1. Uvod i povod
Zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda posvećena je III. glava Ustava Republike Hrvatske.¹ Svatko u Republici Hrvatskoj ima prava i slobode i svi su pred zakonom jednaki.
Najviše je državno tijelo koje je Ustav odredio za kontrolora i zaštitnika ostvarivanja ustavnih prava, Ustavni sud Republike Hrvatske, pa taj sud, uz ostalo, odlučuje u povodu ustavnih tužbi protiv pojedinačnih odluka državnih tijela, tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, te pravnih osoba s javnim ovlastima, onda kad su tim odlukama povrijeđena ljudska prava i temeljne slobode, kao i pravo na lokalnu i područnu (regionalnu) samoupravu zajamčeni Ustavom (čl. 128. al. 4. Ustava).
Iscrpnije odredbe o uvjetima i načinu ustavnosudske zaštite ljudskih prava i temeljnih sloboda Ustav je prepustio ustavnome zakonu, koji donosi po postupku određenom za promjenu Ustava (prema čl. 131. st. 2. Ustava). Na temelju te odredbe donesen je Ustavni zakon o Ustavnom sudu Republike Hrvatske.²
1.1. Odredbe Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske
Ustavni zakon o Ustavnom sudu Republike Hrvatske uređuje zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u Glavi V., člancima 62.-80. Odredbe Ustava i Ustavnog zakona u skladu su s člankom 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.³
U članku 62. Ustavnoga zakona ponavlja se odredba Ustava da svatko može Ustavnom sudu podnijeti ustavnu tužbu ako smatra da mu je pojedinačnim aktom tijela državne vlasti, tijela jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave ili pravne osobe s javnim ovlastima, kojim je odlučeno o njegovim pravima i obvezama (ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela) - povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda zajamčena Ustavom, tj. neko njegovo ustavno pravo. Za temu koju razmatramo u nastavku, važno je istaknuti da se ustavna tužba može podnijeti tek nakon što je iscrpljen prethodno dopušten pravni put.
1.2. Postupak pred Upravnim sudom Republike Hrvatske
Uz ustavnosudsku zaštitu ustavnih prava povrijeđenih pojedinačnim aktom, hrvatski pravni poredak poznaje i drugi, specifičan put zaštite u postupku pred Upravnim sudom Republike Hrvatske. To je uređeno posebnim odredbama Zakona o upravnim sporovima, člankom 66.⁴
Prema tome članku ZUS-a, ako je nekim konačnim pojedinačnim aktom povrijeđeno Ustavom zajamčeno pravo ili sloboda, a pritom (zakonom) nije osigurana druga sudska zaštita, o zahtjevu za zaštitu zajamčenoga prava i slobode odlučuje Upravni sud uz odgovarajuću primjenu zakonskih odredaba o upravnom sporu.
Dakle, po zahtjevu na temelju članka 66. ZUS-a, Upravni sud u biti radi isto što radi i Ustavni sud u postupcima u povodu ustavnih tužbi, tj. ispituje moguće povrede prava koja imaju značaj ustavnih sloboda i prava. Takav zadatak Upravnog suda, u smislu odredbe članka 66. ZUS-a, potvrđen je još davnim Zaključkom Sjednice svih sudaca Upravnoga suda od 26. listopada 1987. Bitna je značajka toga postupka (i ujedno razlika prema onome pred Ustavnim sudom) što pred Upravni sud dospijevaju (samo) takvi pojedinačni akti protiv kojih nije dopuštena nikakva druga sudska zaštita, kakva je, primjerice, predviđena za upravne akte ili sudske presude i rješenja. To nadalje sustavno znači da u slučajevima u kojima je Upravni sud rješavao prema članku 66. ZUS-a, predmet može u nastavku u doći pred Ustavni sud, u povodu ustavne tužbe, radi naknadne provjere povrede ustavnog prava. Proceduralno, postupak pred Ustavnim sudom pokreće se ustavnom tužbom, a pred Upravnim sudom - zahtjevom za utvrđenje povrede prava.⁵ U slučaju uspjeha tužbe odnosno zahtjeva, prva rezultira ukidanjem napadnutoga akta i vraćanjem na ponovno odlučivanje, a drugi - poništenjem toga akta.
