Stručni članci
16.10.2026.
Pismenost u području umjetne inteligencije kao radnopravna obveza
- osposobljavanje radnika, radno vrijeme i trošak
U članku autorica analizira obvezu osiguravanja dostatne razine pismenosti u području umjetne inteligencije iz članka 4. Uredbe (EU) 2024/1689 (Akt o UI) iz perspektive hrvatskog radnog prava. Obveza se primjenjuje od 2. veljače 2025. na sve subjekte koji uvode UI sustave, neovisno o razini rizika pojedinog sustava, no njezina radnopravna dimenzija u stručnoj literaturi dosad nije obrađena. U članku odgovara na četiri pitanja: predstavlja li osposobljavanje za UI pismenost osposobljavanje u smislu članka 54. Zakona o radu, uračunava li se vrijeme provedeno na osposobljavanju u radno vrijeme i tko snosi trošak, kakav je radnopravni položaj radnika kojem poslodavac povjeri ljudski nadzor nad visokorizičnim UI sustavom sukladno članku 26. st. 2. Akta o UI te koje posljedice nastupaju ako poslodavac obvezu ne ispuni odnosno ako radnik ne postigne dostatnu razinu pismenosti. U zaključnom dijelu predlaže model uređenja tih pitanja programom UI pismenosti donesenim u okviru pravilnika o radu, uz analizu prostora koji za povoljnije uređenje ostaje kolektivnom pregovaranju te uz prijedloge de lege ferenda upućene zakonodavcu u postupku donošenja provedbenog propisa.
1. UVOD
Od 2. veljače 2025. svaki poslodavac u Republici Hrvatskoj koji u poslovnim procesima koristi bilo koji UI sustav, od alata za razvrstavanje životopisa do generativnih alata za izradu poslovne dokumentacije, obveznik je osiguravanja dostatne razine pismenosti u području umjetne inteligencije (u nastavku teksta: UI pismenost) svojeg osoblja. Obveza je propisana člankom 4. Uredbe (EU) 2024/1689 Europskog parlamenta i Vijeća od 13. lipnja 2024. o utvrđivanju usklađenih pravila o umjetnoj inteligenciji i o izmjeni uredaba (EZ) br. 300/2008, (EU) br. 167/2013, (EU) br. 168/2013, (EU) 2018/858, (EU) 2018/1139 i (EU) 2019/2144 te direktiva 2014/90/EU, (EU) 2016/797 i (EU) 2020/1828 (Akt o umjetnoj inteligenciji), SL L, 2024/1689, 12. 7. 2024. (u nastavku teksta: Akt o UI). Sukladno članku 113. Akta o UI, poglavlja I. i II., u koja ulazi i članak 4., primjenjuju se od 2. veljače 2025. i primjenjuje se neovisno o tome je li pojedini sustav klasificiran kao visokorizičan. Za razliku od obveza propisanih za visokorizične sustave iz Priloga III., obuhvaćenih raspravom o odgodi primjene u okviru zakonodavnog paketa Digital Omnibus, obveza UI pismenosti, već se primjenjuje i njezin sadržaj ne ovisi o ishodu te rasprave.1
U stručnoj literaturi obveza iz članka 4. Akta o UI dosad je obrađivana gotovo isključivo iz perspektive usklađenosti poslovanja s Aktom o UI, kao jedna od stavki na popisu regulatornih zadataka subjekta koji uvodi sustav. Radnopravna strana te obveze ostala je izvan analize, premda se obveza u pretežitom dijelu izvršava upravo prema radnicima. Akt o UI na radnopravna pitanja i ne može dati odgovor jer uređenje radnih odnosa ostaje u nadležnosti država članica. Ta pitanja odnose se na sljedeće: a) predstavlja li osposobljavanje za UI pismenost osposobljavanje u smislu članka 54. Zakona o radu2, sa svim posljedicama koje ta kvalifikacija povlači; b) uračunava li se vrijeme provedeno na osposobljavanju u radno vrijeme i tko snosi trošak; c) kakav je radnopravni položaj radnika kojem poslodavac povjeri ljudski nadzor nad visokorizičnim UI sustavom sukladno članku 26. st. 2. Akta o UI i d) koje posljedice nastupaju ako poslodavac obvezu ne ispuni odnosno ako radnik ne postigne dostatnu razinu pismenosti.
