I. Uvod
Pristupanje Hrvatske Europskoj zajednici¹ sa sobom će donijeti potrebu potpuno drukčijeg sagledavanja hrvatskog pravosudnog sustava i njegove funkcije kao sastavnog dijela sveukupnog europskog pravosuđa koje je na sebe, u znatnoj mjeri, preuzelo zadaću usklađivanja odnosno jedinstvene zaštite subjektivnih prava koja pojedincima pripadaju izravnim² djelovanjem europskog privatnog prava.
Naime, u teoriji, a u praksi još i više, općeprihvaćeno je da europsko privatno pravo postoji te da ima vrlo konkretne i jasne pravne učinke koji se mogu ostvarivati i štititi upravo pred nacionalnim sudovima. Europsko se pravo već godinama razvija u tom smjeru te se razgranalo u već prilično uhodan i složen sustav s jasnom tendencijom daljnjeg razvoja u pravcu jedinstvene primjene i tumačenja relevantnih propisa na način koji naglašava prednost europskog prava nad nacionalnim. Taj razvoj nije bio linearan, imao je oscilacija pa je u određenim razdobljima prednost davana europskom pravu, a u drugima nacionalnom. Međutim, gledajući navedeni razvoj u njegovoj ukupnosti te njegovo sadašnje stanje, može se slobodno reći da su nastupile velike promjene i da su klasični pogledi na nacionalno pravo i suverenitet u Europi izgubili značaj. Evolucija europskog prava za neke države traje već dugi niz godina. Europska zajednica za ugljen i čelik postoji od 1952. godine³, a Europska ekonomska zajednica (sada Europska zajednica) i Euroatom⁴ od 1958. godine. U početku je bilo šest država članica, i to Francuska, Njemačka, Belgija, Italija, Luksemburg i Nizozemska. 1973. godine pridružile su im se Velika Britanija, Irska i Danska⁵, 1981. godine Grčka, 1986. godine Španjolska i Portugal, 1995. godine Austrija, Finska i Švedska⁶, 2004. godine Cipar, Češka, Estonija, Mađarska, Latvija, Litva, Malta, Poljska, Slovačka i Slovenija te 2007. godine Bugarska i Rumunjska. Dakle, samo je šest zemalja neposredno sudjelovalo u cjelokupnom dosadašnjem razvoju europskog prava, a sve su druge, više ili manje (zavisno od godine priključivanja), bile u situaciji prihvatiti pravnu stečevinu Zajednice kakva je bila u trenutku njihovog pristupanja te da u razvoju europskog prava sudjeluju od tada na dalje. Što je neka zemlja od ranije u sklopu sustava europskog prava i što dulje sudjeluje u njegovom postupnom razvoju⁷, to joj se on doima prirodnijim, logičnijim i prihvatljivijim. Novije članice nemaju tu prednost i u susretu s europskim pravom i europskim načelima u trenutku njihovog pridruživanja mogu naići na poteškoće, jer je europsko pravo u tolikoj mjeri evoluiralo da je za potencijalne članica nužna prilagodba⁸. Ta se prilagodba tiče ne samo prilagodbe mnoštva pravnih propisa, već i općenitog načina sagledavanja Republike Hrvatske i njezinog suvereniteta unutar Zajednice. Vrlo bitnu ulogu u tome ima hrvatski pravosudni sustav, koji je trenutno od strane Zajednice kao jedno od poglavlja prilagodbe označen kao »considerable eff orts needed«⁹. Ovaj će se rad pozabaviti određenim pitanjima, pretežno načelne prirode, vezanim uz potencijalno¹⁰ funkcioniranje hrvatskog pravosuđa u okvirima europskog prava. Ukratko će se objasniti određena procesna načela (na primjeru parničnog postupka) primjene europskog prava uz osvrt na trenutno stanje hrvatskog zakonodavstva te potrebe njegove prilagodbe.

