1. Uvod
Najvažniji čimbenik koji vodi k organiziranju proizvodnje u poduzećima¹ proizlazi iz činjenice da se proizvodnja svakog proizvoda i usluge obavlja timskim radom sudionika različitih kvalifikacija. Naime, djelotvorna proizvodnja zahtijeva radnike različitih kvalifikacija, specijalizirane strojeve i pogone, tekuće vrpce, podjelu rada u veliki broj malih operacija, da bi se povećala produktivnost i smanjili jedinični troškovi. Proizvodnja u tržišnoj privredi odvija se u širokom spektru različitih poslovnih poduzeća – od najmanjih poduzeća u pojedinačnom vlasništvu do gigantskih korporacija koje dominiraju gospodarskim životom u jednoj zemlji, a u slučaju velikih multinacionalnih kompanija i u svjetskoj privredi.

2. Odvajanje upravljanja od vlasništva
Poduzeća su, uglavnom, počela kao mala privatna poduzeća. Međutim, kako su ona rasla događale su se velike promjene u proizvodnji zbog novih tehnologija i ekonomije opsega. U nastojanju da dođe do većeg kapitala emisijom dionica, događale su se promjene u strukturi vlasništva. Vlasništvo je postalo disperzirano na mnoštvo dioničara s različitim (često i vrlo malim) vlasničkim udjelima. Zato je i nastala potreba i za promjenom strukture upravljanja poduzećem, jer je s rastom poduzeća skup problema upravljanja često bio veći od mogućnosti prvobitnog vlasnika da ga uspješno rješava. Javila se i potreba za unajmljivanjem stručnjaka za upravljanje poduzećem. Odgovornost za upravljanje poduzećem prenesena je na menadžere koji su se specijalizirali u upravljanju koje uključuje planiranje, organiziranje, koordiniranje, zapovijedanje i kontrolu. Tako se u velikim poduzećima upravljanje odvojilo od vlasništva. Kontrolu nad velikim poduzećima preuzela je kvalificirana tehnokracijska grupa menadžera (ili čak samo jedan) koji služe kao agent za principala, vlasnike, ponekad, raspršene i na vrlo velik broj pojedinaca (dioničara). Upravo ta raspršenost vlasništva na mnoštvo pojedinaca, osigurava menadžerima visoki stupanj kontrole nad poduzećem. Vlasništvo se raspršilo na mnoštvo subjekata, dok se upravljanje koncentriralo na mali broj (ponekad čak i na jednog) menadžera. Takvo koncentrirano upravljanje u rukama malog broja tehnokrata, omogućuje menadžerima da utječu na sve važne odluke, čak i na određivanje ciljeva poslovanja poduzeća. Ta je "tehnostruktura" životno zainteresirana za preživljavanje poduzeća i njegov rast, pa se ti ciljevi ugrađuju i u ciljeve poslovanja poduzeća. U literaturi se obično navodi da su činjenicu da u velikim poduzećima postoji odvajanje vlasništva od upravljanja, prvi otkrili A. A. Berle i Gardner Means 1932. godine². Međutim, odvajanje vlasništva od upravljanja otkriveno je davno prije. Krist je u Svetom pismu Novog zavjeta, u Matejevu evanđelju 25, 14-30, sjajno definirao odvajanje upravljanja od vlasništva, načela upravljanja, načela odabira, odgovornost i nagrađivanje upravitelja (menadžera). Taj odlomak bi glasio: Neki vlasnik upraviteljima predade svoju imovinu na upravljanje. Jednome dade pet talenata, drugome dva, trećemu jedan: svakomu prema njegovoj sposobnosti. Odmah onaj koji je primio pet talenata ode i poče raditi s njima te zaradi i drugih pet. Isto tako onaj koji primi dva talenta zaradi druga dva. Ali onaj koji primi jedan talent ode, iskopa zemlju i tu sakri novac gospodarev. Poslije određenog vremena dođe vlasnik i zatraži od njih račun. Onaj koji je primio pet talenata pristupi i donese drugih pet talenata te reče: „Gospodaru, predao si mi pet talenata, a ja sam, evo, zaradio i drugih pet. Tada mu reče gospodar: "Dobro, valjani i vjerni upravitelju. Dobro si upravljao. Nastavi i dalje upravljati, jer si sposoban". Kad pristupi onaj koji je primio dva talenta, reče: "Gospodaru, predao si mi dva talenta, a ja sam, evo, zaradio i druga dva." Tada mu reče gospodar: "Dobro si upravljao. Nastavi i ti upravljati." Kad pristupi onaj koji je primio jedan talent na upravljanje, reče: "Gospodaru, evo ti tvoj talent, sačuvao sam ga." Tada mu reče gospodar: "Nevaljali i lijeni upravitelju, nisi sposoban za upravljanje. Oduzmite mu taj talent jer on nije sposoban njime upravljati i podajte ga onomu koji ima deset talenata, koji je sposoban upravljati."

