More¹ je bio veliki protivnik protestantske reformacije i protivio se Henrikovu odvajanju od Katoličke Crkve. Njegovo neslaganje s Henrikovim postupcima započelo je 1533. godine, kada je odbio prisustvovati krunidbi Anne Boleyn za englesku kraljicu. Iako je kralju napisao pismo u kojem je naizgled priznao čin krunidbe, odbijanje je shvaćeno kao uvreda kraljici, nakon čega je Henrik pokrenuo različite akcije protiv njega. Tako je More vrlo brzo bio optužen za primanje mita (ta optužba je zbog nedostatka dokaza bila odbačena), da bi početkom 1534. bio optužen za davanje savjeta časnoj sestri koja je, navodno, prorekla da je kralj uništio svoju dušu te da će brzo propasti zbog razvoda od kraljice Katarine. Nakon ispitivanja pred Tajnim vijećem, i te su se optužbe činile nedokazane. Međutim, nekoliko mjeseci kasnije More je bio pozvan da pred Komisijom prisegne na Zakon o nasljeđivanju koji se ticao Anne Boleyn. Iako je More prihvatio pravo Parlamenta da Boleyn proglasi legitimnom kraljicom, zbog činjenice da je prisega odbijala papi autoritet More je odbio prisegnuti, tj. odbio je zakonu njegovu duhovnu valjanost. Budući da je javno odbio prihvatiti poništenje braka između Henrika i kraljice Katarine, odbijanje prisege o nasljeđivanju Anne Boleyn kojim se ona predstavlja kraljicom i temeljem koje njezina djeca stječu pravo nasljeđivanja krune, predstavljala je za Moreove neprijatelje dovoljno dokaza da ga se optuži za izdaju. Ubrzo nakon toga, Thomas More je zatvoren u Londonski toranj, gdje je dočekao suđenje. Za vrijeme boravka u tornju Cromwell, koji ga je već prije optuživao, pokušao ga je nagovoriti da položi prisegu, što je on uporno odbijao.

Pred sud je izveden 1. srpnja 1535., pod optužbom da je prekršio zakon o kraljevoj vrhovnoj vlasti te da je sklopio zavjeru s biskupom Johnom Fisherom, prema kojoj Parlament nije imao pravo proglasiti kraljevu vrhovnu vlast nad engleskom crkvom. U svakom slučaju, optužba se odnosila na kršenje Zakona o izdaji iz 1534., prema kojem je svaki govor protiv kraljeve vrhovne vlasti smatran izdajom, a ona je prema tom Zakonu definirana na sljedeći način: „Ako bilo koja osoba ili osobe, nakon sljedećeg prvog veljače, zlonamjerno žele, hoće ili žele, riječima ili pisanjem, ili lukavstvom, zamisliti, izmisliti, izvršiti ili pokušati nanijeti bilo kakvu tjelesnu ozljedu kraljevoj kraljevskoj osobnosti, kraljici ili njihovim nasljednicima, ili lišiti ih ili bilo koga od njih, njihova dostojanstva, titule ili imena njihovih kraljevskih imanja [...] tada će svaka takva osoba i osobe koje tako vrijeđaju [...] imati i trpjeti smrtne muke i druge kazne, kakve su ograničene i uobičajene u slučajevima veleizdaje.“

U sudskom vijeću na suđenju nalazili su se novi lord kancelar, te otac, brat i ujak Anne Boleyn. Boleynov ujak, vojvoda od Norfolka ponudio je Moreu mogućnost kraljeva pomilovanja ako promijeni svoje tvrdoglavo mišljenje, na što mu je More odgovorio da on nije položio prisegu, ali da nije nikada protiv kraljice ništa govorio te da se njegova šutnja može prihvatiti kao potvrda novog zakona. More je, naime, smatrao da dokle god se drži pravila qui tacet consentire videtur, tj. onaj koji šuti, čini se da pristaje, ne može biti osuđen jer na taj način nije izričito poricao kralju vrhovnu vlast nad crkvom. Cromwell je, međutim, u tu svrhu doveo četvrtog svjedoka, koji je tvrdio da je More u njegovoj prisutnosti to izričito i učinio. Iako je More vrlo uvjerljivo odbacio tvrdnje iz svjedočenja, poroti je trebalo tek petnaest minuta za odluku. Proglašen je krivim za izdaju. Prije izricanja presude More je istaknuo da nijedan svjetovni čovjek ne može biti duhovni vođa. Osuđen je na smrt vješanjem, povlačenjem tijela i komadanjem, što je kralj na kraju zamijenio odrubljivanjem glave. Pogubljen je 6. srpnja 1535., a njegove zadnje riječi bile su: „Kraljev dobri sluga, ali Gospodinov prvi.“ Godine 1935., Katolička Crkva proglasila ga je mučenikom, a 2000. godine papa Ivan Pavao II. proglasio ga je svecem zaštitnikom državnika i političara istaknuvši da je pokazao na jedinstven način vrijednost moralne savjesti.

1 Izvor: https://en.wikipedia.org/wiki/Thomas_More