1. UVODNA RAZMATRANJA
Nakon presude Suda Europske unije (u nastavku teksta: Sud EU-a) u spojenim predmetima C-554/21, C-622/21 i C-727/21 Hann-Invest¹, izmjenama i dopunama Zakona o sudovima od 30. listopada 2025.² brisan je članak 40. Zakona o sudovima³, čime su uklonjene odredbe prema kojima je pravno shvaćanje prihvaćeno na sjednici svih sudaca odnosno sudskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (u nastavku teksta: VSRH), Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, Visokoga kaznenog suda Republike Hrvatske, Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske te na sjednici odjela županijskih sudova bilo obvezno za sva drugostupanjska vijeća ili suce pojedince tog odjela, odnosno suda.

Ipak, na snazi je ostao drugi mehanizam ujednačavanja sudske prakse, uveden izmjenama i dopunama Zakona o sudovima od 18. ožujka 2015.⁴, kojima je izmijenjena odredba članka 27. Zakona o sudovima, a prema kojoj VSRH, radi razmatranja spornih pravnih pitanja koja se odnose na drugostupanjsko sudovanje i u svrhu ujednačavanja sudske prakse, svakih šest mjeseci, a po potrebi i češće, organizira zajednički sastanak s predsjednicima sudskih odjela svih županijskih sudova, pri čemu se zaključci sa sastanka objavljuju na internetskoj stranici VSRH-a.

Nakon prekida u održavanju tih sastanaka od gotovo dvije godine VSRH je 2. lipnja 2026. objavio zaključke sastanka predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela VSRH-a, održanoga 23. travnja 2026.⁵

Pitanju pravne naravi i snage usvojenih zaključaka, koje se nakon brisanja članka 40. Zakona o sudovima nameće samo od sebe, vraćamo se u zaključnim razmatranjima. Zasad je dostatno istaknuti da je na spomenutom sastanku, uz ostalo, usvojen zaključak koji se odnosi na postupak izravne naplate pred Financijskom agencijom⁶, točnije na pravno pitanje o kojemu su na razini drugostupanjskih sudova bila zauzeta različita stajališta.

2. NARAV POSTUPKA NAKNADE TROŠKOVA IZRAVNE NAPLATE
Riječ je, naime, o tzv. postupku naknade troškova ovršnog postupka⁷ koji se pokreće nakon što je ovršna isprava u pokrenutom postupku izravne naplate prihvaćena i zavedena u Očevidnik redoslijeda osnova za plaćanje⁸, pri čemu za nastanak prava na naknadu troškova nije nužno da je tražbina i namirena. Iako se taj postupak vodi pred sudom, on je po svojoj naravi akcesoran postupku izravne naplate koji se provodi pred Financijskom agencijom, jer se troškovi čiju naknadu ovrhovoditelj traži poduzimaju upravo radi provedbe toga postupka te izvan njega ne bi ni nastali.

3. SPORNO PRAVNO PITANJE I USVOJENI ZAKLJUČAK
Sporno pravno pitanje o kojemu je na sastanku zauzeto stajalište odnosi se na to pripada li ovrhovoditelju kojega u postupku izravne naplate zastupa odvjetnik naknada troškova pribave potvrde pravomoćnosti i ovršnosti. Riječ je o pitanju koje se u praksi drugostupanjskih sudova pojavljuje redovito, a razilaženje se u bitnome svodilo na to smatra li se pribava tih potvrda radnjom koja je bila potrebna za vođenje postupka u smislu članka 14. st. 4. OZ-a.

Usvojen je sljedeći zaključak:

„Ima li ovrhovoditelj kojeg zastupa odvjetnik u postupku izravne naplate koji se vodi prema Zakonu o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima („Narodne novine“, br. 68/18, 2/20, 46/20 i 47/20), između ostalog, pravo na naknadu troškova pribave klauzule pravomoćnosti i ovršnosti u tom postupku ili ne?

U postupku izravne naplate, u povodu rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave koje donosi javni bilježnik, koji se vodi prema Zakonu o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima, ovrhovoditelj kojeg zastupa odvjetnik nema pravo na naknadu troškova pribave klauzule pravomoćnosti i ovršnosti u tom postupku.“

Valja primijetiti da navedeno stajalište razlikuje pravo na naknadu troškova pribave potvrde pravomoćnosti i ovršnosti s obzirom na vrstu ovršne isprave na temelju koje je pokrenut postupak izravne naplate.