II. Europski sud i nadležnost davanja prethodnih odluka
Republika Hrvatska je, na žalost, kao jedna od republika bivše Jugoslavije ostala izvan integrativnih europskih procesa u okviru Zajednice. Ostala je uskraćena za sudjelovanje u razvoju europskog prava i načela koja, prema njihovom sadašnjem razvojnom trenutku, za naš »klasični« pravni um izgledaju, u najmanju ruku, čudno. Državni i pravosudni suverenitet kod nas je oduvijek bila jasno defi nirana stvar koja nije trpila previše vanjskih utjecaja, posebno ne onih koji nisu izravno i vrlo jasno slijedili iz međunarodnih ugovora. To se pogotovo odnosilo na međunarodne institucije i njihov utjecaj na funkcioniranje našeg unutarnjeg pravosudnog sustava te primjenu naših nacionalnih propisa. Za naše poimanje prava u najmanju je ruku čudna pravna pozicija po kojoj bi neko međunarodno (nadnacionalno) tijelo u nekim područjima sudovanja bilo u svojevrsnoj nadređenoj situaciji suverenom državnom pravosudnom sustavu, a pogotovo da bi to tijelo svojim ekstenzivnim (»teleološkim«) ili čak politički motiviranim tumačenjima prava imalo bitnog upliva na naše sudovanje. Međutim, upravo je takva aktivnost karakteristična za Europski sud pravde¹¹ koji svojim tumačenjima i primjenom uvelike djeluje na cjelokupni razvoj, jedinstvenu primjenu i koheziju europskog prava. Može se slobodno reći da je upravo Europski sud ona institucija Zajednice koja je otpočetka pokazivala jasne nadnacionalne tendencije. Europski je sud svojim tumačenjima primarnog i sekundarnog europskog prava¹² malo po malo pomicao granice pravnog shvaćanja Zajednice i njezinih akata. Ponekad je pri tome dolazio u sukob s nacionalnim sudovima kojima u nekim trenucima takva tumačenja nisu bila prihvatljiva, posebice sa stajališta načela državnog suvereniteta. Ipak, u pravilu bi praksa i tumačenja Europskog suda na kraju bila prihvaćena. Taj proces traje i danas te je stvaranje europskog prava daleko od svog završetka. Može se očekivati da će se Hrvatska ubrzo priključiti Zajednici, i to u trenutku već odmaklog razvoja europskog prava s tendencijom daljnjeg razvoja.

II.1. Funkcionalna pozicija Europskog suda pravde
Hrvatski sudovi su jasno hijerarhijski organizirani po stupnjevima sudovanja unutar svojih stvarnih nadležnosti. Primjerice, općinski sudovi su sudovi prvog stupnja u građanskim imovinskim sporovima, županijski sudovi imaju redovitu apelacijsku drugostupanjsku funkciju, dok Vrhovni sud Republike Hrvatske predstavlja zadnju instancu po nekim izvanrednim pravnim lijekovima. U kakvom bi odnosu prema opisanoj sudskoj hijerarhiji stajao Europski sud? Strogo formalno gledano, ni u kakvom. Naime, nije sporno da Europski sud nije nacionalni sud bilo koje od država članica Zajednice i da ne predstavlja sastavni dio ni jednog nacionalnog pravosudnog sustava. Europski sud je jedna od institucija Zajednice sa svojim defi niranim nadležnostima. On ne primjenjuje niti tumači nacionalno pravo (iako se ponekad tome vrlo približi), već isključivo europsko. Europski sud ima različite nadležnosti. Međutim, u kontekstu njegovog odnosa s nacionalnim sudovima, kao bitna, posebno se izdvaja jedna. Radi se o ovlastima propisanim čl. 234. (177.)¹³ Ugovora o EZ, koji u prijevodu¹⁴ glasi: Europski je sud nadležan donositi prethodne odluke u svezi sa sljedećim: a) tumačenjem Ugovora o EZ b) valjanošću i tumačenjem akata institucija Zajednice i Europske središnje banke c) tumačenjem statuta tijela osnovanih aktom Vijeća, kada to ti statuti predviđaju. U slučaju da se navedeno pitanje postavi pred bilo kojim sudom ili tribunalom države članice, taj sud ili tribunal mogu, ako smatraju da je odluka o tom pitanju nužna za presuđivanje, zahtijevati od Europskog suda davanje odgovarajuće prethodne odluke. U slučaju da se navedeno pitanje postavi u predmetu pred sudom ili tribunalom države članice, protiv čijih odluka nema pravnog lijeka po nacionalnom pravu, taj će sud ili tribunal postaviti zahtjev Europskom sudu. Ukratko, iz navedenog je propisa jasno da je u prvom redu Europski sud nadležan tumačiti europsko primarno i sekundarno pravo. S obzirom na to da to pravo u velikom dijelu ima karakter privatnog prava s izravnim učinkom koje, dakle, štite redoviti nacionalni sudovi, očigledno je da je značaj prethodnog članka izuzetan. Nacionalni sudovi, u pravilu, nemaju pravo samostalnog tumačenja europskog prava u situaciji kada im se ta pitanja u konkretnim predmetima postave. Proširivanjem opsega europskog privatnog prava i njegovim stalnim, ponekad konfl iktnim, međuodnosima s pravima država članica nacionalni će sudovi sve češće dolaziti u situacije kada će im biti potrebno razjasniti određena pravna pitanja primjene europskog prava. Često će se postaviti pitanje ima li uopće neka europska norma izravan učinak, a ako ima – kako ga treba ispravno shvatiti itd. Sudovi starijih država članica već dugi niz godina na takav način surađuju s Europskim sudom i to je za njih već davno usvojena praksa¹⁵ i ništa neobično. Za hrvatske sudove to će predstavljati nešto do sada neviđeno, potpunu novost, i zbog toga je nužno pravosuđe ne samo na vrijeme educirati, već se i na druge načine, procesne i institucionalne, osigurati da će europsko pravo ispravno funkcionirati i pred hrvatskim sudovima.