Praktična važnost tih pitanja raste s raširenošću algoritamskog upravljanja. Prema istraživanju Zajedničkog istraživačkog centra Europske komisije iz 2025., utemeljenom na anketi AIM-WORK, 24 posto radnika u EU-u ima radno vrijeme raspoređeno automatski, a 13 posto radnika podliježe automatiziranoj procjeni i nagrađivanju radnog učinka.3 Radnici koji rade s takvim sustavima i koji tumače njihove izlazne rezultate i na temelju njih donose odluke prema drugim radnicima čine krug osoba obuhvaćenih obvezom iz članka 4. Akta o UI.
2. NORMATIVNI OKVIR OBVEZE UI PISMENOSTI
2.1. SADRŽAJ I OPSEG OBVEZE IZ ČLANKA 4. AKTA O UI
Obveznici osiguravanja UI pismenosti su dobavljači UI sustava i subjekti koji uvode te sustave. Sukladno članku 4. Akta o UI, oni poduzimaju mjere kojima u najvećoj mogućoj mjeri osiguravaju dostatnu razinu UI pismenosti svojih radnika i drugih osoba koje se u njihovo ime bave radom UI sustava i njihovom upotrebom. Pri određivanju mjera uzimaju se u obzir tehničko znanje, iskustvo, obrazovanje i osposobljenost tih osoba, kontekst u kojem će se UI sustavi upotrebljavati te osobe ili skupine osoba na kojima će se sustavi upotrebljavati.
Definiciju pojma sadržava članak 3. toč. 56. Akta o UI. UI pismenost obuhvaća vještine, znanje i razumijevanje koji dobavljačima, subjektima koji uvode sustav i zahvaćenim osobama omogućuju informirano uvođenje UI sustava te stjecanje svijesti o mogućnostima i rizicima umjetne inteligencije i o šteti koju ona može prouzročiti. U uvodnoj izjavi 20. Akta o UI dodatno je pojašnjeno kako bi svi relevantni akteri u lancu vrijednosti trebali steći znanja potrebna za donošenje informiranih odluka, pri čemu se sadržaj tih znanja razlikuje ovisno o ulozi, pa za osobe uključene u primjenu sustava obuhvaća razumijevanje načina na koji će odluke donesene uz pomoć sustava utjecati na zahvaćene osobe.
Iz teksta odredbe proizlaze četiri obilježja obveze važna za radnopravnu analizu. Prvo, obveza obuhvaća sve UI sustave, uključujući sustave izvan kategorije visokog rizika, pa je obveznik i poslodavac čiji radnici u radu koriste generativne alate opće namjene.
Drugo, obveza je stupnjevana prema svojstvima osoba i kontekstu upotrebe, iz čega proizlazi kako jedinstveni program osposobljavanja jednak za sve radnike ne ispunjava standard iz članka 4. Treće, obveza uz radnike u smislu ZOR-a obuhvaća i druge osobe koje se u ime obveznika bave radom sustava i njegovom upotrebom, među njima ustupljene radnike, vanjske suradnike i osobe na stručnom osposobljavanju za rad. Četvrto, formulacija prema kojoj se mjere poduzimaju u najvećoj mogućoj mjeri upućuje na obvezna sredstva. Od obveznika se stoga traži razuman, dokumentiran i njegovoj veličini primjeren napor, bez jamstva da će svaka osoba postići određenu razinu znanja.
2.2. ODNOS PREMA OBVEZI LJUDSKOG NADZORA IZ ČLANKA 26. st. 2. AKTA O UI
Opća obveza UI pismenosti dobiva konkretan i pooštren oblik kod visokorizičnih UI sustava, jer sukladno članku 26. st. 2. Akta o UI, subjekt koji uvodi visokorizični sustav dužan je ljudski nadzor povjeriti fizičkim osobama s potrebnim kompetencijama, osposobljenošću i ovlastima te im osigurati potrebnu potporu.
