradnji glede državnog nadzora izričito određuje da svaka ugovorna strana (dakle, država potpisnica, op.) može u trenutku njezina potpisivanja, ili kasnijom obaviješću glavnom tajniku Vijeća Europe, označiti tijela koja su prema unutarnjem pravu ovlaštena obavljati nadzor tih teritorijalnih jedinica ili vlasti, čime je neupitno zajamčeno poštovanje unutarnjim pravom određenog djelokruga državnih tijela nadležnih za nadzor.

4. Zaključak
U globalizaciji, te gospodarskoj i institucionalno političkoj integraciji europskog prostora, prekogranična suradnja kao jedan od oblika međuregionalne suradnje svakako predstavlja modalitet koji zbiljski ubrzava te procese. Cilj djelovanja međuregionalnih i interteritorijalnih organizacija funkcionalno označenih kao radnih skupina, odnosno euroregija predstavlja razmatranje praktičnih problema članica prekograničnih zajednica, te njihovo svrhovito rješavanje. Sporazumi kojima se uspostavlja prekogranična suradnja u ovakvom obliku nemaju strogo formaliziranu institucionalnu strukturu, a zajedničko im je obilježje da su zamišljene tako da pokrivaju nekoliko područja djelovanja. Za Republiku Hrvatsku osobito su važni primjeri prekogranične suradnje u Srednjoj i Zapadnoj Europi. U procesu europske integracije regionalne radne zajednice (euro-regije) nužno moraju imati univerzalne ciljeve: demokratsku, gospodarski poticajnu i socijalno sigurnu Europu, uzajamno poštovanje kulturnog, etničkog, jezičnog i vjerskog identiteta i teritorijalnog integriteta svake zemlje, prava nacionalnih manjina, kao i gospodarsku suradnju na tržišnim načelima. Europska okvirna konvencija o prekograničnoj suradnji između teritorijalnih jedinica i vlasti nedvojbeno pruža čvrsta jamstva za poštovanjem državnog suvereniteta njezinih potpisnica, te je njome onemogućeno podizanje jedinica lokalne samouprave na status koji im prema ustavima država čije su oni dijelovi, ne pripada.

1 Europska okvirna konvencija o prekograničnoj suradnji između teritorijalnih jedinica ili vlasti (European outline convention on transfrontier co-operation between territorial communities or authorities; European Treaty Series No. 106). Hrvatski sabor ratifi cirao je ovu Konvenciju 8. svibnja 2003. (Nar. nov., br. 10/03), a MU 16/03 objavom stupila na snagu u odnosu na Republiku Hrvatsku (18. 12. 2003.), ali bila je prevedena i objavljivana i prije, vidi primjerice Informator, br. 4859, Zagreb, 30. 9. 2000., male stranice.
2 V. Charles Ricq: “Handbook on transfrontier cooperation for local and regional authorities i Europe”, 2nd edition, Council of Europe, Strasbourg, 1995., str. 8
3 Usp. Denis de Rougemont: “L’avenir est Notre Affaire”, Seuil, Paris, 1978. Vidjeti također rad Anđelko Šimić, “Prekogranična suradnja u Europi - s posebnim osvrtom na Hrvatsku”, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, 54 (2) 327-362 (2004), gdje se pruža sustavna i metodološki uzorna analiza raznih oblika i razina prekogranične suradnje, kao i knjigu Manjine i prekogranična suradnja u alpsko-jadranskom prostoru (ur. Mirjana Donini), Zagreb, 2002.
4 Vijeće Europe u suradnji s Istarskom županijom organiziralo je još u lipnju 1995. u Brtonigli, seminar o lokalnoj samoupravi i prekograničnoj suradnji, no tada još nisu bili doneseni propisi kojima bi to područje u Republici Hrvatskoj bilo precizno uređeno. O tome vidi: Mario Jelušić: “Ustavnopravni okviri prekogranične suradnje jedinica lokalne samouprave”, Informator, br. 4307, Zagreb, 17. lipnja 1995., male stranice.
5 V. Nar. nov., br. 33/01, 60/01-vjerodostojno tumačenje i 129/05.
6 O lokalnoj samoupravi u Republici Hrvatskoj: Branko Smerdel - Smiljko Sokol: “Ustavno pravo”, Pravni fakultet u Zagrebu, Zagreb, 2006., str. 399-405.
7 V. bilješku pod 1.
8 Nar. nov. MU – 14/97 stupila na snagu objavom 1. 2. 1998. – MU br. 2/07 v. i članak u Informatoru br. 4859 od 30.
9. 2000. 9 Vidi Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o lokalnoj samoupravi i upravi (Nar. nov., br. 128/99).
10 Vidi Vlada Republike Hrvatske: Prijedlog zakona o izmjenama i dopunama Zakona o lokalnoj samoupravi i upravi, Zagreb, rujan 1999. (P. Z. br. 656), str. 12.
11 Vidi Zaključak o prihvaćanju i poštivanju načela i instituta (odredbi) Europske povelje o lokalnoj samoupravi, Nar. nov. - MU br. 1/93 od 15. siječnja 1993.
12 Popis ovakvih ugovora koje su zaključile pojedine države članice Vijeća Europe vidjeti u: Documents et accords concernant la coopération transfrontalière en Europe, Strasbourg, 1995., te Charles Ricq: “Handbook on transfrontier co-operation…”,o.c., str. 73-95; Martin Kessler: “The Euroregions”, o.c. str. 8.; Europäische Grenzregionen im Wandel.
13 U izvornom obliku, prije izmjene, stavak 4. članka 11. obuhvaćao je i odredbu da jedinice lokalne samouprave, pod uvjetima određenim zakonom, mogu pristupati i međunarodnim udruženjima lokalnih jedinica.
14 Vidi članak 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o lokalnoj samoupravi i upravi (Nar. nov., br. 128/99) kojim je uvedeno čitavo novo poglavlje “Suradnja općina, gradova i županija s jedinicama lokalne samouprave drugih država” s novim člancima od 11b do 11g.
15 Usp. Mario Jelušić: “Ustavnopravni okviri prekogranične suradnje…”, o.c., str. 4; Miroslava Mišković: “Suradnja lokalnih i regionalnih jedinica na nacionalnoj i međunarodnoj razini”, Informator, br. 4778-4779, od 22. i 25. prosinca 1999. i Lokalna samouprava u međunarodnim ugovorima Vijeća Europe, Informator, broj 4859 od 30. 9. 2000.
16 Prije ustrojbeno odvojeni upravni resori pravosuđa, uprave i lokalne samouprave bili su objedinjeni u jedinstvenom, novom Ministarstvu pravosuđa, uprave i lokalne samouprave. Vidi Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o ustrojstvu i djelokrugu ministarstava i državnih upravnih organizacija (Nar. nov., br. 15/00 i 20/00 –ispr.).
17 V. Glava II. Suradnja općina, gradova i županija s jedinicama lokalne i regionalne samouprave drugih država.
18 Ne donese li svoju odluku o ukidanju u propisanom roku, smatrat će se da je odluka jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave donesena u skladu sa zakonom.
19 Nar. nov., br. 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00 – proč. tekst, 28/01, 41/01 – proč. tekst i 55/01 - ispr.).
20 Nar. nov., br. 99/99, 29/02 i 49/02.
21 O tome opširnije u Anđelko Šimić, o.c. str. 350, 351.