III. Odnos između Europskog suda i nacionalnih sudova, o obvezi referiranja Europskom sudu
Europski sud navedenim propisom nije stavljen u nikakav hijerarhijski ili apelacijski položaj u odnosu na nacionalno pravosuđe. Europski sud ne rješava stranačke žalbe, nema ovlasti ukidanja ili preinačavanja odluka nacionalnih sudova, već je ovlašten za potrebe njihovih konkretnih predmeta, po njihovim zahtjevima, davati svoja mišljenja o ispravnim tumačenjima europskog prava. Taj se odnos opisuje kao »referencebased«. Na nacionalnom pravosuđu ostaje donošenje konačne odluke. Međutim, terminologija čl. 234. (177.) Ugovora o EZ pomalo zbunjuje. Naime, iako se u tom propisu spominje da Europski sud donosi odluku (»preliminary ruling«), zapravo se ne radi o donošenju odluke, već o davanju mišljenja o ispravnom tumačenju europskog prava. Ugovor o EZ izričito ne propisuje da prethodna odluka (mišljenje) Europskog suda o tumačenju obvezuje nacionalne sudove, međutim nije upitno da država pristupanjem Zajednici prihvaća i navedenu ovlast Europskog suda. Stoga je logično da bi država, pa tako i njezini nacionalni sudovi, trebali kao obvezatne prihvatiti i mišljenja Europskog suda po pitanju tumačenja europskog prava¹⁶. Europski sud, dakle, ne će riješiti konkretni predmet, već će to učiniti nacionalni sud, i to primjenom dobivenog tumačenja europskog prava. Europski sud ne će dati svoje mišljenje o nacionalnom pravu, već o europskom¹⁷, te će na nacionalnom sudu biti da mišljenje Europskog suda stavi u kontekst relevantnih nacionalnih propisa i konkretnog činjeničnog stanja te donese odluku.

III.1. Precedentno načelo i doktrina »Acta clair«
Pravni je autoritet Europskog suda u tumačenju europskog prava neupitan. Premda se njegov odnos prema nacionalnim sudovima često opisuje kao odnos međusobne suradnje, u praksi je Europski sud u primjeni europskog prava očigledno nadređen nacionalnim sudovima. Radi se o nadređenosti koja ne proizlazi iz njegove formalne hijerarhijske pozicije, već iz njegove funkcije propisane u čl. 234. (177.) Ugovora o EZ. Europski sud je kroz godine rada donio brojne odluke (mišljenja), razvio europsko pravo i postavio određena tumačenja kojih su se nacionalni sudovi dužni pridržavati. U tom se smislu već neko vrijeme govori o usvajanju svojevrsnog precedentnog načela. Naime, relativno su česte situacije kada se od Europskog suda traži mišljenje o istoj (»materially identical«) stvari o kojoj je mišljenje već prethodno dao. Europski je sud u nekoliko odluka¹⁸ izrazio stajalište da se u takvim situacijama od nacionalnog suda ne mora očekivati nužno obraćanje Europskom sudu. Ipak, Europski je sud naglasio da se ne smije zaboraviti da nacionalni sudovi to mogu učiniti uvijek kada smatraju da je to potrebno¹⁹ i da trebaju voditi računa o možebitnim novim okolnostima koje dovode u pitanje primjenu presedana. Sličan učinak ima i tzv. »Acte clair« (»jasna odredba«) doktrina po kojoj nacionalni sudovi mogu sami primijeniti europsko pravo, bez referiranja Europskom sudu, u slučajevima kada je europska norma toliko jasna da nema potrebe za njezinim tumačenjem. Navedeno načelo u određenoj mjeri priznaje i sam čl. 234. (177.) Ugovora o EZ, koji obraćanje Europskom sudu predviđa za situacije u kojima se »postavi pitanje« tumačenja europskog prava. Europski sud je doktrini »Acta clair« pristupio vrlo oprezno, ograničavajući njezinu primjenu jasnim uvjetima i svodeći je praktički na iznimke²⁰, što je razumljivo imajući na umu to da je »jasnoća« neke norme općenito vrlo dvojbena stvar koja može ovisiti o različitim subjektivnim i objektivnim čimbenicima. Pogotovo to vrijedi za europsko pravo koje se razvilo u vrlo složen i na žalost prilično nepovezan sustav u tumačenje kojega se ne može upustiti svatko, čega bi pogotovo trebao biti svjestan hrvatski sudac nakon što se Republika Hrvatska priključi Zajednici. Primjenjujući opisanu precedentnu i »Acta clair« doktrinu nacionalni sudovi dolaze u situaciju da samostalno primjenjuju europsko pravo te svaki od njih, rješavajući konkretan takav predmet, postaje mali »Europski sud«. Može se očekivati da će upravo u tom smjeru ići razvoj europskog prava te da će upravo nacionalni sudovi predstavljati sve značajnije jamstvo primjene i zaštite europskog prava. Nacionalni će sudovi rješavajući pojedine predmete biti sve više svjesni (i) svoje funkcije zaštite europskog prava, posebice kada su u pitanju pravne stvari u kojima već postoje stajališta Europskog suda. Pri tome, međutim, ne treba izgubiti iz vida primarnu funkciju Europskog suda po čl. 234. (177.) Ugovora o EZ u slučaju pravnih pitanja koja ostavljaju i malo prostora za sumnju u njihovo ispravo tumačenje. U suprotnom bi se moglo dogoditi da nacionalni sudovi, samostalno i po svome, primjenjujući »europsko pravo« i kada to ne bi trebali, opet završe na pravnom partikularizmu. Ipak, dostignuti stupanj razvoja europskog prava i njegove jedinstvene praktične primjene u velikoj mjeri jamči da opasnost pravnog partikularizna nije prevelika i da je došlo vrijeme da i nacionalni sudovi preuzmu aktivniju ulogu u primjeni europskog prava. Takva sposobnost nacionalnih sudova uvelike će ovisiti i o kvaliteti i obrazovanosti sudačkog kadra konkretne države članice. Zasigurno će hrvatski suci biti puno nesigurniji u primjeni europskog prava od njihovih, npr. njemačkih kolega koji u sustavu Zajednice funkcioniraju više od pola stoljeća.