Ta odredba dopunjuje članak 14. Akta o UI, kojim je dobavljaču propisana obveza projektiranja sustava tako da ga fizičke osobe mogu djelotvorno nadzirati tijekom upotrebe. Dobavljač, dakle, nadzor tehnički omogućuje, a subjekt koji uvodi sustav nadzor stvarno provodi putem osposobljenih osoba.
Razlika u razini obveze ima izravne posljedice za sankcioniranje. Povrede obveza subjekta koji uvodi sustav iz članka 26. Akta o UI podliježu novčanim kaznama do 15.000.000,00 eura ili do 3 % ukupnog godišnjeg prometa na svjetskoj razini, ovisno o tome koji je iznos viši (članak 99. st. 4. Akta o UI). Povreda opće obveze iz članka 4. među kažnjivim povredama iz članka 99. nije izrijekom navedena, pa izravna novčana kazna za nju na razini Unije nije propisana.4 Iz toga proizlazi da je najoštriji dio sankcija vezan uz osposobljenost nadzornih osoba kod visokorizičnih sustava, dok se opća obveza prema ostalim radnicima sankcionira tek posredno, kroz ocjenu dužne pažnje obveznika u drugim postupcima, primjerice u postupcima naknade štete prouzročene upotrebom sustava.
2.3. STANDARD DOSTATNE RAZINE I NEOBVEZUJUĆE SMJERNICE
Pojam dostatne razine UI pismenosti neodređeni je pravni standard bez propisanog minimalnog sadržaja. Akt o UI ne propisuje kurikul, broj sati niti oblik provjere znanja. Europska komisija je putem Ureda za umjetnu inteligenciju objavila živi repozitorij praksi UI pismenosti i skup odgovora na pitanja o primjeni članka 4., no ti dokumenti nemaju obvezujući pravni učinak i ne uspostavljaju presumpciju usklađenosti za obveznike koji objavljene prakse preuzmu.5 Za poslodavca to znači kako sadržajno ispunjenje obveze mora izgraditi sam, prema mjerilima iz članka 4., i kako će u slučaju nadzora ili spora upravo dokumentacija o provedenim mjerama biti jedini raspoloživi dokaz ispunjenja.
3. RADNOPRAVNA KVALIFIKACIJA OBVEZE
3.1. OSPOSOBLJAVANJE ZA UI PISMENOST KAO OSPOSOBLJAVANJE IZ ČLANKA 54. ZOR-a
Osposobljavanje radnika za rad s UI sustavima ulazi u opseg obveze obrazovanja i osposobljavanja za rad iz članka 54. ZOR-a, prema kojem je, prilikom promjene ili uvođenja novog načina ili organizacije rada poslodavac dužan, u skladu s potrebama i mogućnostima rada, omogućiti radniku osposobljavanje ili usavršavanje za rad. Uvođenje UI sustava u radne procese predstavlja uvođenje novog načina rada u smislu te odredbe, neovisno o tome mijenja li se formalno opis poslova radnog mjesta. Radnik radi na nov način i onda kada obavlja iste poslove kao prije uvođenja sustava, primjerice kada mu sustav raspoređuje zadatke, ocjenjuje učinak ili kada izlazne rezultate sustava koristi kao podlogu za vlastite radne odluke.
