1. Uvod
Hrvatska ustavnopravna znanost tradicionalno je bila vrlo jaka na području izučavanja različitih oblika složenih država, putem primjene federalnog načela. Ona je danas u velikoj mjeri zapuštena i treba je oživjeti. Opravdanost ovog apela nije utemeljena na nekakvim čisto teorijskim ili povijesno-nostalgičnim razlozima. Razlozi su vrlo praktični. Već prilikom stjecanja neovisnosti Republika Hrvatska je iskazala volju za pristupanje europskim integracijama i na tom je putu već dobro poodmakla. Te su integracije utemeljene na federalnom načelu. To načelo podrazumijeva sustav udruživanja država u složene zajednice na koje države prenose dio svojeg suvereniteta, ali istodobno žele zadržati svoj identitet i autonomiju u svim poslovima koji nisu preneseni na tijela zajednice. Oblici takvog udruživanja povijesno su vrlo različiti i ni u kojem se slučaju ne svode isključivo na federativnu državu, strukturiranu prema klasičnom američkom modelu. Primjena federalnog načela nije ograničena niti jedino na međudržavna udruživanja, jer se to načelo primjenjuje i pri uređivanju odnosa između lokalnih zajednica i zajednica kao funkcionalnih organizacija, na unutarnjem i međunarodnom području. Zašto držimo da je obljetnica ustavne reforme iz 1971. godine dobra prilika da se obnove teorijski napori na razumijevanju federalnog načela i funkcioniranja federalističkih rješenja? Ustavna reforma SFRJ iz 1971. godine, koja je otvorila put donošenju Ustava iz 1974. godine, može se sine ira et studio ocijeniti kao pokušaj primjene federalnog načela u izuzetno složenoj političkoj zajednici u kojoj je ono bilo ustavno formulirano još 1946. godine, ali je zbiljski njegova primjena bila potisnuta partijskim monopolom federalnog centra vlasti. Kada je autoritet toga centra, samom logikom federalističkih rješenja, doveden u pitanje, nositelji federalističkih ideja eliminirani su iz političkog života logikom autokratskog sustava u kojem nema slobodne rasprave. Uklanjanjem nositelja federalističkog duha i demokratizirajućeg pokreta, ustavni federalni okvir ostao je u velikoj mjeri mrtvo slovo na papiru, jer je tijekom sljedećih deset godina federalni centar arbitrirao u odnosima između federalnih jedinica, potiskujući i onemogućavajući raspravu o zbiljskim problemima i alternativama, odnosno zamračujući perspektivu ideološkim raspravama o »integralnom sustavu društvenog samoupravljanja, kao alternativi pluralizmu i demokraciji«. Dominacija vladajućeg centra Komunističke partije stvorila je »demokratski deficit« posebne vrste uz kojeg, kako su isticali nositelji zahtjeva za reformom, federalizam ne može živjeti i razvijati se, niti može doći do demokratizacije u složenoj multietničkoj državi. Kada je, pak, nakon 1980. godine taj centar nestao, ondašnja »jugoslavenska politička klasa«, deklarativno odana federalizmu, ali nesvjesna njegovih zahtjeva i njegovih značajki, nije bila u stanju uspješno djelovati u okvirima složenog ustavnog okvira, koji je pretpostavljao federalistički duh, demokratsku raspravu, vladavinu prava i političke kompromise. U Srbiji je ubrzo prevladala Miloševićeva linija i stajalište da će »svoje interese ostvariti institucionalno ili vaninstitucionalno«, da su »granice među republikama samo administrativnog značaja« te da će »Jugoslavija biti moderna federacija - ili je neće biti«, što je predstavljalo negaciju prava na ravnopravnost i samoodređenje i jasan scenarij za rat. Pa ipak, ustavni okvir stvoren reformama u razdoblju između 1967. i 1974. godine, imao je potencijal mirnog raspleta krize federacije, koji je Hrvatska nastojala iskoristiti tijekom 1990. i 1991. godine, nudeći prijedlog konfederativnog ugovora. Budući da u tome nije uspjela, ostalo je organizirati obranu i zahtijevati potvrdu ustavnog prava na samoodređenje zajamčenog tim Ustavom. U tom je cilju valjalo dokazati da je osamostaljenje legitimno zajamčena ustavna alternativa u složenoj federativnoj zajednici. Bez te alternative, proces osamostaljenja bio bi bitno teži, neizvjesniji i sasvim sigurno dugotrajniji. U tome je nesumnjiva zasluga ustavnih reformatora iz 1971. godine i Mike Tripala osobno.