IV. O nekim bitnim načelima vezanim uz referiranje Europskom sudu iz perspektive hrvatskog parničnog postupka
Institut referiranja nekom drugom tijelu radi tumačenja određenih pravnih propisa potpuno je stran sadašnjem hrvatskom Zakonu o parničnom postupku^{21, 22}. Naši sudovi odluke donose samostalno, samostalno odlučujući o pravnim i činjeničnim pitanjima. Prvostupanjski sudovi nisu dužni uvažavati pravno stajalište drugostupanjskih sudova u konkretnim predmetima nakon što im ovi ukinu odluku²³. Obvezatnost poštovanja pravnog tumačenja propisana je čl. 35. st. 3. Zakona o sudovima, i to samo glede pravnog shvaćanja prihvaćenog na sjednici Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Upravnog suda Republike Hrvatske, Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Europskog suda. Ta shvaćanja nisu obvezatna za sve, već samo za drugostupanjska vijeća i suce pojedince odjela koji je prihvatio određeno pravno shvaćanje. Ipak, u praksi i hrvatski suci itekako vode računa o već usvojenim pravnim tumačenjima te se može slobodno reći da odluke viših instanci imaju značajan neformalni precedentni učinak. Posebice se to tiče odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kojemu je povjerena briga o jedinstvenoj primjeni zakona (čl. 24. Zakona o sudovima). Hrvatski sudac u pravilu ne će odstupiti od načelnog pravnog tumačenja Vrhovnog suda RH osim u izuzetnim slučajevima, kada za to ima vrlo dobar razlog²⁴. Poznavanje i praćenje sudske prakse odavno je kod nas sastavni dio posla i stalne (samo)edukacije²⁵ svakog suca koji drži do onoga što radi. Europsko pravo tu postavlja kvalitativno i kvantitativno nove izazove i zahtjeve. U svakom slučaju, nužno je da se u ZPP unesu jasna proceduralna pravila po pitanju primjene čl. 234. (177.) Ugovora o EZ, pri čemu ne treba izmišljati rješenja s obzirom na to da se radi o već prilično poznatoj proceduri. Europski je sud čak objavio i svoje službene upute²⁶ koje, iako formalno neobvezujuće, sublimiraju osnovna pravila referentnog obraćanja. Radi se o sljedećim bitnim stvarima: a) Hrvatski sud od Europskog suda može tražiti samo tumačenje ili mišljenje o valjanosti europskog prava. Europski sud ne rješava konkretni slučaj, ne donosi odluku na temelju činjenica ili o njima niti primjenjuje nacionalno pravo. Sudovanje ostaje u rukama nacionalnog odnosno hrvatskog sudstva. Dakle, hrvatski sud od Europskog suda ne treba očekivati da će ovaj za njega riješiti predmet, premda će ponekad u izuzetnim slučajevima²⁷ mišljenje Europskog suda biti u tolikoj mjeri detaljno i primjenjivo na konkretni slučaj da će hrvatskom sudu ostati samo donijeti odluku. b) Hrvatski se sud Europskom sudu obraća u situaciji kada smatra da od tumačenja europskog prava ovisi rješavanje konkretnog spora. Tu, međutim, treba voditi računa o dvije stvari: b.1.) Prema čl. 234. (177.) st. 2. Ugovora o EZ postoji općenita načelna mogućnost referiranja Europskom sudu u slučaju kada se postavi pitanje tumačenja europskog prava. b.2.) Međutim, čl. 234. (177.) st. 3. Ugovora o EZ u istom slučaju propisuje obvezu referiranja Europskom sudu od strane nacionalnog suda ili tribunala protiv čije odluke po nacionalnom pravu nema pravnog lijeka. Odredba čl. 234. (177.) st. 3. Ugovora o EZ samo je naizgled potpuno jasna. Naime, postavlja se pitanje ima li obvezu referiranja Europskom sudu onaj sud protiv čije odluke nema pravnog lijeka u konkretnom slučaju (konkretna teorija) ili se ta obveza tiče suda protiv čijih odluka općenito nisu dopušteni pravni lijekovi (apstraktna teorija). U pravnoj se teoriji ukazuje na to da bi se Europski sud do sada u nekim predmetima priklonio konkretnoj teoriji²⁸, međutim ukazivalo se i na moguće probleme u tumačenju navedenog stavka s obzirom na to da različiti pravni sustavi poznaju različite mogućnosti pravnih puteva ispitivanja valjanosti odluka. Dakle, postavlja se pitanje što se smatra pravnim lijekom (»judicial remedy«) u smislu čl. 234. (177.) st. 3. Ugovora o EZ. Konkretno, iz perspektive našeg parničnog procesa, misli li se time samo na žalbu kao redoviti pravni lijek ili na npr. reviziju kao izvanredni pravni lijek ili možda i na nešto treće. Čini se kako spomenutu odredbu ne treba tumačiti preusko i ograničiti je isključivo na žalbu kao redoviti pravni