Informator: Našim Ustavom utvrđena je obveza države da štiti djecu i mladež. Koje obveze za Vaš ured iz toga proizlaze?
M. JELAVIĆ: Djelovanje, ovlasti i način rada Ureda pravobraniteljice za djecu definirane su Zakonom o pravobranitelju za djecu (Nar. nov., br. 96/03) iz kojeg proizlazi niz obveza i ovlasti pravobraniteljice da u svom djelokrugu poduzima mjere za zaštitu djece. Navest ću i opisati neke od njih. Najkraće rečeno, pravobraniteljica za djecu štiti, prati i promiče dječja prava i interese na temelju Ustava, međunarodnih ugovora i zakona. Pravobraniteljica za djecu djeluje neovisno i samostalno, držeći se načela pravičnosti i morala. Razni su načini na koje pravobraniteljica djeluje te kako ostvaruje svoju zadaću u odnosu na danu joj nadležnost. Kao važno zaduženje spominjem praćenje usklađenosti zakona i drugih propisa u Republici Hrvatskoj s odredbama Ustava RH, Konvencije o pravima djeteta i drugih međunarodnih dokumenata koji se odnose na zaštitu prava i interesa djece. Kao neovisno tijelo zadužena je za praćenje i izvršavanje obveza koje za našu državu proizlaze iz Konvencije o pravima djeteta i drugih međunarodnih dokumenata koji se odnose na djecu, te o tome može, na objektivan način, izvještavati tijela koja imaju pravo tražiti informacije o stanju dječjih prava. Pravobraniteljica prati primjenu svih propisa koji se odnose na zaštitu prava i interesa djece, kao i povrede pojedinačnih prava djece. Prateći pojedinačne povrede, učestalost povreda po vrstama, prati i proučava i opće pojave i načine povreda prava djece. Istu ulogu ima i u odnosu na zaštitu i promicanje prava i interesa djece s posebnim potrebama. Ako ima prijedlog odnosno ideju na koji način urediti cjelovit sustav zaštite djece, pravobraniteljica ga može predlagati kao i poduzimati mjere za sprječavanje štetnih djelovanja koja ugrožavaju prava i interese djece. O stanju prava djece obavještava javnost. Pravobraniteljica za djecu surađuje s djecom posredno i neposredno, komunicira s njima pisanim putem, odlazi u institucije gdje borave djeca, škole, itd. te se susreće s njima u Uredu. U komunikaciji s djecom potiče ih na izražavanje vlastitog mišljenja, te ukazuje na važnost i potrebu uvažavanja njihovog mišljenja te na taj način i ostvarenja načela participacije o svemu što je od interesa za djecu. Također, može inicirati i sudjelovati u javnim aktivnostima usmjerenim na poboljšanje položaja djece te predlaže mjere za povećanje utjecaja djece u društvu. Upoznaje i savjetuje djecu o načinu ostvarivanja i zaštite njihovih prava. Pravobraniteljica za djecu može sudjelovati i u postupku izrade nacrta prijedloga propisa koji se odnose na dječja prava ili kojima se uređuju pitanja od značaja za djecu, što vrlo često, davanjem primjedaba i prijedloga na nacrte zakonskih tekstova, i čini. Osim toga može i potaknuti donošenje i izmjenu zakona i drugih propisa koji se odnose na djecu. U obavljanju poslova iz svog djelokruga pravobraniteljica je ovlaštena upozoravati na određene probleme, pojave, situacije, zatim predlagati načine rješavanja pojedinih pitanja kao i davati preporuke pojedincima, tijelima i institucijama s kojima surađuje.

