1. UVODNE NAPOMENE
Člankom 169. Zakona o upravnim sporovima (Nar. nov., br. 36/24 - u nastavku teksta: ZUS/24) propisano je dovršenje upravnih sporova pokrenutih do dana stupanja na snagu tog Zakona. Kao pravnom normom prijelaznog karaktera, u izvornom tekstu, člankom 169. u stavku 1. zakonodavac je propisao da će se upravni sporovi pokrenuti do dana stupanja na snagu ZUS-a/24 dovršiti po odredbama tog Zakona, dok je u stavku 2. propisao iznimku od stavka 1. tako da će se upravni sporovi u kojima je zaključena rasprava do dana stupanja na snagu ZUS-a/24 dovršiti po odredbama Zakona o upravnim sporovima (Nar. nov., br. 20/10, 143/12, 152/14, 94/16 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-2753/2012, 29/17 i 110/21 - u nastavku teksta: ZUS/10).

Riječ je, dakle, bila o iznimci u primjeni ZUS-a/24 za situacije kada je upravni spor započeo u vrijeme važenja ZUS-a/10, ali je u vrijeme stupanja na snagu ZUS-a/24 tijek upravnog spora okončan zaključivanjem rasprave.

Pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske (u nastavku teksta: USRH) u postupku pokrenutom na temelju odredbe članka 38. st. 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (Nar. nov., br. 99/99, 29/02 i 49/02 - pročišćeni tekst – u nastavku teksta: Ustavni zakon) prijedlozima dvoje predlagatelja zatražena je ocjena suglasnosti s Ustavom Republike Hrvatske Ustavnim sudom Republike Hrvatske (Nar. nov., br. 135/97, 113/00, 28/01, 76/10, 5/14 - u nastavku teksta: Ustav) članka 169. st. 2. ZUS-a/24.

Sadržajno istovjetni prigovori predlagatelja glasili su da osporeni stavak 2. čl. 169. ZUS-a/24 kao prijelazna odredba onemogućuje protustrankama u upravnom sporu u kojem je druga stranka bilo Državno odvjetništvo Republike Hrvatske (u nastavku teksta: DORH) primjenu tog Zakona, a koji je za protustranku svakako povoljniji glede mogućnosti korištenja zahtjeva za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne presude kao izvanrednog pravnog sredstva. Ovaj prigovor predlagatelji su argumentirali komparativnom analizom normativnih sadržaja članka 78. st. 1. ZUS-a/10 u odnosu na članak 141. st. 2. ZUS-a/24. Istaknuli su da je u smislu članka 78. st. 1. ZUS-a/10 to izvanredno pravno sredstvo Vrhovnom sudu Republike Hrvatske (u nastavku teksta: VSRH) mogao podnijeti samo DORH, dok je protustranka u tom upravnom sporu mogla samo predložiti DORH-u njegovo podnošenje, tj. neobvezujućom inicijativom. Tome suprotno, međutim, prema sada odredbi članka 141. stavka 2. ZUS-a/24 zahtjev za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne odluke donesene u takvom upravnom sporu sada mogu izravno VSRH-u podnijeti i protustranke iz upravnog spora u kojem je DORH bio stranka ili je zastupao drugu stranu.

Predlagatelji su smatrali da je pravo na korištenje ovog izvanrednog pravnog lijeka, podredno i prava na pristup VSRH-a u opisanim situacijama za protustranke sadržajno povoljnije normirano.

Vezano uz to, da bi poduprli svoje stavove, predlagatelji su u prijedlozima iznijeli i sljedeće razloge. Budući da je člankom 169. u st. 1. ZUS-a/24 bila propisana njegova primjena samo na upravne sporove u tijeku, ovisno o tome je li ili nije u upravnom sporu zaključena rasprava, te ako je rasprava zaključena u nastavku upravnog spora, bila je propisana primjena (starog) ZUS-a/10, ukazali su (i prigovorili) da u takvim slučajevima zahtjev za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne presude VSRH-u može podnijeti (opet) samo DORH (na temelju inicijative stranke ili po službenoj dužnosti). Prigovorili su da (tako) propisana iznimka iz stavka 2. čl. 169. ZUS-a/24 (kao dio prijelaznih i završnih odredbi) dovodi do nejednakosti između protustranaka upravnih postupaka u usporedivim pravnim situacijama, u upravnim sporovima u kojima je druga stranaka DORH ili ono samo zastupa drugu stranku.

