U članku autor podvrgava sveobuhvatnoj ustavnopravnoj analizi odredbu članka 14. st. 5. Zakona o Državnom sudbenom vijeću, kojom je uveden uvjet obnašanja sudačke dužnosti u pojedinoj vrsti suda najmanje pet godina, kao preduvjet za kandidaturu za člana Državnog sudbenog vijeća, a iz reda sudaca i utvrđuje kršenje pet ustavnih odredbi: članka 14. (zabrana diskriminacije i jednakost pred zakonom), članka 44. (pravo pristupa javnoj službi), članka 16. st. 2. (načelo razmjernosti), članka 3. (vladavina prava) i članka 115. st. 2. Ustava Republike Hrvatske (neovisnost sudbene vlasti). Posebnu analitičku pažnju posvećuje trima aspektima koji odredbu čine ustavnopravno egzemplarnom: potpunom izostanku obrazloženja legitimnog cilja u zakonodavnom postupku, koji sam po sebi onemogućuje prolaz testa proporcionalnosti; zakonodavčevom vlastitom priznavanju diskriminatornog učinka odredbe u obrazloženju selektivne iznimke za suce Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske - što je jedinstven slučaj u novijoj ustavnosudskoj praksi; te sustavnoj normativnoj kontradikciji koja s jedne strane verificira iskustvo stečeno na nižim sudovima kao uvjet napredovanja, a s druge ga strane u potpunosti ignorira. Autor također analizira i pretpostavke za donošenje privremene mjere, odnosno rješenja o obustavi primjene osporene odredbe do donošenja odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske o njezinoj suglasnosti s Ustavom Republike Hrvatske u predmetu U-I 1282/2026, s obzirom na predstojeće izbore za članove Državnog sudbenog vijeća, očekivane u posljednjem kvartalu 2026.