1. UVODNE NAPOMENE
Zakon o parničnom postupku¹ mijenjan je do sada oko trideset puta, a cilj gotovo svake izmjene je smanjenje broja neriješenih predmeta i skraćivanje trajanja parničnih postupaka. Ovaj se cilj u osnovi nastojao postići ograničavanjem stranaka glede vremena u kojem mogu iznositi nove činjenice i nove dokaze, prelaskom sa sustava materijalne istine na sustav stranačke istine, ograničavanjem mogućnosti pisanih očitovanja stranaka, ograničavanjem mogućnosti da sud drugog stupnja ukine odluke suda prvog stupnja potom propisivanjem rokova za okončanje postupka na pojedinoj instanci suđenja u dr.

No, prelazak iz sustava materijalne istine u sustav stranačke istine doveo je do toga da je u brojnim postupcima zahtjev stranke odbijen jer nisu pružili adekvatne dokaze za utvrđenje odlučnih činjenica. Doduše, iako je u parničnom postupku primaran sada sustav stranačke istine, i nadalje je u pravilima predviđeno i pravilo otvorenog pravosuđenja koje ističe da će sud postavljanjem pitanja i na drugi svrhovit način nastojati da se tijekom rasprave iznesu sve odlučne činjenice, da se dopune nepotpuni navodi stranaka o važnim činjenicama, da se dopune ili označe dokazna sredstva koja se odnose na navode stranaka i, uopće, da se daju sva razjašnjenja potrebna da bi se utvrdilo činjenično stanje važno za odluku.

Iako se često ističe da je načelo otvorenog pravosuđenja bitno da bi se ostvarilo i pravo stranke na pristup sudu te ostvarenje ustavnih načela građanske ravnopravnosti i jednakosti pred zakonom, ipak u praksi moramo biti oprezni kao suci da se ostvarivanje načela otvorenog pravosuđenja ne bi protumačilo kao pristranost suda. Naime, dok je sudac išao za time da utvrdi materijalnu istinu i imao sve ovlasti da utvrđuje odlučne činjenice i izvodi potrebne dokaze, načelo otvorenog pravosuđenja moglo se primjenjivati bez zadrške.

No, sada kada je primarno na snazi načelo stranačke istine, mnogim sucima, uključujući i autoricu jako je teško bilo primjenjivati i načelo otvorenog pravosuđenja jer je bilo gotovo nemoguće odrediti granicu u kojoj će sudac postavljanjem pitanja i na drugi način nastojati da se iznesu sve odlučne činjenice, da se dopune nepotpuni navodi stranaka o važnim činjenicama, da se dopune ili označe dokazna sredstva koja se odnose na navode stranaka.

Naime, jedna stranka može doći na raspravu očekujući povoljan ishod jer zna da se iz činjenica navedenih u tužbi i predloženih dokaza ne mogu utvrditi odlučne činjenice, no na pripremnom ročištu sud će, poštujući načelo otvorenog pravosuđenja, detaljno s tužiteljem raspraviti sve što nedostaje i na taj način pomoći tužitelju u postupku. Tuženik to može, razumljivo, shvatiti kao sud koji mora odlučiti o postavljenom zahtjevu nije nepristran ni neovisan. Naime, kada se teoretski raspravlja o ova dva načela, u pravilu se ne ulazi u raspravu o njihovoj gotovo isključivosti, već se često navodi kako je načelo otvorenog pravosuđenja bitno za ostvarivanje prava stranaka.

Novost koja je uvedena prošlom novelom jest i pravilo da će sud, u mjeri u kojoj je to potrebno, omogućiti strankama da se izjasne o pravnim pitanjima spora, s time da sud ne može svoju odluku utemeljiti na pravnoj osnovi koja je bitno različita od one o kojoj se u postupku raspravljalo i koju savjesna i brižljiva stranka nije mogla razumno predvidjeti. Standard „pravna osnova koju savjesna i brižljiva stranka nije mogla razumno predvidjeti“ zakonodavac nije dodatno obrazložio tako da je to prepušteno sudskoj praksi.

