Do dolaska Francuza, 1881. Osmanlije su Tunisom prvo upravljale iz Alžira, da bi nakon nekog vremena Tunis postao autonomna pokrajina kojom je upravljao lokalni beg. Godine 1869., Tunis je proglasio bankrot, a kontrolu nad gospodarstvom s ciljem smanjenja duga preuzela je međunarodna financijska komisija, u čijem su sastavu bili Francuzi, Englezi i Talijani. Upravo te okolnosti iskoristili su Francuzi i pod izgovorom sprječavanja tuniskog upada u Alžir, s vojskom od oko 36.000 ljudi izvršili su invaziju na Tunis i 12. svibnja 1881. prisilili tuniskog bega Muhameda III. as-Sadoka da pod uvjetima koji su predstavljeni u Sporazumu iz Barda prihvati francuski protektorat nad Tunisom. Za pojačanu brigu nad Tunisom zbog situacije u Alžiru, Francuzi su na Berlinskom kongresu 1878. dobili suglasnost ostalih sila, dok su se s druge strane bojali talijanske okupacije jer ih je u zemlji puno više obitavalo nego Francuza. Nakon invazije, Francuzi su došli pred Sadok-bega u palaču Ksar Said, u mjestu Bardo s gotovim nacrtom Sporazuma i dali mu tri sata za odluku. Sadok-beg usprotivio se zbog narušavanja tuniskog teritorijalnog integriteta, ali je na kraju prihvatio Sporazum jer su Francuzi prije toga kontaktirali njegova brata, koji je bio spreman potpisati Sporazum u zamjenu za prijestolje. Talijani su teško primili taj čin te je njihova vlada zbog teških kritika morala dati ostavku. Britanci su, pak, ovaj Sporazum iskoristili za intervenciju u Egipat, nad kojim su sljedeće godine i sami uspostavili protektorat.

Sporazum iz Barda, koji se još naziva i Sporazum iz Ksar Saida, po nazivu palače u kojoj je potpisan, ima deset članaka. U Preambuli Sporazuma polazi se od toga da Francuska vlada i Njegovo Veličanstvo tuniski beg, u želji da zauvijek spriječe ponavljanje nereda koji su se nedavno dogodili na granicama dviju zemalja (imajući na umu da je Francuska već vladala Alžirom) i da ojačaju svoje stare prijateljske veze i dobrosusjedske odnose, zaključili su Sporazum u interesu obiju ugovornih strana. U prvom članku, konstatira se da se svi ugovori o miru, prijateljstvu i trgovini kao i ostali ugovori koji postoje između dviju strana izričito potvrđuju i obnavljaju. U drugom članku, tuniski beg daje suglasnost francuskim vojnim vlastima da okupiraju dijelove koji su potrebni u cilju osiguranja reda i sigurnosti na granicama i duž obale, a ta će okupacija prestati kada vojne vlasti obiju strana dogovore lokalnu upravu koja će biti sposobna jamčiti održavanje reda. U trećem članku, francuska vlada obvezuje se davati konstantnu potporu tuniskom begu protiv bilo kakve opasnosti koja bi mogla ugroziti samog bega ili njegovu dinastiju ili koja bi mogla kompromitirati mir njihovih zemalja. Francuska vlada jamči izvršenje svih ugovora koji postoje između Tunisa i drugih europskih sila (članak 4.), a vladu će u Tunisu pred begom predstavljati ministar rezident, koji će osiguravati izvršenje Sporazuma i koji će biti posrednik između dviju strana (članak 5.). Nadalje, francuski diplomati i konzularni predstavnici štitit će tuniske interese i podanike protektorata, a zauzvrat, beg se obvezuje da neće potpisati nijedan akt međunarodne naravi bez prethodnog dogovora s francuskom vladom (članak 6.). Obje strane pridržavaju pravo da zajedničkim ugovorom za protektorat stvore financijsku organizaciju koja je sposobna ovladati javnim dugom i jamčiti prava tuniskim vjerovnicima (članak 7.). Za pobunjenička plemena na granici i obali nametnut će se ratni porez (članak 8.), a kako bi se očuvali alžirski posjedi Francuske Republike, beg se obvezuje da će spriječiti bilo kakvo unošenje oružja ili streljiva preko otoka Djerba, luke Gabes i ostalih luka u južnom Tunisu (članak 9.). Konačno, člankom 10. propisano je da je Sporazum podložan ratifikaciji u Francuskoj, nakon koje će se instrumenti ratifikacije predati begu. Sam Sporazum ratificiran je u francuskom parlamentu 27. svibnja 1881.

Kao što se može vidjeti, Sporazum iz Barda bio je ograničene naravi i odnosio se na vojnu okupaciju i predaju vanjskog suvereniteta Tunisa, koji u stvari nikad nije ni postojao jer je Tunis bio osmanska provincija. Stvarnu vlast nad Tunisom Francuska je ostvarila putem Ugovora iz La Marse, sklopljenih dvije godine kasnije, 1883.