1. Prikupljanje kapitala: nacionalne mjere u cilju ojačavanja kapitala banaka
Dostatna razina temeljnog kapitala, uključujući pričuve, temelj je stabilnosti banaka i cjelokupnog financijskog sustava. S druge strane, niski temeljni kapital, bilo da je prouzročen operativnim gubicima, otpisivanjem tražbina ili drugim razlozima, ograničava sposobnost banke da poveća ili čak održi poslove kreditiranja, a u ekstremnim okolnostima previranja na tržištu dovodi do ubrzanog pada povjerenja u solventnost banke. U tom kontekstu, mnogi su stručnjaci savjetovali dokapitalizaciju banaka putem financiranja dioničkim kapitalom od strane privatnih ulagatelja i same države. Oko potrebe dokapitalizacije oslabljenih financijskih institucija također su se složile sve države članice G-7 skupine.
Vlada SAD-a, stoga, namjerava dati više od 250 milijardi USD za kupnju povlaštenog roda dionica (engl. preferred shares) banaka. Više od polovice prikupljenih sredstava bit će uloženo u devet najvećih financijskih institucija, dok će ostatak biti namijenjen manjim štedionicama.
U Velikoj Britaniji, 25 milijardi britanskih funti (u nastavku teksta: GBP) prikupljenih od poreznih obveznika iskoristit će se za financiranje dioničkim kapitalom, a dodatnih 25 milijardi GBP bit će rezervirano za možebitno daljnje financiranje, ako ono bude potrebno. Veliki dio sredstava bit će namijenjen nekolicini, za državu bitnih financijskih institucija, a bar jedna institucija (The Royal Bank of Scotland - RBS) bit će djelomično nacionalizirana ako (što je vjerojatno) postojeći dioničari ne otkupe nove dionice koje RBS planira ponuditi na prodaju. Francuska vlada »ubrizgat« će 10.5 milijardi eura u šest najvećih bankarskih grupacija u obliku vrijednosnih papira s karakteristikama podređenog duga (engl. subordinated debt securities), bez glasačkih prava. I druge države ulažu sredstva za dokapitalizaciju financijskih institucija, uključujući Njemačku (100 milijardi eura, Austriju (15 milijardi eura), Italiju, Švicarsku (6 milijardi CHF), Španjolsku, Nizozemsku (20 milijardi eura, plus dodatnih 10 milijardi eura samo za ING Groep N. V.) i Belgiju (4.7 milijardi eura).
U nekim slučajevima (primjerice, u Velikoj Britaniji), državni otkup temeljnog kapitala uslijedit će isključivo ako dioničari ne kupe sve ponuđene dionice. U drugim pak slučajevima, institucionalni ulagatelji također će imati pravo njihove kupnje ako zanimanje postojećih dioničara ne bude dovoljno veliko. U takvim slučajevima, očekivana cijena dionice, u usporedbi s cijenom po kojoj se tom dionicom trguje na tržištu, vjerojatno će predstavljati dobru investicijsku priliku za ulagatelje s dugoročnim ulagačkim ciljevima.

1.1. Mogućnosti, pitanja i rizici
Korištenje sredstava poreznih obveznika u svrhu spašavanja bankarskog sustava stvorilo je veliki politički pritisak na države koje bi trebale spriječiti da banke ne ostvaruju daljnje gubitke. Može se očekivati da će, pod takvim pritiskom, i banke koje dobiju državnu pomoć ozbiljno razmišljati o prodaji svojih manje značajnih poslovnih dijelova (engl. non-core business) i/ili podružnica u inozemstvu. Naime, logično je očekivati da financijske institucije koje iskoriste državnu pomoć (na štetu poreznih obveznika) moraju usredotočiti svoje osnovno kreditno poslovanje na domaće tržište i napustiti inozemno tržište, koje ne donosi izravne koristi domaćim poreznim obveznicima. To je od posebnog značaja za države poput Velike Britanije, čije su banke izrazito veliki dio svog poslovanja prebacile na inozemna tržišta.
Navedena financiranja temeljnog kapitala povlače za sobom brojna pravna pitanja. Primjerice, osnivački dokumenti često ograničavaju pravo izdavanja novog roda dionica, što može ograničiti mogućnost financijske institucije da izda vrstu dionica koja će biti atraktivna za novog ulagatelja. Dakako, uvijek postoji mogućnost izmjene osnivačkih dokumenata, no u velikim društvima s disperziranom i složenom dioničkom strukturom ono zahtijeva proceduru koja vremenski odgađa ulaganje. Također se, između ostalog, nameće pitanje zaštite proporcionalnog udjela u društvu za nove dioničare u slučaju budućih izdavanja novih dionica (tzv. anti-dilution protection, koji je uobičajen u venture capital ulaganjima, a kojim se osigurava da ulagatelj zadrži proporcionalno isti udjel u društvu u slučaju novog izdanja dionica kojim bi se u protivnom »razvodnio« njegov postojeći udjel), kao i pitanje možebitnog utjecaja kojeg novo izdavanje dionica ima na postojeću ugovornu dokumentaciju.