2. POČETAK PARNIČNOG POSTUPKA
Sam parnični postupak pred sudom prvog stupnja u osnovi ima i dalje dva dijela, i to prethodni postupak i glavnu raspravu. Naime, postupak započinje podnošenjem tužbe, koju sud prvo provjerava, može li se po njoj postupati i ako je uredna, onda je dostavlja tuženiku radi davanja odgovora na tužbu u određenom roku, potom zakazuje pripremno ročište nakon kojeg zaključuje prethodni postupak.

Naime, nakon što zaprimi tužbu i odgovor na tužbu sud može utvrđivati što je sporno, a što nesporno između stranaka u konkretnom predmetu. Kako bi to raspravio sa strankama, zakazuje i održava pripremno ročište koje počinje izlaganjem tužbe, a nakon toga tuženik iznosi svoj odgovor na tužbu.² U praksi, zbog preopterećenosti sudova, u osnovi se samo stranke pozovu na tekst tužbe i odgovora na tužbu.

Naime, u sustavima u kojima suci u radu imaju svega nekoliko predmeta, moguće je detaljno čitanje kako tužbe tako i odgovora na tužbu i na pripremnom ročištu, ali kako svaki sudac u radu ima više stotina parničnih predmeta, onda se radi ubrzanja postupka detaljno ne čitaju tužba i odgovor na tužbu jer se smatra da su svi došli pripremljeni za ročište i da nije nužno opet čitati napisani tekst.

Nakon toga sud prvo treba razjasniti sva procesna pitanja koja možda sprječavaju vođenje samog postupka, kao što su prigovor presuđene stvari, prigovor nenadležnosti, prigovor nepostojanja procesne legitimacije, urednosti punomoći i dr.

Potom, kada se utvrdi da ne postoje procesne prepreke za vođenje postupka, tada će sud sa strankama prvo raspraviti koje su među njima sporne, a koje su nesporne činjenice. Naime, ova faza je iznimno važna jer se u tijeku postupka moraju utvrđivati samo sporne činjenice pa nam je to preduvjet za daljnje vođenje postupka i odlučivanje koje činjenice treba dokazivati. Pri utvrđivanju nespornih i spornih činjenica sud bi trebao sa strankama raspraviti i nejasne i nepotpune navode, i to u skladu s načelom otvorenog pravosuđenja, a vodeći računa o pravilima o stranačkoj istini. Pritom bi sud trebao i raspraviti predložene dokaze, smatra li ih urednim i može li se iz toga predloženog dokaza utvrditi koja odlučna činjenica. Naime, stranke često kao dokaz predlože vještačenje bez prijedloga vrste vještaka i koji bi točno zadatak vještaka trebao biti. Stoga sud odmah na početku postupka mora raspraviti urednost predloženih dokaza, pa i odbaciti ih ako nisu uredni.

Iznimno je moguće i odgoditi pripremno ročište, a osobito je to potrebno ako su odbačeni određeni odlučni dokazni prijedlozi vezani uz vještačenja. Naime, u kompleksnim predmetima provode se vještačenja koja su rijetka u praksi, a ponekad treba tražiti i vještake različitih struka kako bi jedan na temelju vještva drugoga mogao napraviti nalaz i mišljenje. U takvim slučajevima, ako je sud odbacio načelan prijedlog za „vještačenje“ bilo bi uputno stranci dati vremena da se konzultira s osobama specifičnih struka i da predloži provođenje adekvatnog dokaza s pravilnim zadatkom vještaku.

Nakon što su raspravljene sve odlučne činjenice te dopunjeni svi navodi i dokazni prijedlozi i raspravljena sva sporna pitanja, sud će donijeti odluku kojom zaključuje prethodni postupak i izrađuje plan upravljanja postupkom.

3. PRAVILA O PLANU UPRAVLJANJA POSTUPKOM
Kao što je prethodno navedeno, pravila o planu upravljanja postupkom uvedena su u naš pravni sustav 2022. s ciljem da se potakne proaktivniji pristup suda rješavanju predmeta, dok stranke dobivaju osjećaj izvjesnosti, tj. predvidivosti tijeka i okončanja postupka.