Povod ovome tekstu jest osporavanje valjanosti izbora sudaca Ustavnoga suda koji je proveden u svibnju 2008. godine. Tada se postavilo pitanje ispunjava li propisane formalne uvjete za taj izbor jedan od kandidata iz užeg kruga, kojeg je Hrvatskome saboru predložio Odbor za Ustav, Poslovnik i politički sustav, a koji je na kraju i izabran.
1.3. Redoslijed radnji
Jedan od kandidata koji nije bio izabran, pokrenuo je postupak za zaštitu povrijeđenih ustavnih prava sa zahtjevom za poništenje izbora u odnosu na suca koji, navodno, nije ispunjavao formalne uvjete. Neizabrani kandidat obratio se paralelno dvjema institucijama, Ustavnom sudu i Upravnom sudu. Ustavnom sudu obratio se tužbom za zaštitu povrijeđenih ustavnih prava, a Upravnom sudu s bitno identičnim zahtjevom,⁶ ali pozivom na odredbu članka 66. ZUS-a. Ustavni sud odbacio je podnositeljevu ustavnu tužbu, s obrazloženjem da je nedopuštena, jer podnositelj prije obraćanja tome sudu nije iscrpio propisan pravni put (prema čl. 72. Ustavnog zakona). Nakon toga uslijedila je presuda Upravnoga suda od 15. listopada 2008. pod brojem Zpa-13/2008-29. Presudom je uvažen zahtjev podnositelja zahtjeva i poništena je Odluka Hrvatskoga sabora o izboru troje sudaca Ustavnoga suda (odluka pod oznakom: KLASA: 021-13/08-08/20 od 9. svibnja 2008.⁷) i to samo u dijelu u kojem je za suca izabran kandidat koji, prema presudi, nije ispunjavao uvjete za to. 
Sudac Ustavnoga suda čiji je izbor poništen, podnio je ustavnu tužbu protiv presude radi zaštite svojih ustavnih prava, uz prijedlog da Ustavni sud privremenom mjerom odgodi ovrhu presude do svoje meritorne odluke u povodu tužbe. Ustavni sud žurno je reagirao i rješenjem broj U-III443/2009 od 4. veljače 2009. privremeno »odgodio pravne učinke presude Upravnoga suda«, s tim da to rješenje stupa na snagu danom donošenja, a da odgoda ostaje na snazi do donošenja odluke o ustavnoj tužbi. Rješenje je već sljedećega dana objavljeno u Narodnim novinama.⁸
Javnost je pokazala razumljivo zanimanje za ovaj slučaj, iznošene su dvojbe oko pravne korektnosti ovog postupka, tj. oko nadležnosti Upravnoga suda za ocjenu odluke Hrvatskoga sabora, pa se i sam Upravni sud četiri puta oglasio priopćenjima za javnost na svojim internetskim stranicama (u povodu, kako je ocijenjeno, neprimjerenih komentara u sredstvima javnog informiranja).
Iako rješenje Ustavnoga suda o privremenoj mjeri odgode učinaka presude Upravnoga suda, u očekivanju meritorne odluke Ustavnoga suda, nije, barem u javnosti, otvorilo dvojbe oko njegova sadržaja, čini nam se da dvojbe i te kako postoje. Možda nisu toliko atraktivne za javnost, ali svakako traže odgovore na suptilna pravna pitanja.

2. Odluka o poništenju izbora
Tročlano vijeće Upravnoga suda presudu broj Zpa-13/2008 donijelo je još 15. listopada 2008., ali je ona otpremljena tek skoro četiri mjeseca kasnije, 4. veljače 2009.⁹
U četirima priopćenjima za javnost (od 30. siječnja, 4. veljače, 5. veljače i 6. veljače 2009.) Upravni je sud, putem svoga glasnogovornika, objasnio da je od podnošenja zahtjeva do donošenja presude postupak trajao osam mjeseci, a da su tijekom postupka sazvane i održane dvije sjednice sudskoga vijeća, da je u međuvremenu Služba evidencije sudske prakse suda dala mišljenje i primjedbu na prvi nacrt odluke, te da je zatim održana Sjednica svih sudaca na kojoj se razmatralo pitanje nadležnosti Upravnog suda protiv Odluke Hrvatskog sabora o izboru sudaca Ustavnog suda.¹⁰ U priopćenjima je izneseno i da je, sukladno odredbama Zakona o sudovima, na Sjednicu svih sudaca bio pozvan i ustavnoprvani stručnjak profesor dr. sc. Zvonimir Lauc, radi davanja mišljenja o spornom pitanju nadležnosti Upravnoga suda. Iz priopćenja je vidljivo i da je »mišljenje brojnih sudaca Upravnog suda RH (bilo) da ovaj sud nije nadležan za meritorno odlučivanje o odluci Hrvatskog sabora o imenovanju sudaca Ustavnog suda RH«. Iz činjenice da je donesenom presudom prihvaćena nadležnost suda proizlazi da je većinsko stajalište sudaca ipak išlo u prilog njegovoj nadležnosti.