2. Hrvatska federalistička tradicija
Još krajem 19. stoljeća, hrvatski teoretičari »državnog prava«, Josip Pliverić i Ladislav Polić,¹ posebnu su pozornost posvećivali obrani hrvatskih državnih prava u sklopu Austro-Ugarske, nasuprot tumačenjima madžarskih i austrijskih pisaca, koji su nastojali umanjiti ili negirati ugovorne temelje ondašnje složene države. Federalistička misao preživjela je i u doba između dva rata² i, na političkom području, dobila određenu satisfakciju formiranjem Banovine Hrvatske 1939. godine. Dakako, ustavnopravna teorija odražavala je i podupirala hrvatsko političko suprotstavljanje političkim presezanjima jačih sudionika u svim oblicima državnog udruživanja. Ta je politička borba nastavljena nakon formiranja jugoslavenske federacije, pod dominacijom komunista 1946. godine, isprva prikriveno, zbog partijske dogme po kojoj je nacionalno pitanje u Jugoslaviji bilo riješeno uspostavljanjem federalizma, a kasnije sve otvorenije³. Sa srpske strane temeljno federalno načelo ravnopravnosti u federativnoj državi, pa tako niti Ustav iz 1974. godine koji je razrađivao ovo načelo, nikada nije iskreno prihvaćeno i dokazivalo se kako je pravo na samoodređenje bilo »konzumirano« činom uspostave federacije. Kako svjedoči Miko Tripalo, »već od početka rasprave o ustavnim amandmanima predstavnici Srbije iznijeli su rezerve na sljedeća rješenja: promjene karaktera federacije i unošenje, za njih, neprihvatljivog konfederalnog koncepta, promjene u statusu autonomnih pokrajina i donošenje odluka u organima federacije konsenzusom umjesto većinom glasova.«⁴. Kasnije su ta stajališta razrađivali i branili mlađi ustavnopravni srpski pisci⁵. Otvaranje u politici nakon Brionskog plenuma 1966. godine omogućilo je početak rasprave o do tada potiskivanim pitanjima federalizma. Pokret »Hrvatskog proljeća«ponovno je otvorio pitanje primjene federalnog načela u njegovoj punoj ozbiljnosti. Hrvatska zahtijeva reformu federacije u oblik složene državne zajednice koja bi svojom kompleksnošću omogućila pomirenje proturječnih interesa republika (i pokrajina). Kulminaciju i pobjedu tog pokreta na ustavnom planu, izborenu u teškim političkim suprotstavljanjima⁶ izražavaju amandmani na Ustav SFRJ od 1971. godine.⁷ Paradoksalno, usprkos političkoj likvidaciji vođa »Hrvatskog proljeća«, temeljna dostignuća na ustavnom planu unesena su u Ustav SFRJ iz 1974. godine. U samom vrhu vlasti, prevladalo je shvaćanje da kompleksna federalistička rješenja jedino mogu omogućiti miran razvoj federacije, uz mogućnost njezina mirnog razdruživanja. Na to su izravno utjecala stajališta reformatora. Tripalo piše: »U proljeće 1971. rekao sam Titu na sastanku, na kome su sudjelovali Savka, Pirker, Blažević i Bakarić, da će se Jugoslavija i ovaj sistem poslije njega raspasti. Revoltiran na optužbe koje su tih dana bile upućivane hrvatskom vodstvu, dodao sam da će vjerojatno staljinistička struja nas likvidirati.«⁸ Taj se politički razvoj odrazio na planu ustavne teorije, snažnim razvojem hrvatske federalističke škole, kroz obranu temeljnih federalističkih ustavnih rješenja od izazova koji su nastavljeni već u 70-im godinama (srpska »Plava knjiga« 1978.), a posebno u tijeku teorijsko-političkih suprotstavljanja oko Ustava, otvorenih djelovanjem srpskih autora početkom 1980. godine⁹.