Sam plan upravljanja postupkom donosi se samo ako nije moguće odmah na prvom ročištu zaključiti i glavnu raspravu. Naime, propisano je da će sud po okončanju pripremnog ročišta rješenjem zaključiti prethodni postupak,³ a ako ocijeni da je to moguće s obzirom na okolnosti slučaja, sud će na pripremnom ročištu zaključiti prethodni postupak i na istom ročištu održati i zaključiti glavnu raspravu. Slijedom navedenog, ZPP ističe da se, kada se odmah nakon pripremnog ročišta održava i ročište za glavnu raspravu, ne donosi plan upravljanja postupkom.

Naime, ako sud ocijeni da nije moguće na istom ročištu zaključiti prethodni postupak te održati i zaključiti glavnu raspravu, onda se izrađuje plan upravljanja postupkom koji treba sadržavati:

– sažetak spornih činjeničnih i pravnih pitanja
– dokazna sredstva za utvrđivanje spornih činjenica
– rok za pribavljanje dokaznih sredstava koja je tek potrebno pribaviti
– rok za podnošenje pisanih očitovanja stranaka na navode protivne stranke te nalaz i mišljenje vještaka
– datum i vrijeme održavanja ročišta za glavnu raspravu, a ako se glavna rasprava treba održati na više ročišta, sud će nakon izjašnjavanja stranaka utvrditi datum i vrijeme održavanja svih sljedećih ročišta za glavnu raspravu vodeći računa o razumnom trajanju postupka.

Sama pravila o planu upravljanja postupkom djeluju na prvi pogled praktično, ali sadrže velik broj nelogičnosti zbog kojih ih baš i nije moguće provesti u praski sudova koji imaju veće opterećenje spisima.⁴

Prva nepraktičnost ogleda se u činjenici da se u procesnom nalogu utvrđuje samo sažetak spornih činjeničnih i pravnih pitanja, a nigdje se ne navode i činjenice koje su među strankama nesporne. Naime, ako to sud nigdje jasno ne utvrdi, moglo bi kasnije bili problema u postupku. Stoga bi kao prvo sud u planu upravljanja postupkom morao utvrditi koje su to nesporne činjenice, a potom tek sporna činjenična i pravna pitanja.

Nadalje, uočava se da prema postojećim pravilima sud u postupcima u kojima smatra da je moguće odmah provesti i zaključiti glavnu raspravu nigdje ne utvrđuje koje su to sporna činjenična i pravna pitanja. Naime, i u ovakvim bi se postupcima trebalo jasno utvrditi koja su to nesporna, a koja sporna činjenična i pravna pitanja. Slijedom navedenog, to bi se trebalo utvrđivati u svim slučajevima, a ne samo u onima u kojima se glavna rasprava provodi odvojeno.

Osim toga, ako je sud utvrdio i raspravio sa strankama nesporna i sporna činjenična i pravna pitanja, i to utvrdio u zapisniku tijeku prethodnog postupka, koji je smisao da se sad to ponavlja u posebnom planu upravljanja postupkom koji se donosi na istom ročištu i koliko je to sukladno načelu ekonomičnosti.

Nadalje, u planu upravljanja postupkom utvrđuje se koja će to biti dokazna sredstva za utvrđivanje spornih činjenica te rok za pribavljanje dokaznih sredstava. I do sada je sud određivao dokazna sredstva za utvrđivanje spornih činjenica, a novost je određivanje rokova za pribavljanje tih dokaznih sredstava. No, hoće li odbiti provođenje određenih dokaza sud i dalje odlučuje posebnim rješenjem, a ne planom upravljanja postupkom.

Iako je u ovom slučaju zakonodavac propisao da sud mora odrediti rok za pribavljanje dokaza, nije propisao što će se dogoditi ako po proteku roka dokaz ne bude pribavljen. Naime, u članku 226. ZPP-a propisano je da ako se prema okolnostima može pretpostaviti da se kakav dokaz neće moći izvesti ili da se neće moći izvesti u primjerenom roku, ili ako dokaz treba izvesti u inozemstvu, onda će sud u rješenju o izvođenju dokaza odrediti rok do kojeg će se čekati izvođenje dokaza, a kad određeni rok protekne rasprava će se provesti bez obzira na to što određeni dokaz nije izveden. Za primjenu navedenog pravila u praksi se traži da stranke budu upoznate s posljedicama propuštanja pribavljanja dokaza. Ni to pravilo se ne primjenjuje automatski u svim slučajevima, nego samo onda kada sud može pretpostaviti da se neki dokaz neće moći izvesti u primjerenom roku.