U obrazloženju presude Upravni je sud najprije objasnio osnovu svojeg odlučivanja, tj. pozvao se na odredbu članka 66. Zakona o upravnim sporovima.
U nastavku je Upravni sud obrazložio razloge iz kojih smatra da su Odlukom o izboru sudaca Ustavnog suda iz svibnja 2008. povrijeđena podnositeljičina ustavna prava. Pri tome se sud pozvao na članak 5. stavak 2., članak 14. stavak 2. i članak 26. Ustava (sadržaj tih odredaba naveden je u uvodu rada), te je dodao:
»Člankom 44. Ustava RH propisano je da svaki državljanin Republike Hrvatske ima pravo pod jednakim uvjetima, sudjelovati u obavljanju javnih poslova i biti primljen u javne službe, dok je člankom 54. stavkom 2. Ustava određeno da svatko slobodno bira poziv i zaposlenje i svakom je pod jednakim uvjetima dostupno svako radno mjesto i dužnost.
Ovdje treba imati u vidu članak 125. stavak 2. Ustava Republike Hrvatske koji određuje da postupak kandidiranja sudaca Ustavnog suda RH i predlaganja za izbor Hrvatskom saboru provodi Odbor Hrvatskog sabora za Ustav.«
Obrazlažući postupak izbora za suce Ustavnog suda, Upravni je sud uz ostalo konstatirao: 
»Dakle, Odbor za Ustav, Poslovnik i politički sustav Hrvatskog sabora je mogao sačiniti listu samo od onih kandidata koji su dostavili potpunu dokumentaciju kojom dokazuju da ispunjavaju uvjete za suca Ustavnog suda.
Glede uvjeta za izbor sudaca Ustavnog suda valja imati u vidu odredbu članka 5. stavak 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu RH kojom je određeno da se za suca Ustavnog suda može izabrati osobu koja je hrvatski državljanin, diplomirani pravnik s najmanje 15 godina radnog iskustva u pravnoj struci, koja se u toj struci istakla znanstvenim ili stručnim radom i svojim javnim djelovanjem.«
Konkretan prigovor podnositelja (podnositeljice) zahtjeva za zaštitu ustavnih prava, a u svezi s Odlukom Hrvatskog sabora o izboru, bio je taj da jedan od troje izabranih sudaca nije ispunjavao propisane uvjete iz članka 5. stavak 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu, tj. da taj izabrani sudac kao kandidat nije dokumentirao uvjet posjedovanja (najmanje) petnaest godina radnog iskustva u pravnoj struci. U svezi s tim, Upravni je sud obrazložio:
»Radna knjižica u kojoj je naveden cjelokupni radni staž S. B. nije dokaz o tome da se radi o ostvarenom radnom stažu u pravnoj struci, jer je uz radnu knjižicu trebalo priložiti potvrde od svih poslodavaca kod kojih je navedena kandidatkinja bila zaposlena, a u kojim potvrdama se mora naznačiti na kojim poslovima je ista radila, tj. da li se radi o ostvarenom radnom stažu u pravnoj struci.«¹¹
Upravni sud na kraju je konstatirao da su time povrijeđena Ustavom zajamčena prava predlagateljice, i to prava iz članka 44. u svezi s člankom 54. stavak 2. Ustava, tj. pravo jednakog sudjelovanja u obavljanju javnih poslova i primanja u javnu službu, te pravo slobodnog izbora poziva i zaposlenja pod jednakim uvjetima, pa da je time predlagateljica bila aktivno legitimirana za podnošenje zahtjeva za zaštitu povrijeđenoga ustavnog prava. 