3. Ciljevi ustavne reforme iz 1971. godine
Ustavne promjene usvojene 1971. godine bile su rezultat djelovanja političkog pokreta »Hrvatsko proljeće«, čije je vodstvo zahtijevalo promjene sustava upravljanja u sljedeća tri pravca: (1) osamostaljivanje poduzeća, smanjivanje utjecaja vladajuće stranke u gospodarstvu i slobodno djelovanje tržišnih zakonitosti, (2) demokratizacija cjelokupnog političkog sustava ukidanjem monopola vladajuće stranke nad svim institucijama sustava i (3) utvrditi pravo svih naroda na samoodređenje uključujući i pravo na stvaranje nacionalnih država, izvorni republički suverenitet, čiste ekonomske račune među republikama te sustav saveznih organa na osnovi pariteta, koji bitne odluke donosi konsenzusom, a ne nadglasavanjem. Kako ističe Tripalo: »To je unosilo u karakter jugoslavenske države kao višenacionalne zajednice konfederalističke elemente, proširivalo samostalnost republika kao država i stvaralo osnovu za kasnije procese razdruživanja ili odcjepljenja.«¹⁰ Radilo se o cjelovitom konceptu reforme, koja je trebala omogućiti demokratizaciju i miran razvoj u pravcu modernog pluralističkog sustava, utemeljenog na tržišnom gospodarstvu, od koje se očekivalo da omogući prihvaćanje i razvoj temeljnog federalističkog koncepta. Reforma sustava koja bi omogućila mirno napuštanje očigledno neuspjelog socijalnog eksperimenta sa socijalizmom i samoupravljanjem pod vodstvom jedne partije i dominacijom njezine ideologije, bila je ideja vodilja progresivnih teoretičara društvenih znanosti i reformatora, ne samo u Hrvatskoj nego i u drugim socijalističkim zemljama, od Dubčeka do Gorbačova. Veliki broj teoretičara smatrao je da bi sustav samoupravljanja u daljnjem razvoju mogao otvoriti mogućnosti takvog mirnog prijelaza iz diktature u demokraciju. Hrvatsko političko rukovodstvo nastojalo je praktično izboriti takve reforme i federalizam je bio samo jedan od aspekata takve reforme. Prigovaralo se kasnije da se radilo o sukobu unutar komunističkog pokreta, da se radilo o borbi za vlast dviju komunističkih grupacija, za što narod nije bio zainteresiran, te da su reformatori bili naivni u svojoj vjeri da se unutar postojećeg sustava mogu izboriti promjene te da se nije vodilo računa o odnosima snaga. Tripalo na to odgovara: »Kako je uopće bilo moguće osim unutar sustava mijenjati postojeće stanje, a da to u onim uvjetima ne izazove upotrebu sile, što bi bio čisti avanturizama, a društvo vodilo u krvoproliće ... unatoč tome što sila nije bila predviđena kao sredstvo ostvarivanja programa Hrvatskog proljeća i što za takvu opciju nije bila stvarana organizacija, protivnik je grubo intervenirao.«¹¹ Rasprava koja je otvorena, vodila se u sjeni suverenog centra vlasti, kojeg se nastojalo pridobiti za reforme. Tripalo o tome otvoreno kaže: »Titova karizmatska ličnost, njegova svemoć i vlast, kao i nedoumice što ih je u pojedinim razdobljima pokazivao, utjecali su da se borba između dogmatsko-konzervativnih i naprednih snaga vodila uz uzajamno citiranje Titovih mišljenja i pozivanjem na njega. Drugačije nije bilo nikakvih šansi za uspjeh, kao što se događalo i u srednjem vijeku, kada su filozofske, političke, pravne i druge rasprave imale teološku i religijsku formu, iako su u biti rušile postojeće dogme. U tako zatvorenom sustavu sukob između ‘onih koji upravljaju’ i ‘onih kojima se upravlja’ može biti razriješen ili unutar službene strukture ili znak za otrježnjenje može doći kada dođe do krvavih obračuna i sukoba, što je pokazivao primjer mnogih socijalističkih zemalja.