3. Za efikasnost poduzeća važno je upravljanje, a ne vlasništvo
Krist je, dakle, izrazio načelo da vlasništvo može biti odvojeno od upravljanja. Vlasnik (bilo da je pojedinac, skupina pojedinaca, d.d., d.o.o., poduzeće i sl.) povjerava svoj imetak menadžerima na upravljanje. Nakon određenog vremena upravitelji polažu račun o rezultatima svoga rada, kao što i sada u našim poduzećima uprava podnosi godišnji obračun (račun dobiti i gubitka) na skupštini dioničara, dakle vlasnika. Na temelju rezultata rada upravitelji se nagrađuju ili otpuštaju. Krist je jasno iznio načelo da se upravitelji (menadžeri) biraju prema njihovoj sposobnosti (a ne podobnosti!) i da se nagrađuju prema rezultatima svoga rada (upravljanja) koje pokazuju u svojim godišnjim bilancama. Prema tome, upravitelj snosi odgovornost za uspješnost poduzeća. Neuspješnom upravitelju oduzima se upravljanje, a imetak se povjerava na upravljanje sposobnima. Iz navedenog slijedi zaključak da je za uspješnost poduzeća važno upravljanje, a ne oblik vlasništva. Naime, efi kasno se može upravljati i privatnim i državnim vlasništvom, kao što se neefikasno može upravljati poduzećem i u privatnom i u državnom vlasništvu.³

4. Uloga nadzornih odbora i uprave poduzeća
Razdvajanje vlasništva od upravljanja, otvorilo je problem odnosa vlasnika, principala i uprave, agenta koja uz dogovorenu nagradu radi poslove u ime i za račun principala. Da bi zaštitio svoje interese vlasnik pojedinac, privatnik, skupina pojedinaca – možda i tisuće dioničara, ili država, imenuju članove nadzornih (upravnih u nekim sustavima) odbora. Kad se radi o poduzeću u kojem je vlasništvo disperzirano na puno dioničara, tada skupština dioničara (vlasnik) izabire članove nadzornog odbora. Kod tog izbora, vlasnik izabire sposobne, a ne podobne, jer se brine o zaštiti svojih interesa. Ako je vlasnik pojedinac (ili država) onda on imenuje članove nadzornih (upravnih) odbora u skladu s njihovom sposobnošću. Zato su članovi nadzornih (upravnih) odbora odgovorni vlasniku za uspješnost poslovanja poduzeća. Nadzorni odbor izabire upravu poduzeća (ili izvršne dužnosnike na čelu s CEO - Chief Executive Officer u sustavu upravnih odbora). Uprava vodi tekuću poslovnu politiku i odgovorna je nadzornom odboru za uspješnost poslovanja poduzeća. Ako uprava ne uspijeva ostvariti dobar poslovni rezultat koji se definira kao maksimalizacija dobiti po jedinici uloženog kapitala, nadzorni odbor će je smijeniti. Dakle, uprava poduzeća odgovara nadzornom (upravnom) odboru za rezultate svoga poslovanja. Ako nadzorni (upravni) odbor ne smijeni neuspješnu upravu, njega će smijeniti vlasnik, jer nadzorni (upravni) odbor odgovara vlasniku (pojedincu ili dioničarima) za uspješnost poslovanja poduzeća. Na taj se način definira odgovornost uprave poduzeća prema nadzornom (upravnom) odboru i nadzornog odbora prema vlasniku.