3. Dvojbe oko nadležnosti
Prema priopćenjima glasnogovornika Upravnoga suda proizlazi da su se sukobi stajališta unutar suda pojavili oko pitanja nadležnosti suda da odlučuje o mogućoj povredi ustavnih prava odlukama Hrvatskoga sabora o izboru sudaca Ustavnoga suda. Upravni je sud u tim priopćenjima napravio neuobičajen presedan. Osporavajući neke ocjene iz sredstava javnog informiranja, iznosio je pravnu argumentaciju protiv stajališta o nadležnosti suda koje je bilo izraženo u (tadašnjem) nacrtu presude vlastitoga vijeća, stajališta koje je i konačno potvrđeno donošenjem presude. 
Drukčije, protivno stajalište, ono o nenadležnosti Upravnog suda, počiva na tvrdnji da se kod izbora sudaca Ustavnog suda radi o »aktu vladanja«, te da kao takav taj akt ne može biti podložan sudskoj ocjeni (osim, moguće, samo Ustavnoga suda).
Izneseni argumenti u prilog takvom stajalištu jesu ti da je Ustavni zakon o Ustavnom sudu, onda kad je to htio, izričito propisao mogućnost da zainteresirana stranka koristi instrument zahtjeva za zaštitu ustavom zajamčenog prava i slobode prema članku 66. ZUS-a, i to: protiv odluka Državnoga sudbenog vijeća i Državnoodvjetničkog vijeća - o imenovanju sudaca odnosno državnih odvjetnika (čl. 103. Ustavnog zakona), dok pri izboru sudaca Ustavnog suda Ustavni zakon nema takve odredbe.
3.1. Odluka o izboru kao akt vladanja
Ne čini nam se odveć uvjerljiva tvrdnja o »aktu vladanja« koji ne bi podlijegao zahtjevu i postupku prema čl. 66. ZUS-a, barem ne u kontekstu (važećih) hrvatskih propisa, Zakona o upravnim sporovima i Ustavnoga zakona o Ustavnom sudu RH. To se ne bi moglo zaključiti niti metodom a contrario iz članka 103. Ustavnog zakona. Naime, nema dvojbe oko toga da svaka odluka mora podlijegati sudskoj kontroli. To proizlazi iz hrvatskoga zakonodavstva (podrazumijevajući pod tim i Ustav), ali i iz članka 6. Europske konvencije. Nadalje, bez obzira na to kategorizira li se odluka o izboru sudaca Ustavnog suda kao akt vladanja ili ne, ne čini nam se dopustivim a priori negirati pravo nekoga vrhovnog suda da ocjenjuje bilo čiji pojedinačni akt, ako je to u skladu s nacionalnim zakonima. Upravni sud jest vrhovni sud kad se radi o upravnim aktima, kao i onim pojedinačnim aktima za koje nije propisana druga sudska zaštita.¹² Nadalje, u kontekstu konvencijske obveze osiguranja prava na pristup sudu, Ustavni sud i nije sud u standardnom smislu riječi, tj. nije dio pravosudnoga sustava. Prema tome, kada zakon govori o nadležnosti Upravnog suda prema čl. 66. ZUS-a, za slučajeve kada nije predviđena druga sudska zaštita, pojam druge sudske zaštite treba ponajprije razumjeti kao zašitu pred nekim tijelom sudskoga sustava.
Argumentu koji se poziva na članak 103. Ustavnoga zakona, ukazujući u posebnim slučajevim na izričito upućivanje na mogućnost podnošenja zahtjeva prema članku 66. ZUS-a, sa zaključkom a contrario, tj. da tako nešto nije propisano kao pravni lijek pri izboru sudaca Ustavnoga suda, pa da takav zahtjev u potonjem slučaju ne bi bio dopušten, suprotstavlja se snažniji protuargument. Naime, činjenica jest da je odredbama članka 97.-103. Ustavnoga zakona relativno iscrpno propisan postupak protiv odluke nadležnoga tijela, Državnoga sudbenog i Državnoodvjetničkog vijeća (žalbeni ustavnosudski postupci),¹³ a da u članku 6. Ustavnog zakona odredbama o postupku izbora sudaca Ustavnog suda uopće nije uređen način pravne zaštite, tj. pravnoga lijeka protiv odluka o izboru ili neizboru sudaca. Međutim, baš taj nedostatak propisanoga puta kvalificira takve odluke kao odluke koje podliježu primjeni odredbe članka 66. ZUS-a. Naime, ponovimo, zahtjev prema čl. 66. ZUS-a dolazi u obzir samo i baš onda kad se radi o konačnim pjedinačnim aktima protiv kojih nije osigurana druga sudska zaštita. Prema tome, baš činjenica da protiv odluke Sabora o izboru sudaca Ustavnog suda nije osigurana druga sudska zaštita, govori u prilog, a ne protiv, nadležnosti Upravnoga suda. 