«¹² Teško je shvatiti stajalište, prihvaćeno u vrhu vlasti, kako će federalistička ustavna rješenja uspješno djelovati, ako se s političke scene uklone njihovi nositelji, te umrtvi djelovanje svih političkih snaga koje su se za takva rješenja izborile u uvjerenju kako ona omogućavaju miran razvitak odnosa u političkoj zajednici. Takva se rješenja mogu nametnuti s vrha i naći svoj izraz u pisanom ustavu, u onom što se naziva »ustavni trenutak«, ali ona ne mogu biti djelotvorna u ustavnom procesu ako iza njih ne stoje i ne podupiru ih zbiljske političke snage, koje u njima vide mogućnost ostvarivanja svojih interesa u odnosima s drugima. Ustav se ne može sam ostvarivati i ako ne počiva na javnom mišljenju o opravdanosti njegovih rješenja, oslonjenom na svijest o zajedničkim interesima, ostaje mrtvo slovo na papiru. Za uspjeh federalističkog sustava potreban je federalistički duh koji ga podupire i spreman ga je braniti od autokratskih presezanja. Pa ipak, Ustavom iz 1974. temeljna federalistička rješenja koja su zahtijevali »proljećari«,usvojena su, pa i proširena novima koja su ojačala ustavni položaj republika, ali istodobno i razvodnjena unošenjem odredaba kojima je učvršćivan jednostranački režim. Federalizam je ustavno stavljen pod nadzor Partije.¹³ Ta su temeljna federalistička rješenja početkom osamdesetih godina žestoko kritizirana iz Srbije, a krajem osamdesetih postupno likvidirana, što je ustavnopravno zapečaćeno donošenjem novog Ustava Srbije u ožujku 1989. godine, a posebno zaoštreno odbijanjem da se Stjepana Mesića, na temelju usvojenog redoslijeda izabere za predsjednika Predsjedništva SFRJ u ožujku 1991. godine, kao i rušenjem financijskog sustava federacije iste godine. Teorijska obrana federalnog sustava uspostavljenog Ustavom iz 1974. usmjerila je hrvatske teoretičare na izučavanje komparativnih iskustava, primjerice Kanade, Belgije, Švicarske, kao i recepciju ideja samog vrha svjetske i europske federalističke misli.¹⁴ Izuzetan utjecaj te teoretske škole, sukladne hrvatskoj mirotvornoj tradiciji, pokazao je i prijedlog Ugovora o konfederaciji, koji su krajem 1990. usvojile Hrvatska i Slovenija, a koji su vodstva Srbije i Crne Gore odmah odbacila, s teorijskom izlikom da je protivan »autentičnom federalizmu« (koji bi, po tim tumačenjima, podrazumijevao primjenu načela majorizacije). Mišljenja smo da je taj prijedlog nudio rješenje za mirno razdruživanje (kakvo je uspjelo Česima i Slovacima, pa čak najvećim dijelom i u Sovjetskom Savezu). Time je hrvatska teorijska federalistička škola odigrala važnu ulogu u nuđenju rješenja i predviđanju alternativnih mogućnosti političkog razvoja. Neuspjeh federalističkih koncepcija i tragičan razvoj događaja poradi agresije, doveo je do sloma i potpunog potiskivanja federalističke misli u Hrvatskoj. To je i razumljivo: federalizam i federacija intuitivno su okrivljeni za sve nesreće koje su zadesile Hrvatsku. Nositelji federalističkih ideja su, tako reći preko noći, od boraca za hrvatske državne interese postali u javnoj percepciji jugoslavenski lojalisti. Iako je to vrlo daleko od istine, jer su ustavna jamstva i koncept federalnog Ustava iz 1974. godine bili od ključne važnosti za obranu i dokazivanje legitimiteta hrvatskih zahtjeva pred međunarodnom zajednicom (Badinterova arbitražna komisija) te za međunarodno priznanje Republike Hrvatske, teoretičari federalizma zašutjeli su, a federalizam je postao odioznom i krajnje rijetkom temom znanstvenih rasprava, pri čemu se uloga Ustava iz 1974. godine uglavnom negativno određuje.¹⁵ Krajnje je vrijeme da se ta »hrvatska teoretska šutnja« prekine. Razloga za to ima više. Najvažniji od njih je političko opredjeljenje da Republika Hrvatska uđe u Europsku uniju, kao poseban oblik međudržavnog udruživanja, utemeljen na primjeni federalnog načela. Ne smije se zaboraviti da su Europske zajednice utemeljene s ciljem da se izbjegnu ratne tragedije i omogući »mir i razvitak«. Napori i neuspjesi oko donošenja Ustavnog ugovora Europske unije doveli su ponovno do obnavljanja interesa za federalističku teoriju u Europi i svijetu u najnovijem razdoblju. Novi pristup, suprotan centralističkom federalizmu, posebno se razvija kao pitanje primjene načela supsidijarnosti.

