U suvremenom regulatornom okviru Europske unije sve češće dolazi do zakonodavnih intervencija koje formalno ne djeluju retroaktivno, ali proizvode učinke na već započete pravne odnose. Takva kvaziretroaktivnost postaje osobito vidljiva u područjima održivosti, digitalne regulacije i financijskog prava te otvara pitanja granica dopuštene zakonodavne fleksibilnosti, zaštite legitimnih očekivanja i pravne sigurnosti adresata norme. Cilj članka je analizirati standarde razvijene u pravu Europske unije i nacionalnoj ustavnopravnoj praksi te ukazati na njihove praktične implikacije za upravne postupke i sudsku kontrolu.