1. Uvod
»Gospodin Premijer nas je zamolio da mu predložimo rješenje u svezi s mogućnošću da državni dužnosnici ne budu članovi nadzornih odbora u dioničkim društvima i društvima s ograničenom odgovornošću. Kako to spada u područje mojeg najužeg znanstvenog interesa, potaknut Premijerovim izazovom, iznijet ću neka svoja razmišljanja. Mislim da imam pravo o tome govoriti jer sam bio pokretač i na čelu radne skupine koja je izradila Zakon o trgovačkim društvima i prije dvije godine njegovu veliku izmjenu, pa prema tome i sudjelovao u uvođenju nadzornih odbora u naš pravni i gospodarski sustav, jer sam u tri knjige napisao sustav prava društava i u njima, obilno koristeći komparativne propise, sudsku praksu i literaturu, temeljito obradio i problematiku nadzornih odbora i na posljetku zbog toga što sam već trinaest godina bio ili jesam predsjednik ili član u nekoliko nadzornih odbora velikih dioničkih društava, ne samo kod nas, u kojima veliki i poznati inozemni ulagači imaju većinske udjele. Tako sam se u praksi imao priliku upoznati kako rade nadzorni odbori na američki, njemački, francuski, talijanski, švicarski i slovenski način i praktično usporediti te modele.

2. Razlozi zbog kojih državni dužnosnik ne bi smio biti u nadzornim odborima trgovačkih društava
Mislim da sudjelovanje državnih dužnosnika u nadzornim odborima trgovačkih društava samo po sebi još nije pitanje korupcije i ne mora s njom imati veze. Prije bih rekao da je kod nas o tome stvoren utisak kao da je riječ o korupciji i o korumpiranosti. Kad danas pitate čovjeka iz naroda, reći će vam da ministar u nadzornom odboru »pobire novce«, iako je stanje drukčije, jer ako je član nadzornog odbora, danas više nema pravo na nagradu za taj posao, a pošteno rečeno, on je za njega samo nepotreban teret. Uz to, nema nikakvog materijalnog stimulansa da ga obavlja. Bitno je nešto drugo. Državni dužnosnik ne bi smio biti u nadzornom odboru iz najmanje dva razloga.

2.1. Prvi razlog - nemogućnost obavljanja posla
Prvi razlog treba tražiti u tome što on objektivno ne može dobro obavljati taj posao. Ne mogu zamisliti ministra da radi sve ono što se zahtijeva od dobrog člana nadzornog odbora. S obzirom na opseg poslova koje obavlja kao državni dužnosnik, on se ne može posvetiti trgovačkom društvu u mjeri u kojoj bi se to od njega moralo očekivati. Članstvo u nadzornom odboru nije samo sjedenje na sjednicama, nego stalna komunikacija s upravom društva kojoj treba pomoći u obavljanju njezinog posla, savjetom, naravno. Članovi uprave, to je barem moje iskustvo, često imaju potrebu savjetovati se s nekim od članova nadzornog odbora koji je stručnjak za neko uže područje kako ne bi poduzeli radnju koja nije u interesu društva ili propustili učiniti nešto što bi bilo dobro učiniti. Jest da je nadzorna funkcija primarna za nadzorni odbor, ali se u svakodnevnoj praksi, ne u teoriji, ne može isključiti i pružanje stručne pomoći tamo gdje njegovi članovi mogu biti korisni za djelovanje društva - mišljenjem, savjetom. Nije tu riječ o davanju naloga po kojima uprava mora postupiti, nego o savjetovanju ili provjeri nečega u što članovi uprave možda nisu potpuno sigurni. To je moje iskustvo, to je život. Pitanje je sada može li ministar, uz ogromni posao i pritisak kojemu je izložen u obavljanju posla visokog državnog dužnosnika, ako to savjesno radi, biti u stanju odgovoriti tom zadatku. Imam saznanja da u nekim velikim društvima uprava ni po pola godine nije bila u stanju doći u ozbiljan kontakt s ministrom koji je bio predsjednik nadzornog odbora, pa se zbog toga nije moglo sazvati sjednicu odbora da bi se riješile neke važne stvari u društvu. Bio sam predsjednik nadzornog odbora u kojemu je član bio visoki državni dužnosnik, koji je u četiri godine bio na svega dvije ili tri sjednice. Razumijem ga, jer za to ne može imati vremena. Za to ne treba kriviti ministra nego sustav koji ga je opteretio tim nepotrebnim poslom koji on, opterećen ozbiljnim državnim poslovima, ne može obavljati na zadovoljavajući način. Prirodno je da mu je članstvo u nadzornom odboru sporedna stvar, da se ne može udubiti u problematiku trgovačkog društva u mjeri u kojoj je to potrebno da bi djelovao u interesu društva. Njegov doprinos može biti sudjelovanje na ponekoj sjednici nadzornog odbora bez prethodnog odgovarajućeg proučavanja pripremljenih materijala, ad hoc sudjelovanje u odlučivanju s površnim poznavanjem stvari s učinkom da se zbog političkog autoriteta bespogovorno slijedi njegovo stajalište. Ali zapamtite što ću vam reći, kada uprava društva osjeti da nadzorni odbor nema pravi uvid u stvari, da improvizira i da se na brzinu upoznaje s onim što mu ona predoči, takvom se društvu ne piše dobro. Tada se nadzornom odboru predočuju frizirani podaci, prešućuju stvari, a upravi je bitno da prođe sjednica nadzornog odbora, jer se između sjednica u odnosu na upravu ionako ne će ništa događati. U vođenju poslova tada se ne vuku najbolji potezi i stvari se ne obavljaju brzinom kako bi to trebalo.