4. Federalno načelo i oblici njegove primjene
Potrebno je naglasiti smisao razlikovanja »federalnog načela« od oblika njegove primjene, među kojima su federacija i konfederacija, ali i brojni drugi oblici složenih državnih zajednica. Daniel Elazar objasnio je ovo razlikovanje na sljedeći način: »Bit federalizma ne valja tražiti u nekom posebnom obliku institucionalnog uređenja, nego u institucionalizaciji posebnog oblika odnosa između sudionika u političkom životu. Sukladno tome, federalizam je pojava koja nudi brojne opcije za organizaciju političke moći i autoriteta; ako su stvoreni primjereni odnosi, moguće je razviti široku lepezu političkih struktura u skladu s federalnim načelima.«¹⁶. Federalistička teorija polazi od stajališta o mogućnosti razboritog uređenja odnosa unutar svake političke zajednice i između različitih političkih zajednica. U biti ispravna primjena federalnog načela podrazumijeva udruživanje zasnovano na: (1) ravnopravnosti sudionika, (2) poštovanju temeljnog sporazuma o stvaranju zajednice, (3) uzajamnom priznavanju integriteta svakog člana zajednice, (4) poštovanju različitosti, (5) mirnom i sporazumnom rješavanju sukoba interesa, (6) uvažavanju zajedničkih, ali i posebnih interesa udruženih entiteta, (7) dobrovoljnosti sudjelovanja u savezu, kao i pravu na mirno istupanje iz saveza.¹⁷ Stoga je organizacijsko načelo federalizma ne-centralizacija, gdje je ustavno provedena i zajamčena difuzija i razdioba vlasti između mnogobrojnih centara, za razliku od obične decentralizacije, gdje se pretpostavlja da postoji suvereni centar vlasti koji devolucijom prenosi dio svojih nadležnosti na načelno niža tijela. »Model federativne demokracije utemeljen je na ravnopravnim odnosima između pojedinaca, grupa i jedinica organizacije upravljanja društvenim poslovima u potrazi za pravdom, odnosima suradnje kojima se realizira partnerski odnos, a usuglašavanje među partnerima postaje osnova sudjelovanja u političkom odlučivanju«.¹⁸ Suvremena institucionalna politička teorija ukazuje kako ustavni poredak koji teži stvaranju okvira za rješavanje problema države i različitih zajednica koje je čine, ne može biti opravdan ako ignorira raznolike kulturne aspiracije za samoupravom. Tako James Tully zaključuje: »Simetrija vlasti, institucija i zakona koji određuju modernu državu nespojiva je s različitošću oblika samouprave, koji se smatraju nužnim za uspostavljanje pravednog poretka u multietničkim državama. Potreban je ustavni poredak utemeljen na uzajamnom priznavanju različitosti, jer se ne može pobjeći od multietničke države koja je jedina alternativa nastanku kakvih 1.500 država nacija. Takav ustavni poredak treba ponuditi ‘oblik suživota’ kulturnih različitosti i dijaloga među kulturama u kojem kulturalno različiti suvereni građani suvremenih društava dogovorno uređuju oblike udruživanja i zajedničkog života.«¹⁹ Najvažnije je, ističu pristalice ove koncepcije, premda vjerojatno i najteže, shvatiti kako federativni model ne trpi hijerarhiju. Tako Ostrom upozorava na varljivu privlačnost hijerarhijskih rješenja: »Birokratske strukture sa striktnim odnosima nadređenosti i podređenosti intuitivno se smatraju racionalnim načinom održavanja uniformnih obrazaca reda koje donosi racionalnost pravnog poretka, ali posljedice mogu biti da one poprime takve razmjere da ih više nitko nije sposoban kontrolirati - ni politički gospodari, ni profesionalni birokrati ni bilo tko drugi.«²⁰ Dakle, primjena federalnog načela u određenom obliku udruživanja država ni u kojem slučaju ne zahtijeva uspostavljanje federativne države. Na složene situacije valja primijeniti rješenja koja su dovoljno složena i tako postavljena da mogu pomiriti interese koje države nalaze u udruživanju, sa zahtjevima očuvanja identiteta i ravnopravnosti u državnoj zajednici. To mogu biti različiti konfederalni, asimetrični i drugi oblici uređenja odnosa u zajednici država. U tome je upravo srž istinske federalističke teorije koja živi i ponovno se javlja u povijesti unatoč tolikim primjerima dominacije i nasilja. Takvoj je teoriji stran svaki sustav dominacije jedne ili više udruženih zajednica nad drugima te pokušaji ostvarivanja dominacije ugrožavaju i razaraju samu prirodu saveza. No, to nije anarhičan sustav, već pravni poredak utemeljen na poštovanju i održavanju sustava vladavine prava. Opravdano je reće da te spoznaje i ta načela čine racionalnu jezgru ideje o ujedinjenoj Europi.²¹