Informator: Roditelji su dužni odgajati djecu i o tome slobodno odlučuju. Kada i kako intervenirate ako roditelji tu svoju obvezu i pravo ne ostvaruju, ako djeci ne omogućuju potpuni i skladni razvoj njihove osobnosti?
M. JELAVIĆ: Da bih odgovorila na pitanje tko i kada može intervenirati u odnose između roditelja i djece, najprije ću navesti dužnosti i prava roditelja s posebnim naglaskom na roditeljsku skrb kao pravni standard ugrađen u naše nacionalno zakonodavstvo na temelju Konvencije o pravima djeteta, koju je RH potpisala 1991. godine. Roditeljsku skrb čine odgovornosti, dužnosti i prava roditelja, s ciljem zaštite dobrobiti djeteta, njegovih osobnih i imovinskih interesa. Roditeljska skrb pripada roditeljima od rođenja djeteta i ne mogu je se odreći, ali ih se može ograničiti u izvršenju sadržaja roditeljske skrbi ili im se može oduzeti samo odlukom suda iz razloga i na način kako je to propisano Obiteljskim zakonom. Roditelji su dužni skrbiti o životu i zdravlju djeteta, štititi dijete od ponižavajućih postupaka i tjelesnog kažnjavanja. Odgoj djeteta tretira se kao dužnost i pravo roditelja, kojima pripada i pravo i dužnost odgajati dijete kao slobodnu, humanu, marljivu i odgovornu osobu. Odgoj djeteta mora biti u skladu s njegovom dobi i zrelosti, čime se ostvaruje važno načelo Konvencije o pravima djeteta o uvažavanju djetetove osobnosti. Roditelji su dužni čuvati i njegovati dijete i skrbiti o svim njegovim potrebama u skladu s najboljim djetetovim interesom. Ni u kojem slučaju ne smiju dijete predškolske dobi ostaviti ni na kratko vrijeme, bez nadzora odrasle osobe, jer se u suprotnom ugrožava djetetova sigurnost. Svjedoci smo da se nesreće, na žalost, događaju i kad su roditelji prisutni, no mogućnost je puno veća ako su roditelji odsutni, a djeca sama ili prepuštena samo nešto starijem bratu ili sestri. Roditelji su dužni brinuti se o djetetovom redovitom obvezatnom obrazovanju, a prema svojim mogućnostima i o daljnjem školovanju djeteta. Roditelji su dužni uzdržavati dijete i upravljati njegovom imovinom do punoljetnosti. Uzdržavati dijete dužni su i nakon njegove punoljetnosti sve dok se redovito školuje, kao i godinu dana nakon završetka školovanja, ako se ne može zaposliti. Pravo je roditelja da žive sa svojim djetetom, osim ako to nije suprotno djetetovoj dobrobiti. Bez obzira na to žive li zajedno ili odvojeno, roditelji ravnopravno, zajednički i sporazumno skrbe o djetetu, osim ako zakonom nije drukčije određeno. Zajednička roditeljska skrb također je pravni standard koji je u naše nacionalno zakonodavstvo preuzet iz Konvencije o pravima djeteta, no na žalost još nije zaživio u punom smislu u našoj praksi. Roditelji, uz časne iznimke, najčešće prestankom zajedničkog života prestaju i obavljati tu ulogu zajednički, što ni u kojem slučaju nije u interesu djece. Njihova zadaća i uloga, radi pravilnog odgoja djece, trebala bi se čim manje mijenjati u odnosu na situaciju zajedničkog života. Dok odnosi roditelja i djece funkcioniraju na navedeni i opisani način, nitko se ne može miješati u njihove međusobne odnose. No, ako odnosi roditelja i djece u bilo kojem segmentu odudaraju od navedenog, ako u ponašanju roditelja ima odstupanja, povreda dječjih prava, zlostavljanja, zanemarivanja, itd., država je dužna putem svojih institucija uključiti se i poduzeti mjere zaštite djece. Kad spominjem institucije, ovdje ponajprije mislim na centar za socijalnu skrb, sud, policiju, državno odvjetništvo, čija je nadležnost defi nirana posebnim propisima. Svatko od njih u okviru svoje nadležnosti i u skladu s ovlastima poduzima mjere zaštite djeteta. Ako je svatko od njih obavio svoj dio posla u skladu sa zakonom i načelom najboljeg interesa djeteta, nema potrebe za reakcijom pravobraniteljice. Pravobraniteljica ne dijeli nadležnost ni s jednom od navedenih institucija, jer bi to značilo paralelizam nadležnosti, a time i pravnu nesigurnost. Pravobraniteljica za djecu je tijelo sui generis, ustanovljeno da prati rad i primjenu propisa za zaštitu djece, te postupanje prema djeci u odnosu na sve institucije. Dođe li do saznanja da neko od navedenih tijela nije, u zaštiti najboljeg interesa djeteta, poduzelo sve iz svoje nadležnosti, može ga upozoriti na to, preporučiti mu poduzimanje mjera kako bi se na primjereniji način zaštitila djeca, pratiti kako će se slučaj razvijati i okončati, itd. Ne postupe li upozorena tijela u skladu s navedenim i u propisanom roku, pravobraniteljica za djecu o tome će obavijestiti tijelo koje obavlja nadzor nad njihovim radom, a zatim i Vladu RH ako se tijelo koje obavlja nadzor ogluši na traženje pravobraniteljice. Ovdje ističem da zbog poštovanja načela samostalnosti sudova i njihove autonomije ovu mogućnost ne možemo koristiti u odnosu na sudove. Također bih naglasila da sam kao pravobraniteljica dužna podnijeti prijavu nadležnom državnom odvjetništvu ako u obavljanju svoje dužnosti saznam da je počinjeno kazneno djelo na štetu djeteta (npr. dijete izvrgnuto tjelesnom ili duševnom nasilju, spolnoj zloporabi, zlostavljanju ili izrabljivanju, zanemarivanju ili nehajnom postupanju).