Upozorili su da su time protustranke u istoj pravnoj situaciji dovedene u bitno različit pravni položaj u pravu na korištenje ovog izvanrednog pravnog sredstva, ovisno samo o činjenici je li u upravnom sporu zaključena rasprava ili ne u vrijeme kad je stupio na snagu ZUS-a/24. Ustrajali su u prigovoru da navedeno bitno utječe na mogućnost protustranaka iz takvih upravnih sporova u kojima sudjeluje i DORH, na korištenje ovog izvanrednog pravnog sredstva, iznimno važnog u predmetima (i pravnim situacijama) kada se protiv pravomoćne presude ili rješenja upravnog suda ili Visokog upravnog suda Republike Hrvatske (u nastavku teksta Visoki upravni sud), zbog osobito teške materijalne ili postupovne povrede zakona pojavi potreba preispitivanja jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni.

Skrenuli su pozornost i na presudu Europskog suda za ljudska prava (u nastavku teksta: ESLJP) donesenu u predmetu Solomun protiv Republike Hrvatske (br. 679/11, presuda od 2. travnja 2015.), za dio obrazloženja kojim se taj sud osvrnuo na zakonom propisanu mogućnost podnošenja VSRH-u zahtjeva za izvanredno preispitivanje pravomoćne sudske odluke (tada - 20. svibnja 2004.) samo tom državnom tijelu. Riječ je o sljedećem dijelu obrazloženja navedene presude ESLJP-a:

“50. ...Sud napominje da je u predmetu Bočvarska već imao priliku ispitati pravne učinke postupka u povodu zahtjeva za zaštitu zakonitosti, kako je predviđeno u pravnim sustavima drugih država ugovornica, s istom prirodom i svrhom kako je predviđeno u Zakonu o parničnom postupku koji je bio na snazi u vrijeme postupka u ovom predmetu (vidi Bočvarska protiv Makedonije, br. 27865/02, §§ 53.-58. i 82., 17. rujna 2009.). Sud je posebice primijetio da zahtjev za zaštitu zakonitosti pred Vrhovnim sudom protiv pravomoćnih rješenja u građanskim postupcima može podnijeti samo državni organ ‒ u ovom predmetu Dražavno odvjetništvo ‒ s punim diskrecijskim pravom u odlučivanju o korištenju ili nekorištenju tog pravnog sredstva (Ibid., §§ 53.-58.; o tome više u kontekstu kaznenog postupka Lepojić protiv Srbije, br. 13909/05, §§ 30.-31. i 54., 6. studenog 2007.). Sud je stoga smatrao da su pravni učinci postupka u povodu zahtjeva za zaštitu zakonitosti usporedivi s onima sustava nadzornog pregleda koji postoji u nekim državama ugovornicama, budući da Vrhovni sud može onemogućiti djelotvornost čitavog sudskog postupka koji je završio sudskom odlukom koja je „neopoziva” i stoga presuđena stvar (res judicata) (vidi predmet Bočvarska, prethodno navedeno, § 82.).

51. Istina je da u predmetu Bočvarska državni odvjetnik koji je podnio zahtjev za zaštitu zakonitosti nije bio strana u građanskom postupku koji je završio pravomoćnom presudom, dok je u ovom slučaju Državno odvjetništvo bilo strana u postupku; međutim, Sud ne smatra da je to od ključne važnosti za njegovu analizu (vidi, primjerice, Nelyubin protiv Rusije, br. 14502/04, § 27., 2. studenog 2006., i Sfinx-Impex S.A. protiv Republike Moldavije, br. 28439/05, §§ 22.-24., 25. rujna 2012.). To ne mijenja činjenicu da je zahtjev za zaštitu zakonitosti bio pravno sredstvo isključivo u rukama Državnog odvjetništva i podložan isključivo njegovoj diskrecijskoj odluci, što otvara pitanje o jednakosti strana u postupku budući da je samo jedna od njih ‒ točnije, Državno odvjetništvo ‒ imalo mehanizam za stavljanje van snage pravomoćne presude nepovoljne po sebe.