5. Aktualnost federalnog načela za europske države i Europsku uniju
Opredjeljenje vođa »Hrvatskog proljeća« za suverenost Hrvatske u složenoj međudržavnoj zajednici, ali istodobno i za demokraciju, ravnopravnost i bolji život građana, pokazuje da su oni bili vjesnici onoga što se danas smatra europskim načelima dobre vladavine. Pouke neuspjeha jugoslavenske federacije mogu rasvijetliti ključna pitanja i probleme policentričnog ustavnog uređenja i ukazati na njegove slabe točke i time pridonijeti mogućnostima predviđanja učinaka pojedinih ustavnih sklopova i rješenja. Tek puno razumijevanje položaja Hrvatske u takvoj složenoj zajednici omogućilo bi razradu koherentne strategije našeg djelovanja u forumima zajedničkog odlučivanja. Problemi strukturiranja složene zajednice kulminirali su u Europskoj uniji neuspjehom ratifikacije Ustavnog ugovora 2004. godine. No, istovrsni problemi postoje i unutar europskih država. U siječnju 2007. godine britanski ministar Gordon Brown dramatično je upozorio na »opasnost balkanizacije Britanije« poradi jačanja škotskih nacionalističkih snaga. U drugim europskim zemljama otvorena su, međutim, i pitanja ustavnog položaja Katalonije i Baskije u Španjolskoj, Flandrije u Belgiji, Korzike u Francuskoj, pa i Sjeverne Italije, i druga. Brojni primjeri pokazuju izuzetnu aktualnost i perspektive federalističke teorije i primjene federalnog načela u različitim oblicima. Oni istodobno pokazuju potpunu preživjelost dogmatskih teorija koje izjednačavaju federalno načelo i federativnu državu. Kako je upozorio Larry Seidentop, upravo potencijalno forsiranje ujedinjavanja u federativnu državu predstavlja glavnu opasnost za europske integracije i sam opstanak Unije.²² Neuspjeh europskog ustava vjerojatno je najvećim dijelom ipak uvjetovan inzistiranjem na njegovom ubrzanom donošenju.²³ Europa je suviše složena za jednostavna rješenja, poput federativne nadnacionalne države. Isto se može reći za propalu jugoslavensku federaciju, koju je razbila upravo težnja za dominacijom, pod krinkom »autentičnog federalizma« ili »moderne federacije«. Kao što problemi suživota u jugoslavenskoj federaciji nisu mogli biti riješeni primjenom nasilja, ideološkog, policijskog i na kraju vojnog, tako ni problemi multikulturalnosti u Europskoj uniji, kao i u europskim državama, ne će moći biti riješeni primjenom centralističkih modela organizacije zajamčenih državnom silom. Ta spoznaja odnosi se na ustavne poretke suvremenih demokracija, starih kao i tranzicijskih, ali dakako još u većoj mjeri na složene sustave međudržavnog udruživanja kao što je Europska unija. Na nju su ukazivali i ona je nedvojbeno činila bit zahtjeva za ustavnim reformama iz 1971. godine. Na taj način oni su, svjesni složenosti situacije u jugoslavenskoj federaciji, a polazeći od stajališta da je očuvanje mira u njezinom razvoju u konfederaciju, ili pak mirnom razdruživanju, anticipirali stajališta moderne federalističke teorije na početku trećeg tisućljeća. Nasuprot totalitarističkom duhu koji je prevladao u procesu dezintegracije jugoslavenske federacije, federalistički duh i federalistička rješenja aktualna su za suočavanje s problemima pomirenja suprotnosti u brojnim europskim državama. Postupno građenje institucija Europske unije, utemeljenih na građenju uzajamnog povjerenja putem širenja znanja i ujednačavanja uvjeta života, predstavlja primjer uspjeha takvog pristupa problemima zajedničkog života. Taj »funkcionalistički« ili originarno »Monnetov pristup«, dovodi se u posljednje vrijeme u pitanje, kao preživio, ali racionalna alternativna metoda udruživanja, koje je izgledalo nemoguće na svom početku, s obzirom na strahote dva velika rata, još nije pronađena.²⁴

*Znanstveni skup je održan povodom 35. obljetnice »Hrvatskog proljeća« i 80. godine od rođenja Mike Tripala.