U Ustavnom zakonu o Ustavnom sudu mogu se, uz navedeno, naći i dodatni argumenti u prilog nadležnosti Upravnoga suda, a ti su ujedno i argumenti protiv nadležnosti Ustavnog suda da izravno, uz preskakanje sudske instancije, ocjenjuje akte kakvi su oni o izboru sudaca Ustavnog suda. Naime, ni jednom odredbom Ustavnog zakona to nije stavljeno u izravnu nadležnost Ustavnome sudu.
Ustavni sud, uz primarne aktivnosti, a to su apstraktna kontrola zakonitosti i ustavnosti propisa te odlučivanje o povredama ustavnih prava konačnim pojedinačnim aktima (nakon iscrpljenoga pravnog puta), još rješava i: - sukob o nadležnosti između tijela zakonodavne, izvršne i sudbene vlasti (Glava VI.), - utvrđivanje odgovornosti predsjednika Republike (Glava VII.), - ustavnost programa i djelovanja političkih stranaka (Glava VIII.), - ustavnost i zakonitost izbora i državnog referenduma (Glava IX.). U skladu s navedenim, Poslovnikom Ustavnoga suda¹⁴ propisana je signatura ustavnosudskih predmeta.¹⁵ Niti u nomenklaturi Poslovnika nema mjesta za moguću ustavnosudsku žalbu protiv odluka Hrvatskoga sabora o izboru sudaca Ustavnoga suda.¹⁶
3.2. Uloga sjednice sudaca
U svezi s unutarnjom sudskom procedurom, o kojoj je u ovom slučaju javnost obaviještena priopćenjima Upravnoga suda, prvo se postavlja pitanje o razlozima koji su doveli do iznošenja predmeta pred Sjednicu svih sudaca toga suda, i koji su motivirali sud na konzultaciju s ustavnopravnim stručnjakom. Čini se da je baš teza o aktu vladanja dovela do zastoja u donošenju presude, zbog dvojbe o nadležnosti suda.
Prema Zakonu o sudovima,¹⁷ zadatak je sjednica sudskih odjela odnosno sjednice sudaca, uz ostalo, i raspravljanje o spornim pravnim pitanjima, te ujednačavanje sudske prakse (čl. 33. st. 1.). Sjednica odjela ili sjednica sudaca saziva se (i) kad se utvrdi da o pitanjima primjene zakona postoje razlike u shvaćanjima između pojedinih vijeća ili sudaca, ili kad jedno vijeće ili sudac odstupi od prije prihvaćenoga pravnog shvaćanja (čl. 34.). Ako sjednica odjela ili suda zauzme shvaćanje protivno donesenoj odluci vijeća ili suca, vijeće ili sudac koji je donio odluku, dužan je o predmetu ponovno odlučivati. Pravno shvaćanje prihvaćeno na sjednici sudskog odjela (npr. Upravnog suda RH) obvezatno je za sva vijeća i suce toga odjela (čl. 35. st. 1.-3.).
O kakvoj se razlici o shvaćanjima radilo u konkretnom predmetu?
Upravni sud imao je u čitavoj svojoj praksi, prema našim saznanjima, svega dva odlučivanja prema članku 66. ZUS-a u povodu izbora sudaca Ustavnoga suda. Prvi put to je bilo u predmetu Zpa-13/2002.¹⁸, a drugi put u ovdje razmatranom predmetu Zpa13/2008. U prethodnom slučaju, onome iz 2002. godine, odluka Upravnog suda glede vlastite nadležnosti uopće nije bila dovedena u pitanje. Upravni je sud i tada meritorno riješio zahtjev.¹⁹ Dakle, u slučaju iz 2002. i u ovome iz 2008. nije bilo (nema) razlike u stajalištu zbog kojega je, prema priopćenjima, bila sazvana Sjednica suda i pribavljeno ekspertno mišljenje. 

