Uslijedio je, potom Anti-kominternski pakt između Njemačke i Japana 1937., a pridružile su mu se Italija, Mađarska i Španjolska, da bi 1939. Njemačka i Italija sklopile Čelični pakt.¹ Trojni pakt bio je ponajprije usmjeren protiv Sjedinjenih Američkih Država. Zbog velike razdaljine između Japana s jedne strane i Italije i Njemačke kao europskih zemalja s druge strane, Pakt je postavio dvije regije kao područja vladavine. Tako je Japan Njemačkoj i Italiji priznao u Europi stvaranje novog poretka, a one zauzvrat priznaju Japanu pravo uspostaviti novi poredak u „Velikoj istočnoj Aziji“.

Preambula Pakta polazi od toga da je uvjet trajnog mira da se svim narodima svijeta dodijeli odgovarajuće mjesto te da su vlade Njemačke, Italije i Japana odlučile stati jedna uz drugu i surađivati glede svojih napora u širem području Istočne Azije i područja Europe, s primarnim ciljem da se uspostavi i održi novi poredak stvari usmjeren na promicanje međusobnog prosperiteta i dobrobiti tih naroda. Člankom I., Japan priznaje i uvažava vodstvo Njemačke i Italije u uspostavi novog porekta u Europi. U članku II., Italija i Njemačka priznaju i uvažavaju vodstvo Japana u uspostavi novog poretka u Velikoj istočnoj Aziji. Članak III. navodi da se Njemačka, Italija i Japan slažu surađivati u svojim naporima o gore navedenim stavovima. Nadalje se obvezuju pomagati jedna drugoj svim političkim, ekonomskim i vojnim sredstvima kada jednu od triju ugovornih sila napadne sila koja trenutno nije uključena u europski rat ili u kinesko-japanski sukob. Člankom IV. predviđa se stvaranje zajedničke tehničke komisije koja će se sastati bez odgode, a čije će članove imenovati svaka od vlada zemalja potpisnica. U članku V., potpisnici potvrđuju da ti uvjeti ni na koji način ne utječu na politički status koji trenutno postoji između svake od triju ugovornih sila i Sovjetske Rusije. U članku VI. propisuje se stupanje na snagu pakta: pakt stupa na snagu odmah nakon potpisivanja, ostaje na snazi deset godina od dana stupanja na snagu, a prije isteka ugovora ugovorne stranke će na zahtjev bilo koje od njih započeti pregovore o obnovi pakta. Na kraju se navodi da je Pakt „sastavljen u tri primjerka, 27. rujna 1940., u devetnaestoj godini fašističkog doba, što odgovara 27. danu devetog mjeseca petnaeste godine Showea, tj. vladavine cara Hirohita“.²

Odnosi Italije i Njemačke prije potpisivanja Pakta imali su svoje uspone i padove. Upravo pojam „osovina“ nastao je glede talijansko-njemačkog odnosa u dvadesetim godinama prošlog stoljeća, kada je Mussolini tražio njemačku potporu protiv Jugoslavije i Francuske u sporu oko Slobodne države Rijeka. Međutim, tridesetih godina taj odnos bio je ozbiljno poljuljan zbog Hitlerova odnosa prema Austriji, zbog čega se Mussolini kratko priklonio Francuskoj. Odnosi su se ipak popravili nakon što je Hitler podupro talijansku invaziju na Etiopiju, za razliku od drugih zemalja koje su je osudile i tražile sankcije protiv Italije. S druge strane, razvijanje odnosa između Njemačke i Japana započelo je tridesetih godina zbog japanskog interesa za stvaranje njemačko-japanskog saveza protiv Sovjetskog Saveza. Upravo je taj interes bio svojevrstan okidač za Italiju da se počne približavati Japanu kako bi eventualno prisilila Britaniju na popustljiviji odnos prema njoj na Mediteranu. Iako Japanci prvotno nisu bili previše zainteresirani za talijansko-japanski savez, njihov odnos prema Italiji počeo se mijenjati pred kraj tridesetih, nakon što je Liga naroda osudila Japan zbog agresije u Kini. Trojnom paktu prvo su se pridružile Mađarska i Rumunjska, zatim Slovačka, Bugarska, a 25. ožujka 1941. i Jugoslavija.³

1 Vidi Informator, br. 6784 od 22. svibnja 2023., Vremeplov: Čelični pakt.
2 Izvor: https://avalon.law.yale.edu/wwii/triparti.asp
3 Vidi Informator, br. 6515 - 6516 od 26. ožujka 2018.; Vremeplov: Pristupanje Kraljevine Jugoslavije Trojnom paktu.