2. Mjere poboljšanja likvidnosti

2.1. Otkup kredita koji ne donose povrat (engl. non-performing loans)
Krediti i druge tražbine koje ne donose povrat (bilo da su u obliku hipotekarnih kredita ili vrijednosnih papira pokrivenih imovinom (engl. asset-backed securities), prazne bankin temeljni kapital i ograničavaju bankinu sposobnost daljnjeg kreditiranja čak i kreditno sposobnih klijenata. Stoga su mjere kojima se koriste sredstva poreznih obveznika u svrhu kupnje tražbina koja ne donose povrat usmjerena k pružanju dodatne likvidnosti i revitalizacije tržišta.
U tom je kontekstu, 3. listopada 2008. u SAD-u, donesen U. S. Emergency Economic Stabilization Act kojim je utemeljem program za otkup problematične imovine (Troubled Asset Relief Program, skraćeno TARP), koji državi omogućuje da od financijskih institucija koje zadovoljavaju određene preduvjete, otkupi problematične tražbine, nakon čega se takve problematične tražbine skidaju s bilance tih financijskih institucija. Država će zadržati te tražbine sve dok se ne stvore uvjeti za njihovo vrednovanje, te će ih naposljetku prodati privatnim ulagateljima.
Vlada Španjolske također je donijela mjere otkupa problematičnih tražbina slične onima iz TARP-a, te je osnovala posebni fond za otkup tražbina koje ne donose povrat. Fond će financirati španjolska vlada u iznosu između 30 i 50 milijardi eura. Nadalje, Švicarska narodna banka je osnovala fond koji će uložiti 60 milijardi USD za otkup nelikvidnih vrijednosnih papira u vlasništvu najveće švicarske banke, UBS-a.  

2.2. Mogućnosti, pitanja i rizici
Programi otkupa tražbina poput TARP-a, predstavljaju izazov za privatne ulagatelje. Inicijalnim otkupom tražbina od strane države uspostavit će
se tržišna cijena takvih tražbina, na temelju čega će financijske institucije koje imaju slične tražbine ostvariti gubitke ili dobitke, ovisno o tome kako su do sada vrednovale te tražbine u svojoj bilanci u usporedbi s cijenom koja će biti određena TARP-om. Do sada su mnoge financijske institucije određivale negativnu vrijednost (engl. mark down) takvim tražbinama koje će, na temelju TARP-a, vlada otkupiti po cijeni od 0 USD.
Bitno je naglasiti, međutim, da je zakonom ograničeno djelovanje posrednika koji bi možebitno državi prodavali »toksičnu imovinu« (engl. toxic assets) po cijeni višoj od one po kojoj su kupili takve tražbine. Naime, u procesu otkupa tražbina na temelju TARPa, državna riznica (Treasury) dužna je spriječiti manipulaciju programa od strane financijskih institucija, te je stoga zabranjena prodaja tražbina po cijeni višoj od one koju je institucija platila. Ipak, postoji izuzetak od temeljne zabrane tzv. nepoštenog bogaćenja (engl. unjust enrichment) kojom se želi potaknuti otkup »toksične imovine« financijskih institucija pred ili u stečaju. Naime, zabrana tzv. nepoštenog bogaćenja ne primjenjuje se u slučaju kad su tražbine otkupljene prilikom spajanja ili akvizicije financijske institucije koja je u stečaju ili sličnom postupku. Tom se mjerom nastoje potaknuti preuzimatelji financijskih institucija u stečaju koji bi kupnjom »toksične imovine« od financijske institucije koju preuzimaju mogli ostvariti dobit nakon što imovinu prodaju državi na temelju TARP-a.

3. Interventni krediti financijskim institucijama
Državna se intervencija također odrazila u obliku zajmova financijskim institucijama, primjeri kojih uključuju interventne kredite institucijama poput američkih Fannie Mae i Freddie Mac, njemačkog Hypo Real Estate i švicarskog UBS-a. Dakako, pozajmice dolaze s određenim uvjetima i često državi daju mogućnost kupnje značajnog udjela u temeljnom kapitalu dužnika. Jednako kao i u slučaju izravnog financiranja, državne pozajmice koje financiraju porezni obveznici nameću politički pritisak prodaje strateški manje bitnih poslovnih dijelova, kao i poslovnih jedinica u inozemstvu. S druge pak strane, prodaja takvih poslovnih jedinica društva, pod pritiskom države, otvara mogućnosti za druga društva da kupe takve poslovne jedinice po jeftinijoj cijeni od one koju bi inače bili spremni platiti.

