Na osnivačkoj konferenciji govor o potrebi osnivanja ove organizacije održao je gambijski povjesničar Alieu Ebrima Cham Joof, koji je rekao:

„Jedva je prošlo 75 godina otkako su europske sile sjedile za stolom u Njemačkoj, svaka držeći bodež kako bi podijelile Afriku za svoju korist... Vaš uspjeh inspirirat će i ubrzati slobodu i potpunu neovisnost afričkog kontinenta te iskorijeniti imperijalizam i kolonijalizam s kontinenta, a na kraju i neokolonijalizam u svijetu... Vaš neuspjeh, za koji se nijedan pravi Afrikanac u Africi ne moli, produžit će našu borbu s gorčinom i razočaranjem. Stoga vas zaklinjem da ignorirate svaki prijedlog izvan Afrike i držeći da je sadašnja civilizacija, kojom se neke od velikih sila hvale, nastala iz Afrike i shvaćajući da cijeli svijet ima nešto zemaljsko naučiti od Afrike, učinite sve što možete da postignete dogovor, spasite Afriku iz kandži neokolonijalizma i oživite afričko dostojanstvo, ljudskost i nacionalnu stabilnost.“¹

Polazeći od uvjerenja da je neotuđivo pravo svih naroda kontrolirati svoju sudbinu, svjesni činjenice da su sloboda, jednakost, pravda i dostojanstvo bitni ciljevi za postizanje legitimnih težnji afričkih naroda, svjesni odgovornosti korištenja prirodnih i ljudskih resursa kontinenta za potpuni napredak afričkih naroda u svim sferama ljudskog djelovanja i dr. (iz Preambule), zemlje potpisnice usvojile su Povelju Organizacije afričkog jedinstva, čiji su ciljevi promicanje jedinstva i solidarnosti afričkih država, koordinacija i intenziviranje suradnje i napora za postizanje boljeg života za narode Afrike, obrana suvereniteta, teritorijalnog integriteta i neovisnosti, iskorjenjivanje svih oblika kolonijalizma iz Afrike te promicanje međunarodne suradnje, uzimajući u obzir Povelju Ujedinjenih naroda i Opću deklaraciju o ljudskim pravima (članak II. Povelje). U nastojanju da ostvare navedene ciljeve, zemlje članice potvrđuju svoju privrženost načelima suverene jednakosti svih država članica, nemiješanja u unutarnje stvari država, poštovanja suvereniteta i teritorijalnog integriteta svake države i njezina neotuđivog prava na neovisno postojanje, mirnog rješavanja sporova pregovorima, posredovanjem, pomirenjem ili arbitražom, bezrezervne osude u svim oblicima, političkog ubojstva, kao i subverzivnih aktivnosti susjednih država ili bilo koje druge države, apsolutne predanosti potpunoj emancipaciji afričkih teritorija koji su još uvijek ovisni te potvrde politike nesvrstanosti u odnosu na sve blokove (članak III.).

Organizaciju su činila sljedeća tijela: Skupština šefova država i vlada, Vijeće ministara, Generalno tajništvo te Povjerenstvo za posredovanje, mirenje i arbitražu (članak VII.). Svaka zemlja članica ima jedan glas. Rezolucije su se donosile dvotrećinskom većinom, s tim da je za proceduralne odluke dovoljna bila obična većina. Što se smatra proceduralnim pitanjem, odlučuje se običnom većinom svih zemalja članica. Kvorum bilo kojeg sastanka skupštine čini dvije trećine svih članica Organizacije (članak X.).²

Organizacija je na terenu pokazala sve svoje slabosti. Ratove koji su bjesnili na afričkom tlu Organizacija nije mogla zaustaviti zbog nedostatka oružanih snaga da interveniraju u takvim situacijama i bez stvarne snage da djeluje. Donesene odluke teško su se provodile u djelo i Organizacija se sve više pretvarala u birokratsko tijelo. Ipak, neki ciljevi Organizacije posredno su se ostvarivali u Ujedinjenim narodima, gdje su se afričke zemlje čvrsto držale jedna uz drugu u donošenju odluka kojima su se štitili afrički interesi. Organizacija afričkog jedinstva raspuštena je 2002. godine, a naslijedila ju je Afrička unija, kontinentalna unija od 55 zemalja članica osnovana Sirte Deklaracijom, u mjestu Sirte, u Libiji.

1 Preuzeto iz: https://en.wikipedia.org/wiki/Organisation_of_African_Unity
2 Izvor: https://au.int/sites/default/files/treaties/7759-file-oau_charter_1963.pdf