Kvalifikacija osposobljavanja kao obveznog u ovom slučaju podrazumijeva primjenu članka 54. st. 4. ZOR-a. Poslodavac je dužan osposobljavanje omogućiti u skladu s potrebama obavljanja ugovorenih poslova i o svojem trošku, vrijeme provedeno na osposobljavanju uračunava se u radno vrijeme, a osposobljavanje se po mogućnosti odvija tijekom utvrđenog rasporeda radnog vremena radnika. Ta je odredba u ZOR unesena izmjenama ZOR-a iz 2022. radi prenošenja članka 13. Direktive (EU) 2019/1152 o transparentnim i predvidivim radnim uvjetima, prema kojem osposobljavanje koje je poslodavac dužan pružiti na temelju prava Unije, nacionalnog prava ili kolektivnih ugovora mora biti besplatno za radnika, računati se kao radno vrijeme i po mogućnosti odvijati tijekom radnog vremena.6
Obveza osposobljavanja za UI pismenost izvire izravno iz prava Unije, iz članka 4. Akta o UI, pa ulazi u polje primjene članka 13. Direktive 2019/1152 i članka 54. st. 4. ZOR-a. Iz toga proizlazi kako poslodavac trošak osposobljavanja za UI pismenost ne može prevaliti na radnika, niti izravno naplatom niti neizravno ugovornom odredbom o povratu troškova osposobljavanja u slučaju prestanka radnog odnosa, a vrijeme provedeno na osposobljavanju mora uračunati u radno vrijeme i platiti kao da je radnik radio.
Praktična posljedica uračunavanja u radno vrijeme najviše dolazi do izražaja kod digitalnih oblika osposobljavanja. Ako poslodavac radnicima dodijeli obvezni tečaj o upotrebi UI alata putem interne platforme s uputom da ga završe kada stignu, a izobrazba stvarno nije moguća zbog rasporeda radnog vremena, radnici će izobrazbu završavati izvan radnog vremena. Takvo postupanje suprotno je članku 54. st. 4. ZOR-a, a sati provedeni na obveznom osposobljavanju izvan rasporeda radnoga vremena predstavljaju prekovremeni rad sa svim posljedicama koje ZOR veže uz prekovremeni rad, uključujući pravo na povećanu plaću iz članka 94. ZOR-a.
3.2. OBVEZA RADNIKA I GRANICE TE OBVEZE
Osposobljavanje je istovremeno i obveza radnika. Sukladno članku 54. st. 2. ZOR-a, radnik je dužan, u skladu sa svojim sposobnostima i potrebama rada, školovati se, obrazovati, osposobljavati i usavršavati za rad. Radnik koji bez opravdanog razloga odbije sudjelovati u osposobljavanju za UI pismenost, organiziranom u radno vrijeme i o trošku poslodavca, povređuje obvezu iz radnog odnosa, što nakon pisanog upozorenja na obveze iz radnog odnosa može biti podloga za otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika. No, obveza radnika uvjetovana je prethodnim ispunjenjem obveze poslodavca. Radniku se ne može staviti na teret nedostatna razina UI pismenosti ako mu poslodavac osposobljavanje nije omogućio ili ga je omogućio u obliku neprimjerenom njegovu tehničkom znanju, iskustvu i obrazovanju, dakle protivno mjerilima iz članka 4. Akta o UI.
Isto ograničenje vrijedi i kod osobno uvjetovanog otkaza. Ako radnik ni nakon provedenog osposobljavanja trajno ne može uredno izvršavati obveze na radnom mjestu na kojem je rad organiziran oko UI sustava, otvara se pitanje otkaza zbog trajnih osobina ili sposobnosti radnika. U takvom sporu teret dokazivanja postojanja opravdanog razloga za otkaz leži na poslodavcu, a dio tog tereta čini dokaz kako je radniku omogućeno osposobljavanje primjereno njegovim svojstvima i kako mu je ostavljeno razumno vrijeme prilagodbe. Evidencija o provedenom osposobljavanju time uz svoju funkciju dokumenta usklađenosti s Aktom o UI dobiva i funkciju dokaznog sredstva u radnom sporu.
3.3. UGOVOR O RADU, PRAVILNIK O RADU I JEDNAKOST UVJETA OSPOSOBLJAVANJA
Pravo na osposobljavanje ulazi u obvezni sadržaj ugovora o radu. Sukladno članku 15. st. 1. toč. 11. ZOR-a, ugovor o radu mora sadržavati podatak o pravu na obrazovanje, osposobljavanje i usavršavanje iz članka 54. ZOR-a, ako ono postoji, pri čemu se umjesto tog podatka u ugovoru može uputiti na zakon, drugi propis, kolektivni ugovor ili pravilnik o radu. Poslodavac koji program UI pismenosti uredi pravilnikom o radu upućivanjem iz ugovora o radu istovremeno ispunjava i informacijsku obvezu prema radnicima.