52. Nastavno na navedeno, Sud primjećuje da je u nizu predmeta u vezi s ukidanjem pravomoćnih odluka putem postupka nadzornog pregleda, otkrio povrede načela pravne sigurnosti prema članku 6. § 1. Konvencije kada je to pravno sredstvo upotrijebljeno u isključivu svrhu dobivanja drukčijeg rješenja u predmetu jer prvostupanjske odluke i odluke žalbenih sudova nisu bile dovoljno potkrijepljene dokazima i pogrešno su protumačile pravo (vidi, primjerice, Nelyubin, prethodno navedeno, § 28.; Kondrashova protiv Rusije, br. 75473/01, § 31., 16. studenog 2006.; Seregina protiv Rusije, br. 12793/02, § 83., 30. studenog 2006.; Kot, prethodno navedeno, § 29.; Sitkov protiv Rusije, br. 55531/00, § 32., 18. siječnja 2007.; Boris Vasilyev protiv Rusije, br. 30671/03, § 34., 15. veljače 2007.; i Pugach i drugi protiv Rumunjske, br. 31799/08, 53657/08, 53661/08, 53666/08, 53670/08, 53671/08, 53672/08 i 53673/08, § 24., 4. studenog 2010.).

53. To je stoga što je neizbježno da u građanskom postupku strane imaju proturječna viđenja primjene materijalnog prava. Sudovi su pozvani da ispitaju njihove tvrdnje na pravedan način i uz primjenu načela kontradiktornosti te da donesu ocjenu tužbenog zahtjeva. Stoga, kada su prvostupanjski i žalbeni sudovi ocijenili osnovanost podnositeljeva tužbenog zahtjeva ‒ djelujući unutar svoje nadležnosti i bez ikakve bitne povrede u postupku ‒ činjenica da se sud višeg stupnja nije složio s ocjenom prvostupanjskog i žalbenih sudova nije mogla, sama po sebi, predstavljati izvanrednu okolnost koja opravdava ukidanje obvezujuće i izvršive presude i obnovu postupka na podnositeljev zahtjev (vidi, između ostalog, Kot, prethodno navedeno, § 29.).

54. To je pogotovo istinito u podnositeljevom predmetu, u kojem je Općinski sud ... propisno ispitao tvrdnje strana u vezi s podnositeljevim prebivalištem i njegovim stvarnim boravištem te presudio da Državno odvjetništvo ... nije pružilo nikakve dokaze niti osporilo vjerodostojnost izjave podnositelja zahtjeva u vezi njegovog stvarnog boravišta na području posebne državne skrbi (vidi prethodne stavke 12.-16.). Sukladno tome, kada je Županijski sud ... , kao žalbeni sud, odbacio daljnje tvrdnje Državnog odvjetništva ... u tom pogledu, moguće neslaganje Vrhovnog suda s tim utvrđenjima nije se moglo smatrati izvanrednom okolnosti koja opravdava ukidanje obvezujuće i izvršive presude i obnovu postupka na podnositeljev tužbeni zahtjev.