lijek. Upitno je koliko pojam pravni lijek (»judicial remedy«) valja strogo i isključivo povezivati s pravnim lijekovima kako ih poznaje naša pravna teorija i praksa. Naime, iz prakse Europskog suda proizlazi da se pod pravnim lijekom iz čl. 234. (177.) st. 3. Ugovora o EZ podrazumijeva svaka procesna mogućnost ispitivanja valjanosti određene odluke, pa makar se, primjerice, radilo o ispitivanju jedne odluke u drugom procesu²⁹. Obvezu referiranja Europskom sudu ima onaj sud valjanost čije se odluka u konkretnom slučaju više ne može provjeravati. Pri tome se misli na provjeravanje isključivo po pitanju primjene prava jer se Europski sud ne bavi činjenicama. To znači da bi obvezu referiranja Europskom sudu po našem parničnom procesu imali županijski sudovi kada bi im se postavilo pitanje tumačenja Europskog prava u situacijama kada protiv njihovih odluka nema mogućnosti izjavljivanja revizije. Ako bi postojala mogućnost izjavljivanja revizije, navedenu bi obvezu imao Vrhovni sud Republike Hrvatske. Općinski sudovi nemaju obvezu referiranja Europskom sudu, ali bi trebali imati mogućnost to činiti ako im se postavi pitanje primjene europskog prava. Prema praksi Europskog suda³⁰, prvostupanjskim se sudovima ta ovlast ne može ograničiti ili oduzeti. To, međutim, ne znači da protiv odluke prvostupanjskog suda o referiranju Europskom sudu ne bi bila dopuštena žalba. Dapače, mogućnost izjavljivanja žalbe protiv odluke prvostupanjskog suda o referiranju poželjna je, imajući na umu ekonomičnost postupka, s obzirom na to da bi bespotrebno referiranje znatno produljilo postupak. Protiv odluke prvostupanjskog suda kojom se odbija stranački prijedlog za referiranje Europskom sudu posebna žalba ne bi trebala biti dopuštena s obzirom na to da se radi o pitanju primjene prava koje se može postaviti u redovitoj žalbi protiv konačne odluke. Suprotno rješenje moglo bi rezultirati nepotrebnim odugovlačenjima parnica. Obraćanje Europskom sudu rezultira prekidom parničnog postupka, koji se nastavlja nakon što pristigne odgovor. Europski sud treba obavijestiti o postupku nacionalnog suda poduzetom na temelju traženog mišljenja i po mogućnosti dostaviti mu konačnu odluku. c) Nacionalni sud u zahtjevu upućenom Europskom sudu treba objasniti u kojem je smislu primjena europskog prava značajna za odlučivanje u konkretnom predmetu, što znači da bi se obraćanje Europskom sudu trebalo dogoditi u fazi postupka u kojoj se jasno može odrediti činjenični i pravni kontekst (»factual and legal context«) slučaja. Europski bi sud trebao na raspolaganju imati sve potrebne informacije kako bi procijenio možebitnu primjenu europskog prava. Zahtjev ne treba opterećivati nepotrebnim stvarima, već bi on trebao biti sastavljen »jednostavno, jasno i precizno«. Prema uputama Europskog suda, zahtjev ne bi trebao biti dulji od 10-ak stranica i mora sadržavati: - kratak opis predmeta spora i činjeničnog supstrata na kojemu se pitanje temelji - informaciju o moguće relevantnom nacionalnom pravu i sudskoj praksi (uz što preciznije podatke o predmetima i izvorima) - što precizniju informaciju o aktu Zajednice, koji bi bio relevantan za slučaj - objašnjenje o razlozima koji su potakli nacionalni sud da postavi pitanje tumačenja ili valjanosti europskog prava kao i odnosu između tog i nacionalnog prava primjenjivog na slučaj - sažetak stranačkih očitovanja. Nacionalni sud, ako smatra da je za to sposoban, može Europskom sudu reći i svoje mišljenje o odgovoru na postavljeno pitanje. Pitanje se mora postaviti odvojeno od ostatka zahtjeva i mora biti razumljivo samo za sebe, bez obzira na to što ostali podaci Europskom sudu pružaju podlogu za ispravno prosuđivanje. d) Sud može odluku o referiranju donijeti ili samostalno ili po inicijativi stranaka³¹. Svakako bi bilo poželjno da prije donošenja te odluke sud pruži priliku strankama da se očituju. To posebno vrijedi u situaciji kada se pitanje primjene europskog prava u nekom slučaju postavlja prvi put, makar se radilo o županijskom sudu ili Vrhovnom sudu RH. e) ZPP bi mogao sadržavati i izričitu uputu hrvatskim sudovima o dužnosti poštovanja pravnog mišljenja Europskog suda, iako je pitanje koliko je to potrebno. Naime, ta će obveza slijediti iz samog međunarodnog ugovora o priključenju Republike Hrvatske Zajednici.