4. Državna jamstva bankarskih obveza
U nekim državama (Danska i Irska, primjerice), država jamči sve bankine obveze. U Velikoj Britaniji, vlada je najavila posebna jamstva međubankarskih obveza tijekom određenog, ograničenog vremena. Njemačka je također najavila jamstvo od 400 milijardi eura za mađubankarske pozajmice. Američka državna agencija za osiguranje štednih uloga (Federal Deposit Insurance Corporation, skraćeno FDIC) jamčit će zaduženja banaka nastala od 1. siječnja, 2009., a jamstvo će isteći 30. lipnja 2012.

4.1. Mogućnosti, pitanja i rizici
Pružanje državnih jamstava za bankine obveze s obje strane Atlantika, otvara mogućnost profitiranja na temelju razlike u vrijednosti državnih jamstava na međunarodnom tržištu kapitala. Primjerice, ako je matično društvo velike financijske grupacije registrirano u Europi, no ima podružnice u SAD-u, čije su obveze jamčene od strane FDIC-a, onda takvo društvo može izdati dužničke vrijednosne papire (i) u SAD-u, s jamstvom FDIC-a. Prikupljena sredstva koristit će se za financiranje poslova u Europi ili (i) na razini matičnog društva, pod režimom određene europske države ili će se koristiti za financiranje poslova u SAD-u. Koju će opciju društvo odabrati, ovisit će dijelom o tržišnoj procjeni vrijednosti jamstva države pod čijim se režimom vrijednosni papiri izdaju. Pametnim odabirom društva unutar grupacije koje će izdati dužničke vrijednosne papire s državnim jamstvom, međunarodna financijska institucija moći će koristiti cijenu koju tržište bude dodijelilo određenom državnom jamstvu, stavljajući ta sredstva na raspolaganje poslovnim jedinicama u drugim državama u kojima posluje.

5. Državna jamstva bankovnih depozita
Depozitno jamstvo od strane države nije nikakva novost, s obzirom na to da državna jamstva bankovnih depozita već dugo predstavljaju sastavni dio uređenog bankarskog sustava. Iako među državama postoje razlike u depozitnim jamstvima, temeljno im je načelo to da su depoziti kod određenih financijskih institucija zakonski osigurani do određenog maksimalnog iznosa. Postavljanjem gornje granice na visinu deopzitnog jamstva nastoji se potaknuti oprez među štedišama. Međutim, globalna financijska kriza i zabrinutost za solventnost komercijalnih banaka s velikim depozitima, doveli su do toga da su vlade diljem svijeta prisiljene ukidati gornju granicu depozitnog jamstva i davati jamstva za sve bankine obveze ili barem za depozite.
U državama članicama Europske unije, depozitna su jamstva obvezatna na temelju odredaba Europske Direktive o depozitnim jamstvima (E. U. Directive on Deposit Guarantee Schemes (1994/19/EC). Naime, ta Direktiva jamči depozite najmanje do 20.000 eura po štediši, iako su brojne države povisile navedeni iznos. Na temelju nedavnog prijedloga Europske komisije, države članice trebale bi povisiti granicu depozitnog jamstva do barem 50.000 eura, a tijekom sljedeće godine barem do 100.000 eura po štediši.
Neovisno o propisima koje potiče Europska unija, Irska i Danska odlučile su jamčiti sve bankovne obveze, dok je većina ostalih država članica (uključujući Njemačku, Francusku, Italiju i Grčku) izjavila da mali štediše ne će pretrpjeti nikakve gubitke, iako nisu usvojili odgovarajuću legislativu u tom kontekstu.

5.1. Mogućnosti, pitanja i rizici
Odnedavno usvojena državna jamstva otvaraju mogućnost stvaranja poremećaja na tržištu. Naime, postoji strah od »premještanja« depozita iz država koje trenutno ne nude 100-postotno depozitno jamstvo (kao, primjerice, Velika Britanija) u države koje su usvojila takva sveobuhvatna jamstva (kao primjerice, Irska). Dakako, vjerojatnost takvog premještanja štednih uloga i kapitala općenito, ovisit će o percepciji boniteta države koja daje to jamstvo. Stoga je moguće premještanje štednih uloga u financijske institucije u zemljama s relativno dobrim bonitetom (primjerice, Njemačka, u kojoj su banke u državnom vlasništvu zabilježile nedavni priljev novih depozita).
Neke druge mjere usvojene u cilju zaštite malih štediša, nešto su kontroverznije. Primjerice, u Velikoj Britaniji predložena je legislativa kojom bi Britanska središnja banka (Bank of England) imala pravo prenijeti »zdravu« imovinu i obveze prema malim štedišama iz banke koja je u stečaju u tzv. »banku prijemosnicu« (engl. bridge bank). Kritičari toga prijedloga, međutim, drže da bi učinak izvršenja takve mjere bio favoriziranje jednih vjerovnika banke (štediša) u odnosu na druge, a kao posljedic toga, nakon prijenosa depozita, ostalim bi vjerovnicima na raspolaganju ostao znatno manji iznos bankine imovine. No, slični zakoni već postoje u nekim dražvama. Primjerice, u SAD-u su na snazi strogi zakoni koji štedišama daju pravo prvenstva u odnosu na druge vjerovnike.