55. Glede tvrdnje Vlade da je ukidanje pravomoćne i izvršive presude bilo nužno u interesu pravne sigurnosti u slučaju nedosljednih presuda nižih sudova, Sud napominje da se ove tvrdnje odnose na navodnu nedosljednost između presude u podnositeljevom predmetu i presude Vrhovnog suda br. Gzz-190/03 od 18. veljače 2004., kojom je taj sud utvrdio da se poseban dodatak na plaću može dodijeliti samo onim osobama koje su imale prebivalište i koje su stvarno boravile na području posebne državne skrbi. Međutim, kako je prethodno navedeno, ove su činjenice očito bile predmet za ispitivanje pred Općinskim sudom ... i Županijskim sudom ... te je stoga zahtjev za zaštitu zakonitosti zapravo više bio prikrivena žalba državnog odvjetništva radi osiguravanja dodatnog ponovnog razmatranja istih činjenica nego pokušaj osiguravanja načela pravne sigurnosti sprječavanjem nedosljednosti u presudama građanskih sudova (vidi Pravednaya protiv Rusije, br. 69529/01, § 32., 18. studenog 2004.). Nadalje, Sud primjećuje da je mjerodavno domaće pravo jasno isključilo bilo kakvu mogućnost uporabe zahtjeva za zaštitu zakonitosti u vezi s navodnim pogrešnim ili nepotpunim utvrđivanjem činjenica (vidi prethodni stavak 30., članak 404. § 2. Zakona o parničnom postupku).

56. Uzimajući u obzir prethodna razmatranja, Sud nalazi da je, odobrenjem zahtjeva državnog odvjetništva za stavljanje izvan snage dijela presude od 2. listopada 2003. ‒ kako je potvrđeno žalbom od 26. veljače 2004. ‒ koji se odnosio na dio podnositeljeve novčane tražbine, Vrhovni sud povrijedio načelo pravne sigurnosti.

57. Stoga je došlo do povrede članka 6. stavka 1. Konvencije.”

Stoga su zaključno prigovorili da VSRH članak 169. st. 2. ZUS-a/24 tumači isuviše formalistički, čime građane onemogućuje u pristupu tom sudu i ograničava u tom dijelu uopće njihovo pravo na pristup sudu, pa je dovedena u pitanje i pravna sigurnost objektivnog pravnog poretka Republike Hrvatske.

2. USTAVNOSUDSKA OCJENA
U ocjeni prigovora predlagatelja Ustavni sud Republike Hrvatske (u nastavku teksta: USRH) pošao je od sljedećeg.

Razloge za podnošenje zahtjeva za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne odluke donesene u upravnom sporu zakonodavac je uvodno propisao u Glavi III. u članku 139. ZUS-a/24. Propisao je da se ovo izvanredno pravno sredstvo može podnijeti protiv pravomoćne presude ili rješenja upravnog suda ili Visokog upravnog suda Republike Hrvatske zbog osobito teške materijalne ili postupovne povrede zakona koja dovodi u pitanje jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni.

Podnosi se VSRH-u kojem je, sukladno njegovoj primarnoj ustavnoj funkciji u smislu odredbe članka 116. st. 1. Ustava, u nadležnost upravo i prepušteno odlučivanje o ovom izvanrednom pravnom lijeku.

Nadalje, u članku 140. ZUS/24 normirane su situacije upravnih sporova u kojima se stranke DORH-u obraćaju (samo) prijedlogom za podnošenje zahtjeva za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćno donesene odluke.

Mogu predložiti tom državnom tijelu podnošenje ovog izvanrednog pravnog lijeka u roku od šezdeset dana od dana dostave pravomoćne presude ili rješenja (stavak 1.), a prijedlog mora sadržavati: ime (odnosno naziv), osobni identifikacijski broj i adresu stranke i osoba ovlaštenih za zastupanje, oznaku presude odnosno rješenja protiv kojeg se podnosi, opseg osporavanja presude odnosno rješenja, razloge iz članka 139. ZUS-a/24 koji moraju biti detaljno obrazloženi i dakako potpis podnositelja (stavak 2.).

Prijedlogu treba priložiti izvornik ili presliku osporene odluke donesene u upravnom sporu, a DORH je dužan o svojoj odluci kojom je razmotrio prijedlog obavijestiti stranku što je prije moguće, najkasnije u roku od devedeset dana od dana podnošenja prijedloga (stavci 3. i 4.). Ako DORH o prijedlogu “odluči negativno”, ocjena da ne postoje razlozi za podnošenje zahtjeva za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne odluke, podnositelju prijedloga mora biti dostatno obrazložena (stavak 5.).

