Stupanjem na snagu Zakona o lobiranju dosadašnjim je pravno uređenim instrumentima participacije javnosti u zakonodavnom postupku pridodano i lobiranje. Riječ je o legitimnom činu političke participacije, izrazu nastojanja za ostvarenjem utjecaja na donošenje odluka institucija vlasti čiji izvori sežu još u antičko doba. Veći dio svoje povijesti lobiranje je bilo u domeni nereguliranih aktivnosti koje su do njihova normiranja sadržajno mogle biti ostvarene samo kroz pravni okvir drugih participativnih instrumenata, poput peticija i savjetovanja s javnošću. U članku autor razmatra lobiranje iz njegove teorijske perspektive te, uz osvrt na razloge i pristupe u pravnom reguliranju, pobliže izlaže propisane uvjete za primjenu lobiranja kao participativnog instrumenta i standarde lobističkih aktivnosti koje predviđa hrvatski normativni okvir.