V. Zaključno
Kako je već rečeno, Zajednica predstavlja jedan specifičan pravni sustav u kojemu je, na temelju ugovornog odnosa između država članica i ekstenzivnim djelovanjem Europskog suda, došlo do značajnih pomaka po pitanju shvaćanja i odnosa između nacionalnih prava i europskog prava. Isto se odnosi i na pitanja vezana uz funkciju nacionalnih pravosudnih sustava, koji sve više dolaze u poziciju izravnog primjenjivanja europskog prava, čineći na takav način jedan specifični nadnacionalni i usporedni »europski« pravosudni sustav. Hrvatska, a posebno naše pravosuđe, trebat će uložiti znatne napore kako bi taj sustav mogla shvatiti i kako bi mu se mogla priključiti te pridonijeti njegovom daljnjem razvoju.

1 Dalje i: Zajednica. Pri korištenju tog naziva, a i radi jednostavnosti, zanemarit će se činjenica da pravno zapravo postoje dvije Zajednice, i to Europska zajednica (EZ), koja se prethodno nazivala Europska ekonomska zajednica (EEZ) te Europska zajednica za atomsku energiju (Euroatom). Do 2002. godine postojala je i Europska zajednica za ugljen i čelik. Ugovorom o Europskoj uniji, potpisanom u Maastrichtu 7. 2. 1992. (stupio na snagu 1. 11. 1993.), stvorena je Europska unija (EU), koja u sebi obuhvaća Zajednice uz dva nova elementa (stupa): zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku te suradnju u područjima pravosuđa i unutarnjih poslova. Ta su dva elementa u početku bila izdvojena iz pravnog i institucionalnog sustava Zajednice, što se u određenoj mjeri promijenilo Ugovorima iz Amsterdama (stupio na snagu 1. 5. 1999.) i Nice (stupio na snagu 1. 2. 2003.), koji su ta dva stupa približili Zajednici s obzirom na to da je tema rada usko vezana upravo uz pravo Zajednice, u radu će se pozivati isključivo na Zajednicu. Međutim, ne treba izgubiti iz vida da Zajednica sada predstavlja samo jedan od elemenata (stupova) Europske unije koja sve više postaje ne samo pravni, već i evoluirajući politički organizam.
2 Dakle, djelovanjem bez potrebe donošenja posebnih nacionalnih propisa. Izravno djelovanje europskog prava vrlo je opsežna tema i jedno od glavnih područja aktivnog djelovanja Europskog suda. Ovdje se ta tema ne će posebno elaborirati, već samo kratko valja reći kako različiti akti europskih institucija neupitno imaju neposredan učinak na subjektivna prava građana država članica prema istim tim državama članicama. Koliko god je to načelno jednostavno reći, toliko je, međutim, u konkretnim slučajevima sporno djeluje li neki pojedini europski akt na opisani, izravan način ili ne. Veliki dio posla Europskog suda tiče se upravo toga. Europsko pravo nema izravan učinak na subjektivna prava građana u njihovim međusobnim odnosima, iako se to pitanje sve više postavlja kao sljedeće u njegovom razvoju.
3 Osnovana je na 50 godina te je prestala postojati 2002. godine.
4 EZ i Euroatom osnovane su na neodređeno vrijeme.
5 Norveška se nije priključila zbog referenduma, koji je završio s negativnim ishodom.
6 Tada je još jedan norveški referendum dao negativan odgovor pridruživanju.
7 Pod razvojem se ponajprije smatraju oni pravni elementi koji sve više daju prednost europskom pravu nad nacionalnim.
8 Republika Hrvatska je 29.10.2001. u Luksemburgu sklopila Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju s Europskim zajednicama i državama članicama. Sporazum je stupio na snagu 1. 2. 2005. (Nar. nov. – međunarodni ugovori, 1/05).