Slijedi članak 141. ZUS-a/24 na koji su predlagatelji usmjerili bitan dio svoje argumentacije kojom su u konačnici suglasnost s Ustavom i osporili članku 169. stavku 2. ZUS-a/24. Komparativni osvrt koji se odnosio na članak 79. stavak 1. ZUS-a/10 i članak 141. stavak 2. ZUS-a/24, s posebnim naglaskom na u članku 141. st. 2. ZUS-a/24 uvedenu novost kojom je zakonodavac propisao (i) protustrankama upravnih sporova u kojima je sudjelovalo DORH (bilo kao stranka bilo kao zastupnik stranke) mogućnost izravnog obraćanja VSRH-u zahtjevom za izvanredno preispitivanje pravomoćno donesene odluke u upravnom sporu.

Zakonodavac je, dakle, člankom 141. u st. 1. ZUS/24 propisao da zahtjev za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne odluke donesene u upravnom sporu u kojem je DORH bilo stranka ili je zastupao drugu stranku, to državno tijelo može (samo i po službenoj dužnosti) podnijeti VSRH-u u roku od šest mjeseci od dana dostave pravomoćne odluke strankama. Međutim, i u takvim postupcima upravnog spora, dakle kada je DORH bio stranka u upravnom sporu ili je zastupao tuženika u upravnom sporu, zahtjev za izvanredno preispitivanje zakonitosti može VSRH-u sada izravno podnijeti i protustranka iz toga upravnog spora, također u roku iz stavka 1. tog članka (stavak 2.).

To je za predlagatelje bio najvažniji argument. Upravo navedeni stavak 2. čl. 141. ZUS-a/24 predlagatelji su u svojoj komparativnoj analizi usporedili s normativnim sadržajem članka 79. st. 1. ZUS-a/10, a koji protustrankama nije priznavao pravo na pristup VSRH-u podnošenjem ovoga izvanrednog pravnog lijeka strankama u upravnim sporovima u kojima je sudjelovao DORH. Dakle, upravo onog članka 79. st. 1. ZUS-a/10 koji je pravne situacije usporedive članku 141. stavku 2. ZUS-a/24 za adresate normirao bitno nepovoljnije, ali je međutim njegovu primjenu u upravnom sporu zaključene rasprave u vrijeme stupanja na snagu ZUS-a/24 kao iznimku propisao zakonodavac u članku 169. st. 2. ZUS/24.

USRH stoga je u nastavku ustavnosudske ocjene osobitu pozornost posvetio analizi učinka koji za protustranke upravnih sporova u kojima je DORH bio stranka ili je zastupao drugu stranku nastupaju (produženom) primjenom članka 79. st. 1. ZUS-a/10, sagledavajući to u svjetlu iznimke propisane u prijelaznim i završnim odredbama ZUS-a/24 (osporavanim člankom 169. st. 2.). Razmotrio je, dakle, jesu li ti učinci “produljene” primjene članka 79. st. 1. ZUS-a/10 u opisanim pravnim situacijama za protustranke iz tih upravnih sporova ostala u ustavnopravno prihvatljivim i dopuštenim dosezima, ipak nedvojbenog ograničenja njihova prava na obraćanje i pristup VSRH-u ovim izvanrednim pravnim lijekom .

Nesporno je, naime, da je zakonodavac člankom 141. ZUS-a/24 u normativnom sadržaju stavka 2. mogućnost podnošenja zahtjeva za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne odluke donesene u upravnom sporu propisao na način drukčiji od (prije) članka 79. ZUS-a/10, a koji je u stavku 1. propisao da stranke u upravnom sporu mogu zbog povrede zakona (samo) predložiti DORH-u podnošenje zahtjeva za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne odluke upravnog suda ili Visokog upravnog suda. Propisao je, dakle, mogućnost da se stranka u upravnom sporu DORH-u samo obrati tzv. inicijativom za podnošenje ovog izvanrednog pravnog lijeka.