Obveza jednakih uvjeta osposobljavanja izričito je propisana za radnike u nepunom radnom vremenu, kojima poslodavac, sukladno članku 63. st. 4. ZOR-a, mora omogućiti usavršavanje i obrazovanje pod istim uvjetima kao radnicima u punom radnom vremenu. Kod ustupljenih radnika formulacija članka 4. Akta o UI, prema kojoj su obuhvaćene i druge osobe koje se u ime obveznika bave radom sustava i njegovom upotrebom, upućuje na korisnika kao obveznika osposobljavanja za sustave u vlastitim radnim procesima, jer se sustav upotrebljava u njegovo ime i za njegov račun. Raspodjela te obveze između agencije i korisnika u trokutu agencijskog rada otvara niz daljnjih pitanja i zaslužuje zasebnu analizu.
3.4. RAZGRANIČENJE PREMA OSPOSOBLJAVANJU ZA RAD NA SIGURAN NAČIN
Osposobljavanje za UI pismenost i osposobljavanje za rad na siguran način iz članaka 27. i 28. Zakona o zaštiti na radu7 dvije su različite obveze s različitom svrhom. Osposobljavanjem za rad na siguran način radnika se osposobljava za prepoznavanje i izbjegavanje rizika za sigurnost i zdravlje na mjestu rada, dok se osposobljavanjem za UI pismenost stječu znanja o mogućnostima, ograničenjima i rizicima UI sustava, uključujući rizike za prava osoba na koje se sustavi primjenjuju. Provedeno osposobljavanje za rad na siguran način ne ispunjava obvezu iz članka 4. Akta o UI, kao što niti program UI pismenosti ne zamjenjuje osposobljavanje prema propisima o zaštiti na radu. No, kod UI sustava čija upotreba utječe na sigurnost radnika, primjerice sustava za upravljanje strojevima ili sustava za raspoređivanje rada s učincima na opterećenje i umor radnika, sadržaji se preklapaju, pa je opravdano njihovo objedinjeno provođenje uz odvojeno vođenje evidencija.
4. OTVORENA PITANJA
4.1. NEODREĐENOST STANDARDA I RIZIK FORMALNOG ISPUNJENJA OBVEZE
Neodređenost standarda dostatne razine stvara prostor za formalno ispunjenje obveze bez stvarnog učinka. Poslodavac koji svim radnicima jednom godišnje dodijeli općenit tečaj o umjetnoj inteligenciji poduzeo je mjeru u formalnom smislu, no takva mjera ne zadovoljava mjerila iz članka 4. Akta o UI jer ne uzima u obzir različite uloge radnika niti kontekst upotrebe pojedinih sustava. Sadržaj osposobljavanja radnika u službi ljudskih potencijala, koji izlazne rezultate sustava za razvrstavanje kandidata koristi u selekcijskim postupcima, mora obuhvatiti ograničenja sustava, rizik pristranosti i granice pouzdanosti izlaznih rezultata. Sadržaj osposobljavanja radnika koji generativnim alatom priprema nacrte poslovnih dokumenata mora obuhvatiti provjeru točnosti sadržaja i postupanje s povjerljivim i osobnim podatcima. Sadržaj osposobljavanja rukovodećeg osoblja s ovlasti odlučivanja o uvođenju sustava mora obuhvatiti razumijevanje klasifikacije rizika i obveza koje uvođenjem nastaju. Zajednički nazivnik među tim sadržajima ne postoji, pa niti program osposobljavanja ne može biti jedinstven.