9 »Potrebni značajni napori«.
10 Autor pretpostavlja da će se Republika Hrvatska kroz nekoliko godina pridružiti Zajednici. Dakako, to je samo pretpostavka.
11 European Court of Justice (dalje i: Europski sud). 1989. godine osnovan je i Prvostupanjski sud (Court of First Instance) s namjerom rasterećivanja Europskog suda. U ovom se radu, radi jednostavnosti, Prvostupanjski sud ne će posebno naglašavati.
12 Primarno europsko pravo prozlazi iz međunarodnih ugovora kojima je Zajednica osnovana ili kojima se tijekom vremena modifi cirala, dok sekundarno europsko pravo stvaraju institucije Zajednice, sukladno svojim ovlastima.
13 Prvi broj označava broj članka prema Ugovoru o EZ koji je dopunjen Ugovorom iz Amsterdama iz 1997. godine. Naime, nakon Ugovora iz Amsterdama promijenila se numeracija brojnih članaka. Broj u zagradi označava broj članka prije amsterdamskih izmjena i dopuna. To je uobičajena praksa s obzirom na veliki broj starijih sudskih odluka u kojima se spominje starija numeracija Ugovora o EZ.
14 Prijevod je autorov. Navedeni članak na engleskom jeziku glasi: The Court of Justice shall have jurisdiction to give preliminary rulings concerning: (a) the interpretation of the Treaty; (b) the validity and interpretation of acts of the institutions of the Community and of the ECB; (c) the interpretation of the statutes of bodies established by an act of the Council, where those statutes so provide. Where such a question is raised before any court or tribunal of a Member State, that court or tribunal may, if it considers that a decision on the question is necessary to enable it to give judgment, request the Court of Justice to give a ruling thereon. Where any such question is raised in a case pending before a court or tribunal of a Member State, against whose decision there is no judical remedy under national law, that court of tribunal shall bring the matter before the Court of Justice.
15 Time se ne želi reći da je ta praksa uvijek bila idilična i bez problema. Europski sud je u više navrata ulazio u sukobe s nacionalnim sudovima, pogotovo u situacijama kada bi ekstenzivnim tumačenjima europskog prava pomicao dotadašnje pravne granice. Međutim, nikada se u pitanje nije dovodila načelna suradnja između Europskog suda i nacionalnih sudova u primjeni čl. 234 (177.) Ugovora o EZ.
16 To u pravilu nije upitno i nacionalni sudovi konkretne predmete rješavaju primjenom tumačenja Europskog suda, tamo gdje se postave pitanja isprave primjene europskog prava. Međutim, kako je već navedeno, bilo je i konfl iktnih razdoblja između Europskog suda i pojedinih država članica koje nisu prihvaćale njegova pravna stajališta smatrajući ih pogrešnim. Primjerice, u predmetu (Cohn-Benedit) francusko drugostupanjsko upravno tijelo (Conseil d’Etat) izrazilo je stajalište koje se kosilo s pravnim stajalištem Europskog suda kojega je ovaj dao prvostupanjskom tijelu na njegov zahtjev. Radilo se o pitanju izravnog učinka direktiva. Europski je sud određenoj direktivi dao pravni značaj izravnog učinka, koji je Conseil d’Etat osporio, presudivši po svome. Naknadno je, međutim, francusko tijelo u nekim drugim predmetima ipak prihvatilo tumačenje Europskog suda o izravnim učincima direktiva. Tako je nekada pravno vrlo sporno tumačenje Europskog suda sa stajališta državnog suvereniteta (jer Ugovorom o EZ nije predviđen izravan učinak direktiva) postupno postala općeprihvaćena doktrina. Na sličan je način Europski sud postigao razvoj europskog prava i u drugim pravnim pitanjima, postupno dajući pred-nost tom pravu na nacionalnim pravima. S obzirom na to da taj razvoj traje i da će još trajati, izvjesno je da će sličnih situacija u budućnosti moguće biti i još. Međutim, jasno je da će se raditi o iznimkama koje zasigurno ne će u pitanje dovesti europsko pravo i Zajednicu i koje će biti rješavane u suradnji svih zainteresiranih, kao i do sada.
17 Premda se ponekad dogodi da Europski sud mišljenje u tolikoj mjeri poveže s konkretnim slučajem, da nacionalnom sudu ne preostaje ništa drugo nego prihvatiti mišljenje suda i donijeti odgovarajuću odluku.
