Nažalost, arapske težnje iz ustanka nisu se ostvarile, što zbog tajnog Sykes-Picotova sporazuma iz 1916. kojim su se Francuzi i Britanci dogovorili oko svojih interesnih zona utjecaja, što zbog Balfourove deklaracije kojom je Palestina obećana Židovima. Žrtva tih interesa bilo je kratkotrajno Sirijsko Arapsko Kraljevstvo, koje je, uz britansku potporu proglašeno u ožujku 1920., da bi već u srpnju iste godine bilo prisiljeno predati se Francuzima. Nakon pada Kraljevstva, područje Transjordana postalo je tzv. „ničija zemlja“ sve do travnja 1921. U tom razdoblju Britanci su se upleli u politička nadmetanja domaćih elita i plemena ponudivši se da pomognu u razvoju lokalne vlasti, uz obećanje da Transjordan neće doći pod upravu nad Palestinom.

Na poziv Winstona Churchilla, tadašnjeg britanskog ministra za kolonije, u Kairu 1921. sazvana je konferencija na kojoj se željelo raspraviti pitanje odnosa prema području Transjordana, a sve kako bi se spriječilo pokretanje protufrancuskih vojnih operacija unutar britanske zone utjecaja. Konferencija je rezultirala ponudom iračkog prijestolja emiru Faisalu ibn Husseinu, kralju Sirijskog Arapskog Kraljevstva, kojeg su Francuzi nakon kratkotrajnog rata prognali, te područja Transjordana njegovu bratu Abdullahu ibn Husseinu. Churchill i Abdullah postigli su dogovor da se Transjordan uključi u obvezno područje Palestine, ali kao arapska zemlja odvojena od nje i pod uvjetom da se zapadno od rijeke Jordan neće osnivati židovski nacionalni dom. U dokument „Mandat nad Palestinom“¹ uvršten je članak 25., prema kojem je Transjordan postao dio palestinskog mandata uz pravo Britanaca da mogu ‘odložiti ili ne primijeniti’ one članke Mandata koji se odnose na židovski nacionalni dom. Mjesec dana nakon što je britanska vlada u srpnju 1922., ponudila nacrt Mandata Ligi naroda na razmatranje, dostavila je i memorandum prema kojem će Transjordan biti isključen iz svih odredbi koje se odnose na židovsko naseljavanje, što je Liga naroda odobrila.²

U međuvremenu, 11. travnja 1921., Abdullah ibn Hussein uspostavio je vladu Transjordanskog emirata, na čelu s njime kao emirom. Britanci su upravljali Palestinom dijelom zapadno od Jordana te Transjordanom, kao istočnim dijelom Jordana. Iako je, tehnički gledano, bilo riječi o jednom mandatu, većina službenih dokumenata odnosila se prema tim područjima kao prema dvama odvojenim mandatima. U sljedećim godinama, vješto sudjelujući u rješavanju plemenskih sporova i zahvaljujući izdašnoj britanskoj pomoći, emir je stekao izvjestan stupanj moći u Transjordanu, ali potpunu vladavinu otežavali su još uvijek svježe osmansko nasljeđe vođenja poslova, kao i manjak kvalitetnog osoblja.³ To je emiratsku vlast dovelo u prilično stanje ovisnosti o Britancima, koji su osim mogućnosti sudjelovanja u svim važnijim odlukama i neposredno okupirali transjordanske vladine urede. Dvije godine nakon uspostavljanja Emirata, Britanci su, 15. svibnja 1923., Emirat priznali kao državu, nakon čega je britanski utjecaj polako slabio. Priznanje je razljutilo cioniste jer je poremetilo njihove ciljeve da židovsku državu organiziraju s obje strane Jordana, odnosno ovakav rasplet događaja suzio je područje zamišljenog budućeg židovskog doma u tom području.

Iako se status mandata nije promijenio, prijenos upravnih funkcija na emiratsku vladu dogodio se 1928., kada se formirao i Visoki povjerenik za Transjordan. Transjordan je tada nominalno postao neovisan, ali su Britanci ostali i dalje prisutni u vojnom smislu te su imali određenu kontrolu nad vanjskim poslovima i financijama Emirata, što je često bio uzrok nezadovoljstva i tenzija na transjordanskoj strani. Godine 1946. Transjordan je stekao punu neovisnost.

1 Vidi Vremeplov, Informator, br. 6487 od 11. rujna 2017.: Britanski mandat nad Palestinom.
2 Izvor: https://en.wikipedia.org/wiki/Emirate_of_Transjordan
3 Izvor: Amadouny, Vartan Manoug DURING THE MANDATE PERIOD, 1921 - 1946 VARTAN MANOUG AMADOUNY The British Role in Development of an Infrastracture in Transjordan During the Mandate Period, 1921 - 1946 https://eprints.soton.ac.uk/462123/1/381419.pdf, str. 35, pristupljeno 6. travnja 2026.