4. Odluka o odgađanju učinaka
Nakon primitka ustavne tužbe suca čiji je izbor poništen presudom Upravnoga suda, Ustavni je sud, uz javno iskazanu potrebu žurnosti rješavanja predmeta, donio privremenu mjeru, tj. rješenje kojim se »privremeno odgađaju pravni učinci presude Upravnoga suda«, i to do donošenja meritorne odluke o ustavnoj tužbi. 
Prema obrazloženju rješenja, podnositelj (podnositeljica) u ustavnoj je tužbi »istaknula i prijedlog za privremenu odgodu ovrhe (pravnih učinaka) osporene presude do odluke Suda o ustavnoj tužbi«, a sve to »u skladu s člankom 67. stavkom 2. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske«. Ustavni sud ocijenio je prijedlog osnovanim i to obrazložio sljedećim:
»3. Člankom 67. stavkom 2. Ustavnog zakona propisano je:
Na prijedlog podnositelja ustavne tužbe Ustavni sud može odgoditi ovrhu do donošenja odluke, ako bi ovrha prouzročila podnositelju tužbe štetu koja bi se teško mogla popraviti, a odgoda nije suprotna javnom interesu niti bi se odgodom nanijela nekome veća šteta.
Upravni sud je ... osporenom presudom poništio Odluku Hrvatskoga sabora o izboru tri suca Ustavnog suda ... u dijelu koji se odnosi na izbor podnositeljice ustavne tužbe ...
4. Nakon razmatranja osporene presude Ustavni sud je ocijenio da osporena presuda zahtijeva podrobno ispitivanje granica i opsega sudske kontrole akata o izboru državnih dužnosnika koje Hrvatski sabor donosi neposredno na temelju ustavnih ovlasti i u tom smislu ima šire značenje koje prelazi okvire pojedinačnog slučaja.
... povratni pravni učinci osporene presude mogli bi, i prije donošenja odluke Ustavnog suda o ustavnoj tužbi, samoj podnositeljici nanijeti nepopravljivu štetu zbog prestanka mandata ustavne sutkinje stečenog odlukom Hrvatskoga sabora.
Ustavni sud na kraju ističe da je riječ o privremenoj odgodi pravnih učinaka osporene presude koja traje do donošenja odluke Ustavnog suda o ustavnoj tužbi. Ovo rješenje ni na koji način ne prejudicira odluku o ustavnoj tužbi.
Sukladno navedenom, ispunjene su pretpostavke propisane člankom 67. stavkom 2. Ustavnog zakona.«
Rješenje Ustavnoga suda čini nam se višestruko pravno zanimljivim, ali i upitnim. Upitna nam je najprije ustavnozakonska podloga za donošenje takvog rješenja u konkretnom slučaju, a zatim, možda još važnije, načelna mogućnost odgađanja učinaka presude značaja kakav ima razmatrana presuda Upravnoga suda.
4.1. Ustavnozakonska osnova rješenja
Prema članku 67. Ustavnog zakona ustavna tužba, u pravilu, ne sprječava primjenu osporavanog akta, ali na prijedlog podnositelja ustavne tužbe Ustavni sud može odgoditi ovrhu do donošenja odluke, ako bi ovrha prouzročila podnositelju tužbe štetu koja bi se teško mogla popraviti (a odgoda nije suprotna javnom interesu niti bi se odgodom nanijela nekome veća šteta).
Sadržaj navedenog članka Ustavnog zakona decidirano je usmjeren na primjenu samo u slučajevima kada se ustavna tužba podnosi protiv konačnih pojedinačnih akata pri kojima dolazi u obzir ovrha. Ovrha je u hrvatskome pravnom sustavu uređena Ovršnim zakonom.²⁰ Taj Zakon primjenjuje
se na sudske ovrhe, analogno i na ostale, s izuzetkom postupaka ovrhe propisanih posebnim zakonom (čl. 1. OZ-a). Pojam ovrhe pravno je potpuno određen.
Za razmatrano pitanje bitno je svojstvo ovršnosti odluke. Ovršna je samo kondemnatorna odluka, tj. ona kojom je »naloženo ispunjenje tražbine na neko davanje ili činjenje« (a za provedbu ovrhe potrebno je da protekne paricijski rok, tj. rok za dragovoljno ispunjenje, prema čl. 23. st. 1. OZ-a).
