Godine 1956., Egipat je za izraelske brodove zatvorio Tiranski tjesnac, da bi iste godine nakon nacionalizacije Sueskog kanala i njega zatvorio za izraelske brodove. Uz pomoć Britanaca i Francuza, Izraelci su okupirali Sinajski poluotok, a nakon intervencije UN-a, povukli su se s egipatskog teritorija, dok je Egipat dopustio slobodu navigacije i demilitarizaciju Sinaja. Sljedeći rat dogodio se 1967., kada je Izrael napao Egipat, Jordan i Siriju te okupirao Gazu i Sinajski poluotok, arapski dio istočnog Jeruzalema, Zapadnu obalu i Golansku visoravan. Uslijedio je tzv. Jompurski rat, 1973., kojim je egipatsko-sirijska koalicija pokušala vratiti Golansku visoravan odnosno Sinaj. Međutim, nakon ovog rata egipatska politika, pod vodstvom Anwara Sadata mijenja smjer i pokušava vratiti Sinajski poluotok diplomatskim putem i pregovorima, a takva politika odgovarala je i Izraelu, koji je htio izbjeći konvencionalni rat s najvećim arapskim protivnikom. U tom smjeru, 1974. i 1975. potpisana su dva sporazuma vezano uz rješenje situacije na Sinaju, a „zatopljavanje“ odnosa počelo je 1977. Iako su obje zemlje bile u ratu, al-Sadat je iznenada posjetio Jeruzalem s ciljem da u izraelskom parlamentu, Knessetu održi govor za ubrzanje izraelsko-arapskog mirovnog procesa.

Ovaj proces podržale su i Sjedinjene Američke Države, a američki predsjednik Jimmy Carter osobno je posredovao u razgovorima između al-Sadata i izraelskog premijera Menachema Begina na svojemu imanju u Camp Davidu, državi Maryland, u rujnu 1978. Pregovori su bili tajni i nakon 12 dana iznjedrili su Sporazume iz Camp Davida od 17. rujna 1978.¹

Sporazumi se sastoje od dvaju odvojenih sporazuma: Okvira za mir na Bliskom Istoku i Okvira za zaključenje mirovnog sporazuma između Egipta i Izraela. Prvi Okvir nije prihvaćen zbog nesudjelovanja Palestinaca. Opća skupština UN-a donijela je, naime, Rezoluciju 33/28 kojom je naznačila da su sporazumi valjani samo ako se kreću u okviru UN-a i Povelje UN-a, ako uključuju pravo Palestinaca na povratak i pravo na nacionalnu neovisnost i suverenost Palestine te koji su zaključeni uz sudjelovanje Palestinske oslobodilačke organizacije.

Preambula Okvira za mir na Bliskom istoku započinje riječima da „potraga za mirom na Bliskom istoku mora se voditi“ činjenicom da „dogovorena osnova za mirno rješavanje sukoba između Izraela i njegovih susjeda je Rezolucija Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda 242, u svim njezinim dijelovima,“, kako „nakon četiri rata tijekom 30 godina, unatoč intenzivnim ljudskim naporima, Bliski istok, koji je kolijevka civilizacije i rodno mjesto triju velikih religija, ne uživa blagoslove mira. Ljudi Bliskog istoka žude za mirom kako bi se ogromni ljudski i prirodni resursi regije mogli usmjeriti na postizanje mira i kako bi ovo područje moglo postati model suživota i suradnje među narodima“… i dr.² U nastavku Okvir se dijeli na tri dijela. Prvi dio odnosi se na Zapadnu obalu i Gazu. Za njih je predloženo petogodišnje prijelazno razdoblje koje će voditi samoupravna vlast stanovnika Zapadne obale i Gaze i dr. Drugi dio bavio se egipatsko-izraelskim odnosima, čiji je sadržaj razrađen u drugom Okviru Camp Davidovih sporazuma, a treći dio s naslovom „Povezana načela“ naveo je načela koja se trebaju primjenjivati na odnose između Izraela i njegovih arapskih susjeda.

Drugi Okvir stvorio je osnovu za potpisivanje mirovnog sporazuma između ove dvije zemlje šest mjeseci kasnije, u ožujku 1979., a odnosio se na budućnost Sinajskog poluotoka. Izrael je pristao povući se sa Sinaja predavši Egiptu četiri izgrađene zračne baze, evakuirao je stanovništvo, a Egipat je jamčio slobodu prolaza kroz Sueski kanal i Tiranski tjesnac, ograničio je snage na poluotoku i dr.

Iste godine, 1978., za postizanje mira između Egipta i Izraela, al-Sadat i Begin zajedno su dobili Nobelovu nagradu za mir.

1 Izvor: https://en.wikipedia.org/wiki/Camp_David_Accords
2 Izvor: https://www.un.org/unispal/document/auto-insert-210245/