Naime, citirani zaključak izrijekom navodi da ovrhovoditelj nema pravo na naknadu tih troškova kada se postupak izravne naplate provodi na temelju rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave koje donosi javni bilježnik.

4. OBVEZA JAVNOGA BILJEŽNIKA KAO RAZLIKOVNI KRITERIJ
Razlog tomu leži u odredbi članka 283. OZ-a, prema kojoj će javni bilježnik, bez zahtjeva ovrhovoditelja, staviti potvrdu pravomoćnosti i ovršnosti na rješenje o ovrsi koje je donio ako u roku od petnaest dana od isteka roka za prigovor ne zaprimi prigovor te će rješenje o ovrsi s potvrdom o pravomoćnosti i ovršnosti dostaviti ovrhovoditelju. Takvo je postupanje javnoga bilježnika kao zakonska obveza uvedeno novelom Ovršnog zakona od 27. studenoga 2020.⁹

Takvo se stajalište može obrazložiti time da u postupku pokrenutom na temelju rješenja o ovrsi javnoga bilježnika donesenog na temelju vjerodostojne isprave ovrhovoditelj potvrdu pravomoćnosti i ovršnosti uopće ne pribavlja: nju je javni bilježnik po zakonu dužan staviti i bez zahtjeva ovrhovoditelja, ako su ispunjene pretpostavke iz članka 283. OZ-a, te mu rješenje o ovrsi s potvrdom dostaviti.

Budući da izostaje radnja koju bi ovrhovoditelj poduzeo, izostaje i trošak, odnosno on ovrhovoditelju uopće ne nastaje pa se ne postavlja ni pitanje njegove potrebnosti u smislu članka 14. stavka 4. OZ-a, prema kojemu ovrhovoditelj ima pravo tražiti naknadu samo onih troškova koji su mu bili potrebni za ovrhu.

Upravo se u toj obveznosti postupanja javnoga bilježnika nalazi razlikovni kriterij zauzetoga stajališta. Ono se, naime, ne temelji na ocjeni da pribava potvrde pravomoćnosti i ovršnosti sama po sebi nije potrebna za provedbu izravne naplate, nego na tome da u ovrsi na temelju vjerodostojne isprave nema pribave koju bi ovrhovoditelj poduzeo.

Tumačeno a contrario, ondje gdje takve zakonske obveze nema, a to je slučaj s rješenjem o ovrsi na temelju ovršne isprave, na kojem potvrdu pravomoćnosti i ovršnosti izdaje sud na zahtjev stranke, ovrhovoditelj tu radnju doista poduzima, pa mu troškovi koji su iz nje proizašli, uz ostale pretpostavke iz članka 14. OZ-a, pripadaju.

5. RAZVOJ SUDSKE PRAKSE I ODNOS PREMA PRAVNOM SHVAĆANJU OD 5. LIPNJA 2023.
Razumijevanje toga pitanja otežava okolnost da se ono u praksi otvaralo u nekoliko vremenskih slojeva. Zakonska obveza javnoga bilježnika uvedena je, kako je navedeno, 2020. Nakon toga, na sjednici Građanskog odjela VSRH-a održanoj 5. lipnja 2023.¹⁰ o spornim je pravnim pitanjima zauzeto sljedeće stajalište:

„Ovrhovoditelj zastupan po odvjetniku u postupku izravne naplate koji se vodi prema Zakonu o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima („Narodne novine“, br. 68/18, 2/20, 46/20 i 47/20) ima pravo na naknadu troškova za sastav prijedloga ili podneska za naknadu troškova izravne naplate, odnosno zahtjeva za naknadu troškova iz članka 14. stavak 6. Ovršnog zakona („Narodne novine“, br. 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20), kao i za radnju pribave klauzule pravomoćnosti i ovršnosti u tom postupku.“

Isto stajalište VSRH zauzimao je i u revizijskom postupku, i to kako prije, tako i nakon prihvaćanja navedenoga pravnog shvaćanja:

„15. Stoga je odgovor na drugopostavljeno pravno pitanje da kod naplate troškova izravne naplate ovrhovoditelj zastupan po punomoćniku ima pravo na naknadu troška za radnju pribave klauzule pravomoćnosti i ovršnosti i ne mora dokazivati tko je tu radnju obavio.“ (Rev-74/2023-2 od 14. veljače 2023.);

„Kod naplate troškova izravne naplate ovrhovoditelj zastupan po punomoćniku ima pravo na naknadu troška za radnju pribave klauzule pravomoćnosti i ovršnosti i ne mora dokazivati tko je tu radnju obavio.“ (Rev-633/2023-2 od 27. rujna 2023.);