Dakle, da podnese prijedlog o kojem je DORH mogao odlučiti iznoseći i ocjenu da razlozi u prijedlogu nisu osnovani, pa u tim i takvim pravnim situacijama stranci u upravnom sporu, za razliku od situacije koju (sada) normira članak 141. st. 2. ZUS-a/24, nije ostajala (i) mogućnost izravnog obraćanja VSRH-u ovim (iznimno važnim) izvanrednim pravnim lijekom.

Osobito imajući na umu da je riječ o pravu na podnošenje VSRH-u izvanrednog pravnog sredstva u situacijama koje otvaraju prostor mogućeg propitivanja postoji li (ili ne) u donesenom rješenju/odluci o prijeporu iz upravnog spora eventualno počinjena teška materijalna ili postupovna povreda zakona, a koja dovodi u pitanje jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni.

USRH iz navedenog je zaključio da je (i sam) zakonodavac “kao problem” detektirao niz pitanja koja su se u primjeni članka 79. st. 1. ZUS-a/10 otvorila upravo u navedenom osobito važnom dijelu prava protustranaka na (izravno) podnošenje zahtjeva za izvanredno preispitivanje pravomoćne odluke donesene u upravnom sporu, u slučajevima kada je DORH bio ili protustranka ili je zastupao protivnu stranku. U konačnici riječ je o pitanjima koja su nedvojbeno ukazala i na potrebu zakonodavne intervencije u dijelu zaštite prava i protustranaka iz upravnog spora na pristup VSRH-u u opisanim pravnim situacijama.

USRH stoga je bio dužan u svojoj odluci broj: U-I-2767/2025 U-I-2768/2025 od 31. ožujka 2026. upozoriti da je (sada već ukinuti) stavak 2. čl. 169. ZUS-a/24 proizvod neprihvatljivog uređenja iznimke od primjene novog zakona na postupke u tijeku. Ustavnopravno neprihvatljiv je u svojim učincima koji otvaraju prostor za sumnju o mogućoj ugrozi vladavine prava i načela jednakosti sviju pred zakonom, kao jednih od temeljnih odrednica pravne sigurnosti objektivnog pravnog poretka Republike Hrvatske.

USRH našao je potrebnim naglasiti da primjena članka 79. st. 1. ZUS-a/10, a nakon što ga je zakonodavac nedvojbeno izmijenio u iznimno bitnom dijelu koji se odnosi na mogućnost protustranke u upravnom sporu za izravno podnošenje VSRH-u zahtjeva za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne odluke iz upravnog spora sasvim očitim razlikovnim normiranjem tog prava u stavku 2. čl. 141. ZUS-a/24, nikako ne smije biti dopuštena (i moguća kao propisana iznimka od pravila o primjeni zakona) nakon stupanja na snagu ZUS-a/24.

Dakle, u konkretno razmatranoj situaciji, a kad je bilo sasvim očigledno da je zakonodavac iz pravnog poretka Republike Hrvatske brisao jedno (dugogodišnje) pravno pravilo koje je svojim učinkom u primjeni dovodilo do nedvojbeno nejednakog položaja (protu)stranaka u usporedivim pravnim situacijama, mogućnosti korištenja ovoga izvanrednog pravnog sredstva/zahtjeva, po ocjeni USRH-a nisu bile dopuštene tako propisane iznimke u primjeni ZUS-a/24 na upravne sporove u tijeku kako su propisane (sada već ukinutim) stavkom 2. čl. 169.

3. ZAKLJUČNO
Na ovom mjestu potrebno je ponoviti sljedeće. Na prijelazne i završne odredbe zakona po naravi stvari uvijek se primjenjuju strogi zahtjevi vladavine prava, pravne sigurnosti i pravne izvjesnosti. Osobito kad je riječ o propisivanju pravila koja su u odnosu na prije propisana pravila u svom normativnom sadržaju povoljnija za usporedive grupe adresata, a kao što je to bio prijepor koji je USRH razmatrao u ovom ustavnosudskom postupku. To zato što je upravo iz sadržaja prijelaznih i završnih odredaba uvrštenih u zakon razvidna uvijek zahtijevana (i očekivana) pažnja koju zakonodavac mora posvetiti već zaštićenim ustavnim dobrima, a što sve utječe i na razinu zaštite objektivnog pravnog poretka Republike Hrvatske.