2.2. Drugi razlog - interes društava
Drugi je razlog u tome što se javnosti šalje kriva poruka. Ako je netko član nadzornog odbora u trgovačkom društvu, njegova je obveza djelovati u interesu tog društva. Razumljivo je da to znači i da bi njegova nastojanja morala ići u tom smjeru, pa i u odnosu na onoga tko je društvu konkurent u tržišnom natjecanju. Konkurenti tog društva na tržištu imaju punog opravdanja razmišljati da će se član nadzornog odbora tako ponašati u svakoj prigodi u kojoj je u pitanju interes društva. S druge strane, ministar je jednako ministar prema svima na tržištu, pa može doći do sumnje u njegovu pristranost, osobito kada donosi odluke ili podzakonske propise pa i kada sudjeluje putem svog ministarstva u donošenju zakona ili uredbi Vlade, jer njima može postupiti tako da društvo u čijem je nadzornom odboru bude u povoljnijem položaju. To ne mora biti tako, ali pobuđuje sumnju, što može dovesti do gubitka povjerenja i u onoga tko doista korektno radi. S druge strane, ponašanje na tržištu uređeno je vrlo strogim normama kojima se štiti jednakost gospodarskih subjekata i slobodna tržišna utakmica, a očekuju nas vrlo strogi propisi o državnim potporama, jer je svijet na to vrlo osjetljiv. Za nas danas možda i malo značajne stvari, tim će se propisima smatrati nedopuštenim potporama. Država ne smije nikome davati prednost, prema svima se mora jednako odnositi. Kako ćete izbjeći utisak da u svakodnevnim stvarima ne će biti tako tamo gdje njezin dužnosnik ostvaruje značajan utjecaj u važnom organu društva? Taj utisak nije dobar ni povoljan za shvaćanje o uvjetima poslovanja sudionika u tržišnom natjecanju. Mislim da se to pitanje može riješiti. Ono nije nerješivo.

3. Prijedlog rješenja
Ovdje sam na brzinu nešto izračunao. Govori se o podatku da država ima većinske udjele u 110 trgovačkih društava. Ako je taj podatak točan, lako je postići da državni dužnosnici ne budu opterećeni sudjelovanjem u nadzornim odborima. U statutima i društvenim ugovorima tih društava treba predvidjeti da nadzorni odbori imaju najviše pet članova. Taj je broj dovoljan za djelotvoran rad tog organa, jer preveliki nadzorni odbori ne znače sami po sebi da će se u njima bolje raditi. Naša praksa pokazuje da se nadzorni odbori najčešće sastoje od pet članova. S pet članova, od kojih je jedan predstavnik radnika, može se stručnošću pojedinih članova pokriti cijelo područje poslovanja društva. Ako u svakome od tih odbora država ima tri, a tamo gdje ima stopostotne udjele četiri svoja predstavnika u nadzornom odboru (korektno je da tamo gdje i drugi imaju udjele jedno mjesto prepusti i drugim zainteresiranim dioničarima odnosno članovima društva s ograničenom odgovornošću), jer jedan član mora biti predstavnik radnika, mora popuniti 350 - 400 mjesta u tim odborima. Država bi trebala naći najviše 150 osoba koje bi se izabralo, svaku u po dva, a samo neke od njih u tri nadzorna odbora. Nije teško naći stručne osobe za taj posao među umirovljenim menadžerima, znanstvenicima koji se bave problematikom nekog društva i sl. Vrlo lako mogu zamisliti, npr. sveučilišnog profesora tehnologa koji se po svom pozivu razumije u neku proizvodnju, profesora koji se aktivno bavi računovodstvom, umirovljenog financijskog direktora, tehničkog stručnjaka, stručnjaka za marketing, vrsnog pravnog stručnjaka, kao članove nadzornog odbora. Budući da će država privatizirati tvrtke u kojima ima udjele, riječ je o poslu koji će, osim svega nekoliko slučajeva kada će neke možda ostati u rukama države, trajati možda još svega koju godinu. Takvi će stručnjaci taj posao obaviti mnogo bolje od državnog dužnosnika koji nije iz struke relevantne za obavljanje nadzora u nekom trgovačkom društvu ili se tom strukom aktivno ne bavi ili se njom možda i nije bavio u praksi. Takve osobe mogu bolje zastupati državne interese jer znaju kako djelovati u interesu društva.