18 Da Costa (Case C-30/62), Srl CILFIT (Case C-283/81), International Chemical Corporation (Case 66/80).
19 Srl CILFIT
20 U slučaju Srl CILFIT, Europski je sud kazao da mogućnost primjene »Acta clair« doktrine mora biti razmotrena u svjetlu specifi čnih obilježja prava Zajednice i konkretnih pitanja glede kojih se javlja potreba za tumačenjem. Mora se imati na umu da je pravo Zajednice sadržano na više jezika koji su jednako autentični, da sadržava terminologiju koja je različita u jezicima i značenju, da ga treba tumačiti u odnosu na pravo Zajednice kao cjeline u kontekstu vremena donošenja i razvoja europskog prava. Nacionalni sud mora u tolikoj mjeri biti siguran u ispravno tumačenje nacionalnog prava da o tome nema niti najmanje sumnje. Iz navedene je odluke očigledno da Europski sud doktrinu »Acta clair« prihvaća samo kao vrlo ograničenu iznimku.
21 (U nastavku teksta: ZPP). Nar. nov., br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03.
22 Prema čl. 13. . st. 2. Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima (Nar. nov., br. 53/91), sud može zatražiti obavijest o stranom pravu od Ministarstva pravosuđa. Dakle, tu se, kao prvo, radi o suradnji institucija unutar iste države, a kao drugo – ministarstvo ne sudjeluje u razmatranju konkretnog slučaja na bilo koji način, već samo daje informaciju o sadržaju stranog prava odnosno njegovog relevantnog propisa. Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Nar. nov., br. 117/03) u ZPP je unesen čl. 428.a, koji regulira mogućnost ponavljanja postupka povodom konačne presude Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu (taj se sud ne smije brkati s Europskim sudom pravde) o povredi temeljnog ljudskog prava ili slobode. Prema čl. 428.a st. 3. ZPP-a u ponovljenom postupku sudovi su dužni poštovati pravna stajališta Europskog suda za ljudska prava. Očigledna je razlika između tog instituta i instituta referiranja Europskom sudu pravde kojemu se obraća sam sud radi pribavljanja mišljenja o tumačenju europskog prava. Europski sud za ljudska prava pred sobom ima već donesenu odluku te djeluje po inicijativi stranaka, dok Europski sud pravde djeluje na inicijativu samog nacionalnog suda te mu pruža pravnu asistenciju radi donošenja ispravne odluke procjena valjanosti koje ostaje u djelokrugu nadležnosti naših sudova.
23 V. čl. 25. st. 3. Zakona o sudovima (Nar. nov., br. 150/05). Iznimka je propisana čl. 394.a ZPP-a, koji propisuje kako su prvostupanjski i drugostupanjski sudovi vezani pravnim shvaćanjem iz ukidne odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske.
24 Činjenica je da tih razloga kod nas ponekad ne manjka i da prvostupanjski suci ponekad moraju kritički promatrati neke prijašnje sudske pozicije, pogotovo one koje, manje ili više izravno, proizlaze iz društvenog sustava koji je prethodio neovisnoj Hrvatskoj državi. Po mišljenju autora, kao jedan primjer može se navesti sporno tumačenje djelovanja načela povjerenja u zemljišne knjige.
25 Za sada je, na žalost, to prepušteno gotovo isključivoj privatnoj inicijativi.
26 Information note on references for national courts for a preliminary ruling (2005/C 143/01).
27 Primjerice, u slučajevima kada je mišljenje zatraženo u situaciji kada su sve činjenice utvrđene pa je ostalo samo dvojbeno tumačenje prava ili kada se činjenice u postupku ne ukazuju sporne, već isključivo primjena prava.
28 Slučaj Da Costa.
29 U slučaju Hoff man-La Roche v. Cenrtafarm (Case 107/96) pojavilo se pitanje tumačenja čl. 234. (177.) st. 3. Ugovora o EZ u slučaju odluke njemačkog suda o privremenoj mjeri. Po njemačkom pravu, protiv te odluke moguće je izjaviti žalbu o kojoj odlučuje drugostupanjski sud. Međutim, i nakon odluke drugostupanjskog suda moguće je pokretanje parničnog postupka u kojemu se ispituje valjanost odluke o privremenoj mjeri. Na pitanje njemačkog drugostupanjskog suda Europski je sud odgovorio da u takvom slučaju ne dolazi do primjene čl. 234. (177.) st. 3. Ugovora o EZ i da taj drugostupanjski sud, bez obzira na to što u sklopu postupka vezanom uz izdavanje privremene mjere više nema mogućnosti žalbe protiv njegove odluke, nije u obvezi tražiti mišljenje od Europskog suda s obzirom na to da postoji mogućnost da se valjanost odluke o privremenoj mjeri ispituje u drugom postupku tijekom kojega se sud može referirati Europskom sudu. Čini se da se stajalište može analogno primijeniti i na naše privremene mjere koje je predlagatelj dužan opravdati podnošenjem tužbe (čl. 303. st. 1. Ovršnog zakona - Nar. nov., br. 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 151/04 i 88/05).
30 U slučaju Rheinmuehlen (Case 166/73) Europski je sud zauzeo stajalište da niži sudovi imaju mogućnost referiranja tom sudu čak i u slučaju kada nacionalni propis određuje kako su niži sudovi vezani odlukama viših sudova.
31 Maria Salonia v. Giorgio Poidomani (Case 126/80).