Slijedom navedenog, sud bi u planu upravljanja postupkom trebao odrediti i rokove za pribavljanje dokaznih sredstava koja je tek potrebno pribaviti, ali kako nisu jasne posljedice koje nastaju ako bezuspješno protekne rok, bilo bi potrebno ovo pravilo modificirati tako da se jasno propišu posljedice propuštanja. No, sama činjenica da nema jasnih posljedica ako protekne rok koji sud određuje u planu upravljanja postupkom, ne znači da sud ne može odrediti rokove i sukladno članku 226. ZPP-a, ali tada treba jasno reći zašto smatra da se neki dokaz možda neće moći izvesti i treba strankama jasno navesti posljedice propuštanja tih rokova.

Nadalje, u planu upravljanja postupkom sud treba odrediti i rok za podnošenje pisanih očitovanja stranaka na navode protivne stranke te nalaz i mišljenje vještaka. Dakle, ovo znači da će sud već na početku prethodnog postupka odrediti rokove za očitovanje na nalaz i mišljenje vještaka iako još nema ni nalaza i mišljenja vještaka. Do sada su se spomenuti rokovi određivali nakon što sud zaprimi nalaz i mišljenje vještaka, stoga baš i nije jasno kako će ovo ranije određivanje rokova pomoći ubrzanju postupka. Naime, očigledno je i ovo pravilo preuzeto iz arbitražnih postupaka gdje stranke i arbitražni sud imaju manji broj predmeta velike vrijednosti. No, u našoj praksi suci, stranke te njihovi punomoćnici često imaju istovremeno u radu velik broj pojedinačnih predmeta pa ovakvo određivanje rokova može biti i kontraproduktivno.⁵ Osim toga, sud dok ne dobije nalaz i mišljenje vještaka ne može uočiti niti stvarnu težinu i kompleksnost predmetnog nalaza i mišljenja, a koja može utjecati na određivanje duljine rokova za očitovanje na taj nalaz i mišljenje vještaka.

Nadalje, sud u prethodnom postupku treba odrediti i datum i vrijeme održavanja ročišta za glavnu raspravu, a ako se glavna rasprava treba održati na više ročišta, sud će nakon izjašnjavanja stranaka utvrditi datum i vrijeme održavanja svih sljedećih ročišta za glavnu raspravu vodeći računa o razumnom trajanju postupka. Ovo pravilo također ukazuje na uzor u arbitražnim postupcima bez prilagođavanja stvarnosti u sudnicama gdje se istovremeno vodi velik broj postupaka. Ako bi se sudac stvarno držao ovog pravila, gotovo je sigurno da bi mu „propao“ veći broj ročišta. Naime, ako treba provesti vještačenje, sud bi morao i prije dovršenog vještačenja zakazati ročište iako je moguće da vještačenje ne bude dovršeno na vrijeme ili da se stranke ne stignu očitovati na nalaz i mišljenje u tom roku, potom treba uzeti u obzir i činjenicu da sudac može biti kraće bolestan. U tom slučaju propast će sva zakazana ročišta, ali kako u svim predmetima ima zakazana sva ročišta, tako se može dogoditi da slobodnog termina nema i više od godinu dana.

Od svih pravila u planu upravljanja postupkom, ova o obveznom zakazivanju ročišta za glavnu raspravu i daljnjih ročišta mogu biti najviše protivna načelu ekonomičnosti. Naime, moguće je da se u određenim predmetima može odmah zakazati ročište za glavnu raspravu i sva daljnja ročišta, ali vjerojatno je to samo određeni broj sudskih predmeta.