Informator: U zadnje vrijeme spominje se uvođenje obvezatnog srednjoškolskog obrazovanja i za tu svrhu najavljuju promjene Ustava. Kakvo je Vaše stajalište o tome?
M. JELAVIĆ: Nema sumnje da je svakom društvu stalo do toga da se što više djece, a i odraslih, obrazuje i da se razina obrazovanja, a time i znanja, koliko god je to moguće podiže. Spadam među one kojima je do toga posebno stalo i podržavam ideju o stvaranju uvjeta da što veći broj djece nakon završetka obvezatnog osnovnoškolskog obrazovanja nastavi i srednjoškolsko. O možebitnim promjenama Ustava neka rasprave i sugeriraju odluku ustavnopravni stručnjaci. Ja ću je poštovati kakva god ona bila, no smatram da i bez ustavnih promjena država na različite načine može potaknuti roditelje i djecu k većem uključivanju, a time i završavanju srednjoškolskog obrazovanja uvođenjem odnosno osiguranjem, primjerice, besplatnog srednjoškolskog obrazovanja. Nisu svi roditelji jednakih materijalnih mogućnosti, niti su sva djeca istih sposobnosti. Takav je postupak na tragu i u skladu s određenjima Konvencije o pravima djeteta, koja preporuča ….poticanje razvoja srednjoškolskog obrazovanja, … primjerice uvođenjem besplatnog obrazovanja i prema potrebi osigurati materijalnu podršku,…. Svaka pomoć roditeljima dobro je došla i sigurna sam da će djelovati na porast broja djece koja će nastaviti obrazovanje u srednjoj školi.

Informator: Kako saznajete za slučajeve kada, u skladu s Vašim nadležnostima, morate intervenirati?
M. JELAVIĆ: Na različite načine saznajemo za slučajeve kad je potrebna naša intervencija. U nekim slučajevima javljaju nam se sama djeca, a češće takve informacije dobivamo od njihovih roditelja, institucija, građana. Ovdje želim istaknuti da je Obiteljskim zakonom propisano da je svatko dužan obavijestiti centar za socijalnu skrb o kršenju djetetovih prava, a posebice o svim oblicima tjelesnog ili duševnog nasilja, spolne zloporabe, zanemarivanja, nehajnog postupanja, zlostavljanja ili izrabljivanja djeteta. Ovdje se misli na sve one koji u bilo kojem kontekstu participiraju u brizi o djetetu (medicinsko osoblje, odgajatelji, učitelji, socijalni radnici, itd.), ali i na građane koji na bilo koji način imaju saznanja o povredi bilo kojeg prava djeteta. Građanska svijest o nužnosti zaštite djece je nešto što stalno moramo naglašavati i razvijati. Ni jedna služba, bez obzira na svoju rasprostranjenost, ne može evidentirati sve ono što mi kao građani u svojoj okolini možemo primijetiti, uočiti. Stoga je izuzetno važno da je svaki građanin svjestan svoje uloge i zadaće u zaštiti svakog djeteta, te da odgovornim ponašanjem može pridonijeti smanjenju broja slučajeva u kojima se dječja prava povređuju, može pridonijeti smanjenju broja slučajeva u kojima djeca pate.