S tim u vezi ukazujemo i na činjenicu, iznimne važnosti u predmetnom ustavnosudskom postupku, da su se iznimke od primjene ZUS-a/24 kako su bile propisane člankom 169. st. 2. odnosile na skupinu adresata koji su bili u usporedivim pravnim situacijama. Adresati (nekada) članka 79. st. 1. ZUS-a/10 i adresati (sada) članka 141. st. 2. ZUS-a/24, u potpunosti su usporedivi u situacijama kada u pitanje dolazi mogućnost i pravo na podnošenje zahtjeva za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne odluke donesene u upravnom sporu VSRH-a. Dodatno, nedvojbeno je utvrđen i ustavnopravno nedopušteni razlikovni element sadržan u normativnim sadržajima tih dviju zakonskih odredaba; adresatima članka 79. st. 1. ZUS-a/10 nije bilo omogućeno izravno obraćanje VSRH-u navedenim izvanrednim pravnim sredstvom, dok je u odnosu na njih to (sada) omogućeno adresatima članka 141. st. 2. ZUS-a/24.

Upravo je u tom svjetlu bilo potrebno provesti analizu učinaka u primjeni iznimke kako je bila propisana u članku 169. st. 2. ZUS-a/24. Ta je analiza u konačnici rezultirala zaključkom da (sada već ukinuta) iznimka koju je zakonodavac propisao tom zakonskom odredbom i “omeđio” je utvrđenjem je li u upravnom sporu u vrijeme stupanja na snagu i primjene ZUS-a/24 zaključena rasprava ili ne, nedvojbeno dovodi do nedopuštene i ustavnopravno neprihvatljive razlike unutar iste skupine adresata (nekada članak 79. st. 1. ZUS-a/10, a danas članak 141. st. 2. ZUS-a/24).

Kada zakonodavac dopunjuje ili mijenja prethodno priznata prava, tada za to mora imati legitiman cilj u javnom interesu kojim je kadar opravdati tako propisanu mjeru. Međutim, zakonodavac mora poštovati i druge zahtjeve koji proizlaze iz načela vladavine prava, pravne sigurnosti i pravne izvjesnosti. Zahtjeve koji se (možda) nisu dostatno i u potpunosti razmotrili kad je dopunjena ili izmijenjena prava priznavao, bio je i jedan od razloga donošenja novog zakona ili njegovih izmjena i dopuna.

Polazeći stoga od prethodnih utvrđenja, USRH je ukinuo stavak 2. čl. 169. ZUS-a/24 zbog njegove nesuglasnosti sa zahtjevima koji proizlaze iz vladavine prava kao najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske (članak 3. Ustava). Nesuglasnosti koja je u refleksiji nedvojbeno dovela do povrede legitimnih očekivanja usporedivih skupina adresata u dijelu zaštite prava na pristup sudu (podnošenje VSRH-u zahtjeva za izvanredno preispitivanje pravomoćne odluke donesene u upravnom sporu). Posljedično tome i povredi jednakosti pred zakonom koja svima treba biti zajamčena s aspekta propisanih mogućnosti korištenja pravnih lijekova, pa i izvanrednih kao što je zahtjev za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćno donesenih odluka.

Da to legitimno očekivanje (u potpunosti usporedivih) adresata članka 74. st. 1. ZUS-a/10 i članka 141. st. 2. ZUS-a/24 koji se zateknu u položaju protustranake u upravnom sporu u kojem je druga stranka DORH ili zastupa drugu stranku ne bude dovedeno u pitanje, ograničenjem prava na podnošenje ovog izvanrednog pravnog lijeka i ograničenjem prava na pristup VSRH-u upravnim sporovima u kojima je do stupanja na snagu ZUS-a/24 zaključena rasprava, USRH-a (jednoglasno) ocijenio nesuglasnost s Ustavom.

*Viša ustavnosudska savjetnica – mentorica.