5. Subjekti koji trebaju biti članovi nadzornih odbora
Sadašnja rasprava u Hrvatskoj, potaknuta slučajem Brodosplita, o tome "trebaju li ministri biti u nadzornim odborima" potaknula je pitanje tko bi trebali biti članovi nadzornih odbora. Odgovor je vrlo jednostavan: članovi nadzornih odbora trebaju biti sposobni, stručni ljudi koji će najbolje promicati interese vlasnika. Zato je u onoj priči o upraviteljima Krist i izričito rekao da se upraviteljima daje na upravljanje imetak "svakome prema njegovoj sposobnosti". Zato pitanje tko bi trebao biti član nadzornog odbora i nije pravo pitanje. Pravo je pitanje odgovornosti članova nadzornog odbora za uspješnost poslovanja poduzeća. Svatko tko prihvati članstvo u nadzornom odboru, mora biti svjestan da preuzima odgovornost. Zato samo oni koji su spremni preuzeti odgovornost mogu biti članovi nadzornih odbora i uprave. U socijalističkom sustavu, u kojemu je Hrvatska dugo bila i iz kojega nastoji izaći, kadrovsku politiku vodila je stranka (partija) na vlasti. Nejasno definirana funkcija cilja poduzeća i sustav vlasništva omogućavao je vladajućoj stranci da za članove uprava i upravnih (nadzornih) odbora postavlja politički podobne, koji nisu morali biti i sposobni.⁴ Oni su više odgovarali za političke, nego za ekonomske promašaje. Uostalom, njihovi su ekonomski promašaji, najčešće, pripisivani "objektivnim poteškoćama" dok su uspjesi pripisivani sposobnostima postavljene uprave, njegove stranke ili vođe. U tržišnim privredama to nije tako. Sustav vlasništva (privatno ili javno) i funkcija cilja, također su jasno definirani, a to je maksimiranje dobiti po jedinici uloženog kapitala. Neispunjavanje tog cilja ima za posljedicu odgovornost uprave poduzeća i njegova nadzornog odbora.

6. Umjesto zaključka
Zato je pitanje mogu li ministri biti članovi nadzornih odbora, manje važno od pitanja njihove odgovornosti za poslovanje poduzeća u kojima su oni članovi nadzornog odbora. Ta odgovornost mora biti jednaka za svakoga, pa bio on bravar, sveučilišni profesor, ministar ili saborski zastupnik. Tek kad su sigurni da ih njihova funkcija ne oslobađa odgovornosti za poslovanje poduzeća, i ministri i zastupnici i profesori i svi drugi dobro će razmisliti hoće li se prihvatiti funkcije člana nadzornog odbora.

1 Moram napomenuti da izraz "poduzeće" koristim onako kako se on u ekonomskoj analizi koristi, dakle kao ekonomski pojam, bez obzira na njegov trenutni službeni naziv (OUR, SOUR, trgovačko društvo i sl.). Poduzeće je u analitičkom smislu organizacija kroz koju se ostvaruje poduzetnička aktivnost u procesu proizvodnje ili razmjene.
2 Vidjeti u knjizi "The Modern Corporation and Private Property".
3 Znanje upravljanja automobilom, a ne vlasništvo nad automobilom, važno je za sigurnu vožnju!
4 To nipošto ne znači da nije bilo sposobnih i među podobnima.