Zakonodavac nije uzeo u obzir činjenicu da veći broj sudaca ima u radu više stotina sudskih predmeta, pri čemu su ograničeni u sredstvima za rad (npr. na nekim sudovima ročišta se mogu zakazivati samo nekoliko dana u tjednu jer nema dovoljno suradnika ni sudnica), pa se mora ekonomično voditi računa o svim predmetima koji su u radu kod jednog suca. To znači da sudac ne smije „gubiti“ ročišta samo zato što se formalno mora zakazati ročište, već mora voditi računa o tome da se na konkretnom ročištu i provedu dokazi koje treba provesti. Vodeći računa o ovim apstraktnim pravilima sudac može zakazati npr. ročište za šest mjeseci jer čeka nalaz i mišljenje vještaka, ali taj isti nalaz može doći za mjesec dana, pa ako se stranke očituju u roku od dva tjedna, onda se nekoliko mjeseci čeka ročište. No, moguće je i da se zakaže ročište za šest mjeseci, ali nalaz i mišljenje su kompleksni i traju duže vrijeme⁶ te do ročišta ne bude izrađen kompletan nalaz i mišljenje. Dakle, bilo koja od prethodnih situacija dovodi do toga da je neekonomično određivanje ročišta unaprijed.⁷

Pravila o zakazivanju ročišta sada su na sličan način riješena u dva članka zakona te je još jednom ponovljeno da ročište za glavnu raspravu sud zakazuje u rješenju o planu upravljanja postupkom. Ročište za glavnu raspravu treba se održati najkasnije u roku od šest mjeseci od zaključenja prethodnog postupka, a sud u pravilu zakazuje jedno ročište za glavnu raspravu radi izvođenja svih dokaza koje je odlučio izvesti⁸ te će na to ročište pozvati stranke, svjedoke i vještake koje je odlučio pozvati na glavnu raspravu. Dakle, i ovdje je propisano zakazivanje ročišta za glavnu raspravu najkasnije u roku od šest mjeseci od zaključenja prethodnog postupka, ali ne postoje posljedice ako sud ne poštuje predmetno pravilo. Naime, da bi sud mogao poštovati ovaj rok, sudac u radu ne bi smio imati prevelik broj predmeta jer samo tako moguće je poštovati navedeni rok. No, ako sudac nema u radu velik broj predmeta, onda nije u mogućnosti riješiti potreban broj predmeta sukladno Okvirnim mjerilima za rad sudaca.

No, možda najveći problem činjenice da je sada propisan kratak rok za rješavanje u svim parničnim predmetima, ogleda se u tome da se gubi osjećaj hitnosti za predmete koji bi stvarno morali biti hitni i za koje je i prije bio propisan rok za rješavanje. Naime, ako su svi predmeti u radu postali hitni, onda ništa nije hitno i dolazimo do jedne tužne situacije da sud mora u kraćem roku riješiti neku neisplatu duga od 100 eura (za što je propisan rok od 6 mjeseci), nego neke obiteljske ili radne predmete.

3.1. NAČIN DONOŠENJA PLANA
Plan upravljanja postupkom sud određuje rješenjem, u pravilu, na prvom ročištu u postupku, a prije donošenja rješenja o planu upravljanja postupkom sud će strankama omogućiti da se na ročištu o njemu izjasne.⁹ Iznimno, ako koja od stranaka izostane s ročišta na kojem se raspravlja o planu upravljanja postupkom, sud može odrediti plan upravljanja postupkom bez prethodnog izjašnjavanja stranke koja je izostala s ročišta.

Dakle, na pripremnom ročištu sud će raspraviti sa strankama i sve vezano uz plan upravljanja postupkom, kao što su sporna činjenična pitanja, dokazi, vrijeme ročišta i dr. U osnovi i do sada se o tome raspravljalo pa i nastojalo sa strankama dogovoriti zajednički prihvatljiv datum sljedećeg ročišta, a daljnja se ročišta u pravilu nikada nisu zakazivala. Moguće je da se zbog brojnosti svjedoka zakaže jedno ročište na više dana, ali još je češći slučaj da sud pozove sve svjedoke, ali stranke ili svjedok izostanu s ročišta pa se ročište mora odgoditi. Ako je već prije zakazano ročište, upitno je je li sudac ostavio dovoljno vremena i za saslušanje toga svjedoka (jer je kasnije ročište zakazano radi provođenja drugih dokaza). I ovaj primjer ukazuje na to da je ideja zakazivanja većeg broja ročišta unaprijed neekonomična jer ne vodi računa o opterećenju sudaca velikim brojem predmeta. Usto, sudski postupak često je „živ“ i situacija se mijenja, što bi dovodilo do većeg broja „propalih“ termina za ročišta sucu koji bi unaprijed zakazivao sva ročišta.

