Drugi svjetski rat unio je novu dimenziju u zrakoplovstvo te su nedostatak jasnih pravila i prepreke tehničke i političke naravi potaknuli Vladu SAD-a da pred kraj rata, 1944. uputi poziv 55 zemalja za sudjelovanje na konferenciji o međunarodnom civilnom zrakoplovstvu u Chicagu. Među njima poziv je upućen i Jugoslaviji i njezini predstavnici sudjelovali su u radu Konferencije. Konferencija je rezultirala time da su 52 zemlje potpisale Konvenciju o međunarodnom civilnom zrakoplovstvu 7. prosinca 1944. Njome je ustanovljena Organizacija međunarodnog civilnog zrakoplovstva, specijalizirana agencija Ujedinjenih naroda čiji su cilj i zadaća razvijanje načela i tehnike međunarodne zračne plovidbe te poticanje planiranja i razvoja međunarodnog zračnog prometa. Organizacija međunarodnog civilnog zrakoplovstva nasljednica je Međunarodne komisije za zračnu navigaciju, ustanovljene Pariškom konvencijom, koja je djelovala do 1945. godine. Konvencija o međunarodnom civilnom zrakoplovstvu, nazvana još i Čikaška konvencija, stupila je na snagu 4. travnja 1947., nakon što je dvadeset šesta zemlja ratificirala Konvenciju 5. ožujka 1947.

Smatrajući da „razvoj međunarodnog civilnog zrakoplovstva može u velikoj mjeri doprinijeti stvaranju i očuvanju prijateljstva i razumijevanju među državama i narodima svijeta, ali čija zloporaba može postati prijetnjom svekolikoj sigurnosti“, kao i da je „poželjno izbjegavati nesporazume, a promicati suradnju među državama i narodima o kojima ovisi mir u svijetu“ te „suglasivši se s izvjesnim načelima i dogovorima u svrhu sigurnog i pravilnog razvoja međunarodnog civilnog zrakoplovstva, uspostave međunarodnog zračnog prometa na temelju jednakih mogućnosti i njegove provedbe na zdravim i gospodarstvenim temeljima“ (iz preambule), Konvencija uređuje pitanja zračne plovidbe (dio I.), organizacije međnarodnog civilnog zrakoplovstva (dio II.), međunarodnog zračnog prometa (dio III.) i u završnom dijelu bavi se ostalim zrakoplovnim sporazumima i dogovorima.

U okviru dijela koji uređuje zračnu plovidbu, Konvencijom se propisuje da svaka država ugovornica ima potpuni i isključivi suverenitet nad zračnim prostorom iznad svojeg teritorija (članak 1.), da se teritorijem države u smislu Konvencije smatraju kopnena područja i teritorijalne vode uz ta područja pod suverenitetom, vrhovnom vlašću, zaštitom ili mandatom te države (članak 2.) te da se Konvencija primjenjuje samo na civilne zrakoplove, a ne i na državne (članak 3.). Državnim zrakoplovima smatraju se zrakoplovi korišteni u vojne, carinske i policijske svrhe te nijedan državni zrakoplov države ugovomice ne smije preletjeti teritorij druge države ili sletjeti unutar njega bez odobrenja na temelju posebnog sporazuma ili odobrenja dodijeljenog na neki drugi način, i to u skladu s uvjetima utvrđenim u odobrenju (članak 4.).

U nastavku se ostalim člancima uređuje pravo na povremeni let za države ugovornice koje nemaju linijski zračni promet, linijski zračni promet, kabotaža, zrakoplovi bez pilota te zabrana područja prema kojoj svaka država ugovornica zbog vojnih potreba ili javne sigurnosti može ograničiti ili zabraniti letenje iznad određenih područja svojeg teritorija na podjednak način zrakoplovima drugih država, uz uvjet da se u tom smislu u međunarodnom linijskom zračnom prometu ne pravi nikakva razlika između vlastitih zrakoplova i zrakoplova drugih država ugovornica itd.

Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija potpisala je Konvenciju 1954. godine, a Republika Hrvatska je stranka Konvencije od 9. svibnja 1992.¹ Sjedište Organizacije međunarodnog civilnog zrakoplovstva je u Montrealu (Kanada). Od 2019. Organizacija broji 192 od 193 članice Ujedinjenih naroda. Liechtenstein nije direktna članica Organizacije, ali je još 1947. nominirala Švicarsku da u njezino ime pristupi Konvenciji, što znači da se Konvencija primjenjuje na njezinu teritoriju.