Tijekom pregovora o potpisivanju i prihvaćanju Briand-Kelloggova pakta¹, komunistička vlada Sovjetskog Saveza sumnjala je u političke namjere kapitalističkih sila koje stoje iza njega, dok je u javnosti nastojao osvojiti političke bodove i uspostaviti barem neku vrstu diplomatske sigurnosti podržavanjem zabrane korištenja rata kao instrumenta politike. Ova slika Sovjetskog Saveza bila je odraz unutarnjih podjela oko svoje uloge u sklapanju tog pakta. Tako je sovjetski narodni povjerenik vanjskih poslova, Georgij Čičerin nastojao držati Sovjetski Savez podalje od sudjelovanja u sklapanju ugovora, dok je njegov zamjenik, osvjedočeni diplomat, Maksim Litvinov bio njegov pristaša. Međutim, prije samog potpisivanja Briand-Kelloggova pakta, svima je postalo jasno da je Sovjetskom Savezu itekako bilo stalo imati aktivno mjesto u pregovorima. Na kraju Sovjetski Savez nije bio prihvaćen kao osnivač Briand-Kelloggova pakta, ali je istog dana kada je zemljama svijeta upućen službeni poziv za pristupanje paktu, dodao svoje ime na popis potpisnika.

Postavši veliki zagovaratelj Pariškog ugovora, Litvinov je krajem 1928. predložio dodatan protokol Pariškom ugovoru o bilateralnim odnosima SSSR-a s Poljskom i Latvijom. Poljska je na sovjetsku inicijativu podnijela protuprijedlog da se u Protokol uključe Rumunjska i ostale baltičke zemlje, što je Sovjetski Savez načelno prihvatio. Litvinov protokol potpisan je 9. veljače 1929. godine između Sovjetskog Saveza, Poljske, Rumunjske, Latvije i Estonije. Glavni problem u pregovorima oko potpisivanja Protokola pojavio se s Rumunjskom, koja je kontrolirala područje Besarabije još od 1918., što su Sovjeti smatrali tek privremenom rumunjskom vojnom okupacijom. Rumunjska vlada uvjetovala je svoje sudjelovanje trajnim sovjetskim odricanjem od zahtjeva za Besarabiju, što je Litvinov nakon konzultacija sa Staljinom prihvatio.

Protokol² ima devet članaka. U prvom članku navodi se kako Ugovor o odricanju od rata kao instrumenta nacionalne politike, potpisan u Parizu, 27. kolovoza, predstavlja integralni dio Protokola i stupa na snagu između ugovornih stranaka nakon ratifikacije Pariškog ugovora iz 1928. od nadležnih zakonodavnih tijela ugovornih stranaka. Člankom drugim uređeno je da će stupanje na snagu Pariškog ugovora iz 1928. na temelju Protokola u recipročnim odnosima između stranaka Protokola vrijediti neovisno o stupanju na snagu Pariškog ugovora iz 1928. U daljnjih nekoliko odredaba razrađuje se proces ratifikacije te pristupanje ostalih država Protokolu.

Kasnije su Protokolu pristupile Finska, Litva, Perzija i Turska. Litvinov protokol je osim obogaćenja Briand-Kelloggova pakta, trebao osigurati i da Sovjetski Savez dobije na vremenu za proces obnove i restrukturiranja u svjetlu novog uređenja. Međutim, tijekom tridesetih godina prošlog stoljeća prilike na europskom tlu jasno su govorile protiv Pakta. Poljsko-čehoslovački granični sporovi u kojima je Poljska uz pomoć nacističke Njemačke anektirala pojedine dijelove Čehoslovačke, kao i sam napad Sovjetskog Saveza na Poljsku 1939., u cijelosti je poništio bit Protokola odnosno bit Briand-Kelloggova pakta.

1 Vidi Informator, br. 6536 - 6537 od 20. kolovoza 2018., Vremeplov: Briand-Kelloggov pakt.
2 Izvor: http://www.worldlii.org/int/other/LNTSer/1929/123.html