Načelo ne bis in idem jamči da se nikome ne može ponovno suditi niti ga se može kazniti za isto kazneno djelo nakon što je o njemu već donesena pravomoćna presuda. U praksi se, međutim, često javlja pitanje odnosa kaznenog i prekršajnog postupka koji proizlaze iz istog životnog događaja. U ovom članku autorica analizira kriterije koje je Europski sud za ljudska prava utvrdio u presudi A. i B. protiv Norveške za ocjenu dopuštenosti paralelnog vođenja tih postupaka te prikazuje njihovu primjenu u presudi Općinskog suda u Dubrovniku K-179/2023. Analiza pokazuje kako se u suvremenoj sudskoj praksi usklađuje zaštita načela ne bis in idem s potrebom učinkovitog sankcioniranja protupravnih ponašanja kroz različite pravne režime.