Ustavni je sud u razmatranom rješenju, očito ne bez razloga, zakonski izraz »odgoda ovrhe« zamijenio izrazom »odgode pravnih učinaka«. Postavlja se pitanje je li takvoj elastičnosti, uza svo razumijevanje situacije, bilo mjesta.
Odluka o poništenju izbora konstitutivna je, a ne kondemnatorna. Učinci svake konstitutivne odluke nastupaju njezinom pravomoćnošću. Presuda Upravnog suda postala je pravomoćna donošenjem i otpremom. Tada su nastupili i pravni učinci razmatrane presude. Hrvatski pravni poredak ne poznaje odgađanje (odgodu) pravnih učinaka konstitutivnih odluka, pa ni privremene mjere kojima bi se to postizalo.²¹
4.2. Ostali uvjeti za odgodu ovrhe 
Ako na trenutak i zanemarimo iznesene razloge koji u osnovi isključuju odgodu ovrhe konstitutivne presude, preostaje ocijeniti jesu li bili ispunjeni ostali, formalni uvjeti za odgodu ovrhe. Da bi Ustavni sud mogao odrediti odgodu ovrhe, potreban je uvjet (condicio sine qua non) postojanja opasnosti teško popravljive štete podnositelju tužbe (a k tome, da odgoda nije suprotna javnom interesu i da se odgodom ne nanosi nekome veća šteta - čl. 67. st. 2. Ustavnog zakona). Prema obrazloženju rješenja, Ustavni je sud ocijenio da bi podnositelju mogli nanijeti nepopravljivu štetu »povratni pravni učinci osporene presude« (»prije donošenja odluke Ustavnog suda o ustavnoj tužbi«), i to »zbog prestanka mandata ustavne sutkinje« (»stečenog odlukom Hrvatskoga sabora«.
Ostaje nejasno koji su to povratni pravni učinci koji bi mogli nastati podnositelju ustavne tužbe zbog prestanka mandata ustavnog suca. Posljedica je pravomoćnosti konstitutivne odluke o poništenju izbora da (tangirani) podnositelj ustavne tužbe nije ni stekao mandat ustavnog suca.²² Ako bi meritornom odlukom Ustavnoga suda bila ukinuta presuda Upravnoga suda, izborom stečen mandat ustavnoga suca ne bi ni bio dirnut. Uostalom, internom odlukom suda, mandat, u smislu obavljanja djelatnosti suca, ionako je suspendiran, zamrznut. Time je ionako prekinuta aktivnost podnositelja tužbe kao suca Ustavnoga suda, do donošenja meritorne odluke o tužbi. Dakle, ne može ni doći do »povratnih štetnih učinaka« za stranke u ustavnosudskim postupcima, iako je to, za potrebe određenja privremene mjere odgode ovrhe neodlučno, jer opasnost teško popravljive štete mora postojati za samoga podnositelja ustavne tužbe (a ne za treće). Prema tome, ostaje, čini se, bez odgovora pitanje - koje je nepopravljive štetne povratne učinke za podnositelja tužbe imao na umu Ustavni sud pri određivanju privremene mjere.

Napomena: u sljedećem broju lista donijet ćemo nastavak ove teme, pišući o uvjetima za odgodu ovrhe, u rubrici Ustavno pravo.

¹ Ustav RH (Nar. nov., br. 41/01 proč. tekst i 55/01 - ispr.).
² Ustavni zakon o Ustavnom sudu RH, dalje i Ustavni zakon (Nar. nov., br. 99/99, 29/02 i 49/02 - proč. tekst.).
³ Europska konvencija, Rim 1950., Zakon o potvrđivanju Konvencije (Nar. nov - MU, 18/97 i 6/99 – proč. tekst, 8/99 – ispr., 14/02 i 1/06).
⁴ Zakon o upravnim sporovima (Nar. nov., br. 53/91, 9/92 i 77/92 - u nastavku teksta: ZUS).
⁵ Postupak prema čl. 66. ZUS-a nije upravni spor, ali se na odgovarajući način primjenjuju zakonske odredbe koje uređuju taj spor, pa se postupak prema čl. 66. ZUS-a običava nazivati i kvaziupravnim sporom. Podrobnije o instrumentu zaštite ljudskih prava i sloboda prema čl. 66. ZUS-a, uz iznošenje geneze toga instituta, Giunio, M.: Ljudska prava između Scile i Haribde, Upravnoga i Ustavnog suda RH, Hrvatska pravna revija, br. 10/2008, str. 1-8.