Informator: Djeca ne mogu biti prinuđena na rad prije punoljetnosti, posebno ne smiju biti prisiljavana na rad koji štetno utječe na njihovo zdravlje ili ćudoređe. Ima li takvih negativnih pojava i koji su oblici zaštite dostupni?
M. JELAVIĆ: Konvencijom o pravima djeteta propisano je da države potpisnice Konvencije priznaju djetetu pravo zaštite od ekonomskog izrabljivanja i obavljanja svakog rada koji bi za nj bio pogibeljan ili ometao njegovo obrazovanje, ili bio štetan za njegovo zdravlje ili njegov tjelesni, duševni, duhovni, moralni ili socijalni razvoj. U tu svrhu države su dužne poduzeti sve mjere zaštite kako bi osigurala primjenu toga određenja. Na žalost, u RH ima ovakvih pojava u raznim područjima. Spomenut ću neka od njih, a to su djeca sportaši, djeca koja se bave manekenstvom, djeca koja se bave glumom, djeca koja prose, itd. Postoje i mehanizmi zaštite, no postavlja se pitanje prakse, tj. koliko smo učinkoviti da spriječimo ili sankcioniramo slučajeve u kojima dolazi do izrabljivanja dječjeg rada. Kontrolu i nadzor nad poštovanjem tih propisa ima Državni inspektorat. No, vrlo je važna i edukacija roditelja te njihova spoznaja o svim opasnostima koje vrebaju u odnosu na djecu u slučaju ovog ili onog angažmana.

Informator: Gospođo Jelavić, kako je Vaše djelovanje organizirano u županijama i općinama te kako surađujete s centrima za socijalnu skrb?
M. JELAVIĆ: Sjedište Ureda pravobraniteljice za djecu je u Zagrebu i svatko se može obratiti u sjedište. No, uvažavajući preporuke UN Odbora za prava djeteta o potrebi razvoja službe posebno na lokalnoj razini, nedavno smo u Splitu za područje Dalmacije (četiri županije: Dubrovačkoneretvansku, Splitsko-dalmatinsku, Šibensko-kninsku i Zadarsku županiju) otvorili Ured s ciljem približavanja djeci i njihovim potrebama. Uskoro planiramo Urede otvoriti i u Osijeku i Rijeci. Smatramo to značajnim iskorakom u djelovanju Ureda i svakako u funkciji zaštite najboljeg interesa djece. Inače, s centrima za socijalnu skrb surađujemo vrlo često, kao i s ostalim institucijama, npr. policijom, školama, itd. Uostalom, tijela državne uprave, jedinice lokalne i područne samouprave, pravne i fi zičke osobe obvezatne su, sukladno Zakonu o pravobranitelju za djecu, surađivati s pravobraniteljicom za djecu i na njezin zahtjev podnositi izvješća i odgovarati na upite. Ne postupe li u skladu s navedenim i u propisanom roku, mogu samo ponoviti ono što sam već rekla, a to je da ću o tome obavijestiti tijelo koje obavlja nadzor nad njihovim radom, a zatim i Vladu RH ako se tijelo koje obavlja nadzor ogluši na traženje pravobraniteljice.

Informator: S obzirom na to da se neki postupci, koje su provodili centri za socijalnu skrb, već godinu dana vode pred sudovima, recite jesu li sudovi ažurniji i učinkovitiji.
M. JELAVIĆ: Promjena nadležnosti u nekim obiteljsko-pravnim stvarima s upravnih tijela na sudove napravljena je s ciljem usklađivanja naših propisa s potpisanim međunarodnim ugovorima i dokumentima. Ovdje ponajprije mislim na usklađivanje s Konvencijom o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda, kojom je propisano da se građanima mora osigurati sudska zaštita kad se odlučuje o njihovim ljudskim pravima. Odlučivanje u odnosima roditelja i djece svakako zadire u važno područje ljudskih prava. Prema informacijama koje dobivamo od građana, bez namjere generaliziranja u odnosu na sve, stječe se dojam da se na brzini u odlučivanju nije gotovo ništa dobilo, da i sudovi kao i centri za socijalnu skrb u velikom broju slučajeva prekoračuju propisane rokove. No, osim rokova, ovdje treba istaknuti i neujednačenu praksu sudova, dvojbe oko pojedinih pitanja, nadležnosti, itd. S obzirom na to da su odnosi roditelja i djece od posebnog interesa za Ured, pozorno pratimo što se događa, kako se propisi primjenjuju u praksi i kao izuzetno važno, naglašavamo da se stručnjaci koji na bilo koji način sudjeluju u odlučivanju o djeci kontinuirano educiraju kako bi mogli udovoljiti zahtjevima ovog izuzetno osjetljivog područja, i glede rokova, a nadasve i merituma. Sve ostalo upitno je s pozicija zaštite najboljeg interesa djeteta.

Informator: Gospođo Jelavić hvala Vam na razgovoru.