Da je sudski postupak „živ“ uzima u obzir i pravilo koje ističe da sud u daljnjem tijeku parnice može promijeniti plan upravljanja postupkom ako je strankama dao mogućnost da se o tome izjasne. Ako promjena plana ne utječe na rokove koji se odnose na radnje stranaka, sud plan može izmijeniti i bez prethodnog izjašnjavanja stranaka. Dakle, jednom donesen plan upravljanja postupkom može se mijenjati, ali stranke se trebaju izjasniti o tome, no što ako se npr. mijenja termin ročišta jer se sudac razbolio?

U arbitražnim postupcima, gdje jedno vijeće ima nekoliko predmeta nije problem održati kratko online ročište sa strankama i odrediti nove termine, ali sudac u tijeku samo jednog tjedna može imati i više desetaka ročišta pa onda održavanje tolikog broja online ročišta sa strankama predstavlja velik napor i gotovo nemoguću situaciju.

4. ZAVRŠNE NAPOMENE
Ideja kojom se zakonodavac vodio prilikom propisivanja pravila plana upravljanja postupkom mogla bi biti vrlo praktična, ali prilikom njihove izrade zakonodavac je trebao uzeti u obzir i realnost u kojoj rade suci. Stoga bi bilo dobro da se kao prvo odredi da sud u tijeku prethodnog postupka (u svim predmetima) mora odrediti koje su nesporne i sporne činjenice, zatim koja su nesporna i sporna pravna pitanja. To su suci većinom i radili kako bi već na početku postupka znali koje sporne činjenice treba utvrđivati i obrazlagati u sudskoj odluci.

Drugi bitan problem odnosi se na činjenicu da nije jasno propisano koje su posljedice ako se određeni dokaz nije izveo u roku u kojem je predviđeno u planu upravljanja postupkom. Naime, sam ZPP ne propisuje posljedice, pa onda nije jasno zašto propisivati rokove koji nemaju nikakvo značenje. Stoga, ako sud zbog ekonomičnosti postupka smatra da treba propisati rokove za izvođenje određenih radnji, preporuča se da to napravi temeljem općih, prije postojećih pravila ZPP-a u posebnom rješenju u kojem će upozoriti i stranke na posljedice propuštanja.

Nadalje, propisana obveza da sud odmah mora odrediti točan rok za očitovanja na nalaz i mišljenje vještaka te da odmah nakon pripremnog ročišta mora zakazati ročite za glavnu raspravu može biti iznimno neekonomična i protivna pravilima efikasnosti vođenja postupka. Prije ovih pravila sudovi su zakazivali ročište za glavnu raspravu ako se na njoj trebao provesti dokaz npr. saslušanjem svjedoka koji nije bio prisutan na pripremnom ročištu i sl., dok se u slučaju kada se prvo trebalo provesti vještačenje, nije zakazivalo ročište za glavnu raspravu prije primitka nalaza i mišljenja vještaka.

Budući da je u članku 354. stavak 1. ZPP-a propisao da bitna povreda odredaba parničnog postupka postoji ako sud u tijeku postupka nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona, a to je bilo ili je moglo biti od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude, teško se može zamisliti situacija kada bi samo zbog nezakazivanja ročišta za glavnu raspravu odmah pri zaključenju pripremnog ročišta došlo do utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude. Naime, iako u tijeku prethodnog postupka sud sa strankama raspravlja o svim elementima plana upravljanja postupkom, sama ročišta zakazuje vodeći prvenstveno računa o slobodnim terminima za ročišta, pa eventualne primjedbe stranaka da su zauzete u nekom od mogućih termina, sud ne mora uzeti u obzir pri određivanju ročišta u planu upravljanja postupkom.