4.2. RADNOPRAVNI POLOŽAJ NADZORNE OSOBE
Imenovanje nadzorne osobe iz članka 26. st. 2. Akta o UI zahvaća u sadržaj radnog odnosa imenovanog radnika, a ZOR za takvo imenovanje ne sadržava posebna pravila. Prvo pitanje odnosi se na pravnu prirodu imenovanja. Ako poslovi nadzora nad sustavom ulaze u opis poslova radnog mjesta ili se mogu podvesti pod ugovorenu vrstu rada, imenovanje ulazi u okvir prava poslodavca upravljanja radom i provodi se temeljem naloga poslodavca. Ako nadzor nad visokorizičnim sustavom bitno mijenja narav posla, primjerice kada radnik dotadašnje operativne poslove zamjenjuje kontrolom izlaznih rezultata sustava i odlučivanjem o odstupanju od njih, imenovanje pretpostavlja ponudu izmijenjenog ugovora o radu.
Drugo pitanje odnosi se na ovlasti i odgovornost. Nadzorna osoba prema smislu članka 26. st. 2. Akta o UI mora imati stvarnu ovlast intervenirati u rad sustava, obustaviti njegovu upotrebu ili odstupiti od njegova izlaznog rezultata. Radnik bez takve ovlasti ne može biti nadzorna osoba u smislu te odredbe, pa poslodavac koji nadzor formalno povjeri radniku bez ovlasti i bez osposobljavanja obvezu iz članka 26. st. 2. nije ispunio te se izlaže novčanoj kazni iz članka 99. st. 4. Akta o UI. Ovdje treba naglasiti kako se odgovornost za izlazne rezultate sustava imenovanjem nadzorne osobe ne prenosi na radnika jer obveznik iz članka 26. Akta o UI ostaje subjekt koji uvodi sustav, a radnik odgovara u granicama općih pravila o odgovornosti radnika za štetu iz ZOR-a.
Treće pitanje odnosi se na mogućnost odbijanja imenovanja. Uporište za odbijanje postoji kada radnik za povjerene poslove nadzora nije osposobljen, jer nalog za rad protivan obvezi osposobljavanja iz članka 54. ZOR-a i zahtjevu osposobljenosti iz članka 26. st. 2. Akta o UI nije zakonit nalog i radnika ne obvezuje.
Asimetrija u postupcima sankcija opisana u točki 2.2. stvara uz to i pogrešan poticaj. Budući da je novčana kazna vezana uz osposobljenost nadzornih osoba kod visokorizičnih sustava, a ne uz opću obvezu iz članka 4., poslodavci mogu biti skloni program osposobljavanja svesti na uski krug nadzornih osoba. Takvo sužavanje protivno je izričitom tekstu članka 4. Akta o UI, a poslodavca ostavlja bez dokaza dužne pažnje u postupcima u kojima se ocjenjuje njegova odgovornost za odluke donesene uz pomoć sustava, uključujući radne sporove o takvim odlukama.
4.3. NADZOR NAD PRIMJENOM I RAZGRANIČENJE NADLEŽNOSTI
Nadzor nad ispunjavanjem obveze iz članka 4. Akta o UI i nadzor nad ispunjavanjem obveze iz članka 54. ZOR-a provode različita tijela po različitim postupcima. Nadzor nad primjenom Akta o UI provodit će tijela određena nacionalnim provedbenim propisom, čije je donošenje u Republici Hrvatskoj u trenutku pisanja ovog članka u tijeku, dok nadzor nad primjenom ZOR-a provodi inspekcija rada. U praksi to znači kako će neprovedeno osposobljavanje radnika za rad s UI sustavom ulaziti u nadležnost dvaju sustava nadzora, od kojih svaki ocjenjuje samo vlastiti segment. Bez izričite koordinacijske odredbe u provedbenom propisu postoji rizik da radnopravni segment obveze ostane bez djelotvornog nadzora, jer tijelo nadležno za primjenu Akta o UI ne nadzire radno vrijeme i trošak osposobljavanja, a inspekcija rada ne ocjenjuje dostatnost razine UI pismenosti prema mjerilima iz članka 4.