⁶ S obzirom na specifičnosti dvaju postupaka, zahtjev iz ustavne tužbe bio je instruiran na ukidanje pobijane odluke (izbora), a onaj i zahtjeva Upravnom sudu na poništenje izbora.
⁷ Ne radi se o »grešci pera«, i odluka Hrvatskog sabora i presuda Upravnoga suda donesene su pod brojem 13.
⁸ Rješenje broj U-III-443/2009 (Nar. nov., br. 169 od 5. veljače 2009.).
⁹ Datum otpreme naveden je prema priopćenju za javnost Upavnoga suda od istoga dana.
¹⁰ Navedeno je i da je Upravni sud zaprimio i razmatrao još i ukupno trideset različitih pismena s nekoliko stotina stranica teksta.
¹¹ Iz navoda proizlazi da su neosnovani i dvojbeni komentari koji su izašli u javnosti, kako Upravni sud u svojoj presudi »radno iskustvo brka s radnim stažem«. Naprotiv, proizlazi da je baš Upravni sud ukazao na potrebu razlikovanja radnog staža od iskustva u pravnoj struci.
¹² Današnji Upravni sud i bio je dio, odjeljenje, Vrhovnoga suda do 1977. godine.
¹³ Izuzimanje suda (npr. Upravnoga) kod ovih stvari, a ponajprije kad se radi o odlukama Državnoga sudbenog vijeća, logična je posljedica činjenice da te odluke donose tijela (vijeća) koja se nalaze baš pri vrhovnoj sudskoj instanciji ili je dio njihovih članova vezan uz pravosudni vrh.
¹⁴ Poslovnik Ustavnoga suda (Nar. nov., br. 181/03, 16/06 i 30/08).
¹⁵ Člankom 54. Poslovnika, pod naslovom »Označavanje ustavnosudskih predmeta«, navedene su oznake od U-I do U-XA, te R (podnesci građana). U sklopu te signature nalazi se i U-IX - postupak u povodu žalbi protiv odluka Državnog sudbenog vijeća o razrješenju sudaca, kao i U-IXA - postupak u povodu žalbi protiv odluka Državnog sudbenog vijeća o stegovnoj odgovornosti sudaca.
¹⁶ Svaki je poslovnik, pa i Poslovnik Ustavnoga suda, tehnički propis, ali je on, i u ovom slučaju, odraz odredaba Ustavnog zakona.
¹⁷ Zakon o sudovima (Nar. nov., br.150/05, 16/07 i 113/08 - u nastavku teksta: ZS).
¹⁸ Ni ovdje se ne radi o pogrešci, i tada se radilo o predmetu pod brojem 13!
¹⁹ Tada je zahtjev bio drukčije riješen - bio je odbijen, no to za pitanje kompetencije nije relevantno.
²⁰ Ovršni zakon (Nar. nov., br. 57/96, 29/99, 42/00 - Odluka USRH, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05 i 67/08 - u nastavku teksta: OZ).
²¹ O tome Triva - Dika, Građansko parnično procesno pravo, Narodne novine, Zagreb 2004.: »Krajnji cilj ovog tipa zaštite (riječ je o konstitutivnim, pravostvarajućim, presudama) ostvaruje se pravomoćnošću odluke.«, str. 587. Međutim, »Pravomoćnost kondemnatornih presuda pretpostavka je (u pravilu) za nastupanje njihove ovršnosti (23. OZ).«, str. 636. O pravomoćnosti: »presuda po zakonu postaje pravomoćna kad se ne može pobijati redovnim pravnim lijekom, a to svojstvo drugostupanjska presuda stječe donošenjem. S obzirom na to da je sud vezan za tu presudu tek na dan otpravljanja, bilo bi pravilnije uzeti da presuda tek tada postaje pravomoćna.«, str. 638. U postupku u upravnim sporovima, pa stoga i u postupku na temelju čl. 66. ZUS-a, na odgovarajući način primjenjuju se odredbe Zakona o parničnom postupku. Dosljedno tome, presuda koju donosi Upravni sud izjednačena je u smislu pravomoćnosti s drugostupanjskom parničnom presudom.
²² Odluka o poništenju izbora, analogno parničnom poništenju ugovora, ima učinak ex tunc.