Sporazumom¹ pet sila, poznatim kao Washingtonski pomorski sporazum strane ugovornice složile su se oko ograničenja izgradnje bojnih brodova, bojnih krstaša i nosača zrakoplova, dok su za druge ratne brodove poput krstarica, razarača i podmornica propisana ograničenja od 10.000 tona deplasmana ili istisnine (vodene mase koju plovni objekt istisne svojim uronjenim obujmom). Ta ograničenja poštovana su do održavanja Londonske pomorske konferencije, na kojoj je 22. travnja 1930. potpisan Sporazum o ograničenju i smanjenju pomorskog naoružanja, poznatiji kao Londonski pomorski sporazum². Njime su se strane ugovornice, Ujedinjeno Kravljevstvo, Japan, Francuska, Italija i Sjedinjene Američke Države, usuglasile oko revizije pojedinih odredaba iz Washingtonskog sporazuma i regulirale pitanja koja njime nisu bila obuhvaćena.

Londonska pomorska konferencija bila je novi pokušaj usuglašavanja stavova oko pitanja pomorskog naoružanja nakon neuspjele Ženevske konferencije održane 1927., čije je održavanje potaknuo američki predsjednik u cilju postizanja sporazuma o pitanjima koja nisu bila obuhvaćena Washingtonskim sporazumom. Nakon što su Francuska i Italija odbile sudjelovati na konferenciji, sastali su se Ujedinjeno Kraljevstvo, Japan i SAD, međutim sporazum nije postignut zbog neslaganja između SAD-a i Ujedinjenog Kraljevstva. Ipak, vođene širim zajedničkim interesima i potrebom da se smanje troškovi koje je prouzročio slom burze na Wall Streetu 1929., te dvije zemlje ponovno su okupile potpisnice Washingtonskog sporazuma te se usuglasile oko Londonskog pomorskog sporazuma.

Člankom I. Londonskog pomorskog sporazuma³ ugovorne strane suglasne su da neće koristiti svoja prava po pitanju zamjenske tonaže za kapitalne brodove iz Washingtonskog sporazuma u razdoblju od 1931. do 1936., osim u slučaju slučajnog gubitka ili oštećenja. Međutim, Francuskoj i Italiji omogućava se izgradnja zamjenske tonaže koju su imali pravo odrediti 1927. i 1929. Člankom II. Sporazuma navode se kapitalni brodovi Sjedinjenih Američkih Država, Ujedinjenog Kraljevstva i Japana te se propisuje na koji će se način i u kojem roku oni rashodovati odnosno proglasiti nepodobnima za korištenje u ratne svrhe, a koji se mogu zadržati u svrhu obuke. Člankom III. definicija iz Washingtonskog sporazuma za „nosača zrakoplova“, mijenja se novom odnosno nosač zrakoplova uključuje sve površinske ratne brodove bez obzira na zapreminu, koji je dizajniran za posebnu i isključivu svrhu da nosi zrakoplov i koji je tako konstruiran da se iz njega može lansirati zrakoplov i na koji zrakoplov može sletjeti.

U daljnjim odredbama, standardna istisnina podmornica ograničena je na 2.000 tona, pri čemu je svakoj velikoj sili, osim Francuskoj, bilo dopušteno držati tri podmornice, a Francuskoj jednu. Kalibar podmorničkih topova također je prvi put ograničen na 155 mm (6,1 inča), s time da je već izgrađenoj francuskoj podmornici bilo dopušteno zadržati 203 mm (8,3 inča) topova. Nadalje, uspostavljene su razlike između lakih i teških krstarica te ograničenja njihova broja: Britancima je bilo dopušteno njih 15, Amerikancima 18, a Japancima 12. Isto se odnosilo i na tonažu razarača: definirani kao brodovi manji od 1.850 tona s topovima do 130 mm, Amerikancima je bilo dopušteno imati 150.000 tona, a Japancima 105.500 tona. Također, Sporazum je uzeo u obzir i manja površinska plovila tako da su brodovi između 600 i 2.000 tona, s topovima većim od 152 mm i najviše s četiri topovska nosača iznad 76 mm, bez torpednog naoružanja, koji su plovili do 37 km na sat, bili izuzeti od ograničenja tonaže, a brodovi ispod 600 tona bili su potpuno izuzeti iz Sporazuma, što je kasnije dovelo do različitih pokušaja izuzeća s torpednim čamcima.

Iako je Sporazum u naslovu imao ograničenje naoružanja, njime su se zapravo postavila ograničenja trenutačnih kapaciteta strana ugovornica. Nakon Londonske pomorske konferencije, 1935. godine održana je druga Londonska pomorska konferencija, iz koje su se isključili Japanci, a SAD, Velika Britanija i Francuska postigle su novi sporazum.