5. PRIJEDLOG RJEŠENJA S ANALIZOM
5.1. PROGRAM UI PISMENOSTI KAO DIO PRAVILNIKA O RADU
Pravna nesigurnost opisana u prethodnim točkama može se u pretežitom dijelu otkloniti internim uređenjem, bez čekanja provedbenog propisa. Poslodavac ima mogućnost program UI pismenosti urediti pravilnikom o radu ili kao poseban interni akt na koji pravilnik o radu upućuje, uz prethodno savjetovanje s radničkim vijećem sukladno članku 150. ZOR-a jer je riječ o odluci važnoj za položaj radnika. Program bi trebao sadržavati barem šest elemenata.
Prvi element je popis UI sustava u upotrebi kod poslodavca s naznakom njihove namjene i klasifikacije rizika. Bez popisa sustava program nema predmet, a popis istovremeno služi kao podloga za ostale obveze iz Akta o UI, od informiranja radnika do procjena rizika. Drugi element je razvrstavanje osoblja u kategorije prema odnosu sa sustavima, pri čemu se kao minimum razlikuju osobe kojima je sustav radni alat, osobe koje izlazne rezultate sustava koriste kao podlogu za odluke prema drugim osobama, nadzorne osobe kod visokorizičnih sustava te rukovodeće osoblje s ovlasti odlučivanja o uvođenju sustava. Razvrstavanjem se operacionaliziraju mjerila iz članka 4. Akta o UI, jer se sadržaj i opseg osposobljavanja vežu uz ulogu, a ne uz naziv radnog mjesta. Treći element je sadržaj i trajanje osposobljavanja po kategorijama, s izričitom odredbom da se osposobljavanje provodi u radno vrijeme i o trošku poslodavca, čime se u interni akt prenosi standard iz članka 54. st. 4. ZOR-a i otklanja svaka dvojba kod osposobljavanja putem internih digitalnih platformi. Četvrti element je periodičnost, uz pravilo da se osposobljavanje ponavlja pri bitnoj izmjeni sustava, pri uvođenju novog sustava i pri premještaju radnika u drugu kategoriju osoblja. Peti element je evidencija provedenog osposobljavanja s podatcima o sudioniku, datumu, trajanju, sadržaju i obliku provjere usvojenosti znanja. Evidencija služi kao dokaz prema tijelu nadležnom za nadzor primjene Akta o UI, prema inspekciji rada i u radnom sporu, pa njezino uredno vođenje ima veću praktičnu težinu od bilo kojeg drugog elementa programa. Šesti element je postupak imenovanja nadzornih osoba, s pravilom da imenovanju prethodi osposobljavanje za konkretan sustav te pisano utvrđenje ovlasti nadzorne osobe, uključujući ovlast obustave upotrebe sustava i pravila postupanja u slučaju dvojbe o izlaznom rezultatu.
Predloženi model ima i granice. Interni akt ne može otkloniti neodređenost standarda dostatne razine na razini propisa niti može urediti razgraničenje nadzornih nadležnosti, ali poslodavcu osigurava dokumentiran i obranjiv položaj u svakom postupku u kojem se ocjenjuje njegova dužna pažnja, a radnicima predvidljivost glede sadržaja njihovih obveza te vremena i troška osposobljavanja. Rizik neodređenog standarda time se premješta s pojedinačnog radnog odnosa na razinu uređenog internog sustava, u kojem se o svakom spornom pitanju odlučuje prema unaprijed poznatim pravilima.
5.2. PROSTOR ZA KOLEKTIVNO PREGOVARANJE
Kolektivni ugovor može sadržajno povoljnije urediti ova pitanja. Predmet pregovora mogu biti pravo radnika na određeni broj sati osposobljavanja za UI pismenost godišnje, pravo na osposobljavanje prije početka rada s novouvedenim sustavom, obveza savjetovanja sa sindikatom o sadržaju programa UI pismenosti te položaj nadzornih osoba, uključujući vrednovanje dodatne odgovornosti kroz strukturu plaće. Kolektivno pregovaranje time ispunjava dvostruku svrhu jer nadopunjuje normativni okvir na mjestima na kojima su članku 4. Akta o UI i članku 54. ZOR-a neodređeni i smanjuje pravnu nesigurnost za obje strane radnog odnosa prije nego što se ona pretvori u sporove.