„Ovrhovoditelj zastupan po odvjetniku u postupku izravne naplate koji se vodi prema Zakonu o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima („Narodne novine“, broj 68/18, 2/20, 46/20 i 47/20) ima pravo na naknadu troškova za sastav prijedloga ili podneska za naknadu troškova izravne naplate, odnosno zahtjeva za naknadu troškova iz članka 14. stavak 6. Ovršnog zakona („Narodne novine“, broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20), kao i za radnju pribave klauzule pravomoćnosti i ovršnosti u tom postupku. (…) Pritom se taj trošak ne mora dokazivati na način da je upravo punomoćnik stranke koji je odvjetnik išao na sud ili na drugi način podneskom od suda zatražio dostavu potvrde pravomoćnosti ili ovršnosti, jer činjenica da ju je punomoćnik stranke priložio uz presudu radi izravne naplate upućuje na to da ju je on za potrebe toga postupka i pribavio.“ (Rev-78/2023-2 od 22. studenoga 2023.).

U skladu s citiranim pravnim shvaćanjima, jedan je dio drugostupanjske prakse zaključio da na pravo ovrhovoditelja na naknadu toga troška ne utječe okolnost da javni bilježnik potvrdu pravomoćnosti i ovršnosti stavlja i bez njegova zahtjeva, jer Tbr. 36. točka 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika¹¹ nagradu za izvid ili pribavu pravomoćnosti odnosno ovršnosti ne uvjetuje dokazivanjem tko je tu radnju obavio¹².

U dijelu je pak prakse isti zaključak izveden iz potrebnosti troška u smislu članka 14. stavka 4. OZ-a, i to zato što ovršna isprava bez potvrde pravomoćnosti i ovršnosti nije podobna za izravnu naplatu pa ovrhovoditelj bez njezine pribave taj postupak ne bi ni mogao pokrenuti¹³. Nasuprot tome, drugi je dio prakse nakon novele iz 2020. smatrao da takav trošak nije opravdan¹⁴.

Postavlja se stoga pitanje je li zaključak sa sastanka od 23. travnja 2026. u suprotnosti s pravnim shvaćanjem Građanskog odjela VSRH-a od 5. lipnja 2023. i s prethodno citiranim revizijskim odlukama.

Smatramo da je ta suprotnost samo prividna. Pravno shvaćanje iz 2023. i revizijske odluke u kojima je ono primijenjeno ne razlikuju vrste ovršnih isprava, nego odgovaraju na uže pitanje, odnosno mora li ovrhovoditelj dokazivati tko je potvrdu pribavio.

Da je pritom bila riječ upravo o sudskoj ovršnoj ispravi, razvidno je iz obrazloženja odluke Rev-78/2023-2, u kojoj se izrijekom navodi da je punomoćnik potvrdu priložio uz presudu.

Zaključak iz 2026., naprotiv, ne dira u to pitanje, nego iz dosega prava na naknadu izuzima jednu kategoriju slučajeva, i to onu u kojoj potvrdu javni bilježnik stavlja po službenoj dužnosti, u kojoj se pitanje dokazivanja uopće ne postavlja jer nema radnje koju bi trebalo dokazati. Riječ je, dakle, o sužavanju, a ne o napuštanju prijašnjega shvaćanja.

Takvo tumačenje potkrepljuje i sam tekst zaključka, koji je izrijekom ograničen na postupak izravne naplate pokrenut „u povodu rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave koje donosi javni bilježnik“. Da se namjeravalo odstupiti od shvaćanja VSRH-a, ograničenje ne bi bilo potrebno.

6. ZAKLJUČAK
Zaključak sa sastanka predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela VSRH-a od 23. travnja 2026. razrješava razilaženje koje je u drugostupanjskoj praksi trajalo od novele Ovršnog zakona iz 2020., i to na način koji se, unatoč prvome dojmu, ne sukobljava s dotadašnjim shvaćanjem VSRH-a.

Kriterij razlikovanja nije potrebnost pribave potvrde pravomoćnosti i ovršnosti za provedbu izravne naplate, nego postojanje radnje koju bi ovrhovoditelj poduzeo. Ta potrebnost, naime, i dalje postoji jer ovršna isprava bez te potvrde nije podobna za izravnu naplatu. Ondje gdje javni bilježnik potvrdu stavlja po službenoj dužnosti i rješenje s potvrdom dostavlja ovrhovoditelju, takve radnje nema, pa nema ni troška čija bi se potrebnost ocjenjivala.