1 Josip Pliverić: Hrvatsko-Ugarsko državno pravo, Zagreb 1900; Ladislav Polić: Nacrt HrvatskoUgarskog državnog prava, Zagreb, 1912.
2 Stjepan Radić: Državna i narodnosna ideja s gledišta socijalne znanosti, Mjesečnik Pravničkog društva, Zagreb, 1909; Put k seljačkoj republici, Zagreb, 1923.
3 Već Jovan Stefanović u svojoj knjizi Ustavno pravo FNRJ i komparativno 1967. godine posebnu pozornost posvećuje federalizmu.
4 Neprikriveni scenarij takvog obračuna sadržavao je Memorandum SANU iz 1986. godine. Šire o suprotstavljanjima ustavnoj reformi federacije 1971. godine u vrhu srpskih komunista, v. Miko Tripalo: Hrvatsko proljeće, NZMH, Zagreb 2001, str. 155- 159; 324.
5 Vidjeti, npr. zbornik radova Ratko Marković (ur.): Društveno-političke zajednice u društvenopolitičkom sistemu SFRJ - ustavna koncepcija i praksa, Kragujevac 1985.
6 Miko Tripalo: Sa poprišta, Zagreb, 1971.
7 Kolokvij o reformi ustavnog sistema SFRJ, Pravni fakultet u Zagrebu, prosinac 1970. godine, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, XXI, 1 1971.
8 Miko Tripalo: Hrvatsko proljeće, op. cit., str. 332. O tom razgovoru svjedoči i D. Bilandžić u svojoj knjizi Povijest izbliza, Zagreb, 2006.
9 U Hrvatskoj je zaoštrena rasprava otvorena publiciranjem dvije knjige suprotne orijentacije: Jovan Mirić: Sistem i kriza, 1984., Zvonko Lerotić: Načela federalizma višenacionalne države, 1985.
10 Hrvatsko proljeće, op.c it., str. 306-307.
11 Hrvatsko proljeće, op. cit., str. 310-311.
12 Op. cit. str. 313.
13 Tripalo: Hrvatsko proljeće, str. 323.
14 Usp., primjerice, Vincent Ostrom: Politička teorija složene republike, prijevod i uvodna studija B. Smerdel, Zagreb, 1989. Naš prijevod Elazarove knjige »Exploring Federalizam«, dovršen 1990. nije nikada objavljen, jer je nakladnik u međuvremenu »izgubio interes« za federalističke teme.
15 Šire Dejan Jović: Jugoslavija - država koja je odumrla, Prometej, Zagreb 2003, o toj vrsti »institucionalnog objašnjenja raspada«, osobito str. 84-87.
16 Exploring Federalism, University of Alabama Press, Tuscalosa, 1987, str. 12.
17 B. Smerdel - S. Sokol: Ustavno pravo, Zagreb, 2006, str. 422-423.
18 Exploring federalism, cit. Smerdel - Sokol, op. cit., str. 422.
19 James Tully: Strange Multiplicity: Constitutionalism in an Age of Diversity, Cambridge University Press, 1995. cit. kod Yush Ghai: Constitutional Asymmetries: Federalism and Autonomy, str. 142-143 u Andrew Reynolds (ed.): The Architecture of Democracy. Constitutional Design, Confl ict management and Democryc, Oxford Univesity Press, 2002.
20 Politička teorija složene republike, cit. Smerdel - Sokol, op. cit., str. 422.
21 O povijesti ideja o europskoj federalnoj uniji usp. Richard Mayne and John Pinder: federal Union: The Pioneers. A History of Federal Union, Macmillan Ltd., London 1990.
22 Larry Siedentop: Democracy in Europe, Penguin, 2000, str. 230.
23 Slično Theo A. J. Toonen, Bernard Steunenberg and Wim Voermans: Saying No to a European Constitution: Dutch revolt, Enigma or Pragmatism? Journal for Comparative Government and European Policy, 3 (2005.), 4, 619.
24 Usp. Stefan Collignon: The European Republic, The Federal Trust, London, 2003., str. 20-21.