5.3. PRIJEDLOZI DE LEGE FERENDA
U postupku donošenja provedbenog propisa za Akt o UI bilo bi potrebno izričito urediti dva pitanja, odnosno nadzor nad primjenom članka 4. Akta o UI, u dijelu u kojem se obveza izvršava prema radnicima, trebalo bi povezati s nadležnošću inspekcije rada, kroz mehanizam suradnje i razmjene informacija s tijelom nadležnim za nadzor primjene Akta o UI, kako bi se izbjeglo da radnopravni segment obveze ostane u procjepu između dvaju sustava nadzora. Ujedno bi u prekršajnim odredbama trebalo izričito sankcionirati neispunjenje obveze osposobljavanja pri uvođenju novog načina rada u slučajevima u kojima novi način rada uključuje UI sustav. Time bi opća obveza iz članka 4. Akta o UI dobila djelotvoran nacionalni mehanizam sankcija koji joj na razini Unije nedostaje, a poslodavci jasnu poruku kako se obveza osposobljavanja ne iscrpljuje u uskom krugu nadzornih osoba.
6. ZAKLJUČAK
Obveza UI pismenosti iz članka 4. Akta o UI u hrvatskom radnom pravu ne stvara novu vrstu obveze poslodavca, ali postojećoj obvezi osposobljavanja iz članka 54. ZOR-a daje novi sadržaj. Iz te kvalifikacije proizlaze tri praktične posljedice. Osposobljavanje se provodi o trošku poslodavca, vrijeme provedeno na osposobljavanju uračunava se u radno vrijeme, a evidencija o provedenom osposobljavanju postaje dokazno sredstvo u nadzoru i u radnim sporovima. Otvorenima ostaju neodređenost standarda dostatne razine, radnopravni položaj nadzorne osobe iz članka 26. st. 2. Akta o UI i razgraničenje nadzornih nadležnosti. Prva dva pitanja poslodavci i socijalni partneri mogu premostiti programom UI pismenosti i kolektivnim ugovorom, dok treće pitanje traži intervenciju zakonodavca u provedbenom propisu. Poslodavci koji s uređenjem tih pitanja čekaju donošenje provedbenog propisa preuzimaju rizik bez potrebe jer se obveza iz člaka 4. Akta o UI primjenjuje od 2. veljače 2025., a obveza osposobljavanja iz članka 54. ZOR-a znatno dulje od toga.
1 Prijedlog zakonodavnog paketa Digital Omnibus Europske komisije predviđa odgodu primjene dijela obveza za visokorizične UI sustave iz Priloga III.
2 Zakon o radu (Nar. nov., br. 93/14, 127/17, 98/19, 151/22, 64/23 – u nastavku teksta: ZOR).
3 Europska komisija, Zajednički istraživački centar (JRC), Gonzalez Vazquez, I., Fernandez Macias, E., Wright, S., Villani, D., Digital Monitoring, Algorithmic Management and the Platformisation of Work in Europe, Ured za publikacije Europske unije, Luxembourg, 2025., JRC143072, dostupno na: https://publications.jrc.ec.europa.eu/repository/handle/JRC143072 (pristupljeno 9. listopada 2026.).
4 Neispunjenje obveze iz članka 4. Akta o UI može postati kažnjivo u okviru nacionalnih pravila o sankcijama koje države članice utvrđuju sukladno članku 99. st. 1. Akta o UI.
5 Europska komisija, Ured za umjetnu inteligenciju, Living repository to foster learning and exchange on AI literacy, 4. veljače 2025. (ažurirano 19. studenoga 2025.), dostupno na: https://digital-strategy.ec.europa.eu/en/library/living-repository-foster-learning-and-exchange-ai-literacy (pristupljeno 9. listopada 2026.).
6 Direktiva (EU) 2019/1152 Europskog parlamenta i Vijeća od 20. lipnja 2019. o transparentnim i predvidivim radnim uvjetima u Europskoj uniji, SL L 186, 11. 7. 2019., str. 105, čl. 13.
7 Zakon o zaštiti na radu (Nar. nov., br. 71/14, 118/14, 94/18, 96/18).