Međutim, razvoj događaja, među kojima se ističe oružana pobuna srpske manjine u Hrvatskoj u kolovozu 1990, potaknuta iz Srbije i od JNA, naznačila je da opstojnost Republike Hrvatske u okviru SFRJ ima sve manje izgleda. U tom smjeru, posebno važan bio je članak 140. Ustava RH (Nar. nov., br. 56/90), kojim je određeno sljedeće: Republika Hrvatska ostaje u sastavu SFRJ do novog sporazuma jugoslavenskih republika ili dok Sabor Republike Hrvatske ne odluči drugačije.

Ako se aktom ili postupkom tijela federacije ili tijela druge republike ili pokrajine članice federacije naruši teritorijalna cjelovitost Republike Hrvatske, ili ako bude dovedena u neravnopravan položaj u federaciji ili joj budu ugroženi interesi, republički organi će na temelju prava na samoodređenje i ovim Ustavom utvrđenog suvereniteta Republike Hrvatske donijeti potrebne odluke radi zaštite suvereniteta i interesa Republike Hrvatske.

Pozivom na ovu ustavnu odredbu Sabor Republike Hrvatske usvojio je 21. veljače 1991. dvije rezolucije: Rezoluciju o zaštiti Ustavnog poretka Republike Hrvatske¹ i Rezoluciju o prihvaćanju postupaka za razdruženje SFRJ i o mogućem udruživanju u savez suverenih republika².

Rezolucijom o zaštiti Ustavnog poretka, Sabor RH vodio se pismom Ustavnog suda RH od 24. siječnja 1991. Saboru, kojim je Sud istaknuo neustavnost i nezakonitost Naredbe Predsjedništva SFRJ od 9. siječnja 1991., kao i potrebu da donese odluke radi zaštite suverenosti, interesa i prava Republike Hrvatske, kao i temeljnih prava njezinih građana.

Naime, Naredbom Predsjedništva SFRJ zahtijevalo se rasformiranje svih neregularnih sustava „koji nisu u sastavu jedinstvenih oružanih snaga SFRJ ili organa unutrašnjih poslova i čija organizacija nije u skladu sa saveznim propisima“.

Sabor je ocijenio da svrha Naredbe nije bila ono što u njoj piše, nego je „bila stvoriti parapravnu podlogu za rušenje demokratski izabrane vlasti i pravnog poretka u Republici Hrvatskoj“. Nakon što je u nastavku Rezolucije jasno opisao aktivnosti i postupke koji su na to upućivali, Sabor je istaknuo kako je „očito (je) da u JNA i SSNO postoje konzervativno-dogmatske i hegemonističko-unitarističke snage koje silom hoće obnoviti stari komunistički poredak i centralističko-hegemonističko ustrojstvo Jugoslavije.“ Smatravši kako se „vojni organi u ovim nedopustivim aktivnostima pozivaju na Naredbu Predsjedništva SFRJ,“ Sabor je smatrao da „održavanje ove naredbe predstavlja trajnu opasnost za mir i sigurnost ne samo građana Republike Hrvatske i ne samo za suverenitet Republike Hrvatske, već i za sigurnost svih građana Jugoslavije, pa i za samu Europu“ te da istovremeno onemogućava normalan dijalog o novom povijesnom dogovoru između republika. Stoga je u Rezoluciji postavio zahtjev da „Predsjedništvo SFRJ povuče Naredbu od 9. siječnja 1991. godine te da zaustavi neustavna i nezakonita ponašanja Saveznog sekretarijata za narodnu obranu i oružanih snaga. Ukoliko Predsjedništvo SFRJ ne povuče ovu naredbu, Sabor Republike Hrvatske će dovesti u pitanje sudjelovanje predstavnika Republike Hrvatske u saveznim tijelima.“

Pozivom na istu pravnu osnovu, članak 140., Ustava, ali i na prijedlog Predsjednika Republike, usvojena je Rezolucija o prihvaćanju postupaka za razdruženje SFRJ i o mogućem udruživanju u savez suverenih republika. Rezolucija sadržava 12 smjernica odnosno stajališta. Među inim, istaknuto je kako je RH „spremna (je) na udruživanje samo s onim republikama - državama današnje SFRJ koje si uzajamno priznaju temeljna prava svake od njih na opstanak, samostalnost, suverenost, jednakost, te međunarodni subjektivitet i štovanje, te koje se obvezuju na nemiješanje u poslove unutrašnje nadležnosti, osim kada je to dopušteno pravilima međunarodnog prava.“ Zaključno, Sabor je naznačio kako je „svrha ove Rezolucije (jest) da služi kao osnovica i putokaz za konačni dogovor o uređenju međusobnih odnosa Republike Hrvatske s drugim republikama i državama, s prijedlogom da se on dovrši do 30. lipnja 1991.“

1 Nar. nov., br. 8/91.
2 Nar. nov., br. 8/91.