Iz toga slijedi i praktična posljedica koju zaključak izrijekom ne izriče, ali koja iz njega nužno proizlazi: u postupku izravne naplate pokrenutom na temelju sudske ovršne isprave, na kojoj potvrdu pravomoćnosti i ovršnosti izdaje sud na zahtjev stranke, ovrhovoditelj tu radnju i dalje poduzima, pa mu pripada i naknada troškova koji su iz nje proizašli, uz ostale pretpostavke iz članka 14. OZ-a.

Pravno shvaćanje Građanskog odjela VSRH-a od 5. lipnja 2023. i citirane revizijske odluke time nisu napušteni, nego sadržajno ograničeni na slučajeve u kojima pribava uopće postoji kao radnja.

Preostaje odgovor na pitanje najavljeno na početku ovoga članka. Zaključci usvojeni na sastanku iz članka 27. Zakona o sudovima sudove formalno ne obvezuju, a nakon brisanja članka 40. toga Zakona ne postoji više ni mehanizam koji bi drugostupanjska vijeća i suce pojedince vezao uz pravna shvaćanja prihvaćena na sjednicama odjela. Ujednačavanje sudske prakse time je u cijelosti oslonjeno na mehanizme čija se djelotvornost temelji na uvjerljivosti obrazloženja i autoritetu tijela koje ih donosi, a ne na obveznosti.

Primjer razmatran u ovome članku pokazuje da to nije nužno nedostatak jer zaključak sa sastanka od 23. travnja 2026. razrješava dugotrajno razilaženje u praksi upravo time što razlikovni kriterij izvodi iz same zakonske norme pa njegova uvjerljivost ne ovisi o formalnoj obveznosti. Pokazuje, međutim, i granicu takva pristupa jer doseg zaključka valja utvrditi tumačenjem, a odgovor na pitanje koje zaključak izrijekom ne obuhvaća, odnosno na slučaj sudske ovršne isprave, ostaje prepušten argumentaciji a contrario i, u konačnici, sudu koji o troškovima odlučuje.

* Odvjetnik.
1 Presuda Velikog vijeća Suda EU-a od 11. srpnja 2024. u spojenim predmetima C-554/21, C-622/21 i C-727/21, ECLI:EU:C:2024:594.
2 Članak 5. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudovima (Nar. nov., br. 136/25).
3 Nar. nov., br. 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22, 60/22, 16/23, 155/23, 36/24, 136/25.
4 Članak 5. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudovima (Nar. nov., br. 33/15).
5 Izvod iz zapisnika sa sastanka predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela VSRH-a održanog 23. travnja 2026., posl. br. Su IV-100/2026-3 od 2. lipnja 2026.
6 Koji se vodi prema Zakonu o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima (Nar. nov., br. 68/18, 2/20, 47/20, 46/20, 83/20 - u nastavku teksta: ZPONS).
7 Članak 14. Ovršnog zakona (Nar. nov., br. 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22, 6/2024 – u nastavku teksta: OZ).
8 Vidi članke 6. i 7. ZPONS-a.
9 Zakon o izmjenama i dopunama Ovršnog zakona (Nar. nov., br. 131/20).
10 Izvod iz zapisnika s druge sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (2/23) održane 5. lipnja 2023., br. Su-IV-101/2023-5 od 5. lipnja 2023.
11 Nar. nov., br. 138/23, 107/25.
12 Tako u odlukama Županijskog suda u Puli, Gž Ovr-115/2025 od 13. ožujka 2025. i Gž Ovr-37/2025 od 3. veljače 2025., Županijskog suda u Zadru, Gž Ovr-73/2025 od 2. travnja 2025. te Županijskog suda u Splitu, Gž Ovr-121/2025 od 11. veljače 2025.
13 Tako u odlukama Županijskog suda u Splitu, Gž Ovr-974/2024 od 10. veljače 2025. i Županijskog suda u Zadru, Gž Ovr-40/2025 od 10. ožujka 2025.
14 Tako u odlukama Županijskog suda u Zagrebu, Gž Ovr-865/2025-2 od 21. kolovoza 2025. i Gž Ovr-874/2025-2 od 28. kolovoza 2025., Županijskog suda u Varaždinu, Gž Ovr-116/2025 od 26. ožujka 2025. i Gž Ovr-171/25 od 28. travnja 2025.