4. Djelokrug odbora
Odbor ne vodi poslove društva, on to nadzire, pa njegovi članovi mogu obavljati taj posao, a da nije potrebna njihova dnevna prisutnost u društvu. Drukčije je s članovima uprave. Oni obavljaju posao kao profesionalci, djelujući svakodnevno u društvu i nije moguće da to rade kao svoj dodatni posao, kao što je to slučaj s članovima nadzornog odbora. Glede članova uprave postavlja se drugi problem vezan uz promjenu vlasti, koja kod nas u pravilu dovodi i do promjene spomenutih osoba. Za trgovačko društvo to je pogubno. Tu politiku treba mijenjati, jer biti član uprave nije političko nego, prvorazredno, stručno pitanje. Takve smjene da bi se naplatilo usluge učinjene političkoj stranci upućuju na korumptivno ponašanje, pa je i to pridonijelo općem utisku o korupciji u politici. Nadzorni odbori trebaju biti odgovorni za izbor osoba koje će imenovati da vode poslove društva tako da pronalaze najbolje, natječajima, stvarnim preporukama, iskustvenim putem i sl. Jedino što nije prihvatljivo je mjerilo političke pripadnosti. Društva u kojima se tako smjenjuju osobe koje vode njihove poslove, ne mogu postizati optimalne rezultate. Nema opasnosti od toga da bi takve osobe djelovale protivno interesima društva, jer Zakon o trgovačkim društvima dopušta upotrebu vrlo dobrih, u svijetu već dokazanih, metoda kontrole i sprječavanja da dođe do ekscesa. Kod toga je glavno pitanje kako pronaći one koje treba izabrati u nadzorne odbore i kako ostvariti vezu između države kao imatelja većinskog udjela u društvu i tih osoba koje treba upoznati što država (većinski dioničar ili član društva s većinskim poslovnim udjelom) očekuje od društva. Valja se upustiti u traženje takvih ljudi, pa ako treba i putem tzv. head hunting tvrtki. Njihov broj pokazuje da to ne bi smjelo biti teško učiniti, jer kod nas nije teško naći spomenuti broj sposobnih i stručnih ljudi voljnih da obavljaju taj posao za koji će biti plaćeni. U struci se zna tko što zna i koliko stručno vrijedi. Radi koordinacije s državom, treba tvrtke rasporediti u skupine prema odgovarajućim ministarstvima i tamo odrediti osobe za vezu putem kojih članovi nadzornog odbora mogu dobiti možebitne upute, mišljenja, potvrde svojih prijedloga i stajališta te podnositi izvješća o onome što rade. Takvim bi se pristupom rasteretilo državne dužnosnike nepotrebnih opterećenja za posao koji prvenstveno moraju obavljati, a u trgovačkim društvima postiglo neusporedivo bolje djelovanje njihovih organa pod uvjetom da pri izboru osoba kojima se povjerava taj posao nije odlučan politički kriterij nego stručnost i moralni lik te da to ne bude oblik nagrade za političke zasluge.

5. Nije potrebna izmjena propisa
Država to može riješiti i bez izmjene zakona, jednostavno mora početi tako postupati. Otpast će velika sumnja u korumpiranost. Dosadašnje intervencije u propise nisu se pokazale dobrima. U zakonu u kojem se uređuje sukob interesa državnih dužnosnika to je pitanje riješeno na neprimjeren način, tj. propisano je da u trgovačkim društvima za koje je to propisano dužnosnici mogu biti članovi nadzornih odbora, ali da za to ne mogu dobivati nagradu. Pa nije stvar u nagradi nego u stručnosti i mogućnosti da dobro obavljaju posao u najboljem interesu trgovačkog društva. Osim toga, dobro je poznato kako se obavljaju poslovi za koje se ne dobiva stimulacija nego ih se doživljava kao nepotreban teret. Mislim da bi to bio odgovor na pitanje koje